Levijatan, totalitarizam ili bolesti civilizacije

Levijatan je strašna biblijska neman, koja je očito sama sebi odredila i svrhu i sudbinu kao neman koja mora izazivati tremor kod ljudi. Hobbes je to valjda znao, ali mu ipak posljedice njegove doktrine nisu bile posve jasne. Levijatan pak podrijetlo nema u Bibliji nego u Platonovoj Državi.

Totalitarizam je bolest nemogućnosti da kvadratura države posve riješi sve bolesti crnih rupa u mozgu svojih građana. Naime, kvadratura države uporno pokušava riješiti probleme svojih građana kao nepostojeće ili pak posve nevidljive crne rupe. Vrhunac je cinizma nekog režima kada same građane iskazuje statistički kao kolekciju ništica ili pak u najboljem slučaju kao groblje crnih rupa.

Bolest režima počinje simptomima bolesnih ruku, koje oboljevaju od tremora zvanog “brojanje novca”. Taj termin nije samo ekonomski ili paraekonomski nego i medicinski.

Novac sam po sebi neka je vrsta kvadrature kruga, jer se novcem rješava nešto što je posve izvan moći novca, iako novac naizgled rješava sve .

Bolesno potresni režim počinje strahom, koji trese građanina kad živi ili vidi da živi u takvom režimu.

Hobbesova primisao da je ipak moguće riješiti nemoguće, naime riješiti kvadraturu kruga, stavlja ga u red onih koji su analognu kvadraturu pokušali riješiti i u praksi moderne države u kojoj bi krug bio svaki građanin, a kvadratura bi bila okvirna forma u kojoj se udružuju svi građani, kao formi države koja ih idealno pokriva. A Cromwelov paradoks slične je naravi i s njim se suočava i sam Hobbes kad pristaje na Cromwelov režim kao na otjelovljenje njegovih ideja o državi. Ili je samo glumio?

Strah je objašnjenje za sve neobjašnjivo strahotne režime.

Tremor je tipična bolest bolesno potresnih režima, koji se tresu od lupetanja petama ne o zemlju, nego o naš mozak.

Ako je sreća neprekidna linija napretka, nitko nije sretniji od robota koji ide napred u liniji bez kraja.

Za zastrašujuće režime duša je sastavljena od atoma samo da bi od nje jednom narasla zastrašujuća gljiva atomske bombe.

Kada mozak društva postane crna rupa, vojnička čizma čini se kao lijek za sve bolesti ovog svijeta.

Tajne duše svodive su na tajne patogenih gljivica u duši. Naime, atomska bomba odjeknula je prije u psihičkoj dolini suza, pa tek onda u zbilji.

Špijun navodno radi protiv izdajnika režima. Ali što ako je špijun izdajnik čitavog ljudskog roda?

Totalitarizam počinje i završava općim tremorom društva, jer trema je pojedinačno stanje općeg tremora.

U svemiru nema jeftinije stvari od crnih rupa, posebice onih od dvije marke.

Krvnik pravi šalu tako da glava pada u blato od smijeha.

Glava u blatu ne vrijedi ni pfennig.

Tremor može biti stvar starosti, ali i dotrajalosti režima koji blješti od kozmetičkih maska mladosti.

Čak i seksualnost može biti posljedica tremora režima, koji se skriva od vlastite opscenosti u opscenost među ženskim nogama.

Ako je sloboda uzrok rata “svih protiv sviju”, onda je i uzrok toga da je sam život “prljav, surov i kratkotrajan”, pa između života jedne konjske muhe i našeg života zapravo i nema nikakve razlike.

Posve su neistražene tajne sveze straha od života i tajna među ženskim nogama.

Seksualnost kao tajna je predmetom tajnih policija u nekim režimima.

Seksualnost u nekim režimima tek je dio loših navika pušenja, pa se tretira od javnih služba tek kao dim ili opušak na javnome mjestu.

Mozak građana dokazuje nemoguće, naime kvadraturu kruga samog društva.

Stanoviti režimi propagiraju sjajne lijekove ne protiv bolesti, nego protiv samog života.

Mogućnosti mozga posve su bolesne ako mozak nije više u stanju percipirati vlastita oštećenja kao ozbiljnu bolest, a ne kao krunski oblik zdravlja. Ni dvije marke ne vrijedi mozak koji kazuje da vrijedi dvije marke, ali kako budala nekad otkrije ono što nije u stanju nikakva pamet, tek danas nam je jasno koliko je mozak od dvije marke bio u pravu glede općenite cijene mozga u nekim režimima bez mozga.

