Pregled povijesti liječenja, zaštite i porodništva domaćih životinja
Veterinarska medicina ima dugačku povijest jer je kao takva od početka razvoja moderne civilizacije u svemu pratila klasičnu medicinu. Prvi stručni tekstovi, udžbeničkog karaktera, potječu iz, okvirno, 2000. godine pr. Kr. i podrijetlom su iz drevnog Egipta te iz vedskih spisa. Iz tog vremena potječe glasoviti Kahunov ginekološki papirus koji se primarno bavi humanom ginekologijom i opisuje akušerske tehnike, liječenje neplodnosti, dijagnostiku gravidnosti te metode prekidanja gravidnosti i kontracepcije. Uz to opisuje i rasplođivanje mačaka, pasa, goveda i konja, jer su ih u starom Egiptu liječili isti liječnici koji su liječili i ljude. U vedskim se zapisima, koji potječu iz istog perioda, primarno opisuju ljekovite biljke koje se koriste za liječenje pojedinih bolesti različitih vrsta domaćih životinja. Nešto kasnije, u antici, u grčkim gradovima-državama i starom Rimu, također se razvija veterinarska medicina koja je u to vrijeme najviše fokusirana na konje i kućne ljubimce.
Isto tako postoji grčki stručni tekst Hippiatrica, koji datira iz 5., 6. stoljeća. Radi se o kompilaciji stručnih tekstova podrijetlom iz antičke Grčke koje je prikupio i uredio nepoznati bizantinski autor. U tekstu, koji je zamišljen kao nastavno štivo, detaljno se opisuju kirurške tehnike na konjima, poglavito kastracija pastuha i sterilizacija kobila, metode pomaganja prilikom poroda te čimbenici koji mogu utjecati na preživljavanje ždrijebeta. Iz oko 680. godine potječe i tekst rimskog liječnika Callumelle koji opisuje različite tehnike liječenja domaćih životinja. Iako su Rimljani poznavali i koristili tehniku carskog reza i kod ljudi i kod životinja, ovaj je autor ne spominje. Carski rez se osim u starom Rimu koristio i u drevnoj Kini i Indiji prije više tisuća godina. Njegova funkcija nije bila pomoći majci, već spasiti život novorođenčeta kad majka nije imala nikakve šanse preživjeti. Premda o tome nema pisanih zapisa ni dokaza, ponegdje se uzgred spominje da su neke rodilje ipak uspjele preživjeti carski rez, čak i u antičko doba. Zanimljivo je da je prvi poznati i opisani carski rez koji je rodilja preživjela, izvršio na svojoj supruzi švedski nadriveterinar (školovani majstor za sterilizaciju krmača), Jacob Nufer, 1580. godine.
Procvat humane i veterinarske kirurgije U 16. i 17. stoljeću općenito niču strukovne udruge, a s njima i školovanje priučenih majstora za liječenje domaćih životinja pa se tako potkivači dodatno školuju za liječenje hromosti konja, a postoje i majstori specijalizirani za kastracije radnih životinja (konja i volova) te svinja za tov, poput već spomenutog Jacoba Nufera. Za pravi procvat, i humane i veterinarske kirurgije, ipak je bilo potrebno dodatno razviti kirurške tehnike te otkriti asepsu, antisepsu i metode transfuzije krvi i antibiotike, što se dogodilo tek u 19. stoljeću.
Iako podaci o ostalim metodama liječenja i tzv. nadriveterinarima za konje postoje još od 5. stoljeća, regulirana i organizirana veterinarska struka postoji negdje od 14. stoljeća, kad je u Velikoj Britaniji osnovana prva strukovna udruga koja je nadgledala, školovala i licencirala "veterinare-potkivače za konje". U to se vrijeme znanje stjecalo isključivo individualnim naukovanjem-šegrtovanjem kod već iskusnog majstora, čime se stjecalo znanje i iskustvo za daljnji samostalni rad. Iz tog vremena datira i poznati renesansni udžbenik Anatomia del Cavallo (1598.) talijanskog mislioca i znanstvenika Carla Ruinija koji prvi detaljno i točno opisuje građu konja.
