Led Zeppelin IV

Album Zoso ili IV. Led Zeppelina počinje s pet sekundi pulsirajućeg elektroničkog uzbuđenja. Čujemo kratak zvuk namatanja kad se magnetska vrpca počne vrtjeti, zatim slijede dva trzaja Jonesova basa. Ali glavni je zvuk brza serija dvadesetak režećih, škripajućih taktova koji se počinju gubiti prije nego što se pretvore u besciljnu škripavu buku, poput DJ-a koji gubi radni zanos. Ti udarci zvuče simetrično i “elektronički”; ne zvuče kao da ih je proizvela gitara, barem ne u bilo kojem tradicionalnom smislu. Prema riječima Chrisa Welcha, Jimmy Page opisuje taj zvuk kao “buđenje vojske gitara. Ustaj i blistaj!” 

“Vojska gitara” fraza je kojom se Page koristio kako bi opisao svoju izvrsnu inovativnu uporabu zbora gitara, prepunu efekata i snimanu istodobno na više kanala. U intervjuu iz 1977, nakon što ga je novinar upitao o njegovim najboljim solo-izvedbama, Page je umjesto o njima govorio o “orkestriranju gitarom kao vojskom” - o izgradnji harmonija, slaganju slojeva različitih gitara, pojačala i boja zvukova, o istraživanju “kolaža i tkiva zvuka”. Drugim riječima, radije negoli da sebe predstavi kao virtuoza Page je govorio kao netko tko uživa zapovijedati cijelim područjem. Kao što kaže: “Moje se zvanje zapravo ponajviše sastoji od skladanja.” Page je time pogodio samu bit, ali samo ako uzmemo u obzir značenje riječi “skladanje” u najširem smislu - ne samo kao stvaranje i orkestriranje same glazbe nego kao skladanje različitih elemenata – gitara, efekata, simultana snimanja više snimki, produkciju, raspored pjesama, omote albuma – u jedan cjelokupni svijet zvuka. Page je bio izvrstan glazbeni producent, stručnjak u onome što filmski kritičari zovu mise-en-scéne, režiserovo umijeće da stavi radnju u prostor kadra. Ira Konigsberg definirao je mise-en-scéne kao “kompoziciju individualnog filma – odnose objekata, ljudi i masa; međuigru svjetla i tame; uzoraka boje; položaja kamere i kuta gledanja – kao i kretanja unutar okvira”.

Zamijenite u toj rečenici riječ “kamera” riječju “slušatelj” i shvatit ćete na što Page misli pod “skladanjem” – na simboličku i emocijsku koreografiju koja uključuje naslage zvuka, Plantovu lirsku evokaciju, boje instrumentala i kretanje glazbala kroz zvukovni prostor. Vizualna metafora tu nije slučajna. Page tretira zvuk kao neku vrstu pokretne slike, sablasnu sinesteziju koja se odražava u njegovu slavnom opisu njegove umjetnosti kao “neke vrste građenja u svjetlu i sjeni”... Page se osobito služio elektronikom kako bi istraživao ono što glazbenici zovu timbar – teksturu tona, njegov sjaj, zrnastost ili boju...

Pjesma kao “termonuklearno zajedničko silovanje”

Do albuma Physical Graffiti Page je preobrazio gitaru u lutajući analogni sintesajzer, što mu je omogućilo da iskoristi potencijale ambijenta i atmosfere elektroničkog zvuka dok je ostao ukorijenjen u erotici prebiranja po vratu gitare. U tome je Page ostao istinsko zvukovno dijete psihodeličnih 1960-ih, prihvaćajući shvaćanje da - kao što to kaže Steve Waksman - “pojačani zvuk ima važan transformacijski potencijal.”

