Katarina Luketić  

Leteći ruskim podzemljem

tema broja

“Pelevin je u deset godina žestokog rada okrenuo lice domovinske literature k 21. stoljeću. On je vratio knjigu čitateljima koji su se bili od nje s gađenjem okrenuli, osvojio internetsku mladež, iznervirao domovinsku kritiku, privukao zanimanje uspavanog Zapada, napisao tri toma djela, i sve to – napunivši četrdesetu.” S tim se sažetim opisom fenomena Pelevina Aleksandra Genisa slaže i većina drugih ruskih književnih kritičara; Viktor Pelevin je jedan od najpopularnijih i najprovokativnijih suvremenih ruskih pisaca koji je okrenuo naglavačke norme književnosti i iznimno utjecao na druge ruske postmoderniste (parafrazirajući naslov njegova romana govori se čak o Generaciji Pelevin). Njegove se knjige kupuju; svaki novi naslov je književna senzacija (nakon tri godine šutnje objavio je novi roman i prodao ga, prema ruskim novinama, u dva milijuna primjeraka); prema njegovim pričama snimaju se filmovi (Generation “P”), a u medijima se prate svi potezi pisca (kao nedavni prelazak iz ugledne, intelektualne izdavačke kuće Vagrius biznis-izdavaču Eksmo)... Jedni mu zamjeraju tekstualnu shizofrenost, tematsku pomodnost, samodostatnost jezičnog eksperimentiranja i pretjerano rovarenje po sovjetskim/ruskim mitovima prošlosti. Drugi, pak, slave njegovu genijalnu talentiranost, obogaćivanje ruske literature elementima popularne kulture, poigravanje svetostima nacionalnog bića itd. Sve u svemu, Pelevin je pisac koji iza sebe ostavlja velik trag, i u načinu oblikovanja književnog teksta i u dinamici društvenog života književnosti.

Na smeću sovjetskog svijeta

Zajedno s odumiranjem sovjetskoga komunističkoga giganta i dolaskom perestrojke, odumire i obrazac sovjetske književnosti odnosno, kako je u manifestnom tekstu iz 1990. napisao pisac i kritičar Viktor Jerofejev, nastupa kraj solženjizacije i početak razdoblja nove književnosti. Nasuprot specifikumu emigrantske književnosti (Brodski, Nabokov itd.) i onome što se desetljećima proizvodilo u pogonima soc-realizma, za novu književnost nakon devedesetih karakteristična je totalna ironija, dekonstrukcija sovjetskog/ruskog nacionalnog mita, kolažiranje elemenata kulture, uvođenje paralelnih stvarnosti... Većinom je riječ o postupcima osobitim i za zapadni postmodernizam, no, kako upućuje hrvatska rusistica i prevoditeljica Pelevina Irena Lukšić, i o sasvim osobitoj demontaži stvarnosti i tekstova kulture koja nastaje na “zgarištu negdašnje sovjetske književnosti”. Dakle, na zgarištu tvorevine koja je – kao sovjetska – umjetno stvorena i objedinjena samo jezikom, i iz koje je izopćena, poslana u emigraciju ili u underground, većina onoga što je u pedesetak godina vrijedilo u književnosti. Stoga, primjerice, metafore smeća i nagomilavanje predmeta iz tamošnjeg života koje svjetski poznati, ruski konceptualni umjetnik Ilja Kabakov dovlači u obliku totalnih instalacija na Zapad izviru upravo iz osjećaja zapuštenog kaosa i prekopavanja/arheologije totalitarne svakodnevice.

Između desetak vrlo zanimljivih autora postsovjetskog postmodernizma (Vladimir Sorokin, Jevgenij Popov, Saša Sokolov, Ljudmila Petruševskaja itd.) Viktor Pelevin se izdvaja načinom na koji demistificira nacionalne mitove, parodira različite žanrove i diskurse, uvodi simultane svjetove i u književni tekst ukrcava kulturološku prtljagu (post)komunističkoga doba. On je istodobno karakteristično ruski pisac – a to znači da nam je dio njegovih aluzija neuhvatljiv, i univerzalan – čak posvećen iz djela u djelo, kako mnogi ističu, istim temama: neslobodi i pronalaženju prave stvarnosti. U svojim se knjigama poigrava elementima popularne kulture, reklamnim sloganima i medijskom stvarnošću;  eksperimentira s jezicima Interneta, zabavne industrije, televizije ili vojnom terminologijom (i sam je radio u vojnoj industriji); a često kroz tematsko uslojavanje provlači istočnjački misticizam, magiju, psihoanalizu, virtualnu stvarnost, teoriju simulakruma itd.