Prva ozbiljna višegodišnja veterinarska škola osnovana je u Lyonu 1762. godine da bi se suzbile zarazne bolesti stoke, prije svega goveđa kuga, no upravo je ta škola odigrala presudnu ulogu u osnutku ozbiljnije veterinarske naobrazbe u Europi. Većina veterinarskih škola ipak je osnovana u 19. stoljeću, kad se veterinarske škole počinju osnivati i u SAD-u. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do procvata i razvoja veterinarske medicine. Međutim, za razvoj porodništva domaćih životinja bilo je ključno otkriće različitih hormona, potom tehnika umjetnog osjemenjivanja i na kraju ultrazvuka, što su sve izumi koji se vežu za drugu polovicu 20. stoljeća. Upravo stoga razdoblje od 1970. godine do danas nazivamo revolucijom u razvoju porodništva i reprodukcije domaćih životinja, jer se tek tada razvila moderna veterinarska theriogenologija koju danas poznajemo.
Životinje i ljudi kroz hrvatsku povijest Iako o tome nema decidiranih povijesnih zapisa, vrlo je vjerojatno da je razina veterinarske skrbi u Hrvatskoj po svemu bila sukladna već opisanim tokovima razvoja veterinarske medicine i porodništva u ostalim dijelovima Europe. Tome u prilog idu i srednjovjekovni statuti koji između ostalog reguliraju i zaštitu zdravlja ljudi i životinja. Tako se, primjerice, u Vodnjanskom statutu iz 1492. godine spominje da svi stanovnici grada moraju pred kućama ostaviti zdjelice s vodom kako bi psi lutalice, mačke i ptice mogli utažiti žeđ. Jednako tako, primjerice Korčulanski statut (1214.), Hvarski statut (1331.) i Dubrovački statut (1272.) reguliraju zaštitu zdravlja ljudi putem kontrole kretanja i držanja domaćih životinja, uvjete klanja i prodaju mesa i ribe te načine uzgoja i držanja domaćih životinja.
Nešto kasnije, početkom 15. stoljeća, osnovana je Cavalleria Croata-Croati a Cavallo, elitna laka konjanička jedinica mletačke vojske čiji je osnovni zadatak bio zaštititi Dalmaciju, kao granično područje Mletačke Republike, od osmanlijskih prodora i osvajanja. Konjanici koji su je sačinjavali bili su Hrvati, a jahali su na malenim i okretnim konjima orijentalnog tipa. Jedinica se sastojala od većeg broja organizacijskih podjedinica od kojih je svaka imala od sto do petsto konjanika (prema dokumentima sačuvanim u Državnom arhivu u Zadru) te je u kontinuitetu sudjelovala u obrani od Osmanlija, sve do 18. stoljeća. Tako velik broj vrijednih i svestrano upotrebljivih konja morala je pratiti i adekvatna njega i liječenje, ali o tome nažalost ne postoje pisani tragovi.
Ipak, važno je naglasiti da je Cavalleria Croata bila smještena u utvrđenim konjušnicama svuda po Dalmaciji pa tako i u Sinju koji se 1715. godine uspješno obranio od Turaka, zahvaljujući između ostalog i malobrojnoj, ali visokomotiviranoj i dobro organiziranoj konjici. Današnji Alkarski dvori i Muzej Sinjske alke nalaze se upravo u Kvartirima, nekadašnjem sjedištu Cavallerie Croate, u kojem je u 18. stoljeću bilo smješteno oko 350 vrhunski obučenih i istreniranih jahaćih konja. S obzirom na to da su se konjanički običaji i održavanje Sinjske alke u potpunosti sačuvali i ove godine proslavili 300 godina postojanja i kontinuiteta – te da su dobro opisani u austro-ugarskom izvješću iz 1798. i Alkarskom statutu iz 1833. godine, jasno je da je već tada postojala svijest o važnosti pravilnog držanja, pa čak i dobrobiti konja. Tako Alkarski statut iz 1833. godine jasno definira dopuštenu i nedopuštenu konjsku opremu, propisani tjelesni okvir i brzinu konja na trkalištu, kao i način jahanja i osobine konjanika. S obzirom na očiglednu povezanost sinjskih alkara i Cavallerie Croate, možemo pretpostaviti da su pravila koja se primjenjuju u viteškoj igri alci i opisana u spomenutim dokumentima, višestruko starija te da potječu iz vremena osnutka Cavallerie Croate, odnosno iz 15. stoljeća. U već spomenutom Državnom arhivu u Zadru postoji niz pisanih tragova o tome kako su se natjecanja slična Sinjskoj alci održavala svuda po Dalmaciji; od 16. do 18. stoljeća kao oblik vojne vježbe i demonstracija konjaničke vještine, a u organizaciji različitih konjaničkih vojnih bratovština. Novija istraživanja dobrobiti i stresa alkarskih konja prilikom priprema i natjecanja za Sinjsku alku iz 2011. godine, pokazala su da njihova drevna pravila i običaji vezana za treniranje i upotrebu konja u alci rezultiraju samouvjerenim, zdravim i dobro pripremljenim konjima koji se uspješno nose s izazovima vrućine, gužve, neobičnih zvukova i tjelesnih i psihičkih napora koje ta drevna igra nosi sa sobom.