Od svih gitarističkih heroja iz 1960-ih Jimi Hendrix je najdalje odveo taj transformacijski potencijal i na pozornici i u svojem opsesivnom i gotovo izvanzemaljskom radu u studiju. Ipak čini se važnim istaknuti da je Page dao Rogeru Mayeru da mu izgradi nožnu pedalu 1964., godinama prije nego što je Hendrix pogurnuo Mayerovu opremu u purpurnu maglu. Mayerove izvrsne naprave također nam daju drugačiju perspektivu kad je riječ o Pageovoj “vojsci gitara”, jer kada je Mayer počeo graditi nožne pedale za gitariste poput Jeffa Becka i Pagea, radio je za britansku vojsku istražujući akustiku. Drugim riječima, njegovo poznavanje zvukovnih krugova bilo je usporedno s njegovim radom na podvodnom ratovanju. To nije usputna zanimljivost. Ona ističe koliko su duboko tehnologije moderne kulture isprepletene s tehnologijama modernoga ratovanja. Njemački teoretičar medija Friedrich Kittler također je skrenuo pozornost na veze između radara i televizije, te na snažan učinak koji je Prvi svjetski rat imao na evoluciju tehnologije bežičnih vodova; moramo spomenuti i razvoj te uporabu magnetske vrpce u nacističkoj Njemačkoj. Kittlerovim riječima “industrija zabave je u svakom mogućem shvaćanju riječi zloporaba vojne opreme.”

I u zvuku i u slikovnom prikazivanju Led Zeppelini su crpili snagu iz tajnih privlačnosti rata i tehnologije medija. Na albumu iz 1969. Led Zeppelin II, na primjer, na kojem se sastav pojavio u odorama postrojbe Jasta njemačkih ratnih zračnih snaga, dečki su predstavili cock-rock (pogrdni termin za vrstu roka 1970-ih) apokalipsu, pjesmu Whole Lotta Love. U odgovor snažnom glavnom riffu čuje se sve slabiji gitaristički akord koji fijuče između stereo kanala kao što raketa V2 vrišti preko neba, dok snažni središnji riff pojačava nadiranje bluesa do stupnja nasilja, što je navelo Charlesa Shaara Murrayja da pjesmu opiše kao “termonuklearno zajedničko silovanje”. To se čini malo pretjeranim, ali ipak ne sumnjamo u tvrdnju Stephena Davisa da su tu pjesmu posebice voljeli momci u Vijetnamu. Oni su pribijali kasetofone na svoje tenkove i svirali tu pjesmu dok su odlazili u borbu. Ali muški poriv tog riffa također prekida slobodna psihodelična sekvenca u kojoj Page i snimatelj Eddie Kramer udovoljavaju sebi čistim efektima, okrećući gumbe poput producenata iz Kongstona koji su negdje u to doba izmišljali dub glazbu, ili Georgea Clintona za stolom za miksanje prvog albuma Funkadelica. Tu Page otkriva uporabu theremina, jednog od najstarijih i najčudnijih elektroničkih instrumenata na svijetu, dok su Plantovi vokali obrađeni tripovskim tehnikama “pozadinske jeke”. Njih je Page izmislio prije, dok je svirao s Yardbirdsima. Novonastali psihodelični glazbenik preplavljen je zadovoljstvom i boli, a Plantovo orgazmičko stenjanje natječe se sa sirenama, slabim eksplozijama i dezorijentiranošću bitke. Neki kritičari tvrdili su da to ludovanje suptilno umanjuje muževnost u glavnom riffu, ali analogna elektronika također daje poruku koju skrivaju više utopijske fantazije tog razdoblja o pojačanom zvuku - da je za vaše novotarije i zadovoljstvo djelomice zaslužan ratni stroj; da nema seksa bez moći, da nema transcendencije bez smrti.

Tjelesna glazba bez klimaksa

Skrivena apokaliptična struja pjesme Whole Lotta Love dala je naslutiti sve veću nelagodu među nekim rockerskim kritičarima da “heavy rock” eksploatacijom moći i glasnoće osiromašuje transformacijski kulturni potencijal rocka. Te su brige bile povezane sa strahovima od sve veće komercijalizacije rocka. Za ljude koji su tako mislili Pageova tehnički majstorska izvedba bila je samo još jedan razlog da mrze bend. Tvrdeći da slušati Pagea dok svira uživo “donosi zadovoljstvo kao i gledanje snijega na televiziji”, kritičar iz Montreal Stara usporedio je gitarista s prodavačem enciklopedija koji pokazuje raspon zvukova i trikova koji se mogu izvući iz električne gitare. Taj isti čovjek osudio je ono što je vjerovao da je “krivo tumačenje” koje obožavatelji povezuju s glazbom Zeppelina zbog njezine velike glasnoće - prema njegovu mišljenju očita zaluđenost masa Zeppelinima nije zapravo uopće bila zbog glazbe, nego je to samo posljedica efekta hladne tehnologije.

