Caroline Alexander  

Lica rata

Ranjeni britanski vojnici u šali su je nazivali "Trgovinom limenih nosova”. Smještena unutar Treće londonske opće bolnice, njezin službeni naziv bio je Odjel za maske za unakažena lica. Bez obzira na naziv, radilo se o jednom od brojnih činova očajničke improvizacije koje je iznjedrio Prvi svjetski rat, o događaju pred kojime su posustajale sve konvencionalne strategije nošenja s traumom tijela, uma i duše. Na svim bojišnicama – političkim, ekonomskim, tehnološkim, društvenim, duševnim – Prvi svjetski rat nepovratno je promijenio Europu, odnijevši pritom živote 8 milijuna boraca i ostavivši za sobom još 21 milijun ranjenih.

Od samog početka rata, oružje velikog kalibra sa sposobnošću razmrskavanja tijela u nepovratno izgubljene dijelove i masakrirajuće, smrtonosne kuglice šrapnela jasno su pokazali da medicina ne može držati korak s vojnom tehnologijom čovječanstva. “Svaki dio tog rata ogromna je otvorena rana na čijem dnu nije slomljena, već razmrskana kost”, izvještava jedan američki liječnik. Štoviše, sama narav rovovskog rata paklenski je pogodovala ranama lica. “Vojnici nisu razumjeli opasnost koju je predstavlja strojnica”, prisjećao se dr. Fred Albee, američki kirurg stacioniran u Francuskoj. “Kao da su mislili da mogu jednostavno podići glavu iz rova te da se mogu kretati dovoljno brzo da izbjegnu kišu metaka.”

Pišući 50-ih godina prošloga stoljeća, Sir Harold Gillies, pionir na polju rekonstrukcije lica i suvremene plastične kirurgije, prisjeća se svoje ratne službe: “Za razliku od današnjih studenata/ica koji/e započinju s manjim operativnim zahvatima na ožiljcima i postupno napreduju do zečjih usana, od nas se odjednom zahtijevalo da napravimo pola lica.” Rodom s Novog Zelanda, Gillies je u trenutku izbijanja rata bio tridesetdvogodišnji londonski kirurg, no londonsku ordinaciju ubrzo zamjenjuje poljskim bolnicama u Belgiji i Francuskoj. Prilika da u Parizu promatra rad proslavljenog kirurga lica u kombinaciji s osobnim iskustvom bojišnice koje mu je otkrilo šokantne tjelesne posljedice tog novog rata, rezultirali su njegovom odlukom da specijalizira u području rekonstrukcije lica. Plastična kirurgija, kojoj je cilj deformacijama povratiti i funkciju i formu, na početku rata postojala je u vrlo grubom i primitivnom obliku te je posvećivala malo ili nimalo pozornosti estetici. Surađujući s umjetnicima koji su stvarali slike i skulpture pacijenata prije ranjavanja, Gillies se trudio u što većoj mjeri povratiti izvorni izgled lica ranjenika. Kathleen Scott, glasovita kiparica i udovica proslavljenog istraživača Antarktika, kapetana Roberta Falcona Scotta, dobrovoljno se javila kako bi pomogla Gilliesu, izjavljujući sa sebi svojstvenom samouvjerenošću da su “muškarci bez nosova prekrasni, poput antičkih mramornih kipova”.

ODJEL ZA MASKE ZA UNAKAŽENA LICA

Iako su u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu zabilježene brojne inovacije na području presađivanja kože, Gillies je taj koji je usavršio, a potom i omasovio ključne tehnike, od kojih su mnoge i danas važne za suvremenu plastičnu kirurgiju. U jednom jedinom danu na početku srpnja 1916. godine – danu u kojem popis poginulih u listu London Times nije obuhvaćao retke, već stranice – nakon prvog sukoba u bitci na Sommi, Gilliesu i njegovim kolegama pristiglo je oko 2 000 pacijenata. Klinički iskrene fotografije snimljene prije i poslije operativnog zahvata (koje je Gillies nedugo nakon završetka rata objavio u utjecajnoj studiji Plastična kirurgija lica) otkrivaju zapanjujuće, katkad gotovo nezamislive uspjehe njegovog tima. No galerija izranjavanih i razmrskanih lica te smjelih krparija dijelova koji nedostaju, ukazuje i na ograničenja tih istih kirurga. Upravo je za te vojnike, vojnike koji su bili previše unakaženi da bi se njihov izgled ovjekovječio na fotografijama prije i poslije operativnog zahvata, osnovan Odjela za maske za unakažena lica.

