Podijeljenost kao osnovna ideja koncepta izložbe prenosi antagonizme
Splitski salon je manifestacija koja se u Splitu odvija još od 1969. godine, no ovogodišnjie je izdanje je po mnogočemu iznimno. Za početak, prostor izlaganja je ograničen-proširen na užu gradsku jezgru: Salon Galić, podrume Dioklecijanove palače i galeriju Kula, atrij Galerije umjetnina te nekoliko javnih prostora u gradu. U moru sveopćeg podređivanja tog dijela grada sektoru ugostiteljstva i turizma, izuzetno je značajno imati priliku vidjeti u samom centru ovako opsežan izložbeni postav suvremene umjetničke produkcije. Međutim, ono što najviše zaokuplja pozornost na prvi pogled svakako je broj članova Hrvatske udruge likovnih umjetnika koji sudjeluju na toj izožbi, a time i mnogobrojnost i raznovrsnost predstavljenih radova. Ukupan broj je impozantan: čak 130 umjetnika predstavljeno je s više od 160 radova. Naime, za razliku od prethodnih godina, poziv za sudjelovanje u ovogodišnjem salonu upućen je svim članovima HULU-a, čime se, načelom demokratičnosti, a u skladu s osnovnim konceptom izložbe temeljenim na podijeljenosti, željela prikazati sveukupna aktivnost splitske umjetničke scene te naglasiti njena heterogenost i nekoherentnost. Taj cilj uspješno je ostvaren, a tema podijeljenosti se, prema riječima kustosa, može iščitati na dvije razine. Prva razina interpretacije očituje se kroz individualne pristupe umjetnika i njihove odgovore na postavljenu temu, dok je druga razina saglediva kroz paradigmu izložbe kao cjeline koja uključuje prisutnost velikog broja različitih umjetnika, a time i različitih radova i medija.
Osnova koncepta leži u ideji demokratičnosti koja se na svojevrstan način oduvijek provlačila kroz poimanje salonske izložbe, pa i kroz odustajanje od nje. Još od samih početaka održavanja ovakvih manifestacija moguće je pratiti kontinuiranu prisutnost pitanja izabranih i odbijenih radova, jednako kao i kriterija vrednovanja prema kojima se takva selekcija vršila. Nepostojanje selekcije, odnosno svođenje njezinih kriterija na minimum, postaje još jedna od specifičnosti ovog Splitskog salona. Pod osnovom demokratičnosti i uklanjanjem svih, ili gotovo svih, kriterija za odabir djela, kustoski tim kojeg čine Božo Kesić, Dalibor Prančević i Boris Šitum uspješno je otvorio prostor za prikaz raznih vidova umjetnosti i uspio u naumu da prikaže širinu scene. Istovremeno, sam kustoski koncept je, možda i namjerno, relativizirao ulogu kustosa, a posljedično i postojeće kriterije valorizacije. U tom smislu, 39. splitski salon zapravo je više revijalna izložba članova HULU-a. Međutim, upravo je demokratičnim pristupom koji “što, kako i za koga” pretvara u “svi, svakako, za sve”, istaknuta važnost razrađene kustoske koncepcije i prateće kritičke komponente.
Izložba u kiosku Izbor podijeljenosti kao tematike primjer je kako se određeni antagonizmi iz suvremenog društva preslikavaju i na umjetničko stvaralaštvo. No, kao što ideja podijeljenosti u umjetnosti prenosi antagonizme podijeljenosti u društvu, tako i ta “bombardiranost” količinom iznesenog i prikazanog pronalazi svoj pandan u općoj zatrpanosti informacijama koje nam se svakodnevno neselektivno serviraju. Sam postav jasno je artikuliran, svaki rad dobio je svoju autonomiju, a očuvana je i autonomija samog prostora, bilo da se radi o antičkim zidinama Dioklecijanove palače, “bijeloj kocki” Salona Galić, ili pak javnim gradskim prostorima.
Međutim, važno je istaknuti i ulogu medija u kontekstu čitave priče. Uoči otvorenja i nekoliko dana kasnije, mogle su se pročitati tek najave događanja i sinteze već objavljenih izvještaja s otvorenja. Svaka kritička riječ svela se na minimalni medijski prostor. Nedostatak medijske pažnje i relevantnih tekstova ili likovnih kritika o izložbi koja predstavlja cjelokupnu splitsku scenu, u određenom smislu može se promatrati i kao kritika ili svojevrsno negiranje te iste scene. O postojanju, odnosno nepostojanju splitske scene vjerno govori video rad Ivana Perića koji je nastao kao svojevrstan produkt ovogodišnjeg salona. Na pitanja o identitetu splitske scene i poziciji umjetnika unutar nje govori stotinjak relevantnih aktera, pa nam taj dokumentarni rad predstavlja polazište za propitivanje različitih problematika. Nedostatak prostora i platformi za izlaganje te nedostatak kritičke komponente neki su od često spominjanih aspekata u sagledavanju ukupne kulturne aktivnosti na području Splita, no sve one mogu biti ishodište promišljanja nekih novih idejnih rješenja.
Jedno od ponuđenih rješenja je kiosk na Marjanu, koji je intervencijom Duške Boban postao platforma za njezinu izložbu analognih fotografija pod nazivom Moderan grad. Taj napušteni kameni kiosk sagrađen je 1958. godine i prvobitno je bio zamišljen kao suvenirnica, no s vremenom je izgubio svoju izvornu funkciju. Danas, nakon provedene revitalizacije, pretvoren je u zanimljiv izložbeni prostor s višestrukim potencijalom za razvitak kao mjesto okupljanja i predstavljanja raznih umjetničkih i kulturnih praksi. Istovremeno je to svojevrstan otklon od institucionalizacije umjetnosti, ali i kritika turistifikacije grada.
Komunikacija s publikom Jedan od ključnih faktora u formiranju jedne umjetničke scene – publika – u cijeloj priči kao da je ostala pomalo zanemarena. Izuzev spomenutog video rada, koji daje neposredan uvid u stanje splitske suvremene umjetnosti, prosječan posjetitelj vrlo vjerojatno se našao zatečen pred brojem radova koji nisu nužno direktno odgovarali na temu salona, što naravno u osnovi nije ni bio cilj. No upravo zbog toga, osjetio se određen nedostatak popratnog materijala u obliku tekstova ili statementa umjetnika. Na taj način, publika je ostala prepuštena vlastitoj, slobodnoj interpretaciji djela, što s jedne strane može biti promatrano kao pokušaj njezinog aktivnog uključivanja promišljanjem o suvremenoj umjetnosti i načinima na koje se ona očituje u radovim splitskih umjetnika, no s druge strane, i kao realna opasnost distanciranja onog dijela publike koi nije dovoljno upoznat s kontekstom pojedinog ostvarenja. Također, propušteno je dodatno proširiti spektar popratnih zbivanja i na taj način privući publiku, odnosno aktivno je uključiti u procese suvremene umjetničke prakse. Razvoj komunikacije s publikom svakako bi pridonio boljem razumijevanju i spoznaji o postojanju ili nepostojanju splitske scene. Temeljem svega navedenog, može se reći kako je splitska scena ovim salonom prošla prijeko potreban proces samoevaluacije, proces koji je nužan kako bi putem identificiranja postojećeg stanja bili postavljeni temelji za stvaranje novih paradigmi koje bi omogućile istinsko predstavljanje splitske scene u svim njenim oblicima i koje bi, vođene odgovarajućom kritičkom komponentom, poduprle njen put ka stvaranju vlastitog identiteta
Tekstovi o 39. splitskom salonu nastali su u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.