Drugi su kritičari izravno povezivali snagu, težinu i glasnoću zvuka Zeppelina s nasiljem. Tako je i njihov legendarni nastup 1969. u bostonskoj dvorani Tea Party, završio s mnoštvom mladih ljudi koji su doslovce lupali glavama o pozornicu. Iste je godine Jon Landau žalosno opisao ponašanje benda uživo kao “glasno, bezlično, egzibicionističko, nasilno i često luđačko.” Možda je najbritkiji komentar u tom stilu dao britanski pisac Mick Gold: “Ono što najviše izbija iz njihove glazbe uživo jest osjećaj suzdržanih nasilnih emocija.” Gold je to mislio kao kritiku, morbidni kontrast Stonesima i grupi Faces, za koje kaže da su na svojim nastupima spontani i radosni. Zeppelini sviraju tjelesnu glazbu, kaže Gold, ali ne nude klimaks: “Zato što ne izaziva ljuljanje, ne tjera publiku na ples; cilja na sljepoočnice, a ne na stopala i njezin sveukupni učinak jest zaprepaštenost.”

Zeppelinska transformacija agresivnih snaga u mentalne efekte, da ne govorimo o njihovu opiranju klimaksu, odražava ćudljivu tantričku čaroliju - predavanje o takvu plemenitom unutarnjem putovanju može doista izgledati kao zaprepaštenje ljudima koji samo žele plesati s djevojkama. Ali znate li što je Gold htio reći - Led Zeppelini su zaprepastili publiku. “Oni su poput vibratora”, napisao je Charles Shaar Murray o nastupu u Earls Courtu 1975. “Može te uzbuditi, ali ti ne može dati poljubac za laku noć.” 

Mitski život elektriciteta

U divljoj pjesmi Immigrant Song, prvoj na njihovu trećem albumu i kojom su počinjali mnoge nastupe, Zeppelini tematiziraju svoju moć i aspiracije kao “vikinško nasilje”. Zemlja leda i snijega nije zemlja spontanosti i uživanja, nego snažnih zemaljskih energija i tamne vizije ponoćnoga sunca. Istodobno, Plantovo pogansko hvaljenje također naginje prema modernoj tehnologiji koja omogućuje da postoje Zeppelinove pljačkaške vojske. Mjölnir, “čekić bogova” koji vozi njihove brodove, Thorov je način proizvodnje munja – elektriciteta, drugim riječima, doslovna “snaga” koja će odvesti Zeppeline na zapadnu obalu – u Ameriku, to jest u kalifornijske hotele.

Mitski život elektriciteta podsjeća na još jednu zanimljivost koju je Page izgovorio kao šalu o svojoj vojsci gitara - on je opisuje  kao nešto što se “budi”. To buđenje ovisi o protoku elektrona - drugi opisi čudnog početka s fanfarama daju naslutiti da čujemo samo pojačala dok se zagrijavaju. U svakom slučaju, usporedba je prikladna - elektricitet oživljava i očarava glazbu, ne samo dodajući joj glasnoću i dimenziju nego i dajući glazbenim signalima drugu razinu postojanja – drugim riječima, samostalan život. U slučaju električne gitare ta životnost nastaje iz pojačavanja visokih tonova koji karakteriziraju distorziju te iz naglašenih lupova (loops) koji stvaraju jeku. Kao što Page kaže, električna gitara “može početi pjevati sama od sebe zahvaljujući elektronici, što ne možete proizvesti na akustičnoj gitari”. Jedna još jasnija izjava o tom elektroničkom animizmu nalazi se u izvješću za novinare kuće Swan Song iz 1977: “Led Zeppelini su bili prva grupa koja je od velike glasnoće i distorzije učinila  samostalan, kreativan entitet i izravno ga uključila u emocionalni naboj svake pjesme.” Ostavljajući hvalisavost te tvrdnje po strani, ključna je tu riječ entitet. Tu se implicira da su Zeppelini oblikovali električne efekte u životnu autonomnu silu, samostalno biće koje posuđuje svoje energije tradicionalnijim vrijednostima pjesme.

