Saša Šimpraga  

Lidija Butković Mićin - Trogiru najviše prijeti komodifikacija

Razgovarali smo s autoricom izložbe "Moderna arhitektura Trogira" koja je pionirski pokušaj kontekstualizacije izgradnje Trogira u razdoblju od 1945. do 1990. godine, a nastala je u okviru aktivnosti projekta Motel Trogir koji se bavi nasljeđem modernizma.

***

Koliko je rad na izložbi bio istraživački izazov s obzirom na to da je materija koju ste istraživali praktički potpuno neistražena, a građa dobrim dijelom nedostupna, nesređena ili čak i izgubljena?

Kako se unazad nekoliko godina bavim istraživanjem riječke arhitekture 1950-ih i 1960-ih godina, prije ulaska u ovaj projekt bila sam svjesna prepreka koje me očekuju, a s kojima se suočavaju svi istraživači novije povijesti hrvatske arhitekture, odnosno razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Bila sam pripremljena na vjerojatnu nesređenost pojedinih arhivskih fondova i parcijalne "rupe" u gradivu, manjak fotografskog i drugog materijala u muzejskim institucijama, zagubljenost arhiva građevinskih poduzeća likvidiranih ili privatiziranih tijekom 1990-ih godina i sl. Izazov je svakako predstavljala i činjenica da osim ponekih publiciranih i znanstveno valoriziranih realizacija, poput Šegvićeve i Kalogjerinih kuća na Pasikama ili Vitićevog motela, većina objekata je bila anonimna, tj. tek im je trebalo pridružiti imena projektanata, izvodioca i vrijeme izgradnje. Pretraživanjem Državnog arhiva u Rijeci i Splitu, listanjem stručne periodike i razgovorima sa živućim svjedocima, uspješno je atribuirana i mapirana gotovo cjelokupna društvena izgradnja Trogira od 1945. do 1990. godine te su izronile i neke zanimljive i vrijedne spoznaje. Primjerice, rani opus Zdravka Bregovca upotpunjen je Domom za samce trogirskog brodogradilišta, a među brojne zgrade za odgoj i obrazovanje Mire Poletti sada se može uvrstiti i OŠ "Ivo Guina" (danas "Majstora Radovana"). Prepoznata je i intenzivna djelatnost Projektnog biroa "Graditelj" iz Zagreba na trogirskom području 1970-ih i 1980-ih godina, kada su njihovi arhitekti (Zdravko Malić, Nikola Rak, Damir Kvočić) potpisivali mahom sve nove gradnje, od Doma zdravlja, stambenih naselja Ribole i Balancane, dječjih vrtića do reprezentativnog tehničkog ureda brodogradilišta itd. Izložba je napravila najveći napredak i istraživački doprinos upravo u pogledu izvlačenja iz anonimnosti arhitekture obrađenog perioda, što je preduvjet za bilo kakvu sustavnu analizu, a svakako ima prostora za daljnje interpretacije i konzultiranje drugih izvora, poput privatnih arhiva, intervjuiranja većeg broja aktera iz ondašnjih upravnih tijela, građevinskih poduzeća itd.

Ovdje moram spomenuti svesrdnu pomoć suradnice projekta Motel Trogir Diane Magdić koja je na sebe preuzela dio terenskog rada, kontaktiranje mogućih sugovornika i institucija. S obzirom na to da se tema pokazala vrlo poticajnom, planiramo u okviru projekta Motel Trogir producirati i katalog izložbe, u skladu s financijskim mogućnostima. Građe za publikaciju ne nedostaje, izložba je na petnaest prezentacijskih panoa imala više od trideset kartica teksta i stotinjak povijesnih i suvremenih fotografija, a za očekivati je da će daljnji rad polučiti još mnogo novih uvida. Nadam se da ću započeto istraživanje moći primjereno ukoričiti kako bi bilo dostupnije stručnoj i široj publici. U međuvremenu se izložba sprema na putovanje, u dogovorima smo za gostovanja, a o trogirskoj modernoj arhitekturi i rezultatima projekta Motel Trogir imat ću prilike govoriti i na predstojećoj DOCOMOMO konferenciji u Lisabonu u rujnu ove godine.