U nekim tzv. “slobodnim režimima” pojava i najblažih manifestacija slobodne volje građana mobilizira sve službe za saniranje štete od elementarnih nepogoda.

Prazan mozak najbolje se ispunjava velikim riječima kao što su... molim nadopisati prema vašoj slobodnoj volji, ako takva elementarna nesreća uopće još postoji.

A možda oni koji nas gaze uopće nisu snažni ljudi nego smo mi samo crvi koji su se slučajno našli pod njihovim petama?

Tobožnja posve prirodna sveza seksa i nasilja dio je naravi nasilničkih režima, kojima seks služi legitimiranju vlastite nasilničke naravi.

To da seks i nasilje idu zajedno kao sunce i sjena dio je propagande režima koji se služi nasiljem da bi se reproducirao kroz vaše seksualne navike i funkcije.

Seksualna zavodljivost diktatora dio je propagande o prednostima diktature nad trivijalnostima demokracije.

Čuvajte se onih koji tobožnje mase vide samo kao tobožnje “Se”, jer i mase nisu nikakav masovan fenomen i pripadaju samoj duši demokracije.

Ako je zlo u masama, to znači samo da je zlo postalo masovan fenomen i ništa više.

Nikakve egzaltacije nego samo nebeski mir ne na nebu ili u drugom životu nego u nama samima.

Toga se boje svi totalitarni režimi i zato riječ režim počinje i završava glagolom psećeg podrijetla: režanjem.

Oni koji nemaju zasluga nemaju pravo suditi o drugima. A oni koji ih imaju nemaju uopće potrebe da sude drugima.

Ako je sloboda “odsutnost vanjskih smetnja kretanju”, kao što hoće mudri Hobbes, onda je obična kuhinjska muha kraljica slobode i počelo same demokracije.

Tamo gdje se seksualnost svodi tek na slobodan govor o seksualnim slobodama, i sama stvar slobode svodi se na seksualne slobode u stvarima brbljanja o seksu.

Posve mi je nezanimljiv veliki Bog koji se usudio svesti na kontrolora malih ženskih tajna. To je kao da se beskrajan svemir svodi na priče o beskrajima ili bespućima ženskih ovulacija.

Čak i bespuća povijesti mogu se tumačiti pod znakom senilne verzije bespuća izazvanih ovulacijskim nevoljama neuspjelih umotvornih porođaja.

Logički gledano, rat je stvarno produkt podjele vlasti, kao što hoće mudri Hobbes, ali to nije razlog da se i dalje vlast ne dijeli da bi se kontrolirala, pa je rat samo argument da se vlast dalje ne dijeli.

Ako su ovlasti vlasti neograničene, zloporaba vlasti počinje upravo s tom neograničenošću, koja se širi posve slobodno društvom kao pravi rak.

Bez podjele vlasti postaje ona posve nedjeljivi i autohtoni organ, koji se u medicini zove: rak

Kad je vlada izabrana, građani gube sva svoja prava. Ali kakva su to prava ako vam ih daju i oduzimaju kao u nekoj odlično organiziranoj varci u kojoj vam glavni glumac daje i oduzima ta prava kao sitan lopov ukradeni sat u inače sjajno režiranoj predstavi.

Državne granice primjer su samodovoljnosti državne volje, jer možete se slobodno kretati gdje god hoćete pod uvjetom da se carinskoj službi molite u odgovarajućoj prilici kao službi Božjoj.

Je li voda slobodna ako navodno slobodno teče unutar već jasno ocrtanih crta umjetnih ili prirodnih kanala? Za Hobbesa, svakako.

Država u kojoj su odvjetnički honorari posljednji trag drumskih razbojstava, možda samo hoće opljačkane građane podsjetiti da je i sama rođena na istom drumu i pod jako sumnjivim očinskim uvjetima.

Odvjetnička etika je posve slična medicinskoj: i novce i život, ali sve unutar zakona.

Pravo služi tome da “darovni ugovor” zamijeni posve revolver kod ulične pljačke, pa tko tebe sjekirom ili revolverom ti njemu za uzvrat daješ, posve slobodne volje, ono što ti je već oteto.

Pravi je dokaz ludosti u očima prava kad netko daruje nešto, ili kad te uhvati metafizička mušica u obliku posve luđačke intuicije: da samo ono što daruješ tvoje je i preko groba.

 

Pojam “banditske države” posve je promašen, posebice ako se zna koliko bandita strada od same države i koliko samu državu košta čišćenje od blata vlastita banditizma.

U banditskim državama sloboda se dijeli kao razbojničko blago unutar istog ili sličnog tumačenja slobode kao čistog razbojništva.

