"Postfeminizam" se koristi da bi označio vrijeme i prostor nakon razbijanja iluzije jednog globalnog feminizma ili kao zajednički naziv za mnoštvo heterogenih političkih, ideoloških, tekstualnih i tjelesnih praksi
Postfeminizam i posthistorija I povijest feminizma, kao brojne druge povijesti, piše se prema matrici "valova": novi val u toj matrici nužno antagonistički izaziva i dokida svog prethodnika. Nakon prvog vala slijedi drugi, drugi biva odmijenjen trećim itd. Sukladno tomu, i povijest feminizma, baš kao ostale povijesti, završila je u ropotarnici "post-"stanja: "postfeminizam", koji se vremenski i ideološki preklapa s epohom "posthistorije", koristi se da bi označio vrijeme i prostor nakon razbijanja iluzije jednog globalnog feminizma ili kao zajednički naziv za mnoštvo heterogenih političkih, ideoloških, tekstualnih i tjelesnih praksi koje izazivaju liberalno-univerzalistički feminizam i odbijaju svesti se pod neki njegov zajednički nazivnik. Tako se za postfeminizam može reći isto što su Laclau i Mouffe 1985. izjavili za postmarksizam: Riječ je o fenomenu koji je u jednakoj mjeri postfeminizam kao što je i postfeminizam.
Naziv "postfeminizam", jednako kao i "postmarksizam", kovanica je ranih 1980-ih godina, vremena propulzije društvenih pokreta na Zapadu, ali i vremena kad se, dugo nakon ukidanja AFŽ-a, jugoslavenski feminizam ponovno počeo idejno afirmirati.1 Prefiks “post-” u početku nije ukazivao na kasniju Fukuyaminu definiciju “posthistorije”, no s obzirom na ideološka premještanja koja su uslijedila, on je u feminizmu poprimio ne samo značenje idejnog nadilaženja prethodnih mu valova, nego i potpunog oslobađanja od feminizma. Prvo, to je “oslobađanje” utemeljeno na poražavajućim ishodima disperzivnih identitetskih politika, a artikulira se (budući da se feminizam više ne koristi sinonimno s emancipacijom) i kao pravo emancipacijskih mislilaca i mislilica da se ne identificiraju s feminizmom, a da pritom ne odustanu od emancipacije. To je razlog zašto neki odmjenjuju i sam termin "emancipacija" terminom "liberacija",2 što znači da “ravnopravnost” ili “jednakost” mogu biti zagovarani samo podalje od matrica spola/roda. Tako se jedinim pravim političkim subjektom zove “čovjek”, “ljudsko biće”, a ne muškarac, žena, radnik ili migrant. Drugo, “oslobađanje” se događa i u regresivnom smislu, kao konzervativno kodiranje emancipacije žene na način da ona ima pravo da preuzme vodeće uloge u politici, ekonomiji, javnosti, ali bez ambicije da mijenja dominantne odnose moći, koji su glavni ideološki neprijatelji feminizma.
Između teorije i aktivizma Uoči takvih kretanja i feminizam se vraća – nakon prvog, drugog i trećeg vala te uoči posthistorijske disperzije – na centralno polje borbe protiv kapitalizma, patrijarhata i fašizma. Dubrovački seminar Feminisms in a transnational perspective 2014: Feminist knowledge in action (26. - 30. 5. 2014.) pokušao je adresirati sve ovdje spomenute natuknice – status feminizma kao prevladanog s obzirom na "state of the art" suvremenih emancipacijskih kretanja (koja subjekt političkog vide u ljudskom biću, bez obzira na rod, spol i ine identitetske nositelje), njegovo dokidanje i održanje kroz stanje "post-" te njegovu revitalizaciju kao reakciju na korijensko potiranje od strane snažnih (neo)konzervativnih strujanja.3 Želeći propitati akademski feminizam – kao i svaku teoriju, uostalom, ako je samo teorija – u točki u kojoj je najslabiji, seminar je otvoren raspravom o “thorny issue of theory versus activism divide”, kojoj je povijesno zaleđe, od tvorca pojma “aktivizam” Rudolfa Euckena naovamo, u svojem plenarnom izlaganju dala američka teatrologinja i teoretičarka performansa Tracy C. Davis. Predavanje What is Activism? prvim se dijelom fokusiralo na genealogiju pojmova aktivist, reformator, demonstrant, partizan, revolucionar, lobist, građanski otpor i neposluh, a drugim na literarni aktivizam Ibsenovih drama koji se – zanimljivo – ženskog pitanja dotiče ne kao ženskog nego kao ljudskog: "Norina borba za priznavanje kao ljudsko biće s pravom se smatra oglednim primjerom borbe žena za politička i socijalna prava".4 I dok je prvi aktivizam – budući da je ostvaren u realnom vremenu i realnom prostoru – jasan i predočiv, rasprava o aktivizmu umjetničkog teksta, posebice o Ibsenovu feminističkom aktivizmu otvorila je probleme ograničenog horizonta politike književnog teksta, pogotovo onog čiji se konzumacijski doseg iscrpljuje u, kako kaže Davis, “konačnoj poruci umjetničkog rada”, točnije u obrazovanom srednjem i višem građanstvu koje si može priuštiti da tu “konačnu poruku” konzumira.