Istraživanje moderne arhitekture Trogira započelo je s projektom Motel Trogir, u kojemu ste članica tima, a čiji je inicijalni i kontinuirani fokus tamošnji motel, djelo arhitekta Ivana Vitića iz 1965. godine, odnedavno upisan i u registar kulturnih dobara RH, što se potom dogodilo i s Vitićevim motelom u Rijeci.

Od 2013. godine kontinuirano upozoravamo na problem raskoraka između arhitektonske i kulturološke važnosti Vitićevih jadranskih motela, posebice trogirske i riječke inačice, naspram njihovog današnjeg derutnog stanja. Javnim apelom da se ove građevine upišu na popis zaštićenih kulturnih dobara RH, što je u oba slučaja provedeno, htjeli smo postići društveni konsenzus po pitanju povijesno-arhitektonske vrijednosti motela, ali i potaknuti društvenu skrb nad njihovom sadašnjošću i budućnošću. Briga za graditeljsko i svako drugo materijalno kulturno nasljeđe nije samo posao ovlaštenih stručnih ureda i ustanova, već zahtijeva mnogo širu društvenu participaciju. Građani imaju svako pravo očekivati od nadležnih institucija prostorno i funkcionalno uređenje njihove zajedničke životne okoline, ali i prihvatiti odgovornost za samostalno instigiranje nužnih promjena, barem na razini glasnog neslaganja sa statusom quo. Trogirski motel nalazi se unutar turistički i kulturno visokovrijedne prostorne zone, na samom ulazu u povijesnu jezgru (koja je na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine od 1997. godine), gdje tim više njegov ruševni izgled zabrinjava i ogorčuje građane, ali služi i kao prikladan pretekst potencijalnim ulagačima koje prvenstveno privlači tržišna vrijednost parcele i mogućnost građevinske eksploatacije. U toj situaciji formalna zaštita predstavlja prvi korak, svojevrsnu fizičku i psihološku obranu od mogućih adaptivnih devastacija, postavljanje vrijednosne ljestvice ispod koje se ne može ići u budućim intervencijama. Registracija motela ima i šire učinke. Naime, važno je istaknuti da smo svojom kampanjom potaknuli pozitivan iskorak u zaštiti spomenika jadranske regije prema valorizaciji suvremenijih ostvarenja, a sigurni smo da će se započeti trend nastaviti. Bitno je pravovremeno zaštititi najvrjednije primjerke arhitekture iz razdoblja socijalizma kako bi se osigurala njihova opstojnost i adekvatna prilagodba suvremenim funkcijama i zahtjevima, kao i još krhkije urbanističko nasljeđe. 

Pomalo je apsurdno da Vitićev motel slovi za prvi objekt izgrađen nakon Drugog svjetskog rata na riječkom području kojemu je dodijeljen status zaštićenog kulturnog dobra, dok u središtu grada na potpuniju stručnu prosudbu i pojedinačnu zaštitu još uvijek čekaju kuće Igora Emilija i drugih, a da je trogirski motel zaštićen prije Magaševog stadiona na Poljudu. Sve to svjedoči i o važnosti kampanja projekata kao što je Motel Trogir. Očigledan je nedostatak sustavnog pristupa recentnoj graditeljskoj baštini u većini naših konzervatorskih službi gdje od prosjeka odskače jedino Zagreb, a situacija na terenu jednostavno zahtijeva energičniju i fokusiraniju akciju. Nedavno smo tako javno predložili i nastavljamo razrađivati mogući model formalne zaštite sportsko-trgovačkog kompleksa Gripe-Koteks iz ranih 1980-ih godina (arhitekti Živorad Janković i Slaven Rožić) koji uslijed mutne privatizacije i dirigiranog prepuštanja propadanju danas životari, premda bi svojim multifunkcionalnim prostornim kapacitetima i uljuđenošću javnih površina mogao zadovoljavati mnogobrojne potrebe građana Splita. U slučaju Koteksa smatramo da treba povesti meritornu javnu raspravu, kako zbog važnosti za lokalnu zajednicu, tako i zbog nužnog revidiranja kriterija starosti koji je prečesto argument za odlaganje problema zaštite moderne arhitekture, što ide nauštrb interesa stanovnika i očuvanja nacionalnog fundusa graditeljske baštine, ali pogoduje raznim imovinskim i građevinskim malverzacijama. 

