9.9.2004.

Charles T. Tart  

Lažu li nam?

 

Naravno da nam lažu! Slušanje tuđih laži sastavni je dio našeg života na Zemlji, baš kao što sastavni dio odrastanja čini iznalaženje razumnog kompromisa između naivnog svevjerja i patološke paranoje.

Ipak, tuđe me laži ne brinu u mjeri u kojoj me brine naša navika da lažemo sami sebe, a da toga nismo svjesni. Najveći lažljivac s kojim se moram nositi sam upravo ja sam, sa svim svojim nadama, strahovima, dvojbama i psihičkim obrambenim mehanizmima koji bitno izobličavaju način na koji doživljavam svijet oko sebe i odnosim se prema njemu.

Charles T. Tart znanstvenik je diljem svijeta poznat po psihološkom razmatranju naravi svijesti – osobito promijenjenih stanja svijesti – i kao jedan od utemeljitelja područja transpersonalne psihologije, te kao uporni istraživač parapsiholoških fenomena.

Clifford A. Pickover

Povijest svijeta je povijest laži. Čini se istinitim reći kako nema ni jednoga segmenta povijesti, religije, politike ili znanosti koji nije oskvrnut izmišljotinama i obmanama. Osobno sam vrlo dobro upućen u znanstvene i medicinske prijevare. Svjestan sam, međutim, kako je riječ laž ponekad preteška, s obzirom na to da ima više mogućih pristupa istini, baš kao što postoji čitav niz priča koje nikada nisu dospjele u javnost, a ipak nisu lažne.

Jedna od takvih priča je i ona o produljenju životnog vijeka čovjeka i povećanju njegove inteligencije. Iako u vijestima često možemo čuti kako će ljudi u budućnosti živjeti dulje, vrlo rijetko nailazimo na tvrdnje o tome da će naša djeca ili unučad do kraja stoljeća postati besmrtna.

Uzme li se u obzir golemi napredak koji će se u narednih stotinu godina dogoditi na području molekularne biokemije, nema nikakve sumnje da će znanstvenici otkriti molekularne i stanične tajne starenja, pa će brojni ljudi živjeti zauvijek, osim ako im se ne dogodi kakva kobna nesreća. Čudi me da se o tom važnom pitanju tako malo raspravlja i pristupa mu se kao da je riječ o šali. Njegove ekologijske, ekonomijske, političke, društvene i religijske posljedice bit će uistinu ekstremne. Zamislite besmrtnoga Papu kako sa svojim sljedbenicima raspravlja o zagrobnom životu – ili razvoj dviju društvenih klasa, onih koji si mogu priuštiti besmrtnost i onih koji su presiromašni da se podvrgnu tretmanu protiv starenja.

Fizičar Clifford A. Pickover doktorirao je na sveučilištu Yale i autor je više od dvadeset knjiga.

Jodi Dean

Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek autor je značajne teze prema kojoj istina može funkcionirati poput laži.

To znači da mi netko može reći istinu, ali lagati u načinu iznošenja te istine. Ne mislim pritom na neku posve očitu ili nebitnu laž. Riječ je o tome da u medijima sveposredovanoj korporacijskoj kulturi, istina – odnosno iskrenost, činjenice ili priopćenja – mnogo učinkovitije od samih laži zatvara čovjeka u sustav i čini ga pokornim.

(Upravo je to jedna od stvari koje me izrazito iritiraju u brojnih teoretičara urote. Oni, naime, pišu kao da je neka velika tajna da korporacije sklapaju ugovore, prodaju loše proizvode, zagađuju okolinu i tome slično.)

Nedavno sam gledala izrazito loš film s Winonom Ryder naslovljen Dečki (1986). Radnja je smještena u muškom internatu gdje jedan od mladića pokušava skriti onesviještenu Winonu Ryder u svoju sobu. Nikako ne uspijeva natjerati svoje prijatelje da odu, a oni ga neprestance gnjave pitanjima tipa, Kakva je to velika tajna, i bla, bla, bla. Konačno, mladić im odgovara: U mom je autu onesviještena djevojka koju želim sakriti u svojoj sobi. U tom času dečki se okreću i smijući se napuštaju sobu, uvjereni kako je riječ o laži.

