Andrea Dragojević  

Lički srpski seljak između srpskog rasizma i hrvatskog neorasizma

kolumna

Neku je večer Željko Malnar u svojoj emisiji Noćna mora dao pravu procjenu aktualnih zbivanja u Hrvatskoj vezanih uz najnovije odnose između Hrvata i Srba. Prikazivanje dokumentarnih snimki koje skuplja Pavle Vranjican i na kojima se uglavnom vidi vojnički klatež s one druge strane kako se početkom devedesetih napija i buči – među ostalim i s pripadnicima jednog bataljuna UN-a, dakle s međunarodnim klatežom – Malnar opravdava time da njegova emisija želi samo podsjetiti na to kako je sve to počelo, ograđujući se pritom da ona nema ama baš ništa protiv Srba. Zanemarimo ovom prilikom to što Vranjicanovo skupljanje VHS kaseta ima samo jedan jasno vidljiv cilj – denunciranje, sve u stilu otkrijmo na snimkama komšiju Milana, ili komšiju Đoku, kako u šestom redu nekog doma kulture u Glini u ljeto ‘92. slušaju Šešeljev govor, ili pak prate natjecanje Glas mladih u Topuskom, pa mu danas-sutra zapalimo kuću. Jer, snimke koje su se dale vidjeti na OTV-u nekih drugih učinaka, recimo pravosudnih, ionako nemaju.

U svakom slučaju, Malnar svoju etničku neutralnost prisnažuje podatkom da i sam ima dosta prijatelja Srba. Dodaje da je njegova emisija svojevrsno upozorenje što bi se sve moglo dogoditi nakon nedavnog osnivanja famozne vlade RSK u izbjeglištvu. Ipak, točno ustvrđuje da će od toga mnogo više problema imati sami Srbi, recimo u Lici koju, uostalom, i on sam voli i često posjećuje, u svakom slučaju mnogo više nego Hrvatska. Neizgovoreni dio tog pojašnjenja zapravo je svojevrsna najava linča. Ono što će se ubuduće događati Srbima u Hrvatskoj, kaže taj neizgovoreni dio komentara, sami su si Srbi skrivili ili je barem kriva njihova vlada u izgnanstvu koja bi da opet crta granice prema etno-principu, sve u stilu Srbija je tamo gdje su Srbi. Pa, ako u Metku poleti koja kuća u zrak, ako strada pokoji povratnik na Kordunu, neće se moći reći da se nije javno upozorilo. Lovostaj je prestao, a znak za njegov kraj dao je politički avanturizam grupice izgubljenih u Beogradu.

Lingvisti i skupštinari na istom poslu

Ako je, dakle, potpuna marginalnost čina Ležajića & comp općepoznata, ako su oni potpuni politički autsajderi, a jesu, postavlja se pitanje čemu onda sva ta strka, zašto se u Hrvatskoj podiglo toliko prašine. Tvrditi da je to početak ili najava nove Krajine krajnje je besmisleno. Jer, da bi se ostvario i jedan od ciljeva otprije 15 godina nije dovoljna samo obnoviteljska skupština, nego bi se trebao rekreirati i čitav politički milje tog vremena što je, dakako, nemoguće. Čemu, dakle, sve to? Ako zanemarimo drvenu logiku narodne mudrosti, prema kojoj jednom opečeni kasnije puše i na hladno, nekog pravog razloga za strku i nema. Ili, možda, ipak ima?