Hajduci su bili u nekim krajevima prvi apostoli “ljudskih prava”, a o slobodi i demokraciji da i ne govorim.

“Tko je jamio, jamio je”, ta rečenica zapravo je genijalna, jer pokazuje pravi index genijalnosti jednog jezika u kojem se sve može veseljački pravdati, pa čak i najobičniju pljačku, kao nekakav komičan ili šaljiv šešir na mjesečarski goloj lubanji bez mozga.

Ako bilo kakva Europska Unija znači kraj banditskih državnih tvorba, to ne znači da je ona kraj svih tvorba tvorova, koji od vlastita smrada prave svoje nove države.

Ne brinite, uz odar Europe uvijek će stajati čitave povorke onih koji će jedva sačekali da ta stvar odumre umjesto njihovih lokalnih mafija.

Što je država više jačala, to je više uzdisala o vlastitom odumiranju i u velikim zalogajima jela vlastite građane.

U svrhu uštede zašto ne bi suci bili i krvnici, a liječnici i pogrebnici, kad su već odvjetnici postali visokoplaćeni državni lopovi?

Takozvana “Europa”, kao i svi slični idealani pojmovi, zahtijeva i stegu i stegnute zube ili je obična zamjena za banalnu prostituciju na najvišoj, državnoj razini.

Nitko još nije u toj zemlji shvatio tajnu patenta zvanog “običan kelner”, jer svaka seljačina misli da je stvar u mahanju i brisanju običnim ubrusom. Za jednog dobrog posluživača kod stola potrebno je samo pet stoljeća monarhije.

Starost je posve nevažna za onog tko je mlad u srcu, ali je problem kad vam to tumači metla u kutu vaše kuhinje.

Stvari koju neki mesari nazivaju “tisućljetnom kulturom” najbolje je suditi na temelju evidencije koju dobijete nakon što ste se svojim očima uvjerili da oni pri tome misle na usmrđeno meso koje drže pod mesarskim pultom.

Nad truplima svake vrste država ima veliku ulogu: dijeliti u porcijama vlastite krokodilske suze.

Dogodio se čudan previd: smrt države je poslužila kao državno pokriće za liferovanje milijuna mrtvih podanika u sve moguće forme “boljih života” na “drugom svijetu”.

“To je to”, evo vam primjera gotovo fizičke samoegzekucije uma nad samim sobom.

Jezik je slika režima, pa vladajuće tautologije simptomatski ukazuju na vladanje bez ijedne suvisle ideje zašto se vlada, osim ako razlog vladanja nije samo vladanje, pa se režim legitimira tek kroz posve javno i legitimno proklamirane tautologije vlasti i vladanja.

Tijelo odumiruće države bilo je posve poganski argument za posve legalno usmrćivanje milijuna posve nevinih podanika, onako kao što se oko mrtvog kana ritualno usmrćivalo tisuće žena, posluge i konja. Pa to daje na slutnju da su podanici danas živom režimu isto što su bili nekoć mrtvom kanu, odnosno da su ili javne ženske ili privatni konji, dok o službama svih naravi i fela nećemo sada ni riječi, jer riječ kao što je “služba” navodno je stvar sloboda, a ne banalnog služenja, odnosno ropstva u korist države ili režima.

Čak je i pjesništvo stvar službe božje ili režimske, pa se čitava stvar “spiritualizira” tako da poetika služi kao brijačka plitica, a sve što se uklapa u dosege brijačke plitice postaje državom simulirana ili stimulirana literatura, dok sve ostalo se brije u ime brijačkog uma u tzv. “stvaranju”.

O brijačkoj mimikriji lingvističkih umova teško je nešto reći, jer um ovdje posve zakazuje.

Slomiti krilo svakoj slobodnijoj ne riječi nego misli, to je pravi posao patentiranih lingvista, posebice kad počnu prijetiti sudovima, posebice onima koji ne misle kao i oni, pa to brkanje misaonog suda i državnog suda je posve u duhu tog lingvistički atrofiranog uma.

Naravno, misao lingviste uopće ne zanima, jer tko bi se uz brda šupljih riječi bavio i teškim poslom mišljenja.

Lingvistika je državna jasla koja sanja o jeziku koji je posve ukroćen i kontroliran kao državni konj ili obično paradno kljuse.

Utoliko je lingvistika u ulozi posve običnog sluge, kojim se komediograf na državnim jaslama koristi tako da kroz njegova usta priča Witzeve, kao glupave dosjetke koje publiku posve neobvezno rješavaju tereta života.

Ono što je za neka druga vremena bilo “židovske pitanje”, to je danas za većinu javnih medija tzv. “životno pitanje”: TV-voditelj posve olako i šarmantno rješava jednom kretnjom stražnjice sva aktualna “životna pitanja” kao lanjske snjegove .