Laži i istina danas su složenije nego ikad, jer živimo u izrazito ciničnoj kulturi. Nitko više ne vjeruje ni u što, pa stvarni sadržaj poruke zapravo više nije važan.

Uvedite tu tezu u prostor politike. Do nas dolaze svakovrsne informacije – da, doista su izvođeni eksperimenti na muškarcima afro-američkog podrijetla u Tuskegeeu; da, američko vojno osoblje i civili doista su bili izloženi vrlo visokoj razini radijacije tijekom američkih nuklearnih pokusa; da, vodeće tvrtke za razvoj tehnologije uistinu isplaćuju goleme svote novca političarima svih opredjeljenja. Sve su to istinite tvrdnje koje, međutim, funkcioniraju kao laži koje nas nagone da sam sustav smatramo poštenim, pravednim i jedinstvenim.

Razmislite o načinu djelovanja informacija (što je, budi rečeno, jedna od stvari koja me izluđuje u vlastitim pokušajima političkog djelovanja). Prije nego što se išta dogodi, svi govore Gledajte, još nemamo dovoljno informacija – kao da je, primjerice, nepoznata činjenica da je policija velikim dijelom rasistički nastrojena. Kad se pak nešto dogodi, slijede odgovori tipa informacije koje smo dobili vrlo su proturječne.

Prvi tip informacije značio bi potvrđivanje očitoga – koje se, međutim, uvija u svakovrsna objašnjenja tipa: Stvari se mijenjaju, Unajmili smo nove ljude, Istraga je u tijeku. Drugi tip značio bi užasno priznanje: Oh, pa naravno da su cigarete sustav za isporuku nikotina – ali se takva informacija umata u opravdanje: Ljudi žele sustav za isporuku nikotina. Druga opravdanja zapravo su svojevrsno odmicanje žarišta teme: Nije li siromaštvo puno važnija tema; A što ćemo s poljoprivrednicima?

U svakom slučaju, želim reći da su laži i istina sasvim irelevantni. Ono što je relevantno jest razumijevanje sustava, poimanje djelovanja moći i upoznavanje načina na koje je moguće promijeniti stvari.

Jodi Dean profesorica je na katedri za Političke znanosti koledža Hobart-William Smith. Autorica je više knjiga, među kojima i Aliens in America.

Jack Sarfatti

Većina fizičara koji pišu knjige za širu javnost ne govore nam istinu o kvantnoj fizici. Nije zapravo riječ o tome da nam lažu, nego o tome da ti znanstvenici nisu svjesni da je David Bohm riješio većinu ključnih problema koje oni predstavljaju kao neriješene tajne.

Dobar je primjer knjiga Juliana Barboura Kraj vremena: Sljedeća revolucija u fizici (2000). Julian je dobar čovjek, vrlo pametan, dobar pisac i ozbiljan mislilac. On obavlja zadivljujući posao na području popularne kvantne metafizike u čijem temelju leži pretpostavka da funkcija kvantnog vala u potpunosti opisuje stvarnost na razini pojedinca, bez dodatnih skrivenih varijabli. Julianovo rješenje problema vremena u kvantnoj gravitaciji raspada se, međutim, čim na njega primijenimo Bohmovu ontologiju. Štoviše, njegova je knjiga dobar neizravan argument u prilog Bohmovoj ontologiji.

Koliko čujem, lažu nam i o postojanju mehaničkih letećih tanjura koji porijeklo vuku od napredne izvanzemaljske inteligencije iz nekog drugog vremena. Možda sam u krivu, ali moja je pretpostavka – zasnovana na nesavršenim, nepotpunim informacijama – da je naša vojska došla u posjed izvanzemaljskog stroja čije funkcioniranje, međutim, nije sposobna razumjeti i to zbog glupih sigurnosnih ograničenja zbog kojih su svi oni prolupani tipovi poput mene, koji bi mogli shvatiti o čemu je riječ, isključeni iz rasprave.

