David Vann  

Legenda o dobrim ljudima

Jednom sam stajao među drvećem na jednome kraju jezera i čuo stotinu sićušnih kuglica kako sipe po lišću oko mene, poput kiše, tako nježno da sam koju mogao uhvatiti jezikom. Zatim prasak s druge strane jezera, Johnov krik, majčin krik, njihovo mahanje. Raširio sam ruke i pričekao još jedan. Zrak se toliko prorijedio te se činilo da nema daljina, kao da sve oko sebe — lišće, obalu, crveni flanel, polja i obzor — mogu uzeti između dva prsta. Cviljenje i škripanje krila divljih pataka bivalo je sve glasnije, a zatim zamrlo. Premda nisam uopće bio pogođen, zanio sam se unatrag u polukrugu, uvjerio se da me majka koja je trčala dobro vidi, pa pljusnuo u blato. Tada sam prvi put vidio kako je to biti s druge strane pucnja.

John Laine nije me namjeravao pogoditi. Bio je dečko moje majke i nastojao je steći moju naklonost. Postavio me dalje ustranu, iza neke šašine, no ja sam otpuzao dalje, na koljenima i rukama, preko blata i strništa pšenice, a zatim ustao kad sam čuo prigušeni lepet pačjih krila kako pljeskaju po vodi. John me nije mogao vidjeti prije nego što je prstom već krenuo pritiskati obarač.

S mjesta na kojem sam ležao, uzvici i pljuskanje kao da su dopirali odasvud. Zatim je navrlo blato i okovalo mi uši.

Prazno sam zurio u sivo nebo. Upamtit ću ovo, pomislio sam. Danas je subota, osmi studenog. Imam trinaest godina. Čak mi i gležnjevi tonu.

Nasmiješio sam se kad sam osjetio kako me majčine ruke čupaju iz blata i to me odalo. Sletio sam na tlo uz mokar­ pljackav zvuk.

“Govno jedno malo”, reče majka. Zatim se nasmije. Zatim se John nasmije, od olakšanja što me nije ubio. Bio je policajac pa to ne bi izgledalo baš dobro.

Majka je zagrabila punu šaku blata i pogodila ga njime; raspljeskalo mu se preko prsa na crvenoj flanelskoj košulji, poput rane. Bacila se na leđa u blato do mene i zaplakala. Bio je to početak Johnova kraja. Nije to znao dok je tamo stajao nervozno se smješkajući, ne posve siguran plače li majka zaista, ali bio je na odlasku. Škiljio sam prema njemu jednim okom i gotovo sam vidio kako nestaje.

Premda je majka nekoliko godina nakon rastave hodala s jednim čovjekom, nije ni s kim ostajala dugo nakon što se otac ubio. Muškarci s kojima je tada hodala podsjećali su na cirkuse koji su prolazili kroz naš grad. Brzo bi došli i raspakirali sve što su imali, kao da su došli zauvijek. Mamili bi nas jarko obojenim predmetima — cvjetovima, balonima, trkaćim autima na daljinsko upravljanje — izvodili trikove bradama i rukama, nazivali nas smiješnim imenima kiki, bućice, miško i krumpiriću, i danonoćno nas obasipali svojim pričama. Zatim bi nestali bez ikakva traga, čak ni spomena, kao da smo ih jednostavno izmislili.

John je bio tek jedan u nizu. Angel je bio najvažniji od onih prije. Kad mi je majka izgovorila Angelovo ime, mislio sam da se zove Ahil, kao da je izašao iz rata premda nije bio u njemu, kao kartica “posjetitelj” u igri Monopola. Išli smo s Angelom u Sierre na skijanje, spavali pred kaminima, doživjeli operu i općenito se ljepše odijevali. Ali ispod sveg tog blještavila, majka je i dalje bila ista. Dala je Angelu nogu za manje od dva i pol mjeseca, bez ikakva meni zamjetnog upozorenja, kasno jednog utorka poslijepodne. Učinila je to putem telefona. Razlika je u tome što je taj put plakala. I ja sam, premda ne zato što mi je nedostajao Angel.