Točno onoliko koliko je politički relevantna beogradska epizoda oživljavanja jednog političkog zombija, jednako je tako znanstveno i kulturno (i)relevantna najnovija izjava hrvatskih akademika u kojoj se epohalno tvrdi da hrvatski i srpski jezik nisu isti, nego da su, pazi sad, različiti. Prema logici tog lingvističkog nadgornjavanja, hrvatski jezik postoji samo onoliko koliko je ne-srpski. Sam po sebi on ne postoji. To barem tvrdi HAZU-ova najnovija deklaracija. Međutim, obje epizode govore isto, naime to da ni jedna ni duga grupacija, ni Hrvati ni Srbi, ne mogu istrpjeti da žive sami sa sobom. Jedni bi da granice, jer uvijek je samo i jedino o njima riječ, crtaju genetski, drugi jezikom. Oba su kriterija, u svakom slučaju, rasistička. Genetski pripada klasičnom rasizmu, dok je jezični kriterij više neorasistički. Ta neizdržljivost suočenja s trenutačnom potpunom obesmišljenošću vlastitih nacionalnih egzistencija, koje su na obje strane manje-više ispražnjene od bilo kakva smisla, pokušava se nadomjestiti uvijek jednim te istim receptom – vraćanjem na stare staze slave, na dobro staro poneprijateljevanje svega i svačega, u enemizacijski kontekst koji je i skupštinarskim obnoviteljima i HAZU-u, kao i domaćim nacional-lingvistima i matičarima, jedino poznat i srcu drag.

Kukavičluk hrvatske inteligencije

Jer doista, što danas jedan prosječni hrvatski nacional-intelektualac, bio on matičarskog formata ili pak član Akademije, može u idejnom smislu napraviti s pomirljivim izjavama sadašnjih lidera hrvatskih Srba, što on može učiniti s političkom hiperkorektnošću sadašnjeg vodstva SDSS-a, koje je na nedavno završenoj skupštini čak najavilo zaokret iz nacionalne u građansku stranku? Naravno, ništa, pa se zato redovito i rado kači za izjave tipova koji osnivaju vlade po izbjeglištvima. Potrebno je, dakle, revitalizirati rječnik hajke, potrebno je upriličiti novi teatar proganjanja e da bi se vratio smisao postojanja nekim institucijama kao što su HAZU ili Matica hrvatska te, uostalom, čitavoj jednoj kasti hrvatskih lumpenintelektualaca. A kud ćeš bolje prilike nego iskoristiti zgubidane koji bi opet radili po principu – Srbi svi i svuda. Kako u realnosti više nema nikakvih bitnih političkih gesti, nema ničeg važnog, za akciju širokih razmjera dovoljna postaje i najmanja najava akcije grupice bezveznjaka. Uostalom, da se borbena gotovost tzv. hrvatske inteligencije podigne na najvišu razinu, ni to nije potrebno, dovoljna je čak i jedna filozofska opaska, bitno samo da je srpske provenijencije. Kad je beogradski filozof u tematskom broju Filozofskih istraživanja posvećenih Milanu Kangrgi napisao da hrvatska inteligencija ni jednom svojom gestom i postupkom nije reagirala na ubijanje civila i čitavih obitelji daleko iza linija fronte, to je posljedovalo promptnim ostraciranjem redakcije FI, autora i slavljenika na televizijskom Dnevniku. Da je Božidar Jakšić, jer o njemu je riječ, rekao istinu – da su civili ubijani samo zato jer nisu bili Hrvati, a da zbog stotina takvih slučajeva u Gospiću, Sisku i Vukovaru hrvatska inteligencija u svom kukavičluku nikada nije javno reagirala – znaju svi oni koji to žele znati, jer se na tim temama potrošilo i ponešto tiskarske boje u nezavisnim novinama.

Stoga, Malnarova srpska starčad po Lici, koju on obilazi na svom motoru, doista može postati svojevrsna kolateralna žrtva dviju nezrelih nacija, srpske i hrvatske, čije se akcije međusobno odražavaju kao u ogledalu. Bit će to, dakako, na individualnoj razini nesumnjiva tragedija, dok, na kolektivnoj, velimo, oni postaju tek usputne žrtve dvaju tipova rasizma, bilo srpskog klasičnog ili hrvatskog modernog.

