Ledeni general Sibile Petlevski

Pisci i snivači velikih utopija često su ih zamišljali na otocima; i često su ih uranjali u mitsko vrijeme, u duboku prošlost ili daleku budućnost. I Petlevski zamislila je svoju mračnu dystopiju na jednom otoku, u posthistorijskom vremenu, nakon kataklizme. Svijet se po svoj prilici urušio u sebi, na otoku preživljuju odbačenici, izopćenici... Ali iz njihova je odnosa jasno da s njima preživljuju i zameci budućih katastrofa; oni su svijet u malom koji opstaje da bi mogao propasti. U mitskom je središtu drame jedno ultra-moderno pitanje koje danas osobito kinji zemlju iz koje autorica potječe: pitanje krivnje i zločina u ratu. Petlevski daje jedan zapanjujući, filozofski zasnovan odgovor: Ako je čovječanstvo u idućih dvije stotine godina riješilo pitanje biološke besmrtnosti – a to je činjenica koju autorica oprema vrlo ciničnim komentarima – onda se i pitanje krivnje perpetuira u vječnost; žrtve umiru, ali krivnja ostaje. Ledeni je general kažnjen tako da mu se njegova doživotna kazna uvijek iznova dosuđuje...

No svijet ipak nije time bolji. Svijetu u malom potrebne su nove žrtve, novi sveci, nove revolucije... iskupiteljska smrt biva doduše pobijeđena, ali time i krivnja ostaje bez iskupljena, kajanje je besmisleno. Sibila Petlevski na vrlo suptilan način, prisjetivši se mnogih klišeja i otpadaka velikih kulturnih tradicija, opisuje trijumf savršenog fundamentalizma sutrašnjice... Ostaju degenerici, sveci, generali, zaboravljene prostitutke na nekom svjetskom žalu punom naplavina propalog svijeta... No čovjek u tom trijumfu već odavno nije predviđen. Zastave skupljaju se u jednu veliku krpu, jedna je dobra koliko i druga; i vojske se obezličuju, historija nema više protagonista, ona je čovjeka izlučila kao otpadak. Ledeni general je pobijedio; ali on bi dao sve da nije.