Leon Felsher je imao pedeset i devet godina i živio je u naselju Herbert Danziger, gradskom projektu socijalnog stanovanja za stare i nemoćne. Još uvijek nije bio niti dovoljno star da dobije socijalno, niti je mogao u privremenu mirovinu, a za stanovanje se kvalificirao zbog svojeg psihičkog zdravlja i mada nitko nije bio siguran koju je točnu psihijatrijsku dijagnozu imao (čini se da se nije radilo o bipolarnom poremećaju ili paranoidnoj shizofreniji), nitko nije mogao poreći da je patio od kliničke depresije.
Imao je pravo jednom tjedno na pomoć u kućanstvu za teže poslove poput pranja veša ili čišćenja podova. U ovom je slučaju ta pomoć bila Carmela Santos koja je upravo donijela veš s pranja u podrumu zgrade gdje je pranje bilo jeftinije nego vani, ali je još uvijek bilo preskupo. (Budući da je istovremeno prala svu posteljinu i ručnike svaki put i još koristila bjelilo, suma bi uvijek premašila pet dolara, a nekad bi bila i znatno viša.) "Kako se osjećaš?", pitala je, s isturenom donjom vilicom s umjetnim zubima (bila je otprilike njegove dobi, koju godinu mlađa ili starija). Napravila si je instant kavu s mlijekom u prahu koje je morala sama donijeti jer on nije imao mlijeka.
Ponovno je napravila njegov krevet, a on se zahvalno premjestio s naslonjača na krevet. Spremala se očistiti pod u kuhinji. Bilo je teže jer su s tržišta povukli sredstvo industrijske snage koje je inače koristila. Sada je morala koristiti mješavinu amonijaka (koji se također teško mogao naći po povoljnoj cijeni) i nekog slabijeg sredstva.
Leon je još uvijek mućkao pitanje "Kako se osjećaš?" (rijetko ga je tko više izravno pitao bilo što) i svoj odgovor "Ne tako dobro danas." Zašto ne, željela je znati, na što je mogao samo pokazati na svoju omanju vojsku lijekova. Zašto bih se trebao osjećati krivim, mislio je, kao što se nisam osjećao kad mi je noga bila u gipsu. Kriv zato što nisam zapravo bolestan, nego samo nesretan. A za to ti ne plaćaju. Nesretan i nevoljen.
Zavukao se dublje pod poplun. Osjećam se bolesno, zašto ne bih ležao u krevetu cijeli dan.
Zovnuo je Carmelu. "Mogu li te zamoliti nešto?"
"Što", htjela je znati.
"Hoćeš me zagrliti?"
Mumljala je nešto o mužu, ali ga je ipak privukla k svojoj kecelji, lica puna bora i mirisa čistačice.