Leonard je bio sljedeći u nizu. Naišao je za ljetnih mjeseci. Moja prva pomisao kad sam upoznao Leonarda bila je: kakva rugoba. Bio je astrolog koji mi je objasnio da moj Jupiter u Veneri znači da trebam mnogo očekivati od ljubavi. Nisam vidio nikakav uzorak u muškarcima koje je majka birala: Angel i Leonard razlikovali su se kao nebo i zemlja.

“Muškarci su puni iznenađenja”, govorila je majka. “Nikad nisu ono što misliš.” Počeo sam zamišljati da su svi muškarci prerušeni, da negdje nisko straga svaki od njih ima patentni zatvarač. Tada mi je sinulo da ću i ja jednoga dana biti muškarac i stao sam se za sebe pitati isto u vezi sa zatvaračem.

I majka i ja imali smo svakodnevnu rutinu. Predavala je u srednjoj školi, odlazila u duge šetnje gradskim parkovima blizu naše kuće, čitala kriminalističke romane i katkad nestajala uz neuvjerljiva objašnjenja, kao što su “trebam samo nekoliko dana” ili “idem prijatelju u posjet”.

“Kojem prijatelju?” pitao bih. “Tako je”, rekla bi.

Jeo sam sladoled pred televizorom, prilično uredno pisao zadaće, a noću sam se iskradao s očevom puškom i gađao ulične svjetiljke. U pola godine zavio sam cijelu četvrt u mrak i nastavio to činiti čim bi ih popravili.

Nije mi bilo ljepšeg od plavobijelog praska ulične svjetiljke gledane kroz križić na nišanu. Zvuk praska — kvrcaj koji je bio zamalo huka, zatim tišina pa staklena kiša — začuo se tek nakon što su se svaki djelićak i krhotina već razletjeli ili se vrtjeli blistajući u zraku poput izmaglice.

John Laine bio je kao muškarac poseban po tome što je prvi izdržao dulje od tri mjeseca. Čak ga ni taj dan na jezeru nije smeo. Bilo je nemoguće odrediti dokle će ostati.

Premda mi je bilo tek trinaest godina, John me naučio voziti njegov kamionet — zvao ga je Srebrni metak — i dopustio mi da ga naganjam po sporednim cestama po cijeloj župi Sonoma. Kad bismo ugledali drugog policajca, samo bismo mu mahnuli. Sjećam se vinograda krajem rujna pri sto šezdeset kilometara na sat, kako se njihovo ljubičasto, crveno i zeleno hrapavilo u prolazu razvuklo poput otoka morskih trava na zaraslom oceanu. John, čiji je glas uvijek bio miran, čak i kad bi kotači proklizavali pod nama kao da su od sapuna, rekao je da sam prirodno nadaren. Rekao je da bih čak jednoga dana mogao biti dobar policajac.

Imao je tamne zaliske kojima je mogao micati. Kad smo ga pitali odakle je, rekao je da je sišao s drveta. A prije toga, upitao sam. Uštipnuo me grubim prstima za nos i rekao mi da pođem u krevet. Sjedio sam s njim i s majkom na kauču. Iscerila se prema meni i trznula palcem prema mojoj sobi.

Kad je napokon prekinula s Johnom, na istom tom kauču dok sam se ja vrzmao kuhinjom, vireći kroz rebrenice na vratima, John je rekao “dobro” i nastavio je držati za ruku. Majka nije bila sigurna što da čini bez borbe. Otac joj je nanosio nepravdu na konkretne načine zbog kojih se dalo vikati. S ocem je postojala mogućnost istjerivanja pravde. Ali s Johnom je, za nas oboje, postojala samo bol spoznaje o tome koliko smo htjeli da ostane.

