Demontiranje temeljnog mita hrvatske tranzicije, prema kojem ovdje nikad nastupio “pravi” kapitalizam
Potkraj devedesetih, u vremenu obilježenom temeljito rašivenom ekonomijom i slutnjom političkog rasapa hadezeove vlasti, ali i širokim utjecajem religije na životnu svakodnevicu, Zagrebom je kružila jedna pitalica. Pitalica glasi: zašto su Hrvati toliko pobožni? Odgovor: zato što vjeruju u zagrobni život. Taj ironični komentar na snažno okretanje katoličkoj vjeri duhovito je oslikavao posljedice propadajućeg životnog standarda i sve užu ekonomsku perspektivu. Budući da obećani prosperitet razvijenog liberalno-demokratskog društva, garantiran na početku desetljeća, nije pronalazio put otjelovljenja u kraljevstvu zemaljskom, velikom dijelu stanovništva preostalo je tek nadu i utjehu tražiti u onostranoj dimenziji postojanja. Barem je to bila logika iza spomenute doskočice koja zapravo nije bila sasvim kriva. Ipak, mnogo je važnije bilo formulirati odgovore na uzroke samog ekonomskog kraha u trenucima kada pozivanje na teške posljedice ratne destrukcije više nije bilo dovoljno. Trebalo je protumačiti zašto je pretvorbeno-privatizacijski proces transformacije društvene imovine u privatnu imao tako intenzivno negativne posljedice. Ili preciznije: objasniti što je pošlo krivo u restauraciji kapitalističkog načina proizvodnje.
Nastanak mita
Skoro cjelokupni politički i medijski spektar, potpomognut često nekoherentnim interpretacijama iz akademskog polja, udario je harmoničnu forcu istom objašnjenju koje se ubrzo usidrilo u kolektivnom imaginariju kao zdravorazumska formula svakodnevne nesreće. Jednoglasno se zaključilo da u Hrvatskoj nikad nije bilo “pravog” kapitalizma, već samo onog “balkanskog”, atributima podneblja programiranog za kriminogeni moral i nezajažljivu otimačinu. Dakle, u pitanju je bila specifična lokalna varijanta kapitalizma definiranog nepripitomljenim balkanskim moralom, koji je osujetio blagodati razvijenog zapadnog kapitalizma definiranog civiliziranim duhovnim mentalitetom. Ovakav sadržaj reflektiranja političkih i ekonomskih procesa, koji se zadržao sve do danas, legitimirao je prelazak na kapitalistički način proizvodnje. Kapitalizam se tako nikada sam po sebi nije dovodio u pitanje, već su se razorni ekonomski i socijalni ishodi pronalazili u karakteru onih koji su sudjelovali u procesu njegove implementacije. Krivnja za uništavanje tvornica i nestanak radnih mjesta uvijek se medijski problematizirala moralnim atributima korumpirane vlasti, kriminalnih tajkuna, raširenog ortakluka, sveopćeg nepotizma i klijentelizma, bez da se destruktivni ekonomski učinci i moralni karakter vlasti povežu sa samom suštinom kapitalističkog sustava – imperativom akumulacije kapitala i maksimalizacijom profitnih stopa.
Tako je stvoren glavni i neslomljivi mit o hrvatskoj tranziciji, onaj da nikada nismo živjeli u uređenom kapitalističkom sustavu, nego u njegovoj truloj inačici. Medijsko insistiranje na ovom objašnjenju nije bilo nimalo slučajno jer se na ovaj način funkcioniranje samog sistema nikada ne preispituje, već se sav teret krivnje prebacuje na iskrivljeni moral pojedinaca na pozicijama moći (npr. suđenje Ivi Sanaderu, nizu ministara i pojedinim tajkunima). Njih onda zamjenjuju tobože moralniji vršitelji tih dužnosti, iako način funkcioniranja sustava ostaje u vlas identičan. Cikličko prinošenje žrtava na oltar sustava postaje uvjetom njegove reprodukcije.
