Martin Amis  

Laureat užasa

Kada kažemo da volimo djela nekog pisca, uvijek iskrivljujemo istinu: ono što zapravo mislimo jest da volimo otprilike polovinu njih. Ponekad nešto više, ponekad nešto manje od polovine. Joyceova široka prisutnost gotovo se u cijelosti zasniva na Uliksu, s malom pripomoći Dublinaca. Mogli biste odbaciti Kafkina tri pokušaja u prozi dugog metra (nedovršena i od strane njega i od strane nas) bez da promijenite utjecaj njegove dubinske originalnosti. George Eliot dala nam je jednu čitljivu knjigu koja se pretvorila u središnji anglofoni roman. Svaka stranica Dickensa sadrži paragraf koji privlači kao i onaj koji odbija. Coleridge je napisao ukupno dvije velike pjesme (i surađivao na trećoj). Milton se sastoji od Izgubljenog raja. Čak i moj najdraži pisac, William Shakespeare, koji inače izmiče svim ljudskim ograničenjima, potpada pod ovaj zakon. Prođite očima po stranici sa sadržajem i osjetite slabašnost vašeg poriva da opet čitate komedije (Kako vam drago nije nam drago), tko bi se dobrovoljno zavukao pod dekicu s Kraljem Johnom ili Henrikom VI, dio treći?

Proustovci će tvrditi kako je ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom savršen na svakoj stranici, unatoč svom zamornom razvlačenju. A poklonici Jane Austen nikada neće priznati kako su tri od šest romana značajno slabiji od ostalih (mislim na Razum i osjećaje, Mansfield Park i Uvjeravanje). Možda su jedine prave iznimke pola-pola modela Homer i Harper Lee. Naša tema ovdje je književna procjena i stoga sve što ovdje kažem jest samo mišljenje, nemoguće ga je provjeriti, ali i krivotvoriti, što dodatno komplicira stvar. No, ja i dalje uporno vjerujem kako su samo graditelji kulta i sveučilišni profesori sposobni progutati nekog autora u cjelini. Pisci su neobični, čitatelji su izbirljivi, jednostavno smo takvi. Bespomoćno se hvatamo Kantove maksime o iskrivljenom drvu čovječanstva ili prijedloga Johna Updikea kako smo svi mi “različito blagoslovljeni”. Za razliku od junaka i junakinja Northangerske opatije, Ponosa i predrasuda ili Emme, čitatelji i pisci nisu stvoreni da budu savršeni jedni za druge.

Volim djela Dona DeLilla. Preciznije, volim knjige Krajnja zona (End Zone, 1972.), Odbjegli pas (Running Dog, 1978.), Bijela buka (White Noise, 1985.), Vaga (Libra, 1988.), Mao II (1991.) te prvi i posljednji dio romana Podzemlje (Underworld, 1997.). Lûk njegova blistava talenta, kako ga vidim, dosegao je svoj vrhunac pred kraj milenija, a onda se djelomično povukao u enigmu i neprozirnost. Što se onda događa kada čitam Ratnerovu zvijezdu (Ratner’s Star, 1976.) ili Imena (The Names, 1982.) ili Cosmopolis (2006.)? Romanopisce se može usporediti sa svemogućim turističkim vodičima dok za vas uljepšavaju i oživljavaju čuda nepoznatih terena, tržnica, muzeja, kafića i vinskih podruma, vrtova i hramova. A onda, bez upozorenja, umiljati Ciceron postaje brbljavi vragolasti vozač taksija koji vas odvlači na niz zloslutnih zaobilaznica (negdje pored aerodroma, usred noći). Veliki pisci nas mogu odvesti kamo god žele, a polovicu vremena nas vode tamo gdje ne želimo ići.

EROTSKI SUSRETI Anđeo Esmeralda: Devet priča (The Angel Esmeralda: Nine Stories, 2011., izdavač Scribner) je, iznenađujuće, DeLillova prva zbirka. Tijekom karijere objavio je dvadeset kratkih proza tako da je ovdje riječ o izboru. Knjiga po mom mišljenju vjerno alternira između dva autorova pola – između lakog i teškog DeLilla. Priče su poredane prema vremenu nastanka, s navedenim datumima, te raspoređene u tri dijela od kojih svaki otvara dojmljiva ilustracija (pogled na planet iz svemira, znatno restaurirana stara freska, sablasna slika leša). U cjelini se knjiga doimlje istovremeno upućenom i tajnovitom, laganom i hermetičnom. Nudi nam se obećanje cjelovitosti i kulminacije umjetničke snage i to obećanje ispunjava. Ovih devet priča spajaju se u dojmljivu cjelinu koja predstavlja bitan dodatak DeLillovom opusu.

