Noga filologa - Lažni prijatelji

U antici su korijeni evropske civilizacije. Ovakva izjava s jezika klizi lako i glatko. Čak i previše glatko; toliko glatko da se vrijedi s vremena na vrijeme zapitati – što to zapravo znači? “Vidi, oni” (Grci, Rimljani, Homer, Ciceron) “bili su isti kao i mi”. Zašto bi nas to fasciniralo? Da bismo ustanovili da se tijekom dva i pol tisućljeća ništa na kugli zemaljskoj nije promijenilo? Ako su “oni” govorili i mislili o istim stvarima o kojima govorimo i mislimo danas – ako su “oni” govorili jezikom kojim govorimo i mi – zašto bi njihova verzija bila vrednija od naše?

Ovog su paradoksa filolozi svjesni; barem neki. Tako Marko Marinčič s Univerziteta u Ljubljani na jednom mjestu upozorava da, recimo, “grčka civilizacija” nije homogena pojava. Uz ono “naše” – bitna pitanja o čovjeku i svijetu, smisao za ljepotu ljudskoga tijela i za ljepotu govorene riječi – Grci imaju i mnogo tuđeg: nepoznatog, nerazumljivog, čak surovog i barbarskog. Naravno, lakše je koncentrirati se samo na jedno, bilo to poznato ili nepoznato; ali to je linija manjeg otpora. A k tome se često – uznemiravajuće često – susrećemo s kulturalnim ekvivalentom prevodilačkih “lažnih prijatelja”, sličnih riječi koje u različitim jezicima označavaju različite pojmove (njemački Advokat nije isto što i engleski advocate).

Eksterna memorija

Pokazao bih to na jednom primjeru: na fenomenu pismenosti, ili – nešto širim terminom – pisanosti. Za antiku i za nas to nije ista stvar. Ljudi antike neusporedivo su bliže vremenu prije pismenosti, civilizaciji usmenosti, civilizaciji čije je jedino sredstvo prenošenja informacija izgovorena (i saslušana, i zapamćena) riječ. S druge strane, pripadamo civilizaciji koja u čitanju i pisanju ima toliko dulji, toliko intenzivniji staž da je to izmijenilo čak i način na koji govorimo i slušamo – utječući čak i na one među nama koji još uvijek pripadaju, ili su pripadali, usmenoj kulturi, kao što su sandžački guslari Milmana Parryja. Danas pišemo/čitamo neusporedivo više nego što pamtimo: pisanje je naša eksterna memorija, surogat i nadomjestak pamćenja. Zbog toga nam civilizacija koja postupa drukčije – kojoj je zapisano samo podsjetnik, u kojoj i pismeni ljudi lakše pamte nego što čitaju – mora izgledati neobično, egzotično, tuđe.

A, eto, antička je civilizacija bila upravo takva.

Pamćenje teksta – posjedovanje teksta “napamet”, “u glavi” – danas je specijalistička aktivnost, rezervirana za nekoliko profesija, na primjer, za glumce (koji put i za đake i studente pred ispite). Kad danas zamišljamo “govor” – pogotovo dulji od pet-šest minuta – nužan je element predodžbe list (ili svežanj) papira odakle govornik čita. Posljednju dugačku pjesmu učili smo napamet u osnovnoj školi, danas se ne možemo sjetiti ni Ježeve kućice. Danas ne možemo pjesmu zapamtiti ni kad se trudimo – ili možda točnije, baš zato što se trudimo.

Herodotove note

Sve bi ovo Herodotu zvučalo posve fantastično.

Oko 445. prije nove ere, u Ateni na samom pragu Periklova doba, Herodot je bio valjda jedan od prvih Evropljana koji su javno čitali – a ne kazivali – odlomke svoga djela; no i njegova Povijest – više od 1500 poglavlja, naknadno podijeljenih u devet knjiga, na gotovo 800 današnjih tiskanih stranica – za nas, kada je čitamo danas, nosi upadljiv pečat usmenosti. Danas se tako ne piše, danas bi se tako, eventualno, pripovijedalo. Herodot je bio najava našeg doba, iako tek naznaka: tek prva nota prvih taktova simfonije koja je danas u punom zamahu.