To su, naravno, metafore, ali su animističke, poganske. U čarobnu krugu okultnoga metafore poput te poprimaju vlastiti život; one nisu samo preljev na poetskoj torti, nego oblici iskustva. Možda je najvažnije iskustvo koje oblikuju animističke metafore iskustvo energije. Iskorištavanje električne energije u kontrakulturi 1960-ih -  u glazbi, radiju, jeci, megafonu i filmu – podupiralo je povratak animizma kao kulturne metafore. Na to je William Burroughs mislio u svojem čudnom članku iz 1975. o Zeppelinima u časopisu Crawdaddy kada je napisao da se na “rock-glazbu može gledati kao na pokušaj bijega iz našega mrtvog svemira bez duše i ponovne uspostave svemira magije”. S obzirom na Pageovo proučavanje okultnog i Plantove ljubavi prema poganskim učenjima ne bi nas trebalo iznenaditi da je nešto od animizma procurilo u njihovu elektroničku retoriku, glazbeno i na druge načine. Ali Pageova animistička izjava također implicira jedan element kontrole koji, kao što ćemo vidjeti, utječe na njegovu instrumentalnu pirotehniku te na okultnu mistiku. “Ustaj i blistaj!” kaže zapovjednik potencijalno kaotičnih energija. On može te energije nazivati vojskom gitara, ali učenik ceremonijalne magije poput Pagea prepoznaje te sile i kao sluge (servitors) - zemaljske ili vražje duše koje čarobnjak prisiljava da obavljaju njegove zapovijedi. Sotonski su savezi lako izvedivi - Page je pronalazio saveznike u električnim zvučnim uređajima.

Zavijajući još jače

Sredinom 1970-ih Jimmy Page je uzeo komadić svojega  bogatstva i financirao otvorenje okultne knjižare u Londonu pod imenom Ekvinocij. Mala trgovina blizu Kensington High Streeta specijalizirala se za Crowleyjevu kolekciju koju je Page već godinama skupljao. Tada je bilo teško pronaći Crowleyjeve stvari, ali je Ekvinocij prodao mnoge opskurne knjige, uključujući i neke koje je i učitelj sam potpisao. Knjižara je također nudila cjelovito prvo izdanje Crowleyjeva originalnog Ekvinocija od deset tomova, čija je najavljena zadaća bila “spojiti svrhu religije i znanstvene metode”. Pageovu pothvatu zadatak je bio ponovno objaviti faksimile važnih okultnih djela, uključujući neka koje je napisao – čvrsto se držite – Aleister Crowley.

Moglo bi se reći da je u tom dijelu života usputnim, okultnim projektima Jimmyja Pagea nedostajalo određene dosljednosti. Kao što sam ranije spomenuo, Page je godinama radio na glazbi za telemitski film Kennetha Angera Lucifer Rising. Page je upoznao Angera kada je nadmašio ponudu alternativnog filmaša iz Kalifirnije za Crowleyjev pornografski rukopis na dražbi u Sothebyju. Odmah su se složili, a Angerov film prepun simbola, dao je Pageu savršenu platformu za istraživanje snažne elektroničke trance glazbe kojoj su naginjali njegovi komercijalniji radovi. Ali nije se mogao usredotočiti i, iako je Angeru jedan od najpoznatijih rockera na svijetu trebao raditi besplatno, filmašu su konačno dosadila Pageova mutna nastojanja i predao je rad na glazbi za film Bobbyju Beausoleilu, jednom od članova sastava Manson Family, koji je bio u zatvoru.