Zaključio sam to iz razgovora s brojnim obavještajcima tijekom proteklih tridesetak godina. S obzirom na to da sam 1953. i sam vjerojatno stupio u kontakt s izvanzemaljcima, uvjeren sam da u tankoj oplati tih letjelica postoje uspavani svjesni nanokompjutori. Dotaknu li ih pravi ljudi, dakle doslovno dotaknu – baš kao što prst majmuna dodiruje Crni Monolit u filmu 2001: Svemirska odiseja – oni će se probuditi. Možda je to samo dječačka fantazija. No, možda je i zbilja. Sve se može vrlo lako dokazati jednim jedinim pokusom.

Jack Sarfatti jedan je od vodećih znanstvenika Međunarodnog udruženja istraživača svemira. Taj utemeljitelj Odsjeka za istraživanje fizike svijesti pri Esalenovu Institutu, bio bi izvanredan scenarist u serijama poput Dosjea X.

Axel Bruns

Lažu li nam? Ne, sada više ne.

Ta faza je završila, barem u Australiji, a pretpostavljam i u većini država zapadnog svijeta.

U današnje vrijeme svi govore istinu ili su barem uspjeli uvjeriti sami sebe i svoje sljedbenike da to čine. Bilo da vjerujete kako SIDA nema nikakve veze s HIV-om, da zagađenje zraka ne uzrokuje efekt staklenika, da duhanski dim nije kancerogen, da ne postoje ukradeni naraštaji Aboridžina i stanovnika otoka Torres Strait, da Microsoft pridonosi svjetskoj ekonomiji, da su Bill i Monika samo razgovarali o smanjenju duga zemalja Trećeg svijeta, sigurno ćete naći ljude koji će se složiti s vama, baš kao što ćete naći – ili kupiti – znanstvene studije koje će potvrditi ta vaša uvjerenja.

Axel Bruns bavi se istraživanjem Interneta na Sveučilištu Queensland.

Douglas Rushkoff

Smatram li da nam lažu? Mislim da prije lažemo samima sebi. Zapravo želimo vjerovati da netko puni naše mozgove neistinama kako bismo se riješili odgovornosti prema nama samima i ljudima koji nas okružuju.

Osobno ne mislim da neka skupina ljudi vlada našim svijetom i dezinformira mase. Vjerujem da mi odabiremo određene osobe i institucije na koje potom projiciramo svoju vlastitu nemoć, a one samo koriste priliku.

Kad neka skupina ili pojedinac stekne kontrolu nad sredstvima komunikacije – bio to jezik, televizija ili Internet – tada oni ili on stječu nepoštenu prednost u promicanju određenog pogleda na svijet. Katolici su to učinili s religijom, Britanci s jezikom, Hitler s radiom, a Amerikanci s televizijom i Internetom. To zapravo nije laganje – riječ je o predstavljanju čarobnih trikova kao da su zbilja. Ipak, najčešće je naša pohlepa meta takvih trikova.

Mislim da si lažemo kada se uvjeravamo da je situacija oduvijek bila takva i da se ništa ne može promijeniti.

Uvjeren sam da si možemo prestati lagati kad god to poželimo, da se bojimo to učiniti i, konačno, da su brojni ljudi shvatili kako se do moći najlakše dolazi iskorištavanjem tog straha.

Douglas Rushkoff profesor je medijske kulture pri sveučilištu New York te savjetnik Komisije za svjetsku kulturu Ujedinjenih Naroda. Autor je osam knjiga među kojima se ističe Coercion: Why We Listen To What “They” Say.