Tri su priče fokusirane, ili barem uključuju, erotske susrete, a dvije od njih opisuju dodatne opasnosti koje kompliciraju ovu sferu. Ako seksualnost nije glavna tema (kao što je na primjer u Loliti ili, recimo, Portnoyevoj boljci) imamo osjećaj da predstavlja skretanje s puta ili neku vrstu zagrada. U Stvaranju (Creation, 1979.), najranijoj priči, protagonist koristi kaos nastao na putovanju među karipskim otocima kako bi izrežirao preljubničku aferu s drugom putnicom. Frustracija, zarobljenost u prostoru i vremenu (“Dobit ćemo let u dva, ili u pet, ovisno o našem statusu. Sada je važno da raščistimo koji je naš status.”) i senzualnost okruženja navodno se udružuju kako bi učinili da se epizoda doimlje neizbježnom. No, čitateljeva naivna i bez sumnje vulgarna znatiželja nije zadovoljena (zašto? a onda i što?). Priča se doimlje lišena prošlosti i budućnosti, konteksta i posljedica.

Već sam odavno pobornik DeLillove prešutne premise kako fikcija prenaglašava zanemarivu snagu koja motivira ljudsko djelovanje. Da, točno, ali i postoji razlog zašto to čini. Motiv omogućuje koherenciju, a fikciji trebaju koherentne stvari. Izgladnjela (The Starveling, 2011.), najnovija priča u zbirci, govori o sredovječnom umirovljeniku Leu Zhelezniaku. Počinjući negdje oko devet ujutro pa nadalje Leo provodi svaki svoj dan u njujorškim kinima. Zašto? Njegova bivša žena Flory, s kojom živi u divljem braku, voli spekulirati:

“Bio je asket, rekla je. To je bila jedna teorija. Vidjela je nešto sveto i ludo u njegovim podvizima, element samoprijegora, element kažnjavanja…

Ili je bio čovjek koji je bježao od svoje prošlosti…

Je li odlazio u kino da bi gledao film, rekla je, ili, možda preciznije, da jednostavno bude u kinu?

Mislio je o ovome.”

Čitatelji će možda htjeti razmišljati o tom pitanju zajedno s još jednim (imajući na umu da je Leo nekoć pohađao predavanja iz filozofije): “Ako nismo tu kako bismo znali što stvar jest, što je onda ta stvar?”

Nakon toga, i opet bez očitog razloga, Leo se počinje opsesivno zanimati za drugu opsesivnu cinéaste koja je blijeda, mršava, bezlična, mlada. Slijedi je od kina do kina, slijedi je kad ide kući te konačno i do ženskog WC-a velikog kina gdje joj održi nestrukturiran, nabacan monolog od petsto riječi nakon kojeg ona bježi. DeLillo u Izgladnjeloj (tako Leo naziva svoj plijen) navodno izbjegava svaki uzrok i posljedicu (“Ništa se nije moglo znati”, “Ničemu se nije moglo vjerovati osim praznom umu”) i ulazi u prazninu lišenu motiva. Većina će čitatelja to doživjeti rigidnim i inherentno neumjetničkim. Sve što nam može pružiti jest prikaz funkcionalnog ludila, a ludilo je zakleti neprijatelj koherencije.

Baader-Meinhof (2002.), treća obrada seksualne teme, je pak zapanjujuće uspjela. Počinje sa: “Znala je da je još netko u sobi”. Mlada žena nalazi se u umjetničkoj galeriji na Manhattanu, hipnotizirana slikama mrtvog Andreasa, mrtve Ulrike. Taj “još netko” je neimenovani mladić. Počinju razgovarati. Odlaze u snack bar:

“Pila je svoj sok od jabuke i gledala gomilu u prolazu, u lica koja su na trenutak izgledala posve poznato, a onda bivala zauvijek zaboravljena.”

Odjednom su u njezinom stanu i dojam normalnosti lagano blijedi. “Osjećam da nisi spremna”, kaže on, “I ne želim napraviti nešto prebrzo. Ali, znaš, tu smo.” Stranicu kasnije on je sav oko nje. “Gledao ju je kao da nišani, sa tolikom primjesom odmjeravanja, da ga je jedva prepoznala.” – i evo nas natrag na Sedmoj aveniji s prividno poznatim licima prolaznika, natrag u galeriji s ubilački slobodnim duhovima Baader i Meinhof te se prisjećamo kako djevojka govori da se zbog “slika osjetila bespomoćnom”. 

