Nataša Petrinjak  

Licemjerna ispovijed

Notice na zadnjoj korici knjige i klapnama, kao što znamo, služe za što bolju prodaju pojedine knjige, ali trebaju čitateljstvu dati (to im je nekada bila primarna funkcija) i barem osnovnu informaciju o sadržaju teksta. Ponekad se urednici i pisci tih notica toliko zanesu u uzdizanju vrijednosti djela da se napisano pretvara u svoju suprotnost, odnosno toliko odstupaju od činjeničnog stanja da jedino što nakon čitanja knjige ostaje jest osjećaj iziritiranost uslijed nesklada najavljenog i konzumiranog. Tak?v je slučaj i knjiga Gola mladenka koja suprotno napisanom – ne razotkriva tajne ljubavi i seksa, nije uzbudljiva poput vještog striptiza, nije senzualan, još manje profinjen portret modernog braka, niti je roman koji opčinjava i uznemiruje i sasvim sigurno nitko ga neće čitati još jednom, a kamoli više puta.

Autorica romana u stvarnom je životu novinarka i majka dvoje djece, a za anonimnost se odlučila zbog mogućih neželjenih posljedica osude društva nje ili njezine obitelji jer, navodi se u najavi na klapni, slobodno piše o seksu, a to je ženama još zabranjena rabota. U funkciji “objašnjenja” anonimnosti je i svojevrsni prolog u formi pisma majke glavne junakinje koje upućuje uredniku u izdavačkoj kući uz tekst što ga je pronašla u kćerinu kompjutoru nakon kćeri i sina.

Bespotrebna anonimnost

Anonimnost se čuva i neimenovanjem glavne junakinje koja je cijeli tekst ispisala u formi dnevničkih zapisa obraćajući se samoj sebi. Na stranu sada što se po završetku romana, u recimo epilogu, ipak otkriva da znamo tko je napisao knjigu, recimo prije svega da je sva ta drama oko anonimnosti a zarad navodno slobodnog pisanja o seksu toliko isforsirana i nategnuta da se čitatelj/ica stalno kreće na granici između plača od očaja i smijeha! Nešto seksa s ljubavnikom i dva “grupnjaka” s neznancima u odnosu ve? tisuću puta ispisanih, snimljenih, analiziranih sličnih seksualnih situacija mlako su i ni po čemu osobito štivo, pa i ti “hard core” dijelovi knjige niti šokiraju, niti iznenađuju, niti na bilo koji način pridonose osvještavanju žena. A tu funkciju je, navodno, ova knjiga trebala ispuniti – dati svijetu, ponajprije ženskoj populaciji (mada je knjiga posvećena Mom suprugu. Svakom suprugu) osobno tjelesno i mentalno iskustvo ne bi li lakše osvijestile svoju seksualnost, svoj položaj u patrijarhalnom društvu u kojem imaju podređenu ulogu, svoje dužnosti i prava u braku... Za naglašavanje razlike kako je bilo nekada, a kako je, eto, kod naše glavne junakinje danas, autorica je svaki dnevnički zapis uobličila u lekcije i podnaslovila ih zgodnim i dopadljivim savjetima za žene iz dva viktorijanska teksta Znanost kućanstva; štiva o potrebnim vještinama za žene, Velečasnog J. P. Faunthorpea i Ženska riječ za žene o skrbi za njihovo zdravlje u Engleskoj i Indiji, Mary Scharlieb, te tajanstvenog teksta Odličnost žena poznat i pod naslovom Rasprava o svekolikim dokazima o ženskoj nadmoći nad muškarcima. I tu otprilike i završava “provokativnost” knjige koja toliko vrvi patrijarhalnim obrascima, predrasudama i stereotipima da se ponekad čini da knjigu uopće nije napisala žena, ponajmanje žena koja je osvijestila svoju ulogu u braku i društvu svoju seksualnost, erotičnost, odnose s muškarcima.

Radnja romana počinje promišljanjima glavne junakinje tijekom izležavanja na ležaljci hotela u Marakešu gdje je sa suprugom Coleom stigla na ponešto odgođeni mjedeni mjesec. Sretna je i zaljubljena, ispunjena, kako?kaže. Na prvoj i drugoj stranici dobivamo sliku muškarca za kojeg se udala – Cole je pouzdan čistunac koji uvijek spava u majici i boksericama jer ne cijeni ugodu kože uz kožu, tu mekoću i miris, toplinu i ne ostavlja dojam bog zna kako strastvenog muškarca s kojim bi bilo moguće proživjeti neobuzdan, ludi seks. Samo dvadesetak stranica kasnije prisjećajući se njihovih početaka autorica će pobiti samu sebe opisom navodno ludih igrica u iznajmljenom stanu u Edinburghu prilikom kojih su padali s kreveta i rušili stolne lampe s noćnih ormarića. Zaplet romana događa se kada tijekom tog istog mjedenog mjeseca otkriva da njezina najbolja prijateljica Theo i njezin suprug – imaju nešto. Počinje mučno stanje bračne snošljivosti u kojoj Cole tvrdi da nikada ništa, osim nekoliko pića nije imao s Theo, ali mu ona ne vjeruje i premda će do kraja romana ponovo naći veliku bračnu sreću neuvjerljivim ostaje da Cole doista nije imao ništa s Theo.