Nakon Johna došao je Emmet. Bilo je to u siječnju, dok je majka sanjala o Legolandu i vlastitoj slavi. Uz Emmetovu pomoć dovukla je naš stol za blagovanje u dnevnu sobu, dodala mu produžetke tako da smo ga razvukli do kraja i zapovjedila nam da umuknemo. Pisala je časopisu Motorland i upitala jesu li zainteresirani za članak o našem putovanju u Legoland u Danskoj. Dogodilo se neočekivano: odgovorili su pozitivno. Svake je večeri sređivala bilješke i 35milimetarske dijapozitive dok smo Emmet i ja poslušno sjedili na kauču u dnevnom boravku: Emmet je čitao Zapadnjake Louisa L’Amoura, a ja pisao zadaću.

Emmet je bio čovjek koji nam je stalno govorio tko je. A to tko je stalno se mijenjalo. Jednog je tjedna odrastao u Sandpointu u Idahu, idućeg tjedna u Red Bluffu, u Kaliforniji. Sliježući ramenima, tvrdio je da je to samo zato što mu se sjećanje popravlja. Ako ga pak uloviš u snu, kao što ja jedanput jesam, tvrdnje mu postanu još luđe.

“Mittenwald”, uzdahnuo je, odmičući glavu dalje u kut. Zatekao sam ga u stražnjem dijelu našeg ormara u hodniku u 4:30 ujutro, sklupčanog oko usisavača, s našim starim zastorima pod glavom. “Moram; ja sam iz Mitten­walda. Gradića sjeverno odavde. Stalno požari.” Pobrkao je ormar sa spavaćom sobom moje majke, bio sam uvjeren u to. Imam razumijevanja za to. Prije više godina isti sam taj ormar pobrkao sa zahodom i popiškio sam se u kut u kojem je ležao, a zatim sam, htijući povući vodu, povukao dvije mamine stare suknje.

“Nemoguće je postalo stvarno”, rekla nam je majka jedne od tih prvih legolandskih večeri. Podigla je pritom ruke u zrak u haljetku od ljubičastog velura.

Emmet i ja nasmiješimo se jedan drugome. Bio je čovjek koji je cijenio pretjerivanje.

Na majčinim smo dijapozitivima bili ja i neka Dankinja koju je tog kolovoza pritijesnila zajedno s neoženjenim ocem djevojčice. Film je bio čista računica: majka je znala da bi potencijalni članak za časopis morao uključivati dvoje djece i oba roditelja. Djevojčica je imala svijetlu kosu svezanu u rep i vrlo krupne oči. I čelo joj je bilo neobično široko. Majka ju je zvala Helga jer se nitko od nas nije mogao sjetiti njezina imena.

Helga i ja vozili smo lego aute, pokazivali svoje dozvole za legovozače, plovili u legočamcima kraj Mount Rushmorea od lego kocaka i pucali jedno u drugo iz legorevolvera s Divljeg zapada. Majčin omiljeni dijapozitiv prikazivao je dvadeset, možda trideset legokonja i legoljudi nabacanih na trijemu legopalače dok je golemi ljudski vrtlar prolazio s kosilicom za travu. Helga i ja navirivali smo se svako preko jednog krila palače. Nešto je u tom prizoru oduševljavalo moju majku. Možda je to dijelom bilo zbog male ljupke Europe, ali bilo je privlačnosti i u prizoru svih onih muškaraca pobacanih na nedostojanstvenu hrpu zajedno s konjima. Bilo je tu mnogo vidljivih naznaka, da je samo Emmetu bilo imalo stalo do toga da ih uoči.

Pri kraju majčine faze s Emmetom otišao sam dublje u brda, pucao iz gustog šipražja i pogodio stražnje svjetlo iz udaljenosti veće od četiristo metara. Iz časopisa Opstanak poštom sam naručio pretvarački komplet koji mi je omogućio ispaljivanje metaka za 32-kalibarski pištolj iz očeva .300 Magnuma. Meci pištolja bili su savršeni za ulične svjetiljke jer bili su tiši i mogli su se čak zabunom doživjeti kao petarde, no kod stražnjih svjetala počeo sam se služiti pravim puščanim streljivom. Izazivali su takav tresak da je odjeknuo resko na drugoj strani doline, miljama daleko.