Geert Lovink

Laganje je neobično uzbudljiva, rekao bih odveć ljudska kvaliteta. Ne valja ga tek tako odbaciti. Ne valja se, međutim, pretvarati da se lako riješiti te loše sastavnice ljudskosti. Molim vas, poštedite me iscjeliteljskih praksi. S obzirom na to da je izrađena mapa ljudskog DNK-lanca, u vezi s iscjeljenjem možemo očekivati samo najgore. Sigurno će se naći neki američki znanstvenik, mega-kršćanin, koji će otkriti lažljivi gen i zagovarati globalno brisanje tog dijela lanca. Dakako, u najboljoj namjeri.

Slava lažljivcima, prokletstvo zagovornicima istine!

Dekonstrukcija ili zanemarivanje propagande u kontekstu informativnih medija postaju sve jednostavniji. Utoliko vijesti koje prenosi CNN ne smatram lažima. Optužba za laganje može se eventualno uputiti nekim dužnosnicima u Pentagonu. Informativni mediji su obične ovce. Jedino što im se može prigovoriti jest njihova pokornost i krotkost – njihov običaj da se ponašaju poput stada.

U mainstream-medijima gotovo da i nema hrabrih otpadnika, osim – recimo – Johna Pilgera, Germaine Greer i nekoliko drugih. Baviti se istraživačkim novinarstvom užasno je teško. Većina novinara u informativnoj industriji samo prepisuje novinska izvješća različitih agencija i drugih kuća.

Vijesti su roba poput svake druge. Specifičnost te robe jest što je ima vrlo malo. Iznenađenje, iznenađenje. Obrada vijesti diljem svijeta, na televiziji, radiju, u tiskovinama ili na Internetu uistinu je nevjerojatan proces. Komad informacije fantastičnom brzinom putuje mrežištem, pri čemu se umnaža i mutira. Zamislite sve one bijednike koji sjede prikovani uz ekrane, kopiraju i lijepe pristigle novosti. Zar oni lažu? Ne, nikako. To je jasan primjer pozicije onkraj ili izvan granica dobra i zla, koja je posljedica izvanmoralne biti informacije.

Rat na Kosovu može poslužiti kao dobar primjer. Brojne informacije govorile su o užasnom stanju na Kosovu i prije 1998., kada su započeli oružani sukobi. Kako se 1998. godina bližila kraju, informacije su postajale sve nejasnije. Postalo je očito da srpska vojska, njihovo vodstvo i medijski manipulatori vrlo dobro znaju kako izaći na kraj s medijskom industrijom Zapada. Isto vrijedi i za kosovsko-albansku stranu i njihovu Oslobodilačku vojsku Kosova. Potkraj ožujka 1998., zapadni mediji s velikim su se zanimanjem posvetili sukobu, nemajući pritom vremena provjeravati činjenice o zbivanjima. Nije im preostalo ništa drugo nego postati robovima Pentagona.

Razlog svemu tome posve je jednostavan, a zove se: vrijeme. Činjenice bi svakako trebalo pro?jeravati. U realnom vremenu dvadesetčetvorosatnog izvještavanja za takvo što, međutim, jednostavno nema vremena. Sve mora biti dojavljeno istog trena. Ako to ne učinite vi, učinit će netko drugi prije vas.

Paul Virilio je mnogo govorio o tom mehanizmu. Možda će proći pet ili deset godina prije nego postane jasno što se tamo uistinu dogodilo, tko je koga ubio i tko je obmanuo koju informativnu organizaciju. Presudnu ulogu u tom procesu odigrat će haški tribunal, a bitnu ulogu mogli bi imati i slikovni zapisi pojedinih nevladinih organizacija. Količina informacija koju će ti ljudi podastrijeti o slučaju Kosovo zasigurno će biti golema. Istina je možda skrivena u toj hrpi samoumnažajućih nejasnoća.