Glavna junakinja, tridesetšestogodišnjakinja, tijekom perioda šutnje, durenja, kraće Coleove odsutnosti iz doma, pa ponovnog snubljenja (premda nigdje nije ispisano kako su pronašli izgubljenu strast i razumijevanje) ulazi u ljubavničku vezu s poluuspj?šnim glumcem Gabrielom, nekoliko godina mlađim Španjolcem lijepo oblikovana tijela i doličnog, pomalo starinskog ponašanja. Koji je pritom i djevac, te će ga upravo ona uvesti u čarobni svijet seksa i od njega napraviti savršenog ljubavnika kakav upravo njoj treba!

Ni strasti, ni seksa, ni ljubavi

Čak i ako su pobrojavanje onoga što ona voli i što ne voli, te opisi njezinih učiteljskih vještina napisani s namjerom da se muškom svijetu posredno da do znanja što žene vole, a što ne vole tijekom seksualnog čina, sve su to dosadne maštarije o nekakvom idealnom muškarcu koji istovremeno ima senzibilitet da shvati učiteljičine potrebe, ali i ne iskazuje nikakve svoje eventualne želje kao da je besvjesno biće na granici idiota. U trenutku kada taj podanik otvoreno iskaže svoju zaljubljenost, vrla će ga uči?eljica koja, recimo usput, do svoje 35. godine nije pogledala svoju vaginu, pamti samo loše usputne seksualne odnose s lošim muškarcima na lošim lokacijama – odbaciti. Premda ga kao jako voli i mučit će je taj prekid toliko da će si pri kraju priče u visokom stupnju trudnoće priuštiti još jednu super seksi avanturu u Sevilli, kraj njihovih susreta srijedom poslijepodne okrunit će dvama izletima u grupni, divljački seks s potpunim neznancima, taksistima i jednom njihovom prijateljicom. Od kaosa faktografije i smisla fabule veći je još samo kaos kojim autorica navodno osvještava svoju feminističku poziciju – potpuno passe pitanjima na koje je feministička teorija već odavno dala odgovore, ali koje autorica nije uvrstila u knjigu, kao što nije dala ni neke svoje nove originalne.

Najgadljivija manifestacija patrijarhalnosti dijelovi su koji se tiču njezine najbolje prijateljice koju obožava, divi joj se, s kojom je povezana od 11. godine. Da s tim prijateljstvom također ništa neće biti kako valja, jasno je već na trinaestoj stranici: Izbacili su je iz samostanske škole kad je nadstojnica samostana uvidjela da ona ima više utjecaja na učenice od redovnica. Mnogo se takvih priča veže uz nju. Za tebe ne. Najbliži je zovu Diz. Uvijek mota cigarete iz ishabane srebrne tabekere, a to samo pridonosi njezinu šarmu, kao i držanje kao da se neprestano tjera. Odnosi kompeticije i njima izazvano odbacivanje žena od žena koji su patrijarhalni standard nastavit će se i potpunim prekidom komunikacije, odbacivanjem najbolje prijateljice nakon što je doznala da je s njezinim mužem “imala nešto” na način kako svog supruga nikada neće odbaciti. Udobnost bračnog života i sigurna egzistencija koju joj suprug osigurava ipak je nešto čega se ne treba lišiti.

A bogami, ni osviještenosti

Svoj proces osvještavanja konzumacijom nosafe sexa (autorica je u potpunosti zanemarila prisutnost AIDS-a i ostalih spolno prenosivih bolesti) naći će iskupljenjem u ponovo rasplamsanoj ljubavi sa suprugom koje je ni manje ni više nego okrunjeno željenom trudnoćom i rođenjem zdravog i preslatkog sina kojeg oboje obožavaju, čak pomirenjem s najboljom prijateljicom. Ali, uvjetovano pomirenjem s ipak najstrožom kaznom – dijagnozom Dizine neplodnosti. Glavna junakinja u konačnici je prikazana kao kakva osviještena, velikodušna Pobjednica nad nepravdama, iako je do prijestolja Pobjede stigla unižavanjem svih koji je okružuju. Sve se praveći smotanom, zbunjenom, nedovoljno voljenom. Gola mladenka primjer je knjige koju napose mladi ljudi ne bi trebali dobiti u ruke... mučna je i sama pomisao na negativne efekte za njihov razvoj.