Politički i antifašistički roman pisca i intelektualca lijeve orijentacije kakav naša književnost do danas nije dobila
Antonio Tabucchi, Pereira tvrdi, Meandar Media, 2014. (Preveo Dean Trdak)
Slavni talijanski pisac Antonio Tabucchi (1943.-2012.) nije nepoznanica hrvatskim čitateljima, ili barem ne bi trebao biti. Prevođen je i ranije, nekoliko knjiga se proteklih godina pojavilo na ovdašnjim jezicima i dijalektima, pa čak i prema općem stavu kritike njegov najbolji roman Pereira tvrdi (Sostiene Pereira, 1994.) i to u nekoliko izdanja, a koji se sada pojavljuje i u zagrebačkoj kući Meandarmedia u vrlo lijepom izdanju, a u prijevodu Deana Trdaka.
Riječ je o vrlo neobičnom romanu, koji nas počinje očuđavati već od samog naslova. Nesvakidašnja je pojava za naslov djela odabrati početak izjavne rečenice. Pereira tvrdi što? Sve ono što ćemo pročitati u romanu, dakako: tekst pred nama njegov je iskaz, ili preciznije, iskaz neimenovanog pripovjedača o svjedočenju Pereire za koje ne znamo kada se i gdje dogodilo, pred kim i zašto. Znamo tek da sve to “Pereira tvrdi“ i ta će se sintagma poput refrena ponavljati kroz roman, njome će započinjati mnoge rečenice, odjeljci i poglavlja. To je i najupečatljivija stilska osobina romana, ono čemu duguje svoju posebnost: neimenovani pripovjedač nam prenosi ono što je stanoviti Pereira njemu povjerio. Tabucchi porijeklo priče dodatno mistificira u Bilješci pridodanoj na kraj romana, gdje u dobroj postmodernističkoj maniri svjedoči kako ga je lik zvani Pereira tobože posjetio jedne rujanske noći 1992. godine i prenio mu svoju priču. To je zapravo jedini tipični postmodernistički postupak kod ovog originalnog i u poetičke ladice i pretince teško uklopivog književnog čuda.
"Ništa drugo nego svinjarije" Radnja se odvija u Tabucchiju dragom Portugalu, pretežito u Lisabonu, a vrijeme radnje je kolovoz 1938. godine. Politička situacija je delikatna. Hitler i Mussolini već pokreću ratni stroj, za koji mjesec ili godinu pridružit će im se satelitske zemlje u kojima mahom cvjetaju slični režimi, a upravo tada u Portugalu svoju fašističku diktaturu (koja će potrajati sve do 1974.) započinje Antonio Salazar, pristalica generala Francisca Franca iz susjedne Španjolske. Što u takvim okolnostima može učiniti jedan intelektualac, pitanje je koje zaokuplja Tabucchija. Po njegovom sudu nešto ipak može i mora. Čak i u samom startu, kada mu egzistencija nije ugrožena, mora doći do preobrazbe tog tihog i nevidljivog čovječuljka u čovjeka spremnog na angažman i rizik. Upravo takvu jednu preobrazbu iz tihog katoličkog intelektualca u angažiranog buntovnika pratimo u Tabucchijevom romanu. Naime, dok Salazarova policija progoni i ubija ljevičare, Židove i druge neprijatelje režima, a "cijela Europa zaudara na smrt", urednika kulturne rubrike u prorežimskom časopisu Lisboa Pereiru muči tek kolovoška vrućina i osobno zdravlje – pretilost, srce i krvni tlak. On je skeptični katolik zaokupljen osobnom smrću, spasom duše i uskrsnućem tijela (u fizičko uskrsnuće ne želi vjerovati, jer mu predstavlja najveći vjerski i intelektualni problem), a u lagodan i spor malograđanski život koji vodi malo tko ima pristupa, niti on dopušta da mu ga išta poremeti. Stoga u početku, bojažljiv kakav već je, nastoji ignorirati što se događa oko njega, a kada pri ulasku u omiljeni restoran redovno upita konobara što ima novo, ovaj mu odgovori da bi on kao novinar to najbolje mogao znati, ili pak, samo kaže: "Svinjarije, ništa drugo nego svinjarije."