Slično, do razdoblja kada je Ekvinocij zatvorio vrata 1979, uspjeli su objaviti samo dvije knjige. Prva, koja se pojavila 1976. s crnim omotom od devine dlake kakve je volio Crowley, zvala se The Book of the Goetia of Solomon the King. Bio je to faksimil magičnog teksta iz šesnaestog stoljeća koji je Crowley uredio i objavio na engleskom 1904, iste godine kada je učitelj kanalizirao telemitsko otkrivenje The Book of Law. Goetia je prvi dio Lemegetona, ili The Lesser Key of Solomon, jednog od najpoznatijih udžbenika magije. Na raskošnoj naslovnoj stranici Goetie, Crowley pripisuje prijevod knjige “ruci mrtvaca” - prevoditelj je bio još na životu, MacGregor Mathers, suosnivač reda Golden Dawn s kojim Crowley tada nije bio u kontaktu. Ta je pljačka bila opravdana, jer - iako ima mnogo uzvišenih i plemenitih djela u kanonu magije - Goetia nije jedna od njih. Njezini magični znakovi i čarolije stvoreni su da bi omogućili brutalno zapovijedanje nad vojskom od nekoliko milijuna vragova organiziranih u legije koje predvode sedamdeset dvojica kraljeva i princeze Pakla. Goetia je, treba spomenuti, grčka riječ za zavijanje.

Pageova odluka da počne nakladničku karijeru s organizacijskom kartom Luciferove vojske gitara trebala bi raspršiti svaku preostalu sumnju o gitarističkim sklonostima. Thomas W. Friend daje veliko značenje toj dijaboličnoj knjizi, a osobito ga privlači duh Paimon. Veliki Kralj snažnog glasa, Paimon, okružen je glazbenicima - Friend čak čuje odjek pjesme The Song Remains the Same u obećanju iz Goetie da te taj demon može naučiti “sve što možeš poželjeti znati”. To je dosta glupo i za Frienda bi bilo dobro da je pročitao Crowleyjev esej koji prati taj tekst, u kojemu Zvijer sa skepsom karakterističnom za taj dio njegove karijere piše da su goetski demoni samo “dijelovi ljudskog mozga”. Ali Friend je mnogo bliži cilju kada citira Preliminary Definition of Magic, a ona je uvod u udžbenik magije. Prema tom kratkom komentaru magija je najviši oblik prirodne filozofije i njezine su radnje vođene čarobnjakovim razumijevanjem unutarnje ili “okultne” prirode stvari. Vještom primjenom toga shvaćanja na stvari upravitelj može proizvesti “čudne i divne efekte... koji će neobrazovanima izgledati kao čuda.”

Zvukovni portal u podzemni svijet

Prema tome čarobnjak je tehničar specijalnih efekata, što se čini dobrim objašnjenjem da razmotrimo kako su Pageove okultne sklonosti mogle utjecati na glazbu Led Zeppelina. Posebno možemo govoriti o zvuku glazbe koja ne samo da zavija i riče nego i doslovce ponire u dubine. Uživo i na ploči zvuk Led Zeppelina bio je težak, škripa podzemnih duhova (chthonic) utkana u glasne, iskrivljene riffove i kombiniranu moć Johna Paula Jonesa i Johna Bonhama, koji vrlo lako i samouvjereno prelaze u niži vokalni registar. Moguće je učiniti međukulturne argumente o mutnim psihičkim stanjima kataliziranima dubokim bubnjanjem i teškim zvukom; u članku za časopis Crawdaddy Burroughs spominje marokansku trance glazbu iz Jajoukae, čiji se obredi vrte oko boga Pana. Ali samo trebate naćuliti uši da čujete kako se Led Zeppelini igraju s onim što je Johnny Cash nazivao “zvijer u meni” - nešto uzbudljivo i nisko i dosta golemo. Kako je Page rekao, bend je pravio “glazbu iz trbuha, a ne iz glave”. Možete to vidjeti prema načinu na koji je mahao gitarom na pozornici - Page je volio spustiti gitaru što je niže moguće.

To što je njihov jeftini, folkom uokvireni ples na koji se ne može plesati – spojen s dvorcima i crnim jahačima koji su plutali kroz Plantove stihove – utro put u područje na kojem će izrasti cijela podvrsta rocka, pokazatelj je snage vladavine Led Zeppelina. Alkemijski jezik je neizbježan - Zeppelini su uzeli teške riffove heavy rocka i pretvorili ih u heavy metal, pojam kojim su oni odbili opisivati svoju glazbu. U svakom slučaju, mythos njihovih riffova odaslao je tisuću crnih brodova. To je kao da su stvorili zvukovni portal u podzemni svijet i zatim prekršili glavno pravilo ceremonijalne magije i ostavili prokletu stvar otvorenom. Tko je pustio pse sudbine?

