Lezbijski bar

Recimo da sam sa svojih četrdeset godina peta ili šesta najstarija lezbijka na ljubljanskoj lezbijskoj sceni. Nitko ne zna gdje su one starije od nas. Ponekad mi netko prikriveno namigne: upitaj ovu ili onu, reći će ti kako su išle u kavanu Evropa. Sa šeširima i cigaretama. Tko je znao, znao je. Upitajte suputnike Ljube Prenner. Još jednom istražite ostavštinu Alme Karlin. U želji da pronađem trag, čitam prijevode Virginije Woolf i pokušavam iz pogovora prepoznati jezik izgubljenog vremena i izgubljenih generacija. Prije nekoliko godina su se u Monoklu organizirale večere s kojima ih se pokušalo privući, a potom se puštala muzika Billie Holiday i Nine Simone. Nikada niti jedna nije došla.

Govor mržnje “očekivaniji” no ikad

U tjedniku Mladina 30. listopada 1987. objavljen je prilog Volimo žene: nešto o ljubavi među ženama, koji važi za medijski poticaj organiziranog lezbijskog aktivizma i istovremenu pojavu prisutnosti lezbijki u javnom prostoru. Dvadeset godina kasnije, 2007., vladin Ured za jednake mogućnosti odbio je molbu lezbične sekcije LL za financijsku podršku jubilarnog zbornika. Lezbični klub Monokel zakonski više ne postoji, što znači da je prilično opsežna lezbijska skupina ostala bez jedinog stabilnog javnog društvenog prostora. Potom su jesenas iz ljubljanskog Orto bara izbacili lezbijski par, a čovjek iz osiguranja i vlasnik lokala javnosti su naširoko objašnjavali što je javno dopustivo ponašanje. Parlamentarci zabavljaju svoju biračku masu govorom mržnje i pravna zaštita je na njihovoj strani. Slikovita godina: lezbijke neće imati ni povijest, ni svoje društvene prostore, uopće nikakve prostore, kao ni osobni ili kolektivni integritet.

Mjesto susreta

Usprkos dvadesetogodišnjoj, mučnoj povijesti lezbijske konfrontacije, aktivistice nikada nisu prestajale stvarati praktične mogućnosti, kako što više žena privući van, iz njihovih spavaćih soba i kuhinja, ureda i ateljea, na ulicu, u grad, na druženje, na lezbijsku scenu, u lezbijski bar. Knjige, revije i plakati, literatura, umjetnost, dizajn, muzika, ples, sastanci, zaposjednuti prostori, političke akcije i cjelonoćne zabave, sve s jednakim ciljem, sve pod univerzalnom pretpostavkom da su pozitivna informacija o homoseksualnosti ili kulturni prostor dovoljni da pokrenu želju.

I usprkos dvadesetogodišnjoj, mučnoj povijesti lezbijke konfrontacije, lezbijke su dolazile. U početku i dugo godina kasnije, lezbijska je scena imala nekakvu boemsko-aktivističku strukturu. Nisam sigurna da li je to već bila scena, no zasigurno je počela nastajati okosnica za nju – organizirani i javno najavljeni lezbijski događaji, praćeni očekivanjima da će lezbijke masovno iskočiti iz prisilnog klozeta tog vremena. Potom je došao proletarijat, sve te djevojke, sve te konobarice, njegovateljice, taksistkinje, čistačice, skladišne radnice, koje su nekad izletjele iz školskih klupa i svih ostalih usmjerenih perspektiva zato jer su svu snagu potrošile na iscrpljujuće traženje svog osobnog i društvenog prostora – i našle su ga na sceni. Taj njihov boj nigdje nije priznat, no lezbijska scena postala je čvrsti domicil prije svega zahvaljujući njima.

S vremenom je na lezbijsku scenu stupio stalno kasneći srednji građanski sloj i sa sobom donio svoje vrijednosti – konvencionalnost, opreznost, nekonfliknost. Čini se da je lezbijska scena na toj točki izgubila svoj alternativni i konfrontacijski naboj, a dobila je na masovnosti. U lezbijskom klubu se promijenila glazba, od Nine Hagen i Klausa Nomija do Madonne i Jamiroquaija, od elektroničke glazbe ka komercijalnom popu, promijenile su se slike na zidovima, Kristu Beinstein zamijenila je Sharon Stone, u crno zavijene vampirke, gospodarice napetosti, nadomjestile su ružem razmazane i šljokicama posute putene Barbike.