Politički kapitalizam i nemoralna ekonomija
U kontekstu pravosudnih procesa korumpiranim političarima kao glavnim krivcima gospodarskog sloma postaje zanimljivo analizirati teze Josipa Županova, objavljene u njegovoj knjizi Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, često citiranoj u politološkim, sociološkim i ekonomskim krugovima, gdje daje osebujni doprinos učvršćivanju mita o nepostojanju “pravog” kapitalizma.1 U analizi hrvatske gospodarske krize tijekom devedesetih on preuzima termin “politički kapitalizam”, a njime karakterizira istovremenu prisutnost političkih funkcionara u poduzećima i vlasti, povezanost menadžmenta s vrhovima vlasti, lažirano tržište (monopole), preveliku socijalnu ulogu države i preveliki udio javnog sektora u BDP-u. Nasuprot “političkom kapitalizmu” Županov zahtijeva razvijanje “poduzetničkog kapitalizma”, čije su glavne karakteristike transfer svih ekonomskih resursa na tržište, konkurentsko (mada ne mora biti savršeno konkurentsko) tržište, profesionalni menadžeri koji su autonomni u odnosu na državnu upravu, mali udio javnog sektora u BDP-u, itd. Ukratko, program neoliberalnog kapitalizma koji se politički, ekonomski i medijski repetitivno nameće više od dva desetljeća.
Svojevrsnu dopunu Županovljevih teza u korist liberalnog kapitalizma, ali mnogo koherentniju i analitički izbrušeniju, možemo pronaći u radu Vojmira Franičevića Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije.2 Argumenti izneseni u ovom radu danas predstavljaju niz teza koje liberalni komentatori ponavljaju više nego ikada ranije, nastojeći time legitimirati funkcioniranje kapitalističkog sustava i održati mit o nemoralu kao temelju ekonomskih malformacija. Za razliku od Županova, Franičević koristi termin “nacionalni kapitalizam” kojim označava koroziju institucionalne i socijalne strukture uslijed ekspanzije ortakluka, nepotizma, korupcije, državnog klijentelizma, instrumentalizacije države u partikularne svrhe, neproduktivnog poduzetništva, anti-poduzetničke klime, raširenog paternalizma u obliku prevelike državne potrošnje, u krajnjoj liniji i sumornih građana koji ne odražavaju optimizam zapisan u publikacijama Svjetske banke. Ukratko, širenje nemoralne ekonomije potkopalo je razvoj privrednih potencijala i rezultiralo nepovoljnim socijalnim ishodima.
Najveće opterećenje predstavlja upravo preveliki državni proračun iz kojeg se nastoje namiriti rastući pritisci brojnih klijenata koji time limitiraju akumulacijsku sposobnost poduzetničkog talenta. Franičević naglašava da se vlast u takvoj situaciji može naći u situaciji gdje je demokracija više dio problema (sic!) nego način razrješenja gospodarske krize pa umjesto demokratskih mehanizama predlaže “intertemporalne kompenzacije”, iako nigdje ne definira što točno označava ovaj pojam. Problem s demokratskim mehanizmima očit je i dalje u tekstu, kada upozorava da treba biti oprezan sa zahtjevima za revizijom privatizacije jer takav postupak može biti vrlo opasan – treba čuvati stečevine privatno-vlasničkog sustava, neovisno što radnike nikada nitko nije pitao pristaju li na proces privatizacije. Stoga izgradnja moralne ekonomije prema Franičeviću podrazumijeva limitiranje državne potrošnje, suzbijanje korupcije i kriminala, razvijanje povjerenja u društvu i poticanje socijalno odgovornog poduzetništva. Razvijeni institucionalni mehanizmi trebali bi tako spriječiti sistemske aberacije i osigurati produktivno funkcioniranje tržišta.
Temelj kapitalizma: moral ili profitna stopa?
Pozicioniranje morala kao glavnog čimbenika u funkcioniranju kapitalističkog sustava postaje upravo temeljni problem spomenutih analiza i cjelokupne sfere liberalnih diskusija koje vjeruju u postojanje “pravog”, odnosno “istinskog” kapitalizma, neopterećenog pritiscima fiskalne čizme i kriminalnih elemenata. Uništavanje radnih mjesta, snižavanje životnog standarda i širenje siromaštva liberalni autori objašnjavaju utjecajem “balkanskog” ili “socijalističkog” mentaliteta koji je onemogućio efikasnu kapitalističku strukturu i proizveo neželjene socijalne efekte. Njihova promišljanja prožeta su vjerom u nepomućeni “poduzetnički” kapitalizam koji će oživjeti u trenutku kada više ne budu postojali korumpirani političari, kriminalni tajkuni i, dakako, prevelika državna potrošnja. No, je li tomu doista tako? Nisu li kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam i intervencija države u samoj suštini kapitalističkog sustava koji, neovisno o regiji, uvijek funkcionira na principu akumulacije kapitala i maksimalizacije profita? Nisu li svi drugi principi upravo podređeni profitnoj stopi kao temeljnom principu svakog kapitalizma čije maksimiranje ne mari previše za moralna načela?