Istina je da mnogi bardovi rocka smatraju Black Sabbath, a ne Led Zeppelin pravim izvorištem heavy metala. Moramo reći, Sabbathi imaju snažan nadnaravni utjecaj i na mnogo načina predstavljaju čistiji izvor otrova - riffovi su im još morbidniji, stav još više proleterski i cijela predstava još više izvan ovoga svijeta i time još monstruoznija, više u suprotnosti s prirodom. Ali Zeppelini su imali širu paletu, bogatiju tamu; i možda, što je najvažnije, prodavali su mnogo više ploča. Kao i sve priče o postanku i ova ovisi o vašim okvirima odnosa, podrijetlu i ukusu. To je slično kao pitanje tko je kriv za žanr junačkog fantasyja čije sage od nekoliko tomova o gospodarima patuljaka i čarobnim mačevima pretrpavaju odjele znanstvene fantastike u knjižarama. Poklonici istinskih priča o mačevima i čarobnjaštvu s pravom će reći da su to putovanja Konana, Roberta Howarda, a književni će tipovi imenovati, s istim pravom, Tolkienova Gospodara prstenova. Sabbathi su Konan; Zeppelini su Gospodari prstenova.

Ali Zeppelini su posebna vrsta Gospodara prstenova - ona u kojoj navijate za obje strane. Kakva god bila njegova biografska pozadina, Pageova očita dijaboličnost u protuteži je s pastoralnim hipijevskim poganstvom sadržanim u stihovima, liku i frizuri Roberta Planta. Led Zeppelin crpi mnogo svoje mitske moći iz te zavodljive, ali uznemirujuće dvosmislenosti. Komu se Zeppelini zaklinju na vjernost? Vragu ili suncu? Mordoru ili Međuzemlju? Je li Vilinska šuma doista  samo tematski park u Paklu? Suprotnost između Pagea i Planta odražava se i u njihovim imenima. Plant (biljka) čista je zelena odvažnost zemlje, a Page (stranica) djelo je čovjeka, prazni kostur na koji upisujemo svoje planove i čarolije.

Čarolija Zeppelina potječe iz okultne tehnologije

Slična polarnost određuje i Pageovu osobnost i pomaže objasniti auru magične moći koja karakterizira njegovu mistiku. Susan Fast citira jednu anketu provedenu među obožavateljima, a fokusirala se na gitarista: “On je mudrac. Zna kako riskirati i učiniti da to djeluje. On je producent i najbolji arhitekt stvari.” Na površini, Pageove žive izvedbe predstavljaju tipične rockerske vrijednosti spontanosti, virtuoznosti i znojnog entuzijazma. Ali Page dodaje novi element figuri gitarističkog heroja, element koji je Steve Waksman identificirao kao tajnovitost. Pa čak i dok Page otkriva svoj cock-rock pred desecima tisuća obožavatelja, simbol Zoso nacrtan na njegovoj odjeći i pojačalu podsjeća nas da on zna nešto što mi ne znamo. Postoji praznina između heroja čiju izvedbu upijamo i mudraca iza zastora koji ostaje skriven, doslovce okultan. Ta mistika čini Pagea puno čudnijim od Ozzyja – koji ništa ne skriva, osim možda svojega duga grupi The Munsters. Iako potječe iz Pageove osobne suzdržanosti i ezoteričnih interesa, mistika toga gitarista strukturalno se odražava i u njegovoj glazbenoj praksi. Pageova virtuoznost u nastupima bila je oslabljena činjenicom da je bio nemaran, stalno je bezbrižno uzimao i odbacivao ideje, čak odsutno. U žaru izvedbe često se činilo kao da je dio njega negdje drugdje, na mudroj ili možda čak smušenoj distanciji. Ipak taj je nemar davao naslutiti da je ovladao čak i slučajnostima i da je bio sposoban učiniti da one “funkcioniraju”. Taj je element skrivene umješnosti ključan, jer iza pozornice Page je bio arhitekt kontrole - angažiran producent, ponekad je u studiju tražio potpunu disciplinu, i škrt ulagač koji je uz Petera Granta oteo do tada potpunu financijsku i umjetničku kontrolu svojoj diskografskoj kući. Taj dašak lukavosti leži u njegovoj mistici. Na pozornici bi povremeno dirigirao ostalim članovima poput dirigenta, Jones je doduše inzistirao da je to sve samo dio predstave.