Geert Lovink supokretač je amsterdamskog projekta Digitalni gradovi te jedan od utemeljitelja tribine pod naslovom Next Five Minutes. Dulje je bio urednik časopisa Mediamatic. Član je grupacije Agentur Bilwet

McKenzie Wark

Svatko od nas neprestano je izvrgnut lažima. Svaka komunikacija je lažna. Ona je uvijek na određeni način različita od onoga na što se odnosi. Nerijetko je vezana čak i uz nešto što uopće ne postoji. Ta fundamentalna, nedokidiva narav komunikacije stvarna je, konceptualna jezgra iskustva paranoje.

Paranoja je djelomično uviđanje istinitosti laži. Djelomično zbog svoje osuđenosti na status beskorisnog privida prema kojemu je istina negdje oko nas. Većina ljudi velik dio svog života radije prihvaća laž, ne želeći se suočiti s istinom neizbježnosti laži.

Jedan je to od izvanrednih Nietzscheovih uvida. Kako nismo dovoljno snažni da živimo s lažima, činimo razliku između dobrih laži, prema kojima se ravnamo u životu, i loših laži protiv kojih se borimo. Želimo nešto što ne možemo imati – neposrednu istinu. Samo zato što su primjerene našim žudnjama, našim slabostima i našim interesima, prihvaćamo određene laži kao istinitije od ostalih ili pak lažemo sami sebi da ne možemo prozreti laž, pretvarajući se da u nju vjerujemo.

Utoliko je sasvim opravdano govoriti o patologiji laži. Postoje dobre i loše laži, etične i neetične laži, korisne i opasne laži, što nas nagoni da radimo razliku među njima, tretiramo ih s posebnom pažnjom i čitamo s osobitom misaonom budnošću. Ali sve su to ipak samo laži, i to je jedina istina.

McKenzie Wark predavač je na Katedri za medije pri Sveučilištu Macquarie u Australiji. Autor je cijenjenih kritičkih djela među kojima valja izdvojiti knjige Sensoria te Virtual Geography.

Susan Blackmore

Kad je riječ o drogama, svi smo neprestano izvrgnuti lažima. U takvu obmanjujućem ozračju, mali broj ljudi usuđuje se govoriti o specifičnim duhovnim iskustvima potaknutim uporabom nekih droga, o uvidima koji prate takva iskustva ili jednostavno o užitku konzumacije nekih droga. Često slušamo o zloporabi droga, čemu svakako treba stati na kraj, ali vrlo rijetko možemo čuti nešto o kontroliranoj uporabi.

Što je još gore, naša djeca neprestance slušaju laži u školi. Uči ih se da su sve ilegalne droge opasne i nitko im ne daje korisne informacije o načinima djelovanja i uporabe pojedinih droga. Ona utoliko nemaju šansu izgraditi zdrav (a još manje svet) odnos prema snažnim drogama, pa im preostaju samo dva moguća pravca – mogu u potpunosti izbjegavati droge (što čini tek mali broj mladih ljudi), ili se pak gube u zloporabi i potpunoj zbunjenosti.

Vrijeme je da oduzmemo drogu kriminalcima i prenesemo je u prostor kontroliranog tržišta (što će rezultirati golemim poreznim utrškom). Tek ćemo tada doznati istinu.

Susan Blackmore predaje na katedri za psihologiju sveučilišta West England. Autorica je sedam knjiga, među kojima valja spomenuti djelo The Meme Machine.

Ray

Korporacijski odnosi s javnošću vid su umjetnosti i znanosti predstavljanja informacija s ciljem maksimaliziranja profita. Ponekad je ta djelatnost proaktivna, kao u slučaju reklame.

Zagovor Zaljevskog rata osobito je dramatičan primjer – tvrtka Hill & Knowlton, inače na proračunu kuvajtske vlade, napuhavala je i naglašavala strahote iračkog diktatora kako bi nagnala američke porezne obveznike da podrže rat.