Svemirska samoća i preobrazba ideološkog čovjeka

Na kaos nacije i nesnalaženje u vremenu promjena, osobito nesnalaženje pojedinca s novom (ne)slobodom nakon raspada sovjetskog komunizma, Pelevin je odgovorio već u ranijim djelima, posebno u romanu Omon Ra (izvornik 1992.), koji je nakon Generation “P” drugo njegovo djelo prevedeno na hrvatski. Žanrovski, Omon Ra je parodija odgojnog romana, i u njemu se linearno prati sazrijevanje glavnog lika Omona Krivomazova od djetinjstva, školovanja za astronauta, do leta na Mjesec i njegova životnog pothvata. Karakterno, Omon je proizvod totalitarizma, čovjek koji sanja kolektivni san da postane najveći nacionalni heroj – astronaut; a na to aludira i njegovo ime: Omon je kratica za specijalne sovjetske policijske snage, a Krivomazov je karikirano prezime junaka Dostojevskoga – Karamazovih, koji su za razliku od Omona, čovjeka funkcije, osobenjaci s bogato prikazanim psihološko-intelektualnim profilom. Omon je među mnogim kandidatima izabran za sovjetskog astronauta čiji je zadatak provozati se mjesečevom površinom, postaviti uređaj koji emitira iz svemira riječi – MIR, LENIN, SSSR, i nakon ispunjenja te herojske misije – ispaliti si metak u glavu, jer Sovjetski Savez nema novca i tehnike da svoje astronaute vrati na Zemlju. Metode održavanja sovjetskog mastodonta i totalitarna ideologija u romanu su prikazani kroz groteskne likove odgajatelja u vojnim školama koji imitiraju Lenjinovu retoriku i polaznicima lome noge kako bi ih obogaljene mogli kontrolirati. Roman završava za Pelevina karakteristično neočekivanim obratom kada Omon otkriva da je let na Mjesec tek simulacija; da on i njegovi suputnici koji su dobrovoljno otišli u smrt (u drugim dijelovima rakete, ispunivši svoje zadatke) nisu zapravo nikuda poletjeli nego su se čitavo vrijeme vozikali po zamračenim tunelima ispod Moskve po čijim su zidovima nacrtane zvijezde Svemira. (“Jedini prostor gdje su letjeli zvjezdani brodovi komunističke budućnosti... bila je svijest sovjetskog čovjeka.”)

Time je najveći sovjetski dvadesetostoljetni mit o čovjeku na Mjesecu, koji je služio održanju sovjetskog duha u vremenu siromaštva, izolacije, progona i jednoumlja, sasvim razoren. Žrtvovanje za domovinu, herojski pothvati koje nalaže nacija, kolektivni patos borbe za višu stvar, poručuje Pelevin, potpuno su besmisleni. Nadalje, on u romanu razotkriva i medijsku manipulaciju i višestruko lažiranje stvarnosti, koje služe učvršćivanju nacionalnih i ideoloških mitova te održavanju mira i poretka u zemlji. No, leteći u svemir – doslovno, leteći ruskim podzemljem – Omon telefonom razgovara s astronautima u drugim dijelovima rakete prije nego što počine herojsko samoubojstvo. Tu počinje njegova metamorfoza, otrežnjenje od ideološkog pijanstva, simbolički označeno uzimanjem novog imena Ra, imena egipatskog boga sunca i junaka njegovih zamišljenih pustolovina u djetinjstvu. Scene u raketi i put na Mjesec spadaju u najbolje dijelove romana; povremena javljanja telefonom, vizije iz djetinjstva s vožnji biciklom, glazba Pink Floyda u pozadini... izvrsno dočaravaju Omonovo sazrijevanje, odnosno golemu usamljenost ili duhovnu prazninu (karakterističan Pelevinov pojam; jedan romana naziva Čapaev i Pustota). Doživljaj totalne, svemirske samoće i izmještenosti iz normalne vizure, koji preobražava čovjeka, donekle podsjeća na ključne scene filma The Right Stuff Philipa Kaufmana u kojima američki astronaut – dakle, američki mitski heroj – kruži orbitom i promatra Zemlju; s time da su kod Pelevina, i let i prizor koji Omon vidi kroz otvor rakete lažni, dok kod Kaufmana nakon stvarnog leta u svemir slijedi lažna, manipulirana stvarnost na Zemlji.