“Moj posao počinje tamo gdje završava kirurgov”, tvrdi utemeljitelj Odjela Francis Derwent Wood. Rođen u engleskom Lake Districtu 1871. godine kao sin Amerikanca i Engleskinje, Wood se obrazovao u Švicarskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Po povratku obitelji u Englesku pohađao je brojne umjetničke institucije, razvijajući talent za kiparstvo koji je pokazivao još u djetinjstvu. Iako je u trenutku izbijanja rata bio prestar za aktivnu vojnu službu, četrdesetčetverogodišnji Wood pridružio se Kraljevskim vojno-medicinskim jedinicama. Smješten je u Treću londonsku opću bolnicu u kojoj isprva obavlja uobičajene dužnosti potrčka i kućanice. No s vremenom samoinicijativno počinje osmišljavati sofisticirane potpornje za pacijente s lomovima. Spoznaja da se njegove umjetničke sposobnosti mogu primijeniti i u medicini potaknula ga je da se okuša u konstruiranju maski za one kojima su lica bila nepovratno unakažena. Njegove nove metalne maske, lakše i trajnije od gumenih proteza koje su do tada bile u uporabi, prilagođavale su se svakom pojedinom pacijentu tako da se na njih nanosio predratni portret ranjenika. Na bolničkim odjelima za kirurgiju i oporavak vladalo je uvjerenje da su unakaženja lica najtraumatičnija među nebrojenim stravičnim oštećenjima koje je rat nanosio. “Uvijek gledajte čovjeka ravno u lice”, jedna odlučna opatica poučavala je svoje medicinske sestre. “Zapamtite da pacijent budno promatra vaše lice da vidi kako ćete reagirati.”

Osnovana u ožujku 1916. godine, Woodova jedinica za izradu maski ubrzo je privukla pažnju britanskog medicinskog časopisa The Lancet (kirurški nož) koji u lipnju 1917. objavljuje članak o njezinom osnivaču. “Odlučan sam u namjeri da vlastite kiparske vještine upotrijebim kako bih masku učinio što više nalik licu kakvo je pacijent imao prije nego li je ranjen”, piše Wood. “Moji pacijenti najčešće su ekstremni slučajevi od kojih je plastična kirurgija digla ruke. No psihološki učinak je isti kao i u slučaju plastične kirurgije. Pacijentu se vraća stari osjećaj samopoštovanja, samopouzdanja, vjere u samoga sebe... ponovo se ponosi vlastitim izgledom. Njegova pojava u njemu samom više ne izaziva melankoliju niti rastužuje njegove bližnje i prijatelje.”

STUDIO ZA PORTRETNE MASKE

Krajem 1917. godine Woodov je rad privukao pozornost američke kiparice iz Bostona, koju se u novinskim napisima najčešće opisivalo kao “pripadnicu otmjenih krugova”. Rođena u gradu Bryn Mawr u saveznoj državi Pennsylvaniji, Anna Coleman Watts obrazovala se u Parizu i Rimu, gdje započinje studij kiparstva. Godine 1905., u svojoj dvadeset i šestoj godini, udala se za Maynarda Ladda, liječnika s ordinacijom u Bostonu, gradu u kojem novopečena gospođa Ladd nastavlja sa svojim umjetničkim djelovanjem. Njezine skulpture najvećim su dijelom dekorativne fontane ukrašene mnoštvom nimfi i rasplesanih vilinskih stvorenja te biste koje za današnji ukus djeluju pomalo bezlično i mlako, poput nejasno generičkih portreta nejasno generičkih lica. Da njezin suprug nije postavljen za ravnatelja Dječjeg odjela američkog Crvenog križa u Toulu i dežurnog medicinskog savjetnika u opasnim ratnim zonama u Francuskoj, Laddova možda nikada ne bi doznala za mogućnost širenja vlastitog djelovanja na izradu maski za ranjene vojnike u Francuskoj.