Grad kakav znamo

Razdoblje socijalističke Jugoslavije donijelo je modernizaciju Trogira i izgradnju danas osnovne infrastrukture javnih objekta poput npr. škola, Doma zdravlja te ekspanziju samog brodogradilišta koje je danas neizostavni dio identiteta Trogira, a u kojem je nekad radio i velik broj stanovnika grada i okolnih naselja. Istraživanje se posebno koncentriralo na stanogradnju koju je najvećim dijelom financiralo upravo to brodogradilište. Koji su zaključci?

U svega nekoliko desetljeća u Trogiru je poduzeta opsežna društvena izgradnja bez presedana koja je u mnogim aspektima poboljšala životni standard stanovnika općine. Izgrađeni su objekti za obrazovanje, kulturno-umjetničku djelatnost i zabavu, zdravstvenu zaštitu, državne službe, trgovinu, sport i rekreaciju. Među njima ima građevina koje zavrjeđuju pažnju, bilo zbog uspješnosti arhitektonskog oblikovanja, njihove društvene funkcije, bilo zbog sentimentalne vrijednosti za generacije (starijih) Trogirana. Grad se i danas velikim dijelom oslanja na taj građevinski fundus, posebice kad je riječ o javnim ustanovama kao što su škole; npr. u neposrednom zaleđu grada podignuta je osnovna škola i kompleks srednjoškolskih zgrada i zdravstvene ustanove (Dom zdravlja bio je financiran samodoprinosom građana). Najveći komercijalni sklop, nekadašnja robna kuća Prima, pozicionirana u usjeku povijesnog parka Garagnin-Fanfogna sučelice gradskoj jezgri, bila je kvalitetno projektirana, izvedena i opremljena modernistička građevina (arhitekt Antun Šatara, 1969.), u skladu s visokom simboličkom vrijednošću i društvenim prestižem koji se tada pridavao ovim "hramovima potrošnje".

Posljednjih petnaestak godina u vlasništvu Agrokora, zgrada je podvrgnuta nemarnoj adaptaciji i dogradnji, fasade se koriste kao reklamni panoi, a parkiralište je dokinulo nekadašnju malu, ali ipak važnu javnu, pješačku površinu pristupnog platoa. Na plakat izložbe demonstrativno smo stavili povijesnu fotografiju izvornog izgleda Prime, rječitu komparaciju i metaforu Trogira nekada (u socijalizmu) i sada. Brodogradilište Jozo Lozovina-Mosor, danas Brodotrogir, posebna je tema. Izrastao iz nacionaliziranog manufakturnog pogona obitelji Strojan, od 1950-ih godina nadalje pretvoren je u impozantni industrijski kompleks, ekonomski motor općine. Brodogradilište je imalo i najopsežniji program stanogradnje: od 1950. do 1986. godine izgradilo je više od 400 stanova presudno utječući ne samo na socijalno-ekonomski život grada i okolice, već i urbanizaciju trogirskog kopna. Na izložbi su bili prezentirani stambeni objekti, primjerice, najranijeg poratnog Naselja iz ranih 1950-ih koje je bilo prilagođeno skromnim normativima i građevinskim uvjetima, potom popularni Perkovićev URBS-4, predstavnik racionalne, masovne stanogradnje 1960-ih, do nebodera ispod gradskog groblja kojima je kontroverzan status priskrbila činjenica da su bile najviše stambene zgrade u trogirskoj okolici čija je silueta konkurirala makrovizuri povijesnog grada. Posebno su tretirana dva veća, zaokružena stambena naselja iz 1970-ih i 1980-ih godina: Ribole i Balancane (oba PB "Graditelj", Zvonko Malić i suradnici) kod kojih se primjećuje skretanje prema regionalizmu, oživljavanju mediteranske tradicije i pokušaj stvaranja intimnih zajednica-susjedstva, no koja nisu u potpunosti zaživjela prema zamišljenim parametrima i danas im prijeti slamizacija.

U dijelu trogirske javnosti zgrada arhitekta Nevena Šegvića izgrađena na mjestu u bombardiranjima grada teško oštećenih kuća koje su potom nacionalizirane, predstavlja svojevrsnu kontroverzu, iako se radi o neosporno kvalitetnoj arhitekturi koja je međutim zapuštena. Kako ste Vi ocijenili tu zgradu?