Postoji li uopće seksualna permisivnost?

Profesionalnog intelektualnog sloja na lezbijskoj sceni još nema. To je vječita zagonetka, ako ne povjerujemo hipotezi o klasnoj usmjerenosti želje, prema kojoj je napredak žena na društvenoj ljestvici uvjetovan njihovim odricanjem od seksualne subjektivnosti, počevši sa slobodom raspolaganja vlastitim tijelom. Zapravo ništa ne znamo, jer nam nitko ništa ne kaže. Kada o tome pitam strejt poznanice, često mi povjere – meni, lezbijki – da bi istina bile sa ženama, a u tom slučaju bi te žene morale biti doista nešto posebno, tako da se u tim trenucima osjećam kao totalna neosoba, i jasno – lezbijka.

U tom malom, vrelom, ljupkom lezbijskom kotlu, golem broj lezbijki odluči se za nekakav seksualni ekspanzionizam i započnu zavoditi strejt žene. Na lezbijskoj sceni važi nenapisano, a uvijek iznova prekršeno pravilo, strejt žene se NE zavodi, jer upad na scenu (kojeg one NISU napravile) već sam po sebi predstavlja prijelaz u područje gdje su homofobična razmišljanja raširena, životni rizici neopaženi, a ljubavni rituali prije svega mnogo kraći. No, mi lezbijke smo valjda nekakve parazitkinje, možda romantične, možda samoubilačke, ovisi od vremena i prostora, i uvijek iznova željno zagrizemo u lijeni trup građanske dinamike i dostojnosti: konačne posljedice takvog seksualnog ekspanzionizma sigurno su pokazatelj toga što su desetljeća zapadnjačke seksualne permisivnosti uopće dostigla. Nisu dostigle ništa, sve dok te intervencije budu nosile intonaciju masakra, predvidljivu sudbinu Teene Brandon, Mathewa Shepparda ili Piera Paola Pasolinija, smrtonosni izgled preiskušavanja homoseksualne strane heteroseksualaca.

Postoji li netko tko je heteroseksualan?

Dan-danas, istina, traju školski satovi eksplozivne restauracije obiteljskih vrijednosti, monogamije, heteronormativnosti, proskribirane privatnosti i općenito ograničenih ili čak zatvorenih mogućnosti kretanja. A ti školski satići mirno su se uskladili s nikad doista nadiđenim uvjerenjem o tome da je homoseksualnost predodređena, esencijalna osobina tek točno određenih pojedinaca, pojedinki, gejeva i lezbijki i nikog drugog. Kako mi je teško slušati olake riječi o tome kako je netko strejt! Tom su se diskursu prije nekoliko desetljeća oštro suprotstavljali i radikalan lezbijski feminizam, baš kao i gejevsko oslobođenje. Sjećate li se?

Jednom, davnim stoljećima unatrag, neka mi je prelijepa djevojka odgovorila na moje osvajanje s pjesmom The Cure, Strange Attraction. U tadašnjem, neopisivo dugom čekanju na odgovor, sve su moje lezbijske sestre stiskale palčeve. Moja ljubavnica je stiskala palčeve. Druga je bila korak od toga da i ona pošalje poziv na kavu strejt poznanici koja joj se sviđala. Ali, ta je čudna privlačnost bila sve, početak i kraj. Ja sam i dalje ostala s boemskim, nekonfliktnim njegovateljicama u improviziranom lezbijskom baru, ona doma sa svojim tipom. Nikada nećemo doista znati da li smo neprihvatljive mi, ili je neprihvatljivo lezbijstvo. Nikada nećemo znati hoće li ikad uopće biti moguće da će žene postavljati zavođenje drugih ženskih na jednako startno ishodište kao što je zavođenje muškaraca, ili ćemo morati, tako kao i na svim ostalim područjima, pokazati veću mjeru sposobnosti, pardon, posebnosti? Nikada nećemo znati je li to tako zbog vječnog procesa udomaćivanja žena, društvene neželjenosti njihovog seksualnog ili društvenog eksperimentiranja, ili je tome tako zbog stambenih kredita, akademskih karijera, društvene mobilnosti ili, jednostavno, kako bi u romanu Čisto i nečisto napisala Collete, “strašljive pasivnosti osjećaja.”

Sa slovenskog preveo Hajrudin Hromadžić.

Nataša Velikonja je sociologinja, pjesnikinja i lezbijska aktivistica iz Ljubljane.