Lekcija iz mitologije rock'n'rolla

The Gaslight Anthem

The ‘59 Sound [SideOneDummy Records, 2008]

Postoji nekoliko priča o susretu Brucea Springsteena i Joeyja Ramonea nakon koncerta Ramonesa u Asbury Parku; najpoznatija je ona koja kaže da je Ramone zamolio Springsteena da za njih napiše pjesmu te da je potonji, inspiriran glazbom i njihovim razgovorom, iste večeri napisao jedan od svojih najvećih hitova - Hungry Heart. Ipak, na nagovor svog producenta, Springsteen je pjesmu zadržao za sebe. Nije to nikakva kripto-trivija, već podatak koji se u svakom trenutku može pronaći svakom boljom internetskom tražilicom. U ovom se trenutku možda i pitate čemu lekcija iz mitologije rock ‘n’ rolla. Pa, da budem sasvim iskren, čitajući kritiku EP-a Seńor and the Queen grupe The Gaslight Anthem, ostao sam fasciniran idejom da bi “pop glazba danas zvučala upravo ovako da Springsteen nije slušao producente”.

The Gaslight Anthem je punk-rock bend iz New Jerseyja, američke države čija je radnička klasa itekako utisnuta u opus već spomenutog Brucea Springsteena. The ‘59 Sound njihov je drugi album, aranžerski i strukturno ponešto ujednačeniji od Sink or Swim, debija iz 2007. godine. Kao što i sam naslov albuma daje naslutiti, tekstovi frontmena Briana Fallona svojevrsna su avantura kroz američku popularnu kulturu; socijalne i emotivne uspone i padove onih na kojima mit o američkom snu počiva,  ali i kritika suvremene politike koja, kao što to obično biva, najviše pogađa radničku klasu. U četrdesetak minuta albuma The ‘59 Sound gotovo da i nema slaba trenutka, izuzev eventualno grozno standardne Even Cowgirls Get The Blues. Iako Fallon često upada u liričke klišeje, iskrenost kojom ti stihovi odišu neporeciva je. Uostalom, sve nedostatke The Gaslight Anthem najčešće nadomješta aranžmanskim intervencijama, poput nasumična uvođenja pratećih vokalnih harmonija ili pomalo neočekivanih dinamičkih rješenja.

Od prve pjesme na albumu, Great Expectations, pa sve do zadnje, The Backseat, sve pršti od energije: klasična punk-rock dinamika izmjenjuje se s himničnim refrenima u frenetičnu ritmu i mitovima o oldtimer automobilima, mornarskim tetovažama i drive-in kinima. To je svakako najuočljivije u pjesmama poput Old White Lincoln, The Patient Ferris Wheel i High Lonesome, a u potonjoj Fallon čak direktno cirita pjesme Toma Pettyja, Springsteena i Adama Duritza. Here’s Lookin’ at You, Kid, antologijska rečenica koju Bogart upućuje Bergmanovoj u Casablanci na The ‘59 Sound upisana je u magnetsku traku kao nostalgična balada, a Fallon u Miles Davis & The Cool u pozadinu još jedne tragične ljubavne priče stavlja čak i proslavljenog jazz trubača.

Rijetko tko bi mogao reći 2008. godini da će bend koji toliko direktno baštini Springsteenovu estetiku iz Born to Run faze naići na toliku količinu kritičke naklonosti. Iako veoma klasični u svom izričaju, čini se da upravo The Gaslight Anthem kao i, primjerice, The Hold Steady ili The Weakerthans, vrlo precizno indiciraju kompletan diverzitet suvremene pop glazbe. Danas, kada je glazba i u žanrovskom i praktičnom smislu dostupnija i šarenija nego ikad, itekako je moguće da jedan mali, blue-collar bend koji svijet gleda kroz kaleidoskop jednog Joea Strummera ili Billyja Bragga bez zadrški može doprijeti do nas.