STVARNI I/ILI NADREALNI UŽAS? DeLillo je laureat užasa, modernog i postmodernog užasa, i načina na koji nastanjuje našu podsvijest. Kako je rekao Eric Hobsbawm, terorizam je nova vrsta urbanog zagađenja, a ono što nas zagađuje jest podmukla, kronična tjeskoba. To je zrak koji DeLillo diše. Identifikacija je toliko snažna da smo pomalo iznenađeni kada se u Bjelokosnom akrobatu (The Ivory Acrobat, 1988.) prihvaća forme užasa koja je “prirodna“ te stoga drevna i nevina – s potresom. Smještena u Atenu za vrijeme podrhtavanja te  ispripovijedana iz uvjerljive ženske perspektive (“Nešto se iz korijena promijenilo. Svijet se suzio na unutarnje i vanjsko“), priča je vješto realizirana, no nije tipično delilovska. “Kako ćemo živjeti sada kada je Užas postao lokalan?“, pita se stara redovnica, sestra Edgar, u priči Anđeo Esmeralda (The Angel Esmeralda) koja je prvi put objavljena 1994. te kasnije inkorporirana  u roman Podzemlje. Opet smo na pravom terenu. “Što je sada Užas? Neka buka na pločniku vrlo blizu nas, lopov sa rasklopnim nožem ili zvuk automobila u prolazu?“   

Kvart je južni Bronx u kojem sestra Edgar i njezina mlada kolegica sestra Gracie obavljaju svoja dobra djela. Posjećuju amputiranog dijabetičara pa epileptičara, pa “ženu u kolicima u majicu s natpisom jebeš New York“. Kreću se među bebama nasljedno ovisnima o drogi, među “džankijima koji se noću motaju okolo u Reebok tenisicama nekog mrtvaca“, među “sakupljačima, beračima, izbaviteljima limenki, ljudima koji su krivudali podzemnom željeznicom bez papirnatih šalica u rukama“. Svaki put kada umre neko dijete uključeno u projekt (što se nerijetko događa) “grafiteri sprejem naprave anđela za uspomenu“ na posvećenom zidu, ružičastog za djevojčice, plavog za dječake, dodajući dob, ime i uzrok smrti: “TB, AIDS, premlaćivanje… ostavljen u kanti, zaboravljen u autu, ostavljen u vrećici na Badnjak“.     

“Da barem više prestanu s tim anđelima“, kaže sestra Gracie, koja je nešto poput glasa razuma. “Nije nadrealno“, viče ona na autobus za obilaske s natpisom “Nadrealni Južni Bronx“. “Stvaran je, stvaran. Vi ga činite nadrealnim svojim dolascima. Vaš autobus je nadrealan. Vi ste nadrealni.“), no sestra Edgar je više sumnjičava. Kasnije, kada dvanaestogodišnja Esmeralda bude silovana i bačena s krova, njezin se lik “čudesno“ pojavljuje na obližnjem “reklamnom panou lebdeći u mraku“, Edgar odlazi pridružiti se gomili koja se okupila kako bi buljila u ono što je zapravo tek reklama za voćni sok Minute Maid.  DeLillo tu i tamo opterećuje svoju naslovnu priču visoko stiliziranim konstatacijama (“I čega se, u konačnici sjećaš, kada svi pođu kući i ulice se isprazne od odanosti i nade, pometene riječnim vjetrom?“). Ne treba nam veliki glas. Sve što trebamo je Gracieno “Siromašnima trebaju vizije, u redu?“ i Edgarin odgovor, “Kažeš siromašni, no kome bi se drugome sveci pojavljivali? Pojavljuju li se anđeli i sveci predsjednicima banaka? Uzmi svoju nagradu.“  

Trkač (The Runner, 1988.) nam daje sedam stranica dug uvid u drugačiju vrstu lokalnog užasa: maleni dječak otet je iz gradskog parka, dok njegova majka zaleđeno gleda. Našem svjedoku otmice, mladiću koji je izašao na večernji jogging, prilazi sredovječna žena koja izvija glavu kao “nadobudni turist koji želi pitati za smjer“:

“Rekla je ugodnim tonom, jeste li vidjeli što se dogodilo?... Otac izlazi i uzima malog dječaka… Pa zar ne viđamo takve stvari cijelo vrijeme? Nezaposlen je, drogira se… Majka ishodi sudski nalog. On se sad mora kloniti djeteta… Postoje slučajevi kada se pojave i počnu pucati. Nevjenčani supruzi.