“Životna pitanja” kao pitanja koja se prividno nikog ne tiču, kao ni lanjski snijeg, postaju posve nepostojeća ili nevidljiva pitanja, kao i ljudi o kojima ne smije se ni govoriti ni pitati na javnim mjestima.

Shakespearea za jedan Witz

O zabavnom životu najviše sanjaju glave kojima je sam život posve prividna i neobvezna kathegorema, pa pod “zabavnim životom” nude vam bilo što pod uvjetom da to s vama nema nikakve sveze. Pa počinjete sumnjati da vam o zabavi najviše brbljaju oni koji vam žele život skratiti ili za glavu ili vam ga žele kupiti za jedan Witz.

U takvim formama “zabavnog života” glava u načelu ne smije igrati nikakvu ulogu, jer ta posve besmislena sprava ili prirepak zvan “ljudska glava”, u definiciji je posve nešto što ne bi smjelo pripadati pravim građanima, pa se sama sintagma javlja kao posve problematična, naime je li riječ o nečem ljudskom i o pravoj glavi? A što može potvrditi i tzv. “statistika” koja nastaje po “glavi stanovnika”, kao državom popularizirano lupanje u svrhu dokazivanja bilo čega, pa i nečeg najapsurdnijeg.

“Prava glava” posve je iluzorna, ako ne pripada “pravom narodu”

A kada kazališta i dođu do antičkih autora, neka ne zaborave mudru Hobbesovu opasku da su antički autori svojim pohvalama slobodi doveli ljude u napast da se i posluže tom sumnjivom slobodom u svrhu pravdanja pobuna i nereda. Sloboda koju hvale antički tragičari zapravo je, po Hobbesu, sloboda suverenove vladarske volje i ništa više, pa je zapravo antička tragedija apologija suverene vlasti.

Jedna od posljedica Aleksandrova osvajanja svijeta jest i skepticizam, kao skepsa prema tom svijetu: svijet koji se dao osvojiti od jednog osvajača ne zaslužuje nego skepsu, kao i na brzac osvojena žena.

Zašto se netko bavi politikom? Zato jer nema kuraže baviti se nečim drugim.

Dojam koji ostavljaju neki glumci svojom dernjavom jest taj da oni ne govore zidu nego da to kroz njihova usta počinje govoriti sam zid.

Fenomenologija režije je bliža vlasti nego umjetnosti, jer nekim redateljima je bliska ideja da tresu samom scenom umjesto da potresu gledateljevo srce.

Kada bi neki glumci doista čuli sami sebe, oni bi zauvijek zašutjeli kao Lotova žena, koja bi također zašutjela kad bi vidjela svoju sudbinu u gledalištu kao mjestu Sodome i Gomore. Ali Sodoma i Gomora u kazalištu počinje sodomiziranjem izražajnih sredstava i gomorizacijom fizičkih radnja, pa se čak i Shakespeare može upotrijebiti za sodomiziranje publike.

Kazalište je prije svega državna ustanova, dakle ustanova za neutraliziranje nekih radnja opasnih po državu, prije svega radnje koja se zove “mišljenje”, a ono je za svaku poštenu državu opasnije od dilanja droge ili pak organiziranja prostitucije.

To da se da danas posve brkaju krojači i kipari nikako nije argument protiv krojača, kao što ni brkanje kuhara i umjetnika u žderanju nikako nije argument protiv kuhanja i kuhara.

U svom važnom poslu odumiranja država je uvijek temeljita, ona je naime odabrala da odumire od glava svojih podanika, pa odumiranje države počinje najčešće od glava njenih podanika. Opće intelektualno mrtvilo podaništva tumači se kao poseban heroizam u korist javnog života.

Pregovori o cijenama maslaca važni su za sudbinu krava, ali nikako ne mogu zamijeniti neke druge, važnije pregovore o “ljudskim pravima”, iako je i ova sintagma posve dvojbena, jer valjda postoje i neka druga prava, kravlja ili nebeska? Ulazna opaska za Europsku Uniju.

Upravo predominacija “zabavnog života” nekom zlobniku iz medicine može biti dokazom recimo “juvenilnog parkinsonizma”, a koji nastaje zbog opasnih posljedica življenja u “globalnom selu” ili pak zbog zagađenja zraka i okolišta, a da o akutnim simptomima depresije i ne govorim. Witzevima se najbolje liječi upravo dubinska depresija, pa dominacija “zabavnog života” nije dokazom izuzetne duhovitosti ni jake životnosti, nego upravo da je život postao depresivna i bljutava činjenica.