Ponekad je pak defanzivna te smjera razbijanju kritike i priječenju erozije korporativnih sloboda. Tako, primjerice, kompanije uključene u opasne i potencijalno štetne pothvate izrađuju takozvane crne web-stranice za slučaj katastrofe ili bunta javnosti. Kada curenje nafte ili kakvo slično neugodno otkriće konačno procuri u javnost, crna web-stranica, pripremljena mjesecima ili čak godinama unaprijed, ukazuje na bitnu nevinost kompanije, njenu užasnutost neočekivanom katastrofom i predanost budućem unaprjeđenju sigurnosti.

Korporacijski odnosi s javnošću uvijek su nekakav oblik laganja – od bezazlenih, sitnih laži do najgoreg vida dezinformiranja. U Sjedinjenim Državama zaštićeni su institutom slobode govora i to stoga što su sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća snažne korporacije, uz pomoć snažne promidžbe, uspjele sebi osigurati status pravnih osoba, a time i sva ustavom zajamčena prava susljedna takvom statusu.

Kako je cilj korporacijskih odnosa s javnošću uvijek maksimaliziranje profita i kako je sama djelatnost začudno moćna i proširena, odnosi s javnošću snažno utječu na oblikovanje javne svijesti i demokratskih procesa, pa čak i na Ustav koji ima osigurati korporacijsku težnju dobiti. U svakom slučaju, u usporedbi s korporacijskim odnosima s javnošću, sve laži koje kolaju u prostoru medija i politike čine se posve beznačajnima.

Ray je član kompanije Reserved Trademark koja se bavi različitim oblicima korporacijskog konzaltinga.

Don Webb

Laži su koine, zajednički jezik svijeta. Unaprijed znam da mi zaposlenik u fotokopirnici laže kada tvrdi da još nije otkopirao knjige koje sam mu ostavio jer moram pričekati red – a ja mu zauzvrat lažem da sam svoje knjige ostavio prije nego što on tvrdi.

Kakva sitnica. Ipak, stvari upravo tako funkcioniraju. Deset milijuna kišnih kapi tvori maleno jezero. Ljudi koji tragaju za velikim lažima na adresi Velikog Brata ili nekoga sličnog u velikoj su zabludi jer zure u valove i misle da im upravo oni priječe uvid u Zbilju. (Možda bi im pomoglo kada bi na trenutak razmislili o teoriji kaosa.) Bit je u čitavom jezeru, ali nitko od nas ne mari za činjenicu da ga upravo mi punimo svojim malim lažima.

Kada sam ovu bilješku poslao Alexu Burnsu, obavijestio sam ga da sam poruku poslao na pogrešnu adresu, pa je zato kasnila koji dan. Što reći, osim da je jezero naraslo za još jednu kap.

Don Webb višestruki je dobitnik brojnih nagrada i autor je više od dvije stotine kratkih priča i tekstova. Među romanima osobito se ističu The Double: An Investigation, te Essential Saltes.

Mark Amerika

Naravno da imam osjećaj da mi stalno lažu – izvorište laži jest Multinacionalno Vojno Medijsko udruženje o kojem sam pisao u svom prvom romanu pod naslovom The Kafka Chronicles, priči koja se dijelom bavi Velikim Lažima koje su kolale u medijima tijekom rata u Zaljevu. Doista je neobičan osjećaj biti zalijepljen za ekran u poziciji svojevoljne žrtve medija i propagandnih ratova, dopustiti da dezinformacije nesmetano prodiru u moj krvotok poput jezičnog virusa koji je izmaknuo kontroli.

Laganje je oblik umjetnosti. Vjerujte mi na riječ kao piscu, odnosno osobi koja manipulira jezikom u nastojanju da prepriča istinu tako da pojedine riječi ponovno zadobiju značenje i smisao. Na jednom mjestu u mom romanu, u odjeljku po? naslovom Naše i mi, pripovjedač govori:

Jezik: najbolja strategija: složite pravu spiku: dodajte nevjerojatan zaplet i sliku: oslobodite maštu svakog stida: upustite se u prekapanje ida.