Tri su mi se metka odbila od pločnika dok nisam napokon pogodio crveno svjetlo. Na benzinskoj crpki ljudi su potrčali u zaklon, posakrivali se iza stupova i vozila, ali neki su se sakrili leđima okrenuti meni. Nikome nije bilo jasno odakle su pucnji došli. Pucao sam iz prevelike daljine.

Cijelo je stražnje svjetlo odskočilo u zrak i umjesto crvenog postalo srebrno. Njušio sam sumpor, čuo pse kako zavijaju i sirene s druge strane doline. Kroz križić na nišanu gledao sam patrolna kola kako staju uz škripu i pitao se je li John u njima.

Pat je bio čovjek koji se vječno smijao. Pratio ga je oblak Amwayeve kolonjske vode, nasmijan je ulazio na jedna vrata i nasmijan izlazio na druga. Koliko sam vidio, Patu je čak i raskid bio nekako smiješan.

Merril je živio u susjednom ulazu. Donio nam je povrće, koje je ubrao u svojem vrtu, nekoliko mjeseci nakon što je njegova žena otišla i nije se vraćala kući više od tri dana. Stražnja su mu klizna staklena vrata bila stalno otključana pa sam ušao. Sve sam popisao. Čak sam otvorio njegov jeftini trezor i zapisao koliko ima novca u gotovu. Ispod njegova kreveta pronašao sam primjerke Playboya i Radosti seksa. Po ormariću za lijekove otkrio sam da pati od šuljeva i herpesa, od boli u laktu i upale desni. Vidio sam slike njegove djece — dotad već odrasle i otišle — i čak otkrio razlog njegova razvoda. Njegova žena, Carolyn Somers, djevojački Alexander, sve je vrlo izdašno obrazložila u pismu napisanom pola godine prije. Merril je amaterski snimio film na kojem ševi jednu prijateljicu svoje kćeri, a zatim se godinama nije potrudio vrpcu nekamo skloniti. Alise, ta kćerina prijateljica, imala je tada samo petnaest godina. Čak sam i ja pogledao tu snimku. Merril je još nije uništio.

Merrila se majka riješila kad je jedne noći odbio otići kući. Bilo je kasno. Stvarno ga je udarila, keramičkom žabom koju je tetka donijela s Novog Zelanda. Zatim je pozvala policiju, idući dan zatražila zabranu prilaska te nas je ostavio na miru.

Nekoliko subotnjih i nedjeljnih popodneva toga ljeta, dok se Merril sunčao na počivaljci straga u dvorištu, naciljao sam u njega s maminog zahodskog prozora Magnumom .300. Kroz križić nišana pratio sam mlohave obrise njegova sala, pa čak i tanke plave žilice u njegovim rukama.

Kako bi to bilo da povučem obarač? Kad sam jednom u Johnovu kamionetu naletio na goluba pri stočetrdeset na sat i pogledao u retrovizor, vidio sam oblačak perja.

Majka je zbog svega što se dogodilo s Merrilom klonula duhom. Govorio joj je o obitelji i predanosti i kako mu je uz nju kao da je opet u školskoj klupi, i počela mu je vjerovati. Nisam spominjao Alise. Majka je plakala sa mnom na kauču u dnevnom boravku i rekla mi da joj još nedostaju Angel i John.

“I tvoj otac”, dometnula je. Tada smo oboje zaplakali, no ubrzo se i to činilo smiješnim.

“Kakav grozomorni glupan”, reče majka smijući se. “Nikad se nećeš udati za drugoga”, rekoh.

Zagledala se kroz klizna staklena vrata. “Mislim, daj”, rekla je. “Nakon svega onoga?”

Početkom jeseni, u postmerilovsko doba, kad se moja majka nije viđala ni s kim, kad smo bili sami ona i ja, provalio sam u našu kuću. Zaboravio sam ključ u školskom ormariću. Nismo više imali rezervni skriven ispod otirača, a majka nije stizala kući prije šest ili sedam pa sam isprobao sve naše prozore i vrata i, kad nisam našao ništa otvoreno, uzeo sam plosnati sivi kamen iz dvorišta i bacio ga u zahodski prozor. Odvrnuo sam bravu, pomaknuo okno ustranu i upuzao unutra.