Krajem 1917. godine, nakon konzultiranja s Woodom koji je u to vrijeme već bio promaknut u kapetana, Laddova, pod pokroviteljstvom američkog Crvenog križa, osniva Studio za portretne maske. “Gospođa Ladd pomalo je ‘teška’, što je čest slučaj s vrlo talentiranim osobama”, taktično je upozorio jedan kolega, no čini se da je usprkos tome Studio vodila učinkovito i s oduševljenjem. Smješten u Latinskoj četvrti u Parizu, Studio je, riječima jednog američkog posjetitelja, bio “velik i svijetao”, smješten na gornjim katovima do kojih se dolazilo kroz “privlačno dvorište obraslo bršljanom i napučeno skulpturama”. Ladd i njezina četiri asistenta davali su sve od sebe da stvore vedar prostor u kojem će se pacijenti osjećati dobrodošlima: sobe su bile prepune cvijeća, zidovi ukrašeni “plakatima, francuskim i američkim zastavama” te redovima gipsanih odljeva maski u nastajanju.

Putovanje koje je vojnike vodilo od bojišnice ili rova do Woodovog Odjela ili Studija Laddove bilo je dugotrajno, isprekidano i ispunjeno užasom. Za neke je započinjalo treskom: "Zvučalo je kao da je netko ispustio staklenu bocu u porculansku kadu”, jedan američki vojnik prisjećao se lipanjskog dana 1918. godine u kojem ga je njemački metak pogodio u glavu u šumi Belleau. “Prevrnula se bačva kreča i činilo se da je čitav svijet obojen u bijelo.”

Postaja za postajom, od blatnih rovova ili polja do stanice za prvu pomoć, od pretrpanih poljskih bolnica, do evakuacije – u Pariz ili nemirnim prijelazom preko La Manchea do Engleske, gdje se ranjenike nosilo, truckalo, vuklo i ostavljalo bez nadzora u dugim hodnicima, na propuhu, prije negoli bi napokon dospjeli u ruke kirurga. Slijedile su brojne operacije. “Ležao je profilom okrenut meni”, piše medicinska sestra-dobrovoljka Enid Bagnold (koja će kasnije steći slavu kao autorica romana National Velvet) o teško ranjenom pacijentu. “Međutim, on nema profil kao ostali ljudi. Poput majmuna, ima jedino kvrgavo čelo i istaknute usne: nos i lijevo oko nedostaju.”

Pacijenti koje se moglo uspješno liječiti nakon dugotrajnog oporavka bili bi otpušteni iz bolnice. Oni manje sretni ostajali bi u bolnicama i odjelima za oporavke, liječeći ranjena lica koja nisu bili spremni okrenuti svijetu – ili u koja ih svijet nije bio spreman pogledati. U engleskom gradu Sidcupu, sjedištu Gilliesove specijalizirane bolnice za oštećenja lica, pojedine klupe u parkovima bile su obojene u plavo: posebna boja upozoravala je lokalno stanovništvo da bi ih pogled na ljude koji sjede na takvim klupama mogao uznemiriti. Daleko više uznemirujući bili su pogledi samih ranjenika na vlastiti odraz u ogledalu. Na većini bolničkih odjela zrcala su bila zabranjena; oni koji su nekako ipak uspijevali zaviriti u zabranjeni odraz nerijetko su gubili svijest od šoka. “Psihološki učinak na čovjeka koji ostatak života mora provesti kao izvor užasa i za sebe i za druge ne da se opisati riječima”, piše dr. Albee. “Neprilagođeni se pojedinci nerijetko osjećaju kao stranci u vlastitom svijetu. Osjećati da ste sami sebi stranac zacijelo je pravi pravcati pakao.”