U slavnim, minulim danima kad je nadahnuta, obzirna nacija težila orgazmičkoj konvergenciji tisuća svjetlosnih točaka, postojala je samo nejasna predodžba o nekakvoj spravi za gledanje – a bezbrojna istraživanja javnog mnijenja i danas naglašavaju kako mi zapravo želimo da nam lažu, kako je sve to posljedica naših prohtjeva.

Evo još jednog navoda iz mog romana Kafkine kronike:

Mi smo, dakle, ti: mi smo oni koji imaju umrijeti za njih: koje njih?: uključite televizor i saznajte: oni se ne stide pokazati vlastita lica: ionako su dobili našu potporu: oni kažu mi: oni kažu naše: oni kažu mi: mi činimo ono što nam kažu.

Mark Amerika jedan je od najcjenjenijih eksperimentalnih pripovjedača u Americi. Objavljuje u sklopu Alt-X Networka.

John Shirley

Ima li smisla optuživati velike tvrtke i vladu za laganje – kad laži čine sastavni dio naše kulture?

Priopćenja različitih ureda za odnose s javnošću objavljuju se kao vijesti... Svi mi dobro znamo da su politički TV-oglasi čista laž, ali ipak prelazimo preko toga jer nam se čini da to mora biti tako. U Kalifoniji je nedavno na televiziji farmaceutska udruga upozorila ljude kako bi odluka o mogućnosti kupovine jeftinijih lijekova iz, primjerice, Kanade mogla ozbiljno ugroziti njihovo zdravlje: naznačili su kako su ti lijekovi opasni. Kanadski lijekovi? Opasni? Oglas je u najmanju ruku čista obmana.

Ali to je u redu i dopušteno je. To je naša kultura. Mi smo kultura lažljivaca. S obzirom na to da je svaki segment društva zahvaćen tim stanjem, naše prihvaćanje laži našlo je svoj savršeni oblik u konceptu vlasti.

Johna Shirleyja William Gibson je opisao nultim pacijentom cyberpunka, samim ishodištem virusa koji je izrazito zarazan. Shirley je autor radikalne, proročanske cyberpunk trilogije Eclipse, Eclipse Penumbra i Eclipse Corona.

Greg Bishop

Teoretičari urote (kao i svi njihovi prijatelji koji neprestano pretražuju sive zone vojnog i državnog establišmenta) tvrde da će ljudi početi obraćati pažnju na laži tek kad budemo imali svega tri boje i tri stila oblačenja, isto toliko vrsta automobila i osobnih računala, te postaje na svakoj autocesti (računalnoj ili cestovnoj) za provjeru osobnih podataka. Ako je to istina, onda dezinformacijama i nekontroliranom protoku nikad neće biti kraja. Mnogo je učinkovitije i unosnije ostaviti nas u uvjerenju kako imamo izbora, nego otvoreno posegnuti za različitim oblicima kontrole. Riječ je o lukavštini koja neće tako skoro biti odbačena. Sve što nam preostaje jest da se nastavimo ravnati prema jednostavnoj svijesti koja stoji u temelju našeg poimanja stvari. Taj elementarni sustav uzbunjivanja valja svakako održati na životu.

Čak i površan pogled na postojeću literaturu o urotama dovoljan je da sasvim izbezumi čovjeka. Pročitate li previše takvih priča (a malo tko se uspije zaustaviti na jednoj!), paranoidni mentalni sklop nesumnjivo će zavladati vašim umom. Kakav je to zvuk u telefonskoj slušalici? Tko to vozi iza mene? Zašto su pisma u sandučiću zatvorena ljepljivom trakom? Paranoidnost postaje vašim životnim stilom, poput jela, disanja i traganja za nekim s kime ćete provesti noć.

Od trenutka kada vas je liječnik u rodilištu pljusnuo po guzici, neprestano ste izvrgnuti lažima. Jedina je razlika što ste sada odrasli.