Događaj ljubavi i revolucije Kao protuteža liberalnoj ideji emancipacije kroz ibsenovski dramski medij može se postaviti čitanje trivijalne literature koje je Svetlana Slapšak izložila pod naslovom "Women Novelists and Love as a Tool of Changing Historical Perspective". Slapšak se emancipaciji vratila preko "trivijalne" teme – ljubavi. Suprotno očekivanom povlačenju iz svijeta, ljubav u popularnim romanima Kardinalov grijeh (1952., izv. naslov Gadfly 1897) Ethel Lilian Voynich, Plavi bicikl Régine Deforges (1987., izvornik La Bicyclette bleue) te Kroz ničiju zemlju Vere Obrenović-Delibašić (1950.) označuje moment ključnog obrata od pasivnosti prema djelovanju, nešto što bi vjerojatno objedinilo barem dvije od četiri Badiouove procedure "događaja" – Ljubav i Revoluciju. Slapšak u spomenutim romanima nalazi bitan gender pomak: "mijenjanje svijeta" znači fundamentalno restrukturiranje rodnih uloga. "Ljubav" se stoga ne čita kao trivijalna tema niti kao "kod" (Luhmann), nego kao pokretačka snaga revolucionarnog obrata, i političkog i rodnog.5
Nacionalni i transnacionalni feminizmi Seminar je svojim krovnim naslovom posegnuo za još jednim u znanstvenom diskursu popularnim prefiksom: "trans-". Unatoč ideologemu posthistorije i postnacije – tj. zahvaljujući njemu – "nacionalno" se poistovjećuje s državnim. Separatističke težnje Katalonaca, Škota i ukrajinskih Rusa, kao i asimilacijske strategije Francuske, Njemačke i Austrije, koje multikulturalno društvo dopuštaju samo ukoliko manjinske kulture dominantnu "kulturu" ostave netaknutom, potvrđuju tendenciju da država mora biti isto što i nacija.6 I kao što država determinira naciju, tako determinira i socijalne pokrete. Potonji su u velikoj mjeri obilježeni upravo komunikacijskim zajednicama i pravnim sistemima pojedinih nacija-država. Svaki feminizam, svaki univerzalizam koji zanemaruje takve partikularne situacije, koje se od države do države ne stupnjuju prema načelu “napretka” jednih a “kašnjenja” drugih, nego uključuju neravnomjerna kretanja – kako neravnomjerni napredak, tako i neravnomjerni nazadak – riskira naivnu gestu “jednog” feminizma, ne uzimajući u obzir da su borbe raznovrsne, i nikad samo jedna. U svrhu razrješavanja takvih samorazumljivosti sudionice seminara govorile su o specifičnostima i problemima aktualnog feminističkog aktivizma u Bjelorusiji, Ukrajini, Turskoj i Indiji te u zemljama bivše Jugoslavije. Ako je nužno govoriti o specifičnostima pojedinih “nacionalnih” feminizama, onda je tema ratnih silovanja svakako distinktivno obilježje postjugoslavenskog feminizma. O holivudskoj eksploataciji silovanja kao razlikovnog obilježja orodnjene kulture u Postjugoslaviji, koji je – naravno – naišao na “globalniji” odjek nego, recimo, Inicijativa za Ženski sud na području bivše Jugoslavije (o kojoj je referirala Rada Borić), izlaganje je pripremila Elissa Helms ("Rejecting Angelina Jolie: Gender, Sexuality, and Victimhood after the Bosnian War”).
Proto- ili antifeministkinja Hannah Arendt Znak rastakanja klasičnih valova feminizma, ali i približavanja feminizma "nadženskim" temama obilježava i središnje mjesto koje je "antifeministica", a ujedno i "feministica" i "protofeministica" Hannah Arendt zauzela na ovogodišnjem seminaru. Daša Duhaček u svojem se izlaganju "Arendtian Concept of Judgment: Between Thinking and Acting? " osvrnula na spomenutu "theory versus activism divide", pošavši od čestog tumačenja prema kojem za Arendt (budući da je suđenje specifičan tip akcije, djelovanja) razlike između suđenja (Urteilen) i akcije (Handeln) niti nema. Duhaček u tom kontekstu spominje Judith Butler, pri čemu Butler radije operira pojmom "teorija" nego pojmom "suđenja". Arendt je, za razliku od Butler, strogo razlikovala "theoria" (karakterističnu za svijet istina, svijet "vitae contemplativae") od specifično političkog tipa suđenja (Urteilen) koje se za razliku od filozofije ne povlači iz ljudskog, političkog svijeta u svrhu traženja "istine". Aktualizirati Arendtino djelo u kontekstu suvremenih rasprava o političkom – misleći pritom ne samo na Human Condition (Vita activa, 1958.), nego i na The Life of the Mind (1978.), njezina kasnija predavanja o prirodi mišljenja, nastala na Kantovu tragu – ne znači, međutim, poravnati bezinteresnu, distanciranu teoriju i spontanistički aktivizam. To još manje znači tvrditi da se bezinteresna teorija, htjeli mi to ili ne, "angažira" u nekom vidu aktivizma. Inzistiranje da se teorija treba opravdati dokazujući svoj aktivistički nerv kao i da tvrdnja da aktivizam proizlazi iz pomne i dugotrajne teorijske refleksije na određeni je način još jedan odjek neoliberalne nužde da se svi segmenti društva, onkraj njegove moderne subspecijalizacije, prikažu kao 24/7 aktivni, aktivistički, djelatni, neumorni. Uvođenje Arendt u suvremeno teorijsko i političko polje upućuje, suprotno takvom diktatu aktivnosti (bez djelotvornosti) i proračunljivosti, na nužnost očuvanja vremenoprostora i teorije i političkog djelovanja, uz etičku i političku obavezu zadržanja kako contemplatio, tako i actio. Odnos među njima nije odnos višeg prema nižem, i to upravo čini bitan moment Arendtine destabilizacije zapadnjačke hijerarhije mišljenja i djelovanja. Uključenjem u svijet političkog teoretičar prestaje biti onim što jest unutar hijerarhija zaštićenog sustava akademije, on postaje akterom koji u svijet akcije ulazi jednako nepripremljen kao i svatko drugi, uvijek s nepredvidivim ishodom vlastite subjektivizacije in actu.