Bombardiranja u Drugom svjetskom ratu najteže su pogodila zapadni dio starog Trogira, zagrađe Pasike, te je 1950-ih odlučeno porušeni stambeni fond restituirati novom izgradnjom na podlozi naslijeđenoga pravilnog rastera urbane matrice. Interpolacije Berislava Kalogjere i Nevena Šegvića definirale su novo zapadno pročelje grada prema kuli Kamerlengo i gradskoj rivi. Stambeno-poslovna višekatnica Šegvića (i suradnika) izazvala je vrlo polemične osvrte, pogotovo kada je problematika zahvata u povijesne ambijente hrvatskih gradova ušla u mainstream stručne diskusije 1960-ih godina, zahvaljujući i još jednom Šegvićevom ostvarenju – zgradi na Peristilu. Grgo Gamulin tada je serijom tekstova u časopisu Telegram istupio protiv najezde investitora i parcijalnih interesa koji su doveli do kritičnog narušavanja povijesnih ambijenata. Šegvićeva trogirska dvokatnica s naglašenim smjenama punih betonskih parapeta i dubokih, zasjenjenih lođa, asocirala ga je na "dvostruka usta koja urliču", prostorni i oblikovni nesporazum koji po svemu kontrastira svom okolišu. Koegzistencija povijesne i moderne arhitekture, u mogućnost koje suvremenici nisu sumnjali, u ovom slučaju nije najsretnije ostvarena. Trogirska kuća sama po sebi posjeduje oblikovne kvalitete, no podbacila je u odnosu prema povijesnom ambijentu zbog čega se s određenom rezervom tretira u inače izvanrednom opusu Nevena Šegvića koji je, uzgred budi rečeno, pokopan na trogirskom groblju.

Kopnena strana grada

Izložba je ukazala i na promjenu u urbanističkim konceptima razvoja grada. S jedne strane onim predratnim, a s druge onim nakon Drugog svjetskog rata. Kako je tekao taj proces i koje su njegove posljedice?

Povijesno gledajući, Trogir je urbana aglomeracija insularnog karaktera – otočni gradić koji se postupno proširivao nasipavanjem i isušivanjem močvarnih plićaka i morskih hridina oblikujući obalnu liniju i sužavajući okolne tjesnace. Tako je nastalo, primjerice, predgrađe Pasike. Urbanizacija izvan povijesne jezgre dogodila se relativno kasno formiranjem novog, težačkog naselja na susjednom otoku Čiovu od 16. stoljeća te sporadičnom izgradnjom na kopnenom zaleđu koje je dugo vremena predstavljalo nesigurniju opciju zbog opasnosti od Turaka. U prvoj polovini 20. stoljeća još uvijek nije jasno gdje će biti buduće težište prostornog razvoja: na Čiovu ili na kopnu. Na južnoj promenadi Čiova oko 1910. godine situira se protomoderno zdanje režije duhana kao svakako reprezentativna, no ipak utilitarna investicija, a ratnih 40-ih godina podižu se tzv. Case minime u sklopu programa socijalne stanogradnje pod talijanskom upravom. Prve arhitektonski značajnije izvedbe na trogirskom kopnu nalazimo uoči Prvog svjetskog rata; riječ je o secesijskim vilama za imućnije naručitelje koji su preferirali življenje u prirodnijem okruženju. Atraktivnost kopnenog priobalja raste infrastrukturnim zahvatima 1930-ih godina, posebice trasiranjem nove prometnice prema Šibeniku te rekonstrukcijom postojećeg kolnog puta prema Splitu, kao i asanacijom močvarnog zemljišta na Solinama kojom se napokon iskorjenjuje malarija.