I Wood i Laddova ulagali su goleme napore kako bi portreti na maskama bili što sličniji licima vojnika prije odlaska u rat. Izrada jedne jedine maske u Studiju Laddove (koji se općenito smatralo umjetnički uspješnijim) iziskivala je mjesec dana preciznog rada. Nakon što bi se pacijent u potpunosti oporavio od ozljede i operativnog zahvata, uzimali su se gipsani odljevi njegova lica (proces koji je već sam po sebi bio mučan), u koje se kasnije utiskivala glina ili plastelin. “Odljev je izravan portret pacijenta, s njegovom praznom očnom dupljom, bez dijela obraza i nosa, s preostalim okom i dijelom neoštećenog obraza”, piše Ward Muir, britanski novinar i Woodov suradnik. “Zatvoreno oko valja otvoriti, tako da drugo, buduće oko možemo uskladiti s njime. Vještim potezima kipar otvara oko. Odljev, dotada nalik na usnulo lice, kao da se budi. Oko promatra svijet s razumijevanjem.”

Glineni odljev bio je osnova za sve kasnije portrete. Sama maska izrađivala se od galvaniziranog bakra debljine jedne tridesetine inča ili, riječima jedne posjetiteljice Studija Laddove, “debljine jedne posjetnice”. Ovisno o tome je li prekrivala čitavo lice ili (što je često bio slučaj), samo gornju ili donju polovicu, maske su u prosjeku težile između 10 i 25 dekagrama, a na licu su ih najčešće pridržavale naočale. Najveći izazov za umjetnike predstavljalo je dobivanje boje kože na metalnoj površini. Nakon eksperimenata s lomljivim uljanima bojama, Ladd je počela koristiti tvrdu glazuru koju se moglo isprati vodom, i koja je imala tamni završni izgled nalik na ljudsko meso. Kako bi boja na maski u što većoj mjeri odgovarala stvarnoj boji kože pacijenata, od njih se tražilo da za vrijeme oslikavanja maske drže na licima. “Koža koja se za oblačnog dana doima svijetlom na jarkom suncu postaje blijeda i siva – moj cilj je nekako pogoditi zlatnu sredinu”, piše Grace Harper, ravnateljica Ureda za ponovnu edukaciju unakaženih francuskih vojnika. “Umjetnica mora pogoditi ton koji će odgovarati i sunčanom i oblačnom vremenu te istovremeno odražavati plavkasti odsjaj obrijanih obraza.” Detalje poput obrva, trepavica i brkova izrađivalo se od prave dlake ili, kao što je bila praksa na Woodovom Odjelu, od sitnih komadića staniola, u maniri antičkih grčkih skulptura.

ŽIVOT IZA MASKE

Jedini prizori tih muškaraca s maskama koje imamo danas nalaze se na crno-bijelim fotografijama koje nam, s obzirom na nedostatak boje i pokreta, ne odaju pravi dojam koji su maske stvarale. Statične, zauvijek zamrznute u jednom izrazu, često temeljenom na jednoj jedinoj predratnoj fotografiji, maske su istovremeno bile i pune života i sasvim beživotne: Gillies bilježi kako je dijete jednog veterana s maskom, ugledavši očevo bezizražajno lice, u strahu pobjeglo. Maske nisu mogle niti povratiti izgubljene funkcije lica, poput sposobnosti žvakanja ili gutanja. Glasovi izobličenih muškaraca koji su nosili maske uglavnom su sačuvani u skromnoj prepisci s Laddovom, no, kako bilježi sama umjetnica, “Pisma zahvalnosti od vojnika i njihovih obitelji su bolna, oni su tako zahvalni”. “Zahvaljujući Vama, imat ću dom”, piše joj jedan vojnik. “Žena koju volim više me ne smatra odbojnim, na što ima svako pravo.”

Do kraja 1919. godine, Studio Laddove proizveo je 185 maski. Ukupan broj Woodovih maski nije poznat, no pretpostavlja se da je veći, budući da je njegov Odjel dulje vremena djelovao i brže proizvodio maske. Zadivljujuće brojke blijede jedino kad se prisjetimo da se ukupan broj ranjenika s ozljedama lica procjenjuje na 20.000.