Privatizacija državnih poduzeća u istočnoj Njemačkoj nije bila ništa manje problematična nego ona na Balkanu ili Rusiji, iako je prema liberalnim teorijama, koje često prelaze u čisti rasizam, privatizacija u Njemačkoj trebala biti uspješnija jer se ondje ipak radilo o tobože discipliniranoj i superiornoj germanskoj rasi, a ne o “divljem” narodu s Balkana. Samo za usporedbu, u njemačkom privatizacijskom procesu koji je vodila financijska institucija Treuhand, privatizirajući 8500 poduzeća iz DDR-a u kojima je radilo četiri milijuna radnika, nakon privatizacije ostalo je zaposleno milijun i pol ljudi. Smjer fluktuacije kadrova pri privatizaciji bio je vrlo sličan upravo ovom “balkanskom” modelu: pouzdanici iz banaka i korporacija prelaze u državno tijelo zaduženo za privatizaciju, a poslije se vraćaju u privatni sektor, ali na više pozicije. Primjera takvih kriminalnih privatizacija u zemljama razvijene demokracije ima mnogo, što nam zorno pokazuje da ne postoje “pravi”, odnosno “poduzetnički” kapitalizam, i “krivi”, odnosno “balkanski” kapitalizam, već je kapitalizam identičan neovisno o geografskim koordinatama, jer je jedini princip njegovog funkcioniranja realizacija što viših profitnih stopa bez obzira podrazumijeva li to moralne ili nemoralne prakse. Uostalom, izvlaštenje društvene imovine i njihova predaja u privatne ruke niti ne može biti drukčije nego kriminalno i korupcijsko, jer se radi o nasilnom činu kojim se isključuje cjelokupno društvo (a prije svega radnici poduzeća), i uspostavlja vlasništvo pojedinca ili grupe pojedinaca koji su zainteresirani samo za vlastit profit, a ne ulogu privatiziranog poduzeća u široj društvenoj zajednici.
Razlikovanje između hrvatskog, njemačkog, skandinavskog ili japanskog kapitalizma ne leži u moralu ili mentalitetu podneblja, već intenzitetu socijalnog pritiska i društvenog angažmana koji nastoji limitirati moć kapitalističke klase i izboriti se za konkretna socijalna prava. Uspjeh radničkih borbi na ulicama bio je presudan faktor koji je odredio oblik kapitalističke akumulacije i razinu profitabilnosti na Zapadu. Česta pozivanja na skandinavske zemlje zanemaruju dugu tradiciju radničkih borbi na ulicama kojoj su prethodila i stoljeća seljačkih otpora u zaštiti vlastitih sloboda.3 Zato invokacija socijalne dimenzije skandinavskog kapitalizma (koja se ubrzano istopila u zadnjih dvadesetak godina) treba paralelno evocirati i otpore radničke borbe koje su u manjoj ili većoj mjeri zauzdale moć vladajuće klase.
Kako je planiran “gospodarski razvitak”
Pretvorbeno-privatizacijski proces u Hrvatskoj kojim se restaurirao kapitalistički sistem nije imao nasuprot sebe konfrontacijski snažno mobiliziran radnički pokret. Brojni su razlozi tome: višedesetljetna podređenost sindikata strukturama vlasti, fragmentacija sindikalne scene početkom devedesetih, ratne okolnosti koje su limitirale sindikalne aktivnosti, poslijeratna pacifikacija sindikata kroz tzv. socijalni dijalog. Upravo zato su posljedice pretvorbeno-privatizacijskog procesa imale tako razornu moć rekonfiguracije ekonomskog polja kreirajući klasu bogataša neutaživih apetita na jednoj strani i klasu razvlaštenih proletera na drugoj. Nužno je stoga zanemariti sve korporativno-liberalne medijske i akademske spinove koji religijskim upornošću propovijedaju još više kapitalističkih obrazaca jer ovi postojeći nisu dovoljno “pravi”. Kapitalizam je u Hrvatskoj bio i još uvijek je itekako pravi.