No tek je po završetku Drugog svjetskog rata otpočela nedvosmislena građevinska ekspanzija preko dotad dominantno poljoprivrednog ili pošumljenog zemljišta trogirskog Malog polja, ponajprije novogradnjama poput zadružnog doma, stambenih naselja i Brodograđevne škole, a kopnenu orijentaciju širenja grada potvrdila je i prva urbanistička regulacija iz 1954. godine. Već je u tom trenutku Cvito Fisković upozoravao da se stambene jedinice za radnike brodogradilišta mogu lakše i logičnije smjestiti na krševitim padinama Čiova, bliže pogonima, uz poštedu vrijednih hektara Malog polja, a u tom stavu zasigurno nije bio usamljen. U daljnjim desetljećima odvijat će se, međutim, ubrzana deagrarizacija trogirske kopnene okolice dovodeći do oprečnog stanja – građevinske saturacije. Na tom limitiranom terenu bilo je gotovo nemoguće provesti diferencijaciju funkcija, tj. klasično urbanističko zoniranje, te je dolazilo do stalnih konflikata. Različiti dionici nadmetali su se u ostvarenju svojih interesa, od turizma i industrije, primarnog sektora (poljoprivrede, ribogojilišta) do društvene i privatne izgradnje. Sve je to rezultiralo neplaniranim i neuravnoteženim zauzimanjem kopna. Mnogi akutni prostorni i komunalni problemi s kojima se danas suočava okolica trogirske jezgre, poput nepovezanosti gradskih punktova, nedostatka urbane opreme, neuređenosti parkovnih i igrališnih površina, staza i ulica, imaju svoje ishodište u ovom periodu te su se samo pogoršali deregulacijom prostorne legislative i uopće ograničenjem utjecaja urbanističke struke i jačanjem špekulativnog kapitalizma nakon 1990. godine.

Koji su uopće najveći promašaji razdoblja kojim se izložba bavi?

Opisana stihijska urbanizacija kopna, djelomice i Čiova, svakako. Tu treba posebno istaknuti kronični problem individualne, najčešće bespravne gradnje koja je uzrokovala posebno tešku prostornu degradaciju i iracionalnu potrošnju vrijednog zemljišta, bilo da se radi o obiteljskim kućama, bilo o vikendicama. U sklopu izložbe nisam se posebno bavila analizom privatne gradnje, legalne ili ilegalne, akcent je bio stavljen na društveni sektor, no suradnjom s Vesnom Perković Jović prezentirana je nekolicina dobrih primjera – kuće za odmor Frane Gotovca na Čiovu i u Seget-Vranjici, čime je upotpunjena slika o dosezima moderne arhitekture šireg trogirskog područja. Kad govorimo o (relativnim) promašajima, treba se dotaknuti i Jadranske magistrale. Naime, skloni smo je ponekad idealizirati ili u najmanju ruku romantizirati. Magistrala je nesumnjivo izvanredni, impozantni infrastrukturni i društveni projekt koji je izvršio nemjerljivi učinak na integraciju i napredak pasivnih krajeva, osobito dotada prometno izolirane Dalmacije. Pospješila je intenzivniju turistifikaciju i industrijalizaciju, fluktuaciju stanovništva, razvoj komercijalnog kopnenog prijevoza, lakšu dostupnost usluga, proizvoda i sl.

No ostavila je i neizbrisive prostorne posljedice, od onih trenutačnih – na zatečene topografske i krajobrazne datosti te graditeljsko nasljeđe, do dugotrajnih – na mogućnost konstruktivnog, održivog gospodarenja priobalnim pojasom. Podsjetimo se da je Prelogova sintagma "baština bez baštinika", za kojom i danas često posežemo boreći se protiv ravnodušnog odnosa naše sredine prema zajedničkim kulturnim tekovinama, zapravo skovana upravo kada su nesmotreno i neosjetljivo rušeni orsani (privezišta i spremišta za čamce) dubrovačkih renesansnih ljetnikovaca kako bi se oslobodio teren za probijanje kolnika Jadranske magistrale. Što se Trogira tiče, magistrala je stvorila preduvjet za turističko aktiviranje rivijere te, kao i u brojnim drugim gradovima, akcelerirala fenomen litoralizacije, odnosno koncentriranja svih bitnih društvenih, gospodarskih i komercijalnih funkcija na uskom obalnom potezu i duž same prometnice.

