Ličani u gradovima

Pri predviđanju laureata književnih nagrada za ovu godinu ne bi bilo nerazumno kladiti se na novu zbirku priča Damira Karakaša Eskimi. Autor je sve popularniji, knjiga se, nakon što je iza njega prvi put stao jedan srednjostrujaški nakladnik, sasvim solidno prodaje, hvale ga viđeniji intelektualci i ine javne persone sklone vlastiti ugled potkrijepiti upućenošću u recentna književna zbivanja, a interes će nedvojbeno biti i veći kada u distribuciju krene film Dalibora Matanića sniman prema njegovoj ranijoj zbirci Kino Lika. Karakaš će se, nema sumnje, i tada dobro snaći pod svjetlima reflektora – bio je, uostalom, performer i ulični artist, osebujna je pojava čiji nesvakidašnji curriculum vitae bilježi i tri nesvršena studija, status branitelja, karijeru novinara crne kronike, karikaturista, konceptualnog umjetnika te harmonikaša sklonog ličkim folklornim harmonijama. Ukratko, dovoljno je uvrnut i iščašen da bi, ako ničim drugim, pozornost osvojio egzotičnom pojavom. Sada, pred samo dovršenje njegove inauguracije u mainstream autora, zanimljivo je osvrnuti se i u nekoliko poteza ocrtati i neuobičajenu Karakaševu spisateljsku karijeru, osobito stoga što govorimo o književniku koji je svojedobno bio odviše off čak i za samoproglašene glasnogovornike tuzemne alternativne književnosti okupljene oko FAK-a.

Bizarni likovi

Premda generacijski blizak piscima od kojih su neki na sceni već više od dva desetljeća, objavljivati je započeo tek prije osam godina, i to u vlastitoj nakladi. Putopisni zapisi Bosanci su dobri ljudi ostali su gotovo pa nezamijećeni, a činilo se da nešto slično čeka i debitantski roman Kombëtari. Pripovijest o bivšem dragovoljcu Domovinskog rata koji se uključuje u šverc heroina iz Albanije, govoreći pravo, nije ni zaslužila bitno drukčiju sudbinu. Djelo je, međutim, zapelo za oko Robertu Perišiću, piscu, kritičaru i odmetnutom FAK-ovcu koji je zadatak artikulacije i promocije alternativne književne scene doživljavao kudikamo serioznijim i kompleksnijim negoli festivalske mu kolege. Perišić je iskoristio poziciju urednika u netom pokrenutoj biblioteci Optike Ghetaldus kako bi objavio sljedeći Karakašev tekst i – dogodilo se Kino Lika. Premda je izašla bez velike pompe i značajnije promidžbene potpore, ta je zbirčica kratkih pripovijesti nakon nedugog vremena stekla gotovo pa kultni status. Njezin ogoljen i reduciran izričaj, lišen nevještih stilskih pretencioznosti koje su znale kvariti dojam u Kombëtarima, ali i potpuna tematska okrenutost Lici i Ličanima, dijalozi ispisani većini čitatelja nepoznatim dijalektom te zaoštrena radikalnost golicavo bizarnih motiva pokazali su da forma kratke priče Karakašu leži više negoli prozni tekst “duljeg daha”. Pripovijestima su defilirali harmonikaš koji ustaje iz groba, groteskno debela djevojka koju ne želi niti jedan muškarac pa, očajna, kopulira sa svinjom, dječak kojeg muči golema žeđ nepoznatog i neobjašnjivog uzroka, pa ga roditelji ne uspijevaju napojiti... Taj katalog bizarnosti, kojemu teško da može konkurirati i onaj nešto razvikaniji iz radionice Zorana Ferića, te začudno kombiniranje postupaka srodnih magičnom realizmu s naturalističkim prosedeom zacijelo su pridonijeli ugledu knjige više negoli eventualna sigurnost, vještina i suverenost kojima bi Karakaš vodio pripovjedni tok. Premda nije netalentiran pripovjedač i ima nerv za dinamiku priče, nezanemarivi su mu propusti vezani upravo uz one elemente koji njegovo pismo čine prepoznatljivim, poput crnohumornih obrata, nadnaravnih motiva i brojnih karakteristično “pomaknutih” situacija. On ih ne umije uvijek ekonomično koristiti niti uklopiti u tkanje pripovijesti tako da mu ne poremete uzorak. Zna mu se dogoditi da potpiše pravi mali dragulj kao što je pripovijest Voda, ali i da cijelu priču osloni o lošu doskočicu kao u potpuno promašenoj i neduhovitoj uvodnoj Kurvi. Fama koja je okružila Kino Liku kao nepravedno zapostavljeno remek-djelce suvremene književnosti, čini se, tek je dijelom opravdana, a drugim, kudikamo većim, počiva na zanemarivanju brojnih slabih stranica te knjige.