O čemu govorimo kad govorimo o Vojnoviću

To da se u nas svaki ozbiljniji konflikt odvija samo i isključivo na relaciji srpstvo-hrvatstvo, svjedoči i najnovija aferica oko Ive Vojnovića. Naime, dubrovačkog su contea u jednoj antologiji, izašloj u izdanju SKD Prosvjete iz Zagreba, svrstali među pisce koji pripadaju srpskom korpusu u Hrvatskoj. Činjenice da Vojnović po ocu vuče korijen iz Užica, da se sam najprije osjećao političkim Jugoslavenom pa onda Srbinom, da je u svom opusu imao i neka djela inspirirana srpskim legendama, antologičara su navele na takvo svrstavanje. Kritičari su se odmah postavili na zadnje noge, ponovo trubeći staru priču o srpskom presizanju prema hrvatskim (dubrovačkim) autorima. Quot licet Iovi, non licet bovi, što priliči Jupiteru ne priliči govedu, reklo bi se. U ovom slučaju govedo su srpski antologičar i nakladnik i oni kao takvi nemaju što govoriti o Vojnovićevoj možebitnoj dvojnoj pripadnosti, a da im se odmah ne pripišu suspektne političke aspiracije. Istodobno, svaki hrvatski autor političku i literarnu orijentaciju Ive Vojnovića može istraživati bez rizika da ga se odstrani, može slobodno konstatirati njegovo političko srpstvo itd. Tako u Hrvatskoj reviji u broju četiri od prošle godine jedan autor zaključuje: “Lujo (Vojnović op. a.) je, naime, zajedno s bratom Ivom (Vojnovićem op. a.), postupno prihvatio srpski nacionalni osjećaj te se na kraju isključivo tako opredijelio.” U skladu s tom kulturrasističkom logikom, srpskom govečetu, bilo da je on autor bilo nakladnik, nije dopušteno raspravljati o Vojnoviću izvan okvira, od hrvatskog Jupitera, ranije amenovanog kanona. Odnosno, želimo reći da se greška srpskog autora odmah ne povezuje s političkim radikalizmom.

Šovenske verzije nekadašnjih kampanja NNNI

Hoće li, dakle, Srbi iz Bunića i Šalamunića biti kolateralne žrtve pseudofiloloških, a zapravo politikantskih rasprava o dubrovačkoj književnosti ili pak novouspostavljene milićevštine na HTV-u, pitanje je ukusa gospićkih bijelih vukova, odnosno ovisi o tome što profesionalni podmetači mina pod kućne pragove povratnika više preferiraju – obranu deklaracije o jeziku ili obranu deklaracije o Domovinskom ratu. U svakom slučaju, deklaracija i izbora imaju.

I za kraj, kao dobar primjer kapilarnog kulturrasizma, navodimo jedan članak iz Vjesnika u kome dvije zabrinute autorice popisuju brojne srpske serije i filmove koje domaće TV kuće u posljednje vrijeme plasiraju publici. Te Bolji život, te Otpisani, zatim srpski filmovi na RTL-u, pa gostovanje Zdravka Čolića i Lepe Brene, a toga ima još. Autorice svoj kraći tekst zaključuju s nekoliko upitnika i pitanjem poput ovoga: “Je li uistinu potrebno filmovima i gostima iz Srbije davati toliko prostora u našem eteru?” Dakle, koliko je naš eter etnički kapacitiran i ima li ga dosta da apsorbira sve ponuđene srpske estradne sadržaje, a da se pri tome televizijski narod ipak ne iskvari, odnosno da mu pozornost ne popusti? Za to održavanje pozornosti hrvatske javnosti na potrebnoj bojevoj razini – da nas, je li, opet ne bi iznenadili – zadužena je intelektualna bojna koja neprijatelje nalazi u ležajićima, antologičarima koji da nešto prtljaju po Vojnoviću, lingvistima koji drže da su hrvatski i srpski jedan jezik itd. Da bi se, dakle, spomenuta pozornost javnosti koja je, kako vidimo, dobrano uspavana i uljuljkana emitiranjem Povratka otpisanih i sličnog kulturnog importa, probudila, potrebne su šovenske verzije nekadašnjih kampanja NNNI. Vatricu neprijateljstva treba čuvati, a da se njegov žar posve ne ugasi, redovito se mora dodavati pokoja treščica mržnje. I dok državni mediji, javna televizija, matičari i HAZU za potpalu koriste pažljivo upakirane brikete ugljena, dotle off emisije poput Malnarove, na vatru bacaju grbave cjepanice.