Euros Childs

Cheer Gone [Wichita Recordings, 2008]

U jednom trenutku u devedesetim godinama, kada je na britanskom otoku za glazbenika najvažnije bilo imati frizuru poput Damona Albarna, daleko od hip ukusa NME-jevih novinara, u industrijaliziranim predgrađima i obalnim gradićima Walesa stasala je jedna sasvim drugačija glazbena scena. Baštineći izričaj ekspatriranog sunarodnjaka Johna Calea više nego sintetiku lokalnih suvremenika, nekoliko tinejdžera odlučilo je prkositi mediokritetima na tada vrlo neortodoksan način – akustičnim gitarama i analognim klavijaturama. Radi se, dakako, o Gorky’s Zygotic Mynci. Duboko ukorijenjeni u  tradicionalnu velšku kulturu i jezik, Gorky’s su stvorili unikatan amalgam folka, psihodelije i popa koji jednako duguje engleskom koliko i velškom nasljeđu. (Koliko je zapravo homogena velška glazbena scena možda se najbolje vidi u Beautiful Mistakeu, dokumentarcu Marca Evansa koji prikazuje članove grupa Super Furry Animals, Manic Street Preachers, Catatonia i Gorky’s Zygotic Mynci kako s Johnom Caleom izvode njegove skladbe.)

Uz Richarda Jamesa, Euros Childs bio je glavni autor na devet albuma i nekoliko nenabavljivih kaseta koje su Gorky’s Zygotic Mynci izdali u periodu od 1992. do 2006. godine kada su se službeno razišli. U međuvremenu je Childs izdao čak četiri solo albuma, uključujući i nedavno izašli Cheer Gone, snimljen u Nashvilleu s producentom Markom Neversom (Lambchop, Bonnie ‘Prince’ Billy, Calexico, Silver Jews). Unatoč tome što je snimljen u meki tvrdokornog countryja i što na nekoliko mjesta dominantne instrumentalne uloge imaj lap-steel i bendžo, Cheer Gone sve je samo ne country album.

Premda Childs nikada nije odlutao daleko od poetike grupe Gorky’s Zygotic Mynci, ovaj je album intimniji i zreliji od svega što je do sada snimio. To je uočljivo prvenstveno u izostanku distorziranih violina i psihodeličnih orgulja poput onih u frenetičnoj Poodle Rockin’ (s albuma Spanish Dance Troupe, Mantra, 1999). U Autumn Leaves, prvoj pjesmi s albuma Cheer Gone, klavir, lap-steel gitara i nježan vokal isprepliću se tako primamljivo da gotovo možete osjetiti jesenski vjetar na licu i nakupine lišća pod nogama. Slijedi Summer Days, čiji prekrasni surf-solo na gitari stvara atmosferu odgovarajuću naslovu pjesme, dok se Nineteen Fifties čini kao reinterpretacija pjesme Honeymoon with You (s albuma How I Long to Feel That Summer in My Heart, Mantra, 2001). Always Thinking of You klavirska je minijatura koja funkcionira kao kratki intermezzo između dvije klasične folk numere – My Love is Gone i Farm Hand Murder. Tu je i za Childsa obavezna skladba na velškom, a ovaj put to je sablasna, gotovo morbidna O Ein Daear. Za kraj je odabrana Sing Song Song,  dječja pjesmica ili duhovita brojalica u bluegrass maniri koja savršeno funkcionira kao posveta glazbeno-geografskom području kojem Childsova poetika duguje toliko mnogo, ali koju je uvijek interpretirao s gotovo dječjom naivnošću.

Stvarajući pop glazbu iz pozicije tako specifične kulture i jezika te unatoč činjenici da ne pridaje toliku važnost soničnom eksperimentu koliko onom kulturnom, Euros Childs je, barem što se alternativne glazbe tiče, svakako jedan od intrigantnijih autora europskog kontinenta