Bilo kako bilo, novo piščevo prozno uknjiženje nakon toga je očekivano s nemalim zanimanjem. Zbirka zapisa Kako sam ušao u Europu, nezgrapno i neinventivno žanrovski određena kao reality-roman, bila je zapravo integralni dio neobičnog multimedijskog artističkog koncepta koji je, prije svega, uključivao Karakaševo sviranje harmonike po ulicama Bordeauxa, ali i ispisivanje Francuzima nerazumljivih i zbunjujućih poruka vezanih uz hrvatsku kulturu, fotografsko bilježenje tih nastupa, vođenje on-line dnevnika na internetskim stranicama knjižare Moderna vremena i još ponešto. Kako sam ušao u Europu nije posve nezanimljivo štivo i potvrdilo je piščev dar za prozno fragmentiranje, ali i, znatno više, učvrstilo njegov ugled zvijezde domaće off-stream književnosti.

Vječito iščekivanje

Prava kušnja i provjera opravdanosti statusa što ga je izborio Kinom Lika stigla je, međutim, tek s Eskimima. Ni ova, kao ni prethodne Karakaševe knjige, nije opsežna. Okuplja pet priča na tek stotinjak stranica. Ključni pomak u odnosu na Kino, a koji se primjećuje već i površnim, neobaveznim prelistavanjem, je toponimske prirode – tek je jedna priča, naime, smještena u Liku, dok se preostale četiri odvijaju u većim gradovima. Likovi su, međutim, i dalje mahom Ličani; oni sada žive u skučenim, zapuštenim suterenima i garsonijerama, nezaposleni, izolirani i usamljeni, iscrpljeni siromaštvom, vječito u iščekivanju nekih boljih vremena. Najpregnantnije je to iskazano u naslovu uvodne pripovijetke – Mi nismo odavde. U njoj jedna od svakodnevnih svađa bračnog para oko odgoja sina jedinca prerasta u muževljevu lamentaciju o odlasku iz rodnog kraja i preseljenju u grad, a potom u maštanje o ljepšem životu za dijete, i to u dalekoj Švedskoj. Odjednom, međutim, njih dvoje primjećuju da im je sin nestao i dok ga, očajni, bezuspješno traže, bačeni su iz nostalgičnih tugovanja i neprestanih nadanja natrag, ravno u strahotu ogoljene, neuljepšane egzistencije. Karakaš ovu priču, ujedno i najuspjeliju u zbirci, okončava vještim, dovitljivim crnohumornim preokretom.

Nešto slično pokušat će, ali znatno manje uspješno, i u priči Kad god tebi odgovara, o ljubavi stidljiva mladića prema susjedi, sestri policijskog oficira. Tu je, međutim, kao što mu se znalo događati i u ranijim knjigama, poentirao nemotivirano bizarnim motivom koji ne proizlazi iz logike priče. Svjetlo u kući, priča o starcu koji živi u gradu, ali i dalje gotovo svakodnevno putuje na selo kako bi održavao svoju staru kuću, nadajući se da će se u nju vratiti s obitelji, te Reći ću ti kad stignemo, o majci koja se prostituira kako bi prikupila novac da s kćerkom otputuje u inozemstvo, pomno su i pripovjedački umješno razvijane, ali nedovoljno da bi potpuno nadišle razinu doslovnosti i izmakle banalnosti. Naposljetku, Osvajanje sela iza kojeg nema ničega ratna je priča iz devedesetih koja se kronotopski ne uklapa u koncepciju zbirke, a pritom joj ni kvalitetom bitno ne pridonosi.

Ukočeniji likovi

U Eskimima Karakaš ambicioznije nego prije nastoji ocrtati atmosferu egzistencijalne bezizlaznosti i beznadnog koprcanja svojih likova u okolnostima koje im sakate volju za životom. Jezik mu je i dalje škrt, ogoljen, reduciran na nužno, i on pokušava negdje između redaka, u nedovršenim replikama i tek naznačenim psihološkim previranjima likova uspostaviti to ozračje. Pismo mu je stoga ovdje nešto tromije, “razvodnjenije”, tempo sporiji, sama događajnost manje zgusnuta – kao da se sjenka Raymonda Carvera, u kojoj je nastajao značajan dio prominentne domaće prozne produkcije od devedesetih naovamo, dijelom nadvila i nad njega. Premda mu zakonitosti kratkopričaške ekonomike nisu strane, Karakaš ipak nije toliko rafiniran pisac da bi uspio indirektno plasirati tu atmosferu i često zastaje na razini doslovnog značenja. Os selo-grad, oko koje se u ovim pričama okreće puno toga, povučena je između crno-bijelo definiranih polova, pri čemu urbanost postaje sinonimna otuđenosti i devijantnosti. Naposljetku, socijalna problematika, koja tvori značajan sloj poetike Eskima, nije zahvaćena ni inovativno, ni osobito domišljeno.

Zaključno, čini se da se Karakašu dogodilo slično što i njegovim likovima: dok su živjeli u svom zavičaju, nesputani i slobodni, i on sam je pisao opuštenije, razigranije, hrabrije. Omaške i propusti bili su, doduše, češći i uočljiviji, ali su učestaliji bili i lucidni potezi. Preseljenje u veliki grad učinilo je te likove “zakočenijima” i ukočenijima, a pritom je ukočen postao i sam pisac. U Eskimima je pretencioznosti žrtvovao ponešto od svježine i autentičnosti pripovjednoga glasa, pa knjiga nipošto ne uspijeva opravdati popularnost i dobar glas koji je, po svemu sudeći, čekaju.