Komocija koju je magistrala donijela motoriziranom putniku ogleda se i u privilegiranom položaju popratnih servisa. Primjerice, novi autobusni kolodvor smješten je 1969. godine na zaravnjenom platou uz tjesnac Fošu, gdje bez obzira na senzibilitet koji se može iščitati iz arhitektonske artikulacije autora Ante Svarčića, pospješuje stvaranje bučne, prometno zagušene atmosfere nadomak povijesne jezgre. Ista podređenost ekologije životne sredine pred zahtjevima suvremenog masovnog transporta, ponovila se i kod kratkovidne odluke da se splitski aerodrom podigne praktički usred Donjih Kaštela. Ova javno kritizirana odluka značajno je unazadila životnu sredinu Trogirana, što je utvrđeno i sociološkim istraživanjem Slobodana Bjelajca krajem 1970-ih godina i nizom kasnijih ekoloških studija naručenih od strane trogirske općine. Općenito, u ovom razdoblju napretka na mnogim poljima, definitivno se izgubila romantična, pitoreskna slika trogirskog otoka okruženog zelenilom, nastupio je nerazmjer razvoja suvremenih funkcija i očuvanja povijesne autentičnosti urbanog središta. 

Proizvodnja javnosti

Na izložbi ste istaknuli ulogu društveno angažiranih pojedinaca koji su, bilježeći svoje vrijeme, ostavili vrijedne zapise i doprinijeli izgradnji kritičke svijesti i društvene odgovornosti. To su osobe poput profesora Ive Babića i drugi.

Kritička razmišljanja suvremenika neprocjenjiv su izvor za svakog povjesničara. Pronalazeći i iščitavajući objavljene tekstove iz tadašnjeg vremena, a bilo ih je u stručnoj periodici, dnevnim novima, pa i biltenima radnih organizacija (brodogradilišta), nanovo sam si osvijestila važnost otvorene razmjene mišljenja suvremenika. Pa i važnost postojanja takve periodike. Bez upornih reagiranja prof. Ive Babića i drugih javnih djelatnika, poput Antoanete Pasinović, Željke Čorak, Grge Gamulina i Tomislava Marasovića, bilo bi nemoguće posložiti kockice istraživanog razdoblja, odnosno formirati stav prema realiziranim i nerealiziranim projektima i prostornim intervencijama koje nisu prošle "ispod radara" tadašnjih kroničara i kritičara arhitekture.

Uzorna je po tom pitanju akcija S.O.S. za baštinu pokrenuta 1976. godine s ciljem da se javnost upozori na patološke procese koji su zadesili hrvatske kulturne spomenike u okolnostima modernog života. Trogirski tim predvodili su spomenuti Ivo Babić, tadašnji ravnatelj Muzeja grada Trogira i Zagrepčanka Antoaneta Pasinović, pokretačica i sudionica brojnih kampanji za afirmaciju kulture prostora. Temeljna namjera projekta bila je ukazati na potrebu zadržavanja kompleksnosti društvenih funkcija unutar povijesnog parametra grada, uz nužnu građevinsku asanaciju, očuvanje ekoloških standarda okolice itd. Akcija je polučila stanovite rezultate, no implementiranje složenijih mehanizama koji bi zagrebli u potkožne uzroke urbane krize Trogira bilo je preveliki zalogaj za ondašnje (a i današnje) nadležne institucije. Javna reagiranja protiv degradacije povijesnog ambijenta Trogira nastavila su se provoditi pod okriljem Društva za zaštitu kulturnih dobara "Trogir" osnovanog 1988. godine (od 1995. nadodanog imena "Radovan") koje aktivno djeluje i danas te skromnim sredstvima održava časopis, organizira peticije, okuplja sumišljenike. I nama je bilo oslonac u izvedbi ovog izložbenog projekta, dugujemo osobitu zahvalnost Danki Radić, predsjednici Društva "Radovan", i Muzeju grada Trogira. 

Ako je tema zapuštenosti, propadanja, pa i odumiranje povijesne jezgre bila aktualizirana 1970-ih godina, danas najveća prijetnja leži u novoj komodifikaciji, u neautentičnim zahvatima koji narušavaju povijesni izgled Trogira (drveni pješački most na Foši, popločenje i hortikultura gradske Rive) te u posezanjima za posljednjim komadima zelenog oboda grada – skandalozni prijedlog UPU Travarica koji je, na sreću, modificiran nakon snažne reakcije, prije svega, javnosti. Opasnost devalvacije prostornih vrijednosti stalna je, mijenja samo predznake i aktere, ali procesi se mogu preokrenuti ako se formira dovoljno glasna opozicija građana, kulturnih radnika i baštinskih aktivista. Stoga i ova izložba nije smjerala samo na proizvodnju znanja, nego prvenstveno na osvještavanje javnosti ili, kako u projektu Motel Trogir to volimo formulirati – proizvodnji javnosti.