Paralelni svjetovi, dvostruki identiteti junaka i varljivost stvarnosti, teme su i Pelevinovih priča poput odličnih Mittelspiel ili SSSR Tajshou Zhuan, također prevedenih u istoj knjizi. U prvoj je riječ o dvije prostitutke koje su zapravo dva bivša časnika, sada promijenjena spola; u drugoj, podnaslovljenoj kao Kineska narodna bajka, o kineskom seljaku koji postaje vladar Kremlja.

Totalna obmana u totalitarnom poretku

Mit o astronautima i osvajanju svemira u sovjetsko je vrijeme bio simbol ravnopravne moći sa Zapadom i herojstva sovjetskog čovjeka. Zanimljivo je da je u ruskoj književnosti početkom dvadesetog stoljeća Jurij Oleša u romanu Zavist ispisao svojevrsnu himnu letenju, opisujući – pionirski fasciniran razvojem tehnike – ono što glavni junak vidi kroz avionsko okno. Za razliku od njega, ono što je Omon vidio kroz otvore rakete bila je lažna stvarnost; a u njezinu podržavanju sudjelovalo je toliko ljudi da se zapravo više ne razaznaje postoji li uopće neposredna, autentična stvarnost ili su sve oko nas simulacije simulacija.

Roman Omon Ra može se interpretirati na različite načine, osobito zbog naglašene simbolizacije, pa neki kritičari Kosmos vide kao komunizam, preobrazbu Krivomazova u Ra kao znak božanskog uzdizanja, spajanje imena Omon i Ra kao pomirenje dvaju tipova – mehaničkoga i osvještenoga itd. Kako god tumačili Pelevinove alegorijske mamce, u središtu njegova interesa su, nedvojbeno, totalna obmana u totalitarnom poretku, ideološki brain-washing, paralelne stvarnosti, stvarne i imaginarne granice sovjetske države te čovjekova nesloboda.

Bez obzira na različite sižeje, mete parodije i tehnike dekonstrukcije, to je karakteristično i za ostala Pelevinova djela. U Generation “P” glavni (anti)junak Tatarski ulazi u svijet marketinga i reklamne industrije, kreće se za zovom tranzicijskog kapitalizma, dospijevajući u svijet besmislenog medijskog kaosa, u virtualnu, halucinogenu, ružičastu stvarnost. Pelevinu to omogućuje eksperimentiranje s jezicima Interneta i reklama te kombiniranje trivijalnih, pop-kulturnih komunikacijskih kodova s visokim romanesknim stilom. No, istodobno su taj pluralizam narativnih strategija i isforsirana poliperspektivnost doveli do mjestimičnog raspadanja romana i njegova nezaustavljiva širenja u slijepe semantičke rukavce, što u konačnici ostavlja dojam da ga je trebalo još doraditi, premontirati, sažeti. Postoji, naime, neki višak halucinacija, višak razglabanja o fenomenu reklama, višak ne osobito pažljivo složenih riječi (sličan dojam ostavljaju Elementarne čestice Michela Houellebecqa – važan, djelomično izvanredan i upečatljiv roman koji pak sadrži niz loše napisanih i suvišnih sekvenci). U Omonu Ra takva viška nema, i – bez obzira na epizode poput reinkarnacijskih vizija Omonova prijatelja Mitjoka, prodore fantastike i paralelizam stvarnosti – svijet ovoga romana je zaokružen i okrenut u sebe. Riječ je odličnoj parodiji komunističkog sustava, parodiji poslušnoga i zaluđenog ideološkog čovjeka – ne nužno sovjetskoga – kojemu je lako podvaliti mit o herojskoj smrti za slavu domovine.