Do 1920. produktivnost pariškog Studija počela je opadati, dok je Woodov Odjel ukinut 1919. godine. Podaci o muškarcima koji su nosili maske gotovo su u potpunosti izgubljeni, no čak je i za vrijeme jednogodišnjeg rada Laddove postalo jasno da je “rok trajanja” jedne maske svega nekoliko godina. “Neprestano je nosio masku, nosio ju je čak i kada se pohabala i počela izgledati strašno”, bilježi Ladd o jednom od prvih pacijenata u Studiju.

U Francuskoj, Savez vojnih ranjenika s ozljedama lica i glave (Union des Blessés de la Face et de la Tête) otkupio je poseban smještaj za izobličene muškarce i njihove obitelji; u narednim godinama Savez će brinuti i za žrtve kasnijih ratova. Sudbina Rusa i Nijemaca sa sličnim ozljedama manje je jasna, iako su u Njemačkoj umjetnici nakon Prvog svjetskog rata koristili slike i fotografije ranjenika s ozljedama lica u antiratnim izjavama. U redovima vojske Sjedinjenih Američkih Država broj ranjenika bio je drastično manji: Ladd nagađa da je “u američkoj vojsci bilo između dvije i tri stotine muškaraca koji su trebali maske”, što je desetina ukupnog broja maski koje su potraživali francuski ranjenici. U Engleskoj su se razmatrala sentimentalna rješenja poput otkupljivanja pitoresknih seoceta gdje bi “osakaćeni i skrhani” časnici, a možda i vojnici, mogli živjeti u kolibama okruženima ružičnjacima, usred voćnjaka i polja, zarađujući za život prodajom voća te izrađujući tekstil u terapeutske svrhe. No čak su se i ti neadekvatni planovi izjalovili i ranjenici su se polako izgubili s obzora. Broj sačuvanih maski je malen, ako uopće i postoje maske koje su “preživjele” do danas. “Zacijelo ih se pokapalo zajedno s vlasnicima”, nagađa Woodova biografkinja Sarah Crellin.

Liječenje katastrofalnih žrtava Prvog svjetskog rata dovelo je do ogromnih napredaka u većini grana medicine – napredaka koji će, samo nekoliko desetljeća kasnije, primjenu pronaći u liječenju katastrofalnih žrtava Drugoga svjetskoga rata. Danas, usprkos sustavnom i spektakularnom napretku na polju medicinske tehnike, čak niti sofisticirana suvremena rekonstrukcijska kirurgija nije u stanju adekvatno liječiti one vrste ozljeda koje su ranjenike Velikog rata osuđivale na život iza maske.

Početkom 1919., nakon sklapanja primirja, Anna Coleman Ladd napušta Pariz gdje je, kako se čini, i dalje bila prijeko potrebna: “Divne stvari koje si činila za francuske ranjenike sada su pale u ruke sitne osobe s dušom buhe”, javlja joj kolega iz Pariza. Ponovno u SAD-u, Ladd daje mnoštvo intervjua o svom radu za vrijeme rata, a 1932. proglašena je viteškinjom francuske Legije časti. Nastavila se baviti kiparstvom, izrađujući brončane skulpture koje su se stilom vrlo malo razlikovale od njezinih predratnih uradaka. Njezini ratni spomenici neizbježno prikazuju ratnike s čeljustima od granita i savršenim (rekli bismo, maskama nalik) crtama lica. Umrla je 1939. godine u Santa Barbari, u 60. godini života.

Francis Derwent Wood umro je 1926. godine u Londonu, u 55. godini života. Njegov rad nakon rata obuhvaća nekoliko javnih spomenika, uključujući ratne memorijale među kojima se naročito izdvaja onaj posvećen mitraljeskoj jedinici, postavljen u londonskom Hyde Parku. Na uzdignutom podnožju nalazi se mladi David, nag, ranjiv, ali pobjednički, simbol figure koja je neizostavna u ratu koji je trebao stati na kraj svim ratovima: mitraljesca. Natpis na spomeniku je dvosmislen, istovremeno aludirajući na mitraljesca kao pojedinca, i na natprirodne sposobnosti njegova oružja: “Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić.

Tekst Faces of War u izvorniku je objavljen na portalu Smithsonian.com.