Ne spominjem glazbu posve slučajno.

Upravo proučavatelji Herodota i njegova odnosa prema pisanosti predlažu nam analogiju koja je, smatram, odličan put u razmišljanje o razlici između nas i antike. Za Herodota, kažu tako, pisanost je specijalistička vještina – baš kao što je za nas specijalistička vještina “učenje napamet” – i nastavljaju: da, u Herodotovo doba (i mnogo stoljeća potom) pisati i čitati znali su mnogi – pismenih je, najvjerojatnije, i relativno i apsolutno bilo više nego u srednjem vijeku – ali pismeni su čitanjem i pisanjem vladali onako kako danas obrazovan čovjek vlada čitanjem i pisanjem nota.

Ovo je iznimno važno.

Mnogi od nas (dakako, ne svi) elementarno su pismeni što se notacije tiče. Malo su nas učili u školi, malo smo usvojili i učeći svirati neki instrument. No naša je notna pismenost – ako nismo profesionalni muzičari, ili specijalizirani entuzijasti – vrlo elementarna: ne znamo čitati sve notne ključeve, ili sve ritmičke figure, ili note na pomoćnim crtama, ili akorde. Da i ne spominjemo čitanje cijelih partitura, s brdom dionica. Note čitamo teško, polako, sričemo takt po takt – katkad si pomažemo instrumentom na kojem izvodimo – i, ako moramo nešto svirati, jednostavnije je naučiti napamet nego svirati s lista. A ako nam na pamet padne kakva muzička ideja, lako ćemo je otpjevati, možda čak i odsvirati... ali zapisati?

Blizanci

Tek misleći na to da je za ljude antike čitanje slova bilo to što je za nas čitanje nota (pri čemu, dakako, postoje specijalisti, dobri čitači, u antici kao i danas), možemo izbjeći varku “lažnih prijatelja”, automatsku pretpostavku da “čitati” za Grčku i Rim znači isto što i za nas. Tek misleći na čitanje nota možemo pravo razumjeti zašto ljudima antike, kad razmišljaju o čitanju i pisanju, odmah pada na pamet pamćenje: “Pamćenje je blizanac pismenosti”, kaže Ciceron u jednom priručniku retorike, i dodaje, “u različitim vrstama – posve su slični”. Veza pismenosti i pamćenja i za nas je, svakako, logična i očigledna – ali uz dvije ograde. Prvo, ne pada nam odmah na pamet; tako je zato što je pismenost danas već itekako samostalan fenomen, pojam za sebe. Drugo, zapis može slijediti izvedbu (pišemo da bismo se sjetili onoga što smo čuli, ili onoga što smo već sastavili) ili izvedbi prethoditi (pišemo da bi bilo pročitano); koja vam od tih dviju situacija prije pada na pamet uz ideju pismenosti?

Za Cicerona – za cijeli antički svijet – tipična je predodžba pisanja nakon izvedbe. Koncept pisanja koje je samo po sebi stvaranje, koje nije naknadna snimka stvorenog – koncept čiji je ekstrem “automatsko pisanje” – ako je u antici i bila moguća, svakako nije bila artikulirana. Točnije, nije bila zapisana.

Lažni prijatelji.

A jednom kad smo svjesni takvih kulturalnih lažnih prijatelja, osvrnemo se oko sebe, i gle: lažni prijatelji ne postoje samo između nas i antike. Znači li “sloboda” isto na Zapadu i na Istoku? Misle li muslimani, upotrebljavajući iste riječi kao i kršćani, zbilja na iste stvari? – To što ružom zovemo, pod drugim imenom isto bi mirisalo. A što kad se i božur zove “ruža”?