Država je morala oduzeti tvornice radnicima i predati tajkunima jer to ne bi učinilo nikakvo slobodno tržište. Korupcijska i kriminalna veza političara i krupnog kapitala bila je neizbježna u takvom procesu, pogotovo u situaciji u kojoj nije postojalo privatno vlasništvo, nego se ono stvaralo klijentelističkom raspodjelom. Računica tajkuna koji su dobili tvornice bila je krajnje kapitalistički racionalna: maksimalizirati profit neovisno o ekonomskim ili socijalnim posljedicama. Često je to značilo zatvaranje proizvodnje te rasprodaju strojeva i zemljišta, jer je takav scenarij iz pozicije ostvarivanja visokih profita pojedinom tajkunu bio mnogo racionalniji nego organizacija proizvodnog procesa u sve težim uvjetima dezintegrirane domaće ekonomije i gubitka vanjskih tržišta. Dakle, nije u pitanju bio nemoralni balkanski karakter tajkuna, nego kalkulacija temeljem principa profitabilnosti kojim se on vodio kao kapitalist.
Izuzetno je zanimljivo spomenuti još jedan detalj iz tranzicijskog razdoblja u kontekstu liberalne argumentacije o “krivom” obliku kapitalizma i zahtjevima za većim udjelom tržišta. Hrvatska gospodarska komora je sredinom 1999. godine organizirala susret ekonomista i poduzetnika koji su sastavili program pod naslovom Stanje u gospodarstvu s prijedlozima mjera za gospodarski razvitak, a u njemu se navodi niz ciljeva koje treba što prije realizirati da bi zemlja izašla iz recesije i kako bi se stvorili uvjeti za efikasnu tržišnu ekonomiju, pravnu državu, stabilne državne institucije koje jamče demokraciju i slobodu poduzetništva. Ciljevi su bili sljedeći: politička i makroekonomska stabilnost, gospodarski rast u granicama 3-5 posto, brži rast izvoza od rasta BDP-a uz smanjenje deficita platne bilance, povećanje inozemnih investicija, brže učlanjenje u međunarodne integracije (WTO, CEFTA, EU), smanjenje udjela ukupne javne potrošnje u BDP-u, smanjenje stope nezaposlenosti uz povećanje broja radnih mjesta, ubrzanje i okončanje privatizacije uz sudjelovanje inozemnih investitora, stabiliziranje bankarskog sektora, nastavak razvoja tržišta kapitala i definirani zaštitni socijalni minimum.4
“Društveni moral” ili otpor?
Između 1999. godine i 2009. godine, dakle prije izbijanja krize, ostvareni su svi ili skoro svi traženi zahtjevi. Udio državne potrošnje u BDP-u pao je od 1999. godine kada je iznosio 55 posto udjela na 41 posto udjela 2009. godine, a danas je još i manji. Poduzetnici su u deset godina dobili potpuno ispunjenje svojih želja, ali iskazi o državnom kapitalizmu, parazitiranju na proračunu, klijentelizmu i anti-poduzetničkoj klimi nikad nisu bili snažniji i uporniji. Komentatori t-portala Vuk Perišić i Darko Polšek danas ispisuju argumentacijski krajnje bizarne tekstove u kojima tvrde da kapitalizma u Hrvatskoj uopće nema, iako pišu za portal u vlasništvu Hrvatskog telekoma, punokrvne kapitalističke korporacije s jednom od najgorih izrabljivačkih praksi u državi. Politički i kulturni analitičar Marko Kostanić duhovito je povukao paralelu sa ženom koja ranije dođe kući i uhvati muža u krevetu s ljubavnicom, no ovaj mehanički nastavi s fizičkom aktivnosti, a ženi poruči – “volim te”. Premda je posve jasno da su Perišić i Polšek u intimnom zagrljaju s krupnim kapitalom, oni nam poručuju da krupnog kapitala uopće nema.
Stoga bi pod hitno trebalo okupiti sve ekonomiste i poduzetnike koji su potpisali gornji program, kao i sve nezadovoljne liberalne komentatore pa ih upitati kojim današnjim nemoralom su točno nezadovoljni. Sigurno bi odgovorili: prevelika radnička prava, rigidno tržište rada, lijeni radnici, preveliki porezi, parafiskalni nameti, anti-poduzetnička klima, itd. Eto razloga da u sljedećih deset godina vlast još malo poradi na društvenom “moralu”.
Ili da mi poradimo na otporu.