U Povodu obilježavanja tridesete obljetnice Dr. INAT-a razgovaramo s njegovim voditeljem i umjetničkim direktorom, te selektorom Međunarodnoga kazališnoga festivala PUF
Moguća leksikonska natuknica o Dr. INAT-u mogla bi glasiti recimo nekako ovako: riječ je o dvoznačnom akronimu: Dr. = Dramska radionica; INAT = Istarski narodni amaterski teatar, odnosno – kasnije modificirano kao Istarski alternativni teatar; i nadalje, odnosno prije svega – spomenuti akronim – koji sadrži i Istru i amaterizam i profesionalni teatar – potencira inat, prkos, jer, kako često pojašnjava Branko Sušac, umjetnički direktor i selektor Međunarodnoga kazališnoga festivala PUF i voditelj Dr. INAT-a, INAT u sebi sadrži njihov “statut” i povijest. Međunarodni kazališni festival PUF je osnovao alternativni četverac, voditelji četiriju najzaslužnijih izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta – Branko Sušac iz pulskoga Dr. INAT-a, Davor Mojaš iz dubrovačkoga Lera, Nebojša Borojević iz sisačke Daske i Romano Bogdan iz čakovečkoga Pinkleca. Spomenuti je festival, čije je prvo festivalsko izdanje inaugurirano 1. srpnja 1995., niknuo iz pozicija pobune protiv amaterizma i profesionalizma, jer kako je, sada već davne, 2000. godine dijagnosticirao Branko Sušac, u tim prostorima “nas više nitko ne želi: ne žele nas amateri jer smo postigli neki status; ne žele nas profesionalci jer je to jedna gnjusna cehovska organizacija kojoj je bitna diploma Akademije dramske umjetnosti bez obzira na naš dugogodišnji rad” (usp. Zarez, 36, 20. srpnja 2000). Inače, verbalni okršaj s fascinacijom neizrecivim Kazalište Dr. INAT započelo je 1983. godine na Smotri kazališnih amatera Hrvatske i strastveno ga provodi sve do danas kada sa saborskom zastupnicom Ružom Tomašić ulazimo u EU. Pritom sâm Branko Sušac, inače strastveni mačkoljubitelj, u svojoj svakodnevnoj umjetnosti ponašanja spaja naizgled nespojivo (sve je što je pozitivnokvalitativno, naime, prema hermetičkom zakonu ipak – nadam se – spojivo): dakle, Artaudovu sumnju u logocentrizam i svoju, kako često navodi, “dugu jezičinu” u odnosu spram političkih moćnika.
Kazalište kao baba vračara Nedavno je Kazalište Dr. INAT obilježilo 30. godišnjicu sustavnoga rada. Eto, podsjeti nas na same početke o kojima si, istina, nešto rekao u davnom intervjuu za Zarez 2001. godine, no tada smo svi bili trinaest godina mlađi, a pritom smo kao naslov za taj razgovor odabrali odrednicu “Kazalište kao baba vračara”.
- U jednom dvorištu, u jednom Sisku, pod jednim stablom, prije 80-ak godina, curice su radile kazališnu predstavu. Jedna od tih curica bila je moja majka. Još dan-danas sumanuto tražim to dvorište i to drvo. U svojim snovima i snoviđenjima to drvo svako malo procvjeta i napravim poneku predstavu. Što je drvo starije, to me bolje štiti od kiše i nevremena, oplakuje moj nemir i moje predstave. I bi početak...
Prije INAT-ovog početka, napravih dvije predstave. Jedna je bila zabranjena – Hodanje prugom Slobodana Šembere, koja je skinuta s repertoara jer dva tipa hodaju prugom, dođu do kraja pruge, vraćaju se natrag jer je važnije hodati nego stati. Napad na kontinuitet Revolucije. A ja i dalje hodam. Partija me tada razveselila toliko da sam napravio cabaret. Bilo je jako smiješno; svi veseli i tako je počeo INAT. (smijeh)
O strahu koji je postao perfidniji Koje su predstave INAT-ovci ostvarili od kada je objavljena monografija o INAT-u, a koju potpisuje Dubravka Lampalov, dakle, od prije četiri-pet godina (Kazalište Dr. INAT Pula: 20 godina, ur. Branko Sušac. Pula: MEDIT, 2009).
- Obnavljam predstavu Proba orkestra, napravljenu prije dvadeset godina. Predstava je u ono vrijeme imala kultni status. Rugala se Tuđmanovoj čvrstoj ruci. Obnavljam je već pet mjeseci… U međuvremenu mi je troje ljudi puklo (pokretenilo, pošizilo, skrenulo, odlijepilo, pošandrcalo, pregorjelo), a strah je kod ljudi postao perfidniji, bolesniji, rasprostranjeniji, intenzivniji, suviše invazivan. Završavamo predstavu skoro bolno. U ansamblu ponekad kaotično; rađaju se i ljubavi, druženja, zajedničko kuhanje... Glumci su se počeli znojiti na sceni. Udišem taj miris koji je eliksir njihovih života, omamljuje me i snaži (Ana se jučer nasmiješila na probi). Tretman je, dakle, uspio. Kazalište kao lijek? Jedna od zadnjih naših predstava Ženom neka se zove – a mislio sam da sam ih shvatio još u 25. godini i da nema riječi s kojima bi se ženi bilo što objasnilo… Odlučili smo se stoga samo na pokret, zvuk, glas, miris i vraćanje na teatar okrutnosti.