Greg Bishop urednik je utjecajnog časopisa o urotama The Excluded Middle

Howard Bloom

Najveća laž današnjice jest to da smo svi mi neprestano mete različitih urota – žrtve različitih globalnih korporacija, vladinih agencija, lokalnih trgovaca i svih drugih koji nastoje manipulirati našim umovima.

Urotničko mišljenje je, poput većine mogućih pristupa stvarnosti, istodobno ispravno i pogrešno. Čak i najiskreniji među nama neprestano pokušavaju utvrditi što je zbilja i nikad u tome ne uspijevaju.

Umjetnici, pjesnici, znanstvenici, proroci, profesori, svi oni pokušavaju iznaći put do skrivene biti kroz zapleteno tkanje privida. Trude se svim silama prenijeti nam svoja otkrića. Isto  zapravo činim i sam. No, izricanje istine je proces.

Nadamo se da nas svako ispitivanje zbilje dovodi korak bliže jasnoj spoznaji koja će poboljšati naše živote. No sve što kažemo sadrži određenu grešku, djelić zbilji inherentne laži.

Da stvar bude još složenija, svatko od nas živi u drukčijem svijetu, ima različite probleme, različite sposobnosti i različiti senzibilitet. Ono što je meni neprijeporna istina vama može biti čista neistina. Želim li ovim riječima utjecati na vas? Dakako. Inače ne bih pisao ovo što pišem. Jesu li moje riječi dio urote upravljene na manipuliranje vašim umom? Ako jesu, ja toga nisam svjestan.

Ono što me brine jest sljedeće. Postmodernisti su poučili čitavu jednu generaciju da je gotovo svaka tvrdnja obmana koju moćnici koriste u svrhu zavođenja. Ipak, čak su i televizijske reklame – prožete nastojanjem da nas se u nešto uvjeri ili promijeni naše mišljenje – nerijetko obilježene čudesima obrade slika.

Pred nama je izbor: možemo prezirati poluminutnu porciju magije zato što iza nje stoje Mitsubishi ili Buick ili, pak, možemo zaboraviti sponzora i diviti se čudesima kinematografije. Divljenje ili njegov izostanak ovisi o svakom od nas. U svakom slučaju, lažu nam kad tvrde da divote ne postoje i da je sve oko nas samo urota.

Howard Bloom pokretač Međunarodnog paleopsihologijskog projekta i gostujući profesor sveučilišta New York. Autor knjiga Global Brain i The Lucifer Principle

Phil Farber

Mislim da je najveća laž tvrdnja da postoje drugi ljudi. Granice jastva i ne-jastva samo su zgodan privid kojim se služimo kako bismo nastavili igru svijesti. Uz malo volje, vaša svijest može biti prenesena u vaše računalo, vaš stol, vaš hladnjak ili tisuću kilometara daleko od vas (ako mi ne vjerujete, prijavite se za eksperiment ili me uvrstite na vlastiti popis lažljivaca). Može je se premjestiti u bilo koju osobu.

Najveća laž je da su naša osobnost, osobitost ili naš ego nešto odvojeno od svakog/svega drugog. Ono što je ovdje problematično jest ono tko? Tko je smislio tu laž? Jesmo li je sami stvorili? Jesu li nam je usadili naši roditelji ili društvene institucije dok smo bili djeca? Je li Bog stvorio tu veliku laž?

Ako vjerujete u istinu, vjerojatno će vam biti teško prihvatiti da je sve ono što opažate zapravo dio složenog spektra laži čije je grananje zaista zadivljujuće. Postoji li ijedna zaista kreativna osoba za koju vjerujete da bi vaš život mogla učiniti neobičnijim?

Phil Farber je urednik Internet magazina Paradigm Shift koji se bavi magijom, glazbom, hipnozom, medijima i pitanjima svijesti. Autor je knjige FutureRitual.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić.

Pod naslovom You Are Being Lied To: A Disinformation Books Roundtable objavljeno u knjizi Russ Kick, ur. You Are Being Lied To, u izdanju kontrakulturne udruge Disinformation, 2001.