Sustav veterinarskog obrazovanja Eudukacija potkivača i već spominjani veterinarski zanati poput kastratora za radne životinje, također se spominju u različitim zapisima pa se tako u Dalmaciji u to vrijeme uvriježio naziv "škopiguda", a označavao je majstora obučenog za kastracije muških i sterilizaciju ženskih svinja. Općenito se ozbiljnija i dokumentirana organizacija veterinarske profesije – a samim time i školovanje budućih stručnjaka – veže ponajprije za vladavinu habsburške carice Marije Terezije koja je 1765. godine poduprla osnivanje Veterinarskog fakulteta u Beču, koji je kao takav jedan od najstarijih u Europi, a potom za tzv. prosvijećeni apsolutizam i vladavinu Franje Josipa (1830.-1916.) koji je uveo i ustrojio državni sustav koji je omogućio napredak u svim sferama civilnog društva, a posebice u popularizaciji školovanja i unaprjeđenju zdravstvene zaštite ljudi i životinja. Na Veterinarskom fakultetu u Beču su se od njegovog osnutka školovali i imućniji Hrvati, a na području Hrvatske djelovali su i veterinari drugih nacionalnosti s područja Monarhije, posebice u sastavu vojne konjice. S obzirom na to da je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske sve do 1918., naši su se veterinari kontinuirano školovali u velikim sveučilišnim centrima Monarhije, prvenstveno u Beču i Budimpešti, dok je dio budućih intelektualaca – svih preferencija, pa tako i veterinarske – iz Dalmacije odlazio u Italiju na školovanje. Raspadom Austro-Ugarske i nastankom prve Jugoslavije, bivši austrougarski studenti osnovali su 1920. godine, u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, Veterinarski fakultet.
Prva organizirana nastava iz predmeta Primaljstvo i specijalna patologija i terapija (klinika) porodilja provedena je u šk. god. 1923./1924., u okviru Klinike za porodništvo koja se tada nalazila u sklopu Klinike za preživače. Prvi predstojnik i organizator Klinike za porodiljstvo bio je prof. Mile Rajčević. Od 1935. godine Porodništvo je jedinstven i zaseban predmet koji je osmislio i nadopunio tim tadašnjih nastavnika s Klinike koje je predvodio predstojnik, akademik prof. dr. sc. Božidar Oklješa. U Hrvatskoj je od 1947. godine uvedeno i umjetno osjemenjivanje, najprije goveda, a potom i ostalih vrsta domaćih životinja, što je također popraćeno i nastavom iz umjetnog osjemenjivanja, kao i tečajevima za veterinare praktičare koje su također provodili nastavnici Klinike za porodništvo. Na inicijativu nastavnika Klinike, 1948. godine osnovan je poseban Centar za reprodukciju u Križevcima, u kojem se od tada u kontinuitetu drže rasplodni bikovi, nerasti, pastusi i jarci od kojih se, uz pojačan nadzor nad njihovim zdravstvenim stanjem te odabirom elitnih rasplodnjaka, uzima, kontrolira i pohranjuje sperma za umjetno osjemenjivanje plotkinja.
Prvotna namjena Centra bila je suzbijanje spolno prenosivih bolesti domaćih životinja da bi potom preuzeo vodeću ulogu u uzgoju i selekciji domaćih kopitara i papkara. Od 1992. godine u sklopu Klinike za porodništvo djeluje i Laboratorij za asistiranu reprodukciju koji je utemeljio prof. dr. sc. Zdenko Makek. U tom se laboratoriju provode najsuvremenije metode biotehnologije rasplođivanja koje uključuju detaljne analize sperme, biotehnološke postupke superovulacije s prikupljanjem i ocjenom jajnih stanica, oplodnju in vitro, uzgoj i krioprezervaciju zametaka različitih vrsta domaćih životinja, složene imunološke i biokemijske analize spolnih hormona i ostalih bioaktivnih tvari bitnih za rasplođivanje domaćih životinja te postupke embriotransfera. Laboratorij uz svoju znanstvenu, stručnu i nastavnu funkciju ima važnu ulogu i u očuvanju hrvatske nematerijalne baštine jer sudjeluje i u formiranju banke gena svih relevantnih autohtonih pasmina domaćih životinja Hrvatske. Pritom usko surađuje s brojnim domaćim i međunarodnim institucijama koje na interdisciplinarnom nivou, a u sklopu međunarodnog projekta, rješavaju to važno pitanje.