Život se za Pereiru počinje komplicirati kada kao vanjskog suradnika kulturne rubrike odluči zaposliti mladog Monteira Rossija s idejom da bi mu ovaj mogao pisati nekrološke i obljetničke članke o poznatim piscima. Ubrzo se ispostavi da Rossi piše kritične, politički obojene i nedvosmisleno ideološki pristrane članke o piscima poput Lorce, Marinettija, D’Annunzija i Majakovskog, koje Pereira ne može objaviti. Iako je mladi Rossi ljevičar i dio pokreta otpora Salazarovom i Francovom fašizmu čime dovodi u opasnost sve oko sebe, Pereira mu redovno plaća honorare, objeduje s njim i njegovom djevojkom Martom, pa čak pristaje udomiti njegovog bratića Bruna Rossija koji se u Španjolskoj bori na strani republikanaca, a u Portugalu vrbuje dragovoljce.
Opravdanje za bunt Zašto Pereira sve to čini? To nisam sebi ne može objasniti. Poglavlja redovito završavaju njegovim nedoumicama vezanim uz vlastite postupke, uz ono što misli da mora reći ili učiniti i ono što zapravo, a uvijek kontra toga, kontra sebe, kaže i učini. Postupno, dakle, pratimo njegovu preobrazbu, sazrijevanje otpora u njemu. Nije da Pereira ne zna što se zbiva, da nije svjestan rizika i da ga to ne brine – zabrinutost oko razvoja događaja u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu iznio je u razgovoru s prijateljem Silvom u devetom poglavlju, jednom od ključnih dijaloga u romanu, u kojem ga Silva uvjerava da kao intelektualac i novinar u kulturi ništa ne može napraviti. No Pereira uporno traži opravdanje za bunt koji se javlja u njemu. Na kraju dana ipak rezignirano kaže: "Idem u krevet, rekao je, Engleska je predaleko." Slične dijaloge u kojima Pereira iznosi svoje dvojbe i traži odgovore na njih vodio je i s konobarom Manuelom, dr. Cardosom, katoličkim antifašistom don Antoniom, Židovkom odbjeglom iz Njemačke Ingeborg Delgado ("ja nisam Thomas Mann", opravdat će joj se). Svi oni nesumnjivo imaju utjecaj na njega, ali nejasno je čiji je presudan i koliko je zapravo sve to već bilo u njemu, ali su ga specifične životne okolnosti možda ipak neko vrijeme držale u kolebljivom stanju ispunjenom strahom i potisnutim bijesom istovremeno. Njegovu transformaciju doista je teško objasniti, raspetljati tu psihologiju ("nešto što se događa u stvarnom životu utječe na naš psihički život", pojasnio mu je dr. Cardoso), ali to nije presudno – bitno je da se ta preobrazba dogodila i da je Pereira na kraju odabrao subverzivno djelovati protiv režima i cenzure. Bitnim se čini naglasiti kako Pereira pritom nije postao ljevičar, već prije svega čovjek. Upravo o tome je riječ: ovo je pripovijest o malom i dobrom čovjeku koji je u početku nesvjestan svoje hrabrosti i mogućnosti utjecaja na društvene prilike, a to saznanje ga preobražava iz pasivnog lisabonskog malograđanina u građanski odgovornu osobu, u građanina svijeta. Netko bi možda rekao prekasno, kada su mnoga zla već počinjena, no utoliko je Pereira hrabriji, jer je odlučno djelovao u vrijeme najtvrđe policijske prismotre i s minimalno prostora za manevar. Mada se ne zove Thomas Mann.
Po svemu, Pereira tvrdi je politički i antifašistički roman pisca i intelektualca lijeve orijentacije, istinsko est/etičko remek-djelo ljevice kakvo naša književnost do danas nije dobila. Ali to su izgleda prevelika očekivanja. U našoj novinarskoj književnosti gdje nažalost nema ni Pereire, kamoli Tabucchija, romanopisci bitke biju na Facebooku (ili čak ni tamo), dok svi pokušaji književnog odgovora na konkretnu društveno-političku stvarnost završavaju u mini-krležijanskom fraziranju i potpunom izostanku lakoće i humora, kojima je to na impresivan i stilski virtuozan način odradio Tabucchi. Lakoća i prohodnost ovog u biti jednostavno ispripovijedanog romana (linearne strukture fabule) i konvencionalnog kompozicijskog rješenja (25 kratkih poglavlja) stvara disonantne tonove u odnosu na "tešku" temu koju obrađuje, a Tabucchi nas svojim majstorskim zavodljivim pripovijedanjem uspijeva uvjeriti da je upravo tako najbolje, možda čak i jedino moguće.