Duše koje je uznemirila moć Zeppelina čini se da su se najviše osjećale ugroženima tom osobinom skrivene kontrole. Za Toma Frienda čarolija Zeppelina potječe iz okultne tehnologije. U poglavlju svoje knjige Misty Mountain Hop: Sotona preuzima vlast nad Jimmyjem Pageom, autor proširuje bogato pripovijedanje na gudalo violine i Echoplex - stroj za delay i proizvodnju jeke; sljedeće poglavlje posvećeno je instrumentu thereminu. U Friendovu obranu mora se reći da se Page volio igrati velikoga i strašnog Oza. Na pozornici bi izvukao iz theremina svu dramu čarobnjaka koju je mogao naći - gitarist se često koristio svojim gudalom kao ceremonijalnim čarobnjakovim štapom, često se činilo da ritualno “priziva sile”. Novinarima je Page dobacivao zagonetne komentare o hipnotičkim moćima riff-glazbe; u časopisu Sounds raspravljao je o “znanosti vibracija” paranoično tvrdeći da određene frekvencije infrazvuka mogu vaše unutarnje organe pretvoriti u tekućinu ili vas čak ubiti. Naravno da je bend zdušno opovrgavao ono što Friend i ostali opisuju kao krajnje tajno oružje zeppelinske dijaboličnosti - sotonističke poruke navodno utkane u pjesmu Stairway to Heaven koje je moguće otkriti samo ako ih se “pušta unatrag”

Otpuštanje kontrole

Tu je važno istaknuti da te optužbe o kontroli uz pomoć okultnog zrcale sekularne kritike benda i njihove “fašističke” manipulacije svijesti putem medija. Kad je novinar Montreal Stara napao Led Zeppeline zbog toga što stvaraju “lažno značenje” glasnim zvukom, nije kritizirao grupu za sviranje loših pjesama, nego za tehnološko iskorištavanje slušatelja. Doista, uz iznimku Susan Fast i Donne Gaines, komentatori koji govore o najvećim obožavateljima Zeppelina često ih karakteriziraju kao tupavce, tinejdžerske zombije s vrlo malo volje ili ukusa. Ponekad krivnja pada na droge. Časopis Rolling Stone sada s već slavnom rečenicom odbacio je obožavatelje Zeppelina kao “teške narkomane”, a Los Angeles Times otišao je tako daleko da je pripisao uspjeh sastava tinejdžerskom prihvaćanju barbiturata i amfetamina, droga koje su navodno činile ljudski živčani sustav podložnijim prljavim trikovima benda.

Istodobno, bilo bi glupo otpisati pitanja zavođenja i transa potaknuta živim nastupima i pločama Led Zeppelina. Takve su stvari škakljiva pitanja kod recenzija, jer dotiču temeljna pitanja autonomije, pitanja o tome tko smo kada se predamo glazbi. Brisanje granica koje je većina nas iskusila briše također granice razgovora topeći estetske kategorije u svete intuicije i grozničave scene iz prošlosti plemenske egzotike. Dovoljno je teško objasniti antropološkim terminima kako se javlja fenomen zaposjedanja u tradicionalnim svetim plesovima, recimo u vodunu s Haitija - koja mješavina kulturnih pripovijedanja, znanosti bubnjanja i psihodinamike priziva bogove? Koliko je tada teže govoriti o rock-glazbi koja baca u trans unutar slomljenih okvira modernog svjetovnjaštva. Kršćanski fundamentalisti ne samo da prihvaćaju stvarnost hipnotičkih svojstava glazbe nego i kažu da je to automatska funkcija određene tehnologije ili tehnike, bilo da su u pitanju podsvjesne poruke ili glasnoća zvuka ili “druidsko bubnjanje” koje je osudio Jack Chick u jednom od svojih slavnih stripova. A ipak ta paranoja upućuje na nešto što svi želimo na putu pretvorbe – na otpuštanje kontrole, ili predavanje stanju u kojem nemao izbora, koje može izgledati i slasno i blago zloslutno. Čak i fundamentalisti čuvaju svoju zanesenost, putovanje u središte zraka.