Na nova tumačenja djela Hannah Arendt ukazala sam i sama u izlaganju "Arendt’s critique of politics and meta-/micropolitics". Uzimajući u obzir "zaokret prema Arendt", koji se u posljednjih dvadesetak godina dogodio ne samo među republikanski zanesenim liberalima, nego i na ljevici, predlažem reviziju kako predrasuda o Arendtinu "antifeminizmu", tako i njezina verdikta "socijalnog pitanja", odnosno dihotomije "socijalnog" i "političkog". Rijetka poststrukturalistička čitanja Arendtinih tekstova potonju su dihotomiju negativno tumačila na način da je Arendt pod "socijalnim" mislila isključivo na osiguravanje egzistencijalnog minimuma, "prehranjivanje" te "reprodukciju" (proizvoda, proizvodnih sredstava, čovjeka) i da je time "socijalno" poistovjećivala s izvornim značenjem riječi "proleteri". Podalje od takvih antidemokratskih aspiracija stoje novija čitanja Hannah Arendt, prema kojima se "socijalno" u sferi političkog tumači kao princip stjecanja ekonomskih prednosti, klijentelizma i privatizma, a u vidu promijenjenih uvjeta rada kao mobilizacija "socijalnih" vještina (jezik, komunikacija, adrenalinski omogućena preživljavanja krajnjih napora) u svrhe povećanja ekonomske proizvodnje. Upravo u tom kontekstu spomenuta dihotomija doživljava marksističku aktualizaciju, primjerice kod Paola Virna, Miguela Abensoura, Jean-Philippea Derantyja i dr.
Filmska biografija Hannah Arendt (2012.) Margarethe von Trotta, redateljice koja je na sličan način ekranizirala život Rose Luxemburg, a koju je Arendt iznimno cijenila i čijem je stavu "Vive la petite différence!" davala za pravo, zaslužila je zasebno izlaganje. Lada Čale Feldman istaknula je metodu "playing for real", koju je Barbara Sukowa ostvarila u filmskim realizacijama Rose Luxemburg (Trottin film iz 1986.) i Hildegard von Bingen (također Trotta, 2009.), a koju Čale Feldman prepoznaje kao trend suvremene kinematografije, posebice u filmskim biografijama sredovječnih žena (Helen Mirren kao kraljica Elizabeta i Meryl Streep kao Margaret Thatcher). Međutim, film u teatrološkom smislu uspješno odigrava i, parafraziram, "thinking for real", tj. Arendtinu praksu mišljenja, i to tako da toj tihoj aktivnosti uspijeva udahnuti sineastičnost.
Sineastično uramljenje ovogodišnjeg seminara ostvareno je i performansom Martine Petković Liker, koji je izvela u suradnji s koreografkinjom Sonjom Pregrad, s kojom inače čini autorski dvojac "Četveroruka"7. Dokidanje distance između onoga tko gleda (theoros) i onoga tko je uključen (actor) izvedena je dinamičkom izmjenom emotivnih "ženskih" intervjua, viđenih na projekcijskoj površini (zidu), i glasa, tijela, ruku performerica, uključenih u seminarsku skupinu "s ove strane zida". Tako je na relaciji između theoria i actio ostvaren prostor "između" koji proizvodi nove, emocionalno nabijene fluide. I to je prostor u koji teoretičar/ka, sudionik/ica seminara, stupa jednako nedovršen/a kao kad se upušta u sferu političkog. Prostor koji u feminizmima poslije Feminizma, kad se poseže za "ženskom gestom kao odgovorom na krizu" (i time implicite zaziva esencijalna ženskost drugog vala?), estetički supostoji uz arendtijansko-kantovsku moć suđenja.