Današnje stanje Današnja Klinika za porodništvo i reprodukciju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu djeluje u sastavu Odjela klinika sa sustavom 24-satnih dežurstava, pri čemu u potpunosti udovoljava najvišim standardima sveučilišnih bolnica za životinje. Uz specijalistički nadzor i liječenje neplodnosti te asistiranu reprodukciju svih vrsta domaćih životinja, na klinici se životinje i hospitaliziraju te kontinuirano motre u jedinici intenzivne skrbi, uz inkubator za osjetljivu novorođenčad i posebne uvjete brige za teško oboljele rodilje, životinje koje se oporavljaju od karcinoma na spolnim organima i mliječnoj žlijezdi te ostale životinje koje trebaju pojačanu skrb tijekom liječenja. Klinika provodi i najsloženije kirurške i dijagnostičke zahvate na spolnim organima životinja – pri čemu se posebno pazi na pravilo minimalne invazivnosti što se uglavnom postiže endoskopskom kirurgijom po čemu je vodeća Klinika za porodništvo i reprodukciju domaćih životinja u regiji.
Sve navedeno sastavni je dio nastave za studente veterinarske medicine u sklopu obaveznih i izbornih predmeta na integriranom prediplomskom i diplomskom studiju veterinarske medicine, doktorskom studiju veterinarske medicine te na nizu specijalističkih studija poput Theriogenologije, Uzgoja i patologije malih mesoždera i slično. Također je i sastavni dio tečajeva za veterinare u sklopu programa kontinuirane edukacije.
Naša veterina i bolonjski proces Današnja nastava iz Porodništva i reprodukcije domaćih životinja ocijenjena je najvišim ocjenama prilikom međunarodne evaluacije nastave na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u sklopu EAEVE (European Association of Establishments for Veterinary Education) vizitacije te je u potpunosti usporediva sa sličnim programima koji se provode na prestižnim veterinarskim fakultetima u visokorazvijenim zemljama EU. Tome u prilog govori i činjenica da je u sklopu mobilnosti studenata veterinarske medicine unutar Bolonjskog procesa na programima ERASMUS i CEEPUS veoma velik broj studenata iz Španjolske, Belgije, Italije, Danske, Finske, Češke i Poljske, koji su dio nastave iz kliničkih predmeta, a samim time i iz porodništva, odlučili odslušati upravo u Zagrebu. S obzirom na visoki stupanj umreženosti nastavnika s Klinike za porodništvo i reprodukciju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sa svim relevantnim međunarodnim znanstvenim, strukovnim i nastavnim udrugama koje se bave reprodukcijom domaćih životinja, Europski koledž za reprodukciju domaćih životinja (ECAR) te Europsko društvo za reprodukciju domaćih životinja (ESDAR) povjerili su organizaciju međunarodne ljetne škole iz reprodukcije preživača upravo Klinici za porodništvo i reprodukciju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Međunarodna ljetna škola reprodukcije preživača za doktorande i rezidente na Diplomate programu ECAR koledža s velikim je uspjehom i uz gostovanje predavača iz Velike Britanije, Njemačke, Belgije, Mađarske, Austrije i Hrvatske održana u Splitu u srpnju 2012. godine. Polaznici su pristigli iz svih zemalja EU te iz bogatih i razvijenih zemalja Bliskog istoka.
Na osnovi svega navedenog, razvidno je kako nastava iz porodništva i reprodukcije domaćih životinja u Hrvatskoj ima veoma dugu i bogatu tradiciju, u potpunosti ukorijenjenu u europske trendove te u svemu usporedivu s povijesti porodništva i reprodukcije domaćih životinja u susjednim zemljama poput, primjerice, Mađarske i Austrije. Također možemo utvrditi kako je današnji status nastave iz porodništva i reprodukcije domaćih životinja u Hrvatskoj u potpunosti izjednačen i usporediv sa sličnim programima u ostalim zemljama EU te je kao takav i međunarodno priznat i visoko ocijenjen. Stoga je realno očekivati da će i ubuduće slijediti razvoj veterinarske znanosti i struke te educirati buduće doktore veterinarske medicine u skladu s najvišim međunarodnim standardim