10.3.2005.

Trpimir Matasović  

Lakoća s pokrićem

Odlika je velikih izvedbenih umjetnika da ne pokazuju uvijek isto lice, nego, naprotiv, u svakom novom kontekstu traže izričaj kojim će najbolje objediniti datosti pojedinog teksta s vlastitim profesionalnim, ali i privatnim habitusom. Jedan je od takvih umjetnika i svestrani nizozemski čembalist, orguljaš, dirigent i muzikolog Ton Koopman, koji se 22. veljače ponovo predstavio zagrebačkoj publici, ovaj put s Njemačkom komornom filharmonijom iz Bremena. Naizgled, čini se da nije moglo biti veće razlike između ovog koncerta i Koopmanova prethodnog zagrebačkog nastupa s Bachovom Misom u h-molu u izvedbi njegova Amsterdamskog baroknog zbora i orkestra prije osam godina. Umjesto “autentičnog”, na podiju se našao “moderni” orkestar, a program nije ponudio duboko sofisticiranu duhovnost lajpciškog majstora, nego naizgled “lake” note istog tog Bacha, njegova sina Carla Philippa Emanuela, i Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Demistifikacija velikana zapadne glazbe

No, i ovdje je, zapravo, bila riječ samo o drugom licu iste težnje za pragmatičnim pomirenjem skladateljevih zamisli, dirigentove osobnosti, izvodilačkih kapaciteta glazbenika, te očekivanja i potrebe publike. To, međutim, ne znači da je interpretacija na bilo koji način kompromisna. Ona je, dapače, daleko uvjerljivija i od, zadržimo se na drugim nedavnim zagrebačkim gostima, jednolične hiperkorektnosti Harryja Christophersa, ali i ekshibicionistične ekscentričnosti ansambla Il giardino armonico. Uostalom, i u takvu okviru ostaje sasvim dovoljno prostora za glazbeno eksperimentiranje i istraživanje.

Pritom je osobito zanimljivo Koopmanovo inzistiranje na demistifikaciji velikana zapadne glazbe kao autora nečega čemu treba pristupati smrtno ozbiljno. U krajnjoj liniji, Bachova je Treća suita u D-duru u svoje vrijeme bila i doslovno kavanska glazba, koju su u čuvenoj lajpciškoj Zimmermannovoj kavani izvodili ondašnji studenti, a za studentsku je veselicu skladana i Mozartova Koračnica u D-duru. Koncert za violončelo i orkestar Carla Philippa Emanuela Bacha i Mozartova Dvadeseta simfonija skladani su, pak, za gotovo jednako neobavezne dvorske ili aristokratske kontekste. Jedino djelo cijelog Koopmanova programa koje nije moguće svrstati u kategoriju zabavne glazbe bio je Mozartov Adagio i fuga u c-molu, skladba koja na vrlo seriozan način odaje počast velikom Johannu Sebastianu Bachu.

Visoka razina prividne lakoće

S obzirom na to da je i sam Koopman itekako svjestan “zabavnosti” glazbe koju je predstavljao, on se i potrudio razonoditi publiku, bez potrebe za pretjeranim strahopoštovanjem prema izvedenim partiturama. Plesni su stavci Bachove Treće suite upravo prštali živošću i pokretnošću, a u izvedbi je Mozartovih stranica ostvarena visoka razina prividne lakoće i neformalnosti, kojoj, doduše, mnogi interpreti teže, ali je vrlo rijetki i dosižu. A kao pravi izvodilački tour de force pojavio se Koncert za violončelo i orkestar Emanuela Bacha. Premda ni ovdje vrhunski uigrani, ali i razigrani orkestar nije bio ništa manje angažiran nego u drugim skladbama, Ton Koopman za čembalom i violončelist Henrich Schiff osupnuli su publiku svojim kreativnim nadopunjavanjem i nadsviravanjem u ovoj tipično Sturm und Drang partituri, prepunoj iznenadnih obrata između različitih afektivnih ekstrema. Netko će možda sitničavo primijetiti da se Schiffu potkrala pokoja nespretnost, ili da je Koopmanova realizacija continua možda “prenatrpana” za današnji ukus. No, sve takve primjedbe padaju u vodu pred živom energijom koju oslobađa kreativni sraz ove dvojice iznimnih umjetnika.

Nedogmatičnost u pristupu još je više do izražaja došla i u prvom dodatku, posve spontano, ali i nadasve intrigantno izvedenim polaganim stavkom Vivaldijeve Sonate za violončelo i continuo u d-molu. Svojih je, pak, dodatnih pet minuta slave dobila i Njemačka komorna filharmonija iz Bremena na kraju koncerta, izvevši, i opet jednako poletno i uvjerljivo, Rondeau iz Rameauove Galantne Indije. U konačnici, Ton Koopman pokazao je da zagrebačku publiku, i to s velikim pokrićem, može jednako oduševiti svojim zabavljačkim licem, kao i onim ozbiljnim od prije osam godina. Posebnost se ovog umjetnika, uostalom, prepoznaje upravo u tome da i naizgled neobaveznu glazbu može učiniti velikom, ne negirajući pritom i njezinu prvotnu funkciju – da zabavi, pa i razveseli slušateljstvo.