Često između moralnog stava i moralne katastrofe stoji samo jedna ili nekoliko točkica, koje glume opći stid na ovu temu... Jer ono što je nama neizrecivo ogavno ili je moralno ili... katamoralno.

Mitologija zabave: ako vam noć služi samo za provod, zaslužili ste da vas provedu kroz čitav život kao obično govedo, i to u posve jezično legitimnom kontekstu. Naime, svaki noćni provod je potencijalno slika sprovoda idućeg dana, pa prema tome i čitavog budućeg života.

Noć za provod je uvod u dnevno spavanje, dakle vaš provod noći u veselom ozračju daje bljutavosti njen životni sadržaj, a ne obrnuto, naime da vi “oživljavate” ili “osmišljavate” svoj život. Sve prije. “Provodeći noći”, gubite dane, odnosno, dan provodite u preživanju protekle noći.

Novi pojam herojstva iz kuhinje: dokazivanje da između uživanja u hrani i preživanja postoje značajne i posve dokazive razlike.

Ne smije se zaboraviti stravu s kojom Hobbes otkriva činjenicu da podanici imaju pravo na samoobranu čak i protiv nositelja državne moći. Naime, da su stanovnici Gulaga ovo znali, to bi im jako pomoglo u smislu da bi tu spoznaju mogli zamijeniti za vlastitu glavu.

Posve je jasna prava težina neke istine, ako nas ona stoji naše glave i na taj nas način upozorava na prirodne granice same te istine.

Najteža istina o nama krije se u našoj glavi, pa bolesti glave režim može liječiti pucanjem u glavu, naravno našu.

Anarhisti su tu bili posve na strani države, iako su bili nešto pristojniji, naime oni bi vas priupitali boli li vas slučajno glava i onda bi vas upucali bez obzira na vaš odgovor. U ovom smislu država je ispod razine čak i najprimitivnijeg ubojice.

Anarhija je despotizam ispušten po glavi stanovnika.

Egzistencijalni tremor kao posljedica općeg zagađenja kojem nas izlažu takozvani “državni interesi”, kao oblik definicije za nama posve nepojmljive tzv. “više interese”.

Kod starih Grka demokracija, filozofija i kazalište nisu tri posve odvojene stvari, jer one su tri javne institucije koje jedna bez druge ne znače ništa za grčki polis. Ali smo mi zato obilno nadmašili stare Grke u tome da je demokracija samo politička institucija posve različita od filozofije i posjećivanja kazališta. Politika je politika ili čak kurva, to nam kaže popularna filozofija danas, da ne bi slučajno netko pomislio da je demokracija povezana s pravom na mišljenje i slične grčke perverzije.

Zabavni život je zapravo ubilačka kategorija: glupan umjesto da ubija svoje bližnje predaje se nevinoj zabavi ubijanja svog vremena. Ako bi se jednom kažnjavalo ubijanje svog ili tuđeg vremena kao prava ubojstva, malo bi nas preživjelo i zato naprijed u nove pokolje svega živog u našem vremenu, jer vrijeme ionako nikad se nije pobunilo protiv svojih ubojica.

Biti u pravu? Pa ima li većeg i sumnjivijeg prava nego uvijek biti u pravu, kao neki ministar, pop ili žandar. Naša posve perverzna ideja da moramo uvijek i samo biti “u pravu” posve obezvrjeđuje samu ideju pravde.

Uvijek i samo “biti u pravu” je možda stvar nekog zastoja u mišljenju, stvar rigiditeta u duhu koji ne osluškuje više druge kao mogućnost da poboljša svoje argumente, svoje pravo, svoju intelektualnu poziciju.

Neke ženske prirode mogu posve logično zamisliti kao “krasne pojave”, recimo liričare u odori generala ili pak svećenike kao velike filozofe.

Udio demokracije može se u nekoj zemlji mjeriti količinom mlijeka koje se dodaje crnoj kavi, kao posve slobodan dodatak koji se dodaje tzv. “crnoj zbilji”.

Prava opasnost počinje kad se sve javne službe, kao posluga oko umirućeg, okupe da vas uvjere da je crna kava posve bijela i bez vaših mliječnih dodataka, ili kad vam žele izvaditi sve zdrave zube pod providnom izlikom da su to tek vaši prvi ili mliječni zubi.

Kava je otrov, u redu. Ali dajte mi moje posljednje pravo na moj otrov ili ću se ubiti.

Zapravo je krajnje sumnjivo kada vam oduzimaju pravo na samoubojstvo, jer kakvo je to pravo ako se ne možete ni povući iz života kad to vi hoćete?