Prvo sam pregledao glavnu spavaću sobu. Pronašao sam u ormaru šesnaest papirnatih vrećica, punih svega, od školskih novina i odjeće do rezervnih baterija. Neizbježno je prstenje bilo sakriveno u cipelama, umotano u najlonke. Jedini je trezor bio dječja igračka s kombinacijom jasno otisnutom u dnu. Grudnjaci i gaćice visjeli su pričvršćeni kvačicama, ali nije bilo kravata, dakle, soba očito nije ugošćavala nikakva muškarca. U kupaonici je na zidu visjela samo jedna ljubičasta četkica za zube. Postojanje dijafragme u ormaru kraj umivaonika nije ranije zamijećeno. Zubi žene bili su krhki ili je njima noću škrgutala jer u istom tom ormaru držala je i pastu marke Sensodyne i plastičnu zubnu udlagu za spavanje.

Nije ničije fotografije izložila na vidljivom mjestu pa je teško bilo odrediti je li imala obitelji. U jedinoj drugoj spavaćoj sobi tapete su imale uzorak bambusa, koji je pokrivao čak i strop. U kutu je bio akvarij s ugašenim svjetlom i plakat na kojem je bilo izredano 250 vrsta morskog psa. Plakat s morskim psima i nekoliko pari malenih bijelih gaća marke Fruit of the Loom razbacanih po podu ukazivale su na to da je u sobi živio dječak ili nekoliko njih. Par gojzerica u ormaru, kao i par kopačkih, sveo je izbor na jednog dječaka. Oružje u njegovu ormaru — puška Browning kalibra .22, karabinka Winchester .30.30, Winchester Magnum kalibra .300 s durbinom, vinčesterka Model 25, 12-kalibarska pumperica, zračnica Sheridan tipa “BlueStreak” i Rugerov pištolj Magnum .44 — bilo je teško objasniti. Odakle mu sve to?

Iz slojeva ugljika u komori Magnuma .300 bilo je vidljivo da je pištolj često rabljen, možda i nedavno. Drveni blok pod njegovim krevetom, sav izbušen rupama koje nisu izlazile na drugu stranu, ukazivao je na to da je pucao ne samo iz dvadeset dvojke, nego je možda čak i pucao u kući. Kutija puna Playboya, Penthousea, Hustlera i jeftinih romana s naznakom “samo za odrasle” na naslovnici ukazivala je na to da je dječak nekakav perverznjak, a to što je u istoj toj kutiji držao toliko slika svojega oca umjesto na stolu ili na zidovima, nije imalo mnogo smisla.

Baš negdje u to vrijeme, nakon prekapanja po toj kutiji, napunio sam očevu 12-kalibarsku pušku i raznio većinu naših prozora i vrata. Poslije sam uvidio da je to bilo prilična­ krajnost. Potrošio sam dvije i pol kutije metaka dok nisam završio. Najviše je metaka otišlo na ulazna vrata — po jedan za svaku šarku i još dva da se sruše. Klizna staklena vrata u našoj obiteljskoj sobi bila su daleko najljepša. Probio sam kroz njih malu rupu u sredini, otprilike veličine kovanice od pola dolara. Sve je načas ostalo potpuno mirno, a zatim je staklo zadrhtalo. Mreškalo se i treslo cijelom površinom, povijajući se u valovima, a zatim se smrskalo u milijardu vlakanaca.

John Laine bio je jedini muškarac koji se vratio u naše živote. Dok sam sjedio na prednjem trijemu i čekao patrolna kola, nadao sam se da će on biti u jednima od njih, i bio je. On i njegov partner stigli su u četvrtom automobilu. Zakočili su na našem pločniku, naglo otvorili vrata i uperili pištolje u mene, kao i svi drugi. Bio sam nenaoružan i spreman na suradnju, ali nisam bio siguran što da radim. Nitko mi isprva nije rekao ništa. Očekivao sam da će imati megafon, ali samo su me gledali.

Mahnuo sam rukom. “Johne”, rekoh. Vidio sam ga, tako reći dostavljenog na moj kućni prag.