Ideja da se neko čarobno, zvukovno oružje nalazi u pozadini očite moći Led Zeppelina nije samo uvreda kompleksnosti glazbe, nego i uvreda magiji. Čarobnjak je više od prevaranta - kao što je povjesničar religije Mircae Eliade napisao, čarobnjak je, prema definiciji, “scenski izvođač”. On ne maše samo zlatnim klatnom pred vašim očima - on oko toga klatna stvara kazalište, pozornicu dovoljno veliku i sugestivnu da vas privuče. Jimmy Page je znao da sva Marshallova pojačala i pedale na svijetu neće vrijediti ništa ako Led Zeppelin ne stvori dramatičnu atmosferu iz agresivne i pohotne energije koju podiže. Što nas vraća, nakon malo kruženja, na mise-en-scéne.

U dvorac ću te odvesti

Dok se šetao kroz njemu dodijeljen dio vremena, Aleister Crowley stvorio je mnogobrojne definicije magije i sve su većinom isticale volju. Crowley je pod voljom smatrao mnoge stvari, mistične i falične, ali osnovna slika slaže se s konvencionalnim shvaćanjem čarobnjaka kao izvođača, aktivna manipulatora nadnaravnih čimbenika ili podmuklih tehnika percepcije. Crowley daje i pasivniju i receptivniju sliku čarobnjačkog umijeća u Notes for an Astral atlas koji je dodatak njegovoj Magick in Theory and Practice. On piše: “Magija nam omogućuje da prihvatimo smislene impresije svjetova koji se nalaze izvan ‘fizičkog’ svemira.” U vezi s tim magija ne pojačava toliko volju koliko otvara stvaralačka iskustva pokrećući nematerijalne osjećaje i slike koje imaju vlastiti život. Ako u Crowleyjeveoj izjavi “magiju” zamijenite s “glazbom”, vidjet ćete kamo smjeramo. Glazba nam omogućuje da primamo smislene impresije svjetova izvan “fizičkog” svemira. Čak i dok plešemo duboko poneseni glazbom, glazba je uvijek spremna razriješiti nas tijela, pustiti duh da luta svjetovima koji se više ne sastoje od materijalnih, nego od vibrirajućih valova energije.

Ploče Led Zeppelina utjelovljuju u određenom smislu tu virtualnu snagu tako što negdje zauzimaju mjesto, tako što vas privuku u drugi svijet, daleko preko planina. Prostor je primarna metafora za razumijevanje i proživljavanje njihove glazbe. Kako Ann Powers kaže, “zato su ih ljudi mrzili: zauzimali su toliko prostora. I zato su ih ljudi i voljeli: taj prostor vas je mogao uvući i progutati.” Mnogo  umne glazbe kasnih 1960-ih i 1970-ih imalo je takve aspiracije - retorika putovanja išla je uz kulturu droge i otkriće da je studio za višekanalno snimanje izvrsno mjesto za džepne svjetove. Ali dok su mnogi zbunjeni psihodelični bendovi aludirali na intenzivne distorzije i fantazmagorije uzbuđenja potaknuta drogom, zeppelinski mise-en-scéne bio je više nalik na Crowleyjevu ideju astralnog atlasa - gotovo na panoramu slika i likova kao u slikovnici. Ulaštili su rock u kristalnu kuglu - mogli ste vidjeti plamene dine “Kašmira”, snježne nanose iz pjesme No Quarter i horde Vikinga kad bi zagrmjeli riffovi pjesme Immigrant Song. “Cilj je bio sinestezija”, rekao je Page. “Stvaranje slika uz pomoć zvuka.”

S engleskog prevela Margareta Matijević Kunst.

Ulomci knjige Led Zeppelin’s Led Zeppelin IV, Continuum, 2005.