Još uvijek trčeći na mjestu mladić se skanjuje:

Ne možemo biti sigurni, zar ne?...Dobro, gledamo u ženu u groznom stanju šoka, rekao je. No, ja tu ne vidim nevjenčanog supruga, ne vidim razvod, ne vidim sudski nalog.“

Čini se da je trkač bio u pravu (“Bio je to stranac“, potvrđuje kasnije policajac), no nije zbog toga razuvjerio preplašenu ženu dopuštajući joj da zadrži svoju utješnu fikciju. “To je definitivno bio otac, govori joj dok privodi svoje trčanje kraju. Gotovo ste sve pogodili“.

LJUDSKOST U SVEMIRU Ovo je DeLillova stalna tema – potreba da se razjasne i povežu nepoznati životi drugih ljudi. U priči Ponoć u Dostojevskog (Midnight in Dostoevsky, 2009.), dva mrkla pedantna mladića Todd i Robby povlače se oko kampusa na hladnom sjeveru zemlje. Na jednoj od svoji sumornih šetnji ugledaju sredovječnu ženu kako ubacuje vrećice s namirnicama u dječja kolica:

 „Kako joj je ime?“

„Isabel“, rekao sam.

„Budi ozbiljan. Mi smo ozbiljni ljudi. Kako joj je ime?“

„Dobro, kako joj je ime?“

„Ime joj je Mary- Frances. Slušaj me“, šaptao je,“Mar-y Fran-ces. Nikad samo Mary.“

„Dobro, možda.“

„Odakle ti zaboga Isabel?“

Iskazao je lažnu zabrinutost stavljajući mi ruku na rame.

„Ne znam. Isabel joj je sestra. One su identične blizanke. Isabel je blizanka alkoholičarka. Ali propuštaš osnovna pitanja.“

„Ne, ne propuštam. Gdje je dijete koje ide uz kolica? Čije je to dijete?“, rekao je,“Kako je djetetu ime?“ 

Njihove se nesputane fantazije koncentriraju na “čovjeka s kapuljačom“, starijeg gospodina u zimskoj  jakni(“Nema držanje Rusa… Razmisli o Rumunjskoj, Bugarskoj, još bolje o Albaniji.“) i njegovu navodnu povezanost s njihovim profesorom logike Ilgauskausom (muževnim mistifikatorom sklonim kratkim izjavnim rečenicama poput “Slučajni veza“ ili “Atomska činjenica“). Fraza “ponoć u Dostojevskog“ dolazi, rečeno nam je, iz pjesme te bi vjerojatno trebala dočarati neku epifaniju nastalu iz voljno prihvaćenog očaja. No, DeLillova priča završava u jednom od njegovih raskošnijih registara, tužno, toplo, poletno. 

Takav registar prisutan je i u očaravajućoj priči Ljudski trenuci u Trećem svjetskom ratu (Human Moments in World War III, 1983.). Podoficir svemirskog broda i njegov mladi pomoćnik Vollmer (jedan od DeLillovih komično zastrašujućih idiota) oblijeću oko Zemlje u Tomahawku III i prikupljaju informacije. Podoficir pregledava podatke na konzoli letjelice kada se do njega probije glas koji u sobi nosi čudnu, neobjašnjivu znakovitost. Javlja se kontrolorima u zapovjedništvu u Coloradu (a mi se pitamo je li ikada postojao osebujniji korisnik dijaloga od DeLilla):

„Imamo devijaciju, Tomahawk.“

„Primljeno. Čuje se nekakav glas.“

„Ovdje imamo velike oscilacije.“

„Došlo je do nekakve interferencije. Pokušao sam se isključiti, ali nisam siguran da pomaže.“

„Čistimo prijam kako bi locirali izvor.“

„Hvala, Colorado.“

„Vjerojatno je to samo selektivna buka. Monitori pokazuju negativnu crvenu.“

„Čuo sam glas“, ponovio sam im.

„Upravo smo primili potvrdu da je riječ o selektivnoj buci… Ispravit ćemo to, Tomahawk. U međuvremenu, savjetujemo da ostaneš pripravan.“

Glas je, za razliku od metalnog jezika Colorada, mješavina duhovitih odgovora, smijeha i pjesme s daškom čiste slatke tuge. “Čini se da nekako primamo signale radio programa od prije četrdeset, pedeset, šezdeset godina.“ U međuvremenu naš je plavi planet nježno dočaran sa svojim “nataloženim paperjem i slojevima morskih algi“, “izljevima lave i zaleđenim virovima jezgre“, “olujno zakovitlanim, morski svijetlim, živim vrućinama i izmaglicama i bojama“. Za to vrijeme “Vollmer pluta gore dolje po letjelici jedući pločicu od badema“. Tu i tamo dvojica se astronauta ostave svojih mjerača pulsa i lista za provjeru sistema te posegnu za nečim intimnijim:

“(Vollmer) priča o sjevernoj Minnesoti dok vadi predmete iz svoje kutije s omiljenim stvarima polažući ih na obližnju ljepljivu površinu… Imam srebrni dolar iz 1901. u svojoj kutiji s omiljenim stvarima… Vollmer ima fotografije s diplome, čepove boca, maleno kamenje iz svog stražnjeg dvorišta. Ne znam je li ove predmete sam odabrao ili su mu ih nametnuli roditelji koji su se bojali da će njegovu životu u svemiru nedostajati ljudskih trenutaka.“

RITMOVI BUDUĆNOSTI Zajedno s njegovim izuzetnim uhom za žargon (posebice onaj svakodnevnog života) često se ističu i DeLillove proročke moći. Na primjer, očito je da nikada nije doživljavao Svjetski trgovački centar kao par zgrada, za njega su one uvijek bile očita meta. U romanu Igrači (Players, 1977.) Pammy Wynant radi u Blizancima za tvrtku koja pruža usluge za lakše nošenje s tugom: “Tornjevi se nisu doimali postojanim. Bili su i ostali koncept, prolazni poput neke rutinske distorzije svjetlosti unatoč svojoj masivnoj veličini.“ Ovo je svakako zapanjujuće, iako se možemo zapitati nisu li citirani redci još i dojmljivi kao proza jer su se obistinili. DeLillo je odavno izjavio kako će raspoloženje budućnosti odrediti ne pisci, već teroristi. Oni koji su mu se rugali mora da su se osjećali još i gore od većine nas devetog rujna 2001. 

Iako je priča Srp i čekić (Hammer and Sickle) objavljena 2010., kada su globalne ekonomske krize bile dobrano uznapredovale, DeLillo već predosjeća nejasne pobunjeničke nemire koji su postali fenomenom posljednjih mjeseci. No, i dalje tvrdim kako treba prvenstveno cijeniti njegovu prijemčivost za ritmove i atmosfere budućnosti, a ne pomalo krvožedan posao klađenja na konačni ishod. DeLillov anđeo neizravnosti u ovoj je priči jedinstveno pronicljiv. Jerold Bradway je u odgojnoj ustanovi za financijske prijestupnike. Drugim riječima, u zatvor koji vrvi tipovima poput Bernieja Madoffa. Svakog se radnog dana zatvorenici okupe u zajedničkim prostorijama kako bi na kabelskoj televiziji gledali izvještaj s tržišta. Voditeljice su dvije male djevojčice.“Nije li to ludo, izvještaj s tržišta za djecu?“ Uistinu, pogotovo kada saznamo da su djevojčice Jeroldove kćeri, Kate, dvanaest godina i Laurie, deset:

“Riječ je Dubai… Dubai“, rekla je Laurie.

“Cijena osiguravanja njihovog duga porasla je dvostruko, trostruko, četverostruko.“

“Znamo li što to znači?“

“To znači da je Dow Jonesov indeks pao, pao, pao.“

“Njemačka banka“

“Pala“

“London FTSE indeks.“

“Pao.“

“Amsterdam – ING grupa“

“Pala.“

“Hang Seng u Hong Kongu.“

“Pao.“

“Sirova nafta. Islamske obveznice.

“Pale, pale, pale.“

“Riječ je Dubai“

“Recite je.“

“Dubai“, rekla je Kate.

Pozvani smo da pogledamo još dalje u budućnost, napokon, ovo su opominjući glasovi naše prevarene djece.

Na kraju Srp i čekić završava s previše uzbuđenja (u trenutku kada se dvostruki monolozi djevojčica počnu rimovati), no previše uzbuđenja je upravo ono čemu se DeLillovi štovatelji raduju. Kreativno veselje, osjećaj zabave i zaigranosti, bili su odveć snažno potisnuti gotovo morbidnom provizornošću njegovih posljednjih romana i priča. Književnost teži podučiti i zabaviti, Drydenova maksima formulirana prije tri i pol stoljeća i danas se dobro drži.  Svejedno nam se čini kako, iako poduka ne pruža uvijek užitak, uživanje uvijek podučava. Općenito govoreći, čitamo fikciju kako bismo se zabavili – time ne želim zanijekati da su bogovi opremili DeLilla antenom vizionara. Postoji lijevo polje, postoji desno polje. On dolazi iz trećeg polja – poprijeko, s boka. Volim Anđela Esmeraldu: Devet priča.