Spasio sam se tim radom u kazalištu bar malo. Povodom proslave trideset godina rada kazališta Dr. INAT piše u novinama da smo s predstavama obišli cijeli svijet, tridesetak zemalja, dobili tridesetak nagrada, postali jedan od zaštitnih znakova grada Pule (smijeh), a stvar je što se tiče domaćih prilika – sasvim suprotna – gostujemo uglavnom samo u vlastitoj kući. Na tu 30. obljetnicu došli su tako bivši i sadašnji članovi i vjerni naši pratioci iz Ljubljane, Zagreba, Beograda, uz naravno gomilu Puležana; bila je i Jelena s djecom, Goga s djecom, Nevena s djecom. Gle, evo i Vlatke, žestoko našminkane. Gomile bivših članova. Ne pričamo o kazalištu, smješkamo se jedni drugima. Više kao pripadnici tajne sekte, vjernici kojima je kazalište promijenilo život. Ugodno je! Izvlači me iz vlastitog besmisla, hrani me i daje nadu.
Trenutačno na sceni imam 12 ljudi. Njih sedmero visokoobrazovanih traži posao! Osma članica radi za 2000 kn mjesečno, a pritom plaću prema našoj demokratskoj recepturi nije dobila od prosinca. Deveta je “volontirala” u jednoj školi za 1600 kn. Svoj bijes i apatiju “izbacuju” na sceni. KAZALIŠTE KAO LIJEK! Teatar života živi. Artaud živi. Daaa, želim dodati da na dan kad je veliki Artaud umro, rodila se moja malenkost. Ponekom članu INAT-a dam da čitaju Artauda.
Ostali smo svoji! Sve smo to platili. Ruža Tomašić i ja ulazimo u EU. Još uvijek se nadam da postoje dvoja ulaznih vrata! Vjerujem da će naš zajednički europski izlet biti potka za novu predstavu. Mogla bi to biti dobra predstava – TEATAR OKRUTNOSTI!
Hrvatska rapsodija bez Krleže Pritom si sa Šandorom Slackijem, koji figurira gotovo kao zaštitni izvođač Dr. INAT-a, izveo performans Hrvatska rapsodija. Opiši za čitatelje/ice Zareza navedeni performans s krležijanskom referencom, pri čemu zapravo možemo reći da je to tvoj prvi najavljeni performans.
- Dakle, ovako. Glazbena pozadina – Ravelov Bolero. U salu ulazi glumac beskrajno polako (slow, slow, slow motion). Ispod desnog pazuha nosi dugu ružičastu dasku. Stane. A i glazba raste. Stoji u profilu prema publici 3 do 5 minuta. Polako premješta dasku ispod lijevog pazuha. Stoji 2-4 minute. Usporeno spušta dasku na pod; glazba staje, glumac staje na dasku. Očajan, bezglasni krik. Glazba se nastavlja, glumac uzima dasku i polako izlazi.
Za Kulturpunkt si spomenuo performans koji si izveo na zajedničkoj press konferenciji u okviru kojega si stavio flaster preko usta i minutu odšutio te navodiš kako te župan od tog performansa šutnje ne dira već tri godine. Je li navedena reakcija bila spontana ili si je izveo promišljeno? Te koji je tvoj posljednji performans reakcije/akcije/intervencije?
- Još uvijek se spominje performans Flaster, kad sam pri potpisivanju ugovora s kulturnim djelatnicima Istarske županije, nakon silnih hvalospjeva koje su izrekli kulturnjaci, izišao sâm da potpišem navedeni ugovor, s flasterom zalijepljenim preko usta, stojeći bez riječi nekoliko minuta. Sapienti sat. Nakon službenog dijela, uslijedilo je uobičajeno kuloarsko ogovaranje župana. A što se tiče mojih svakodnevnih performansa – njih je nebrojeno, i o njima ćemo nekom drugom prigodom kad me neće ovako razdirati glava. Zadržimo se sada još na županu, ako smijem, zaista kratkim komentarom…
U našim putovanjima po svijetu gledali su nas i ministri i gradonačelnici i razne “face”. Naš župan, naš da Vinci Svestrani, u svojih 40 do 100 godina, koliko je na vlasti, nije nam ukazao čast nazočiti nijednoj predstavi PUF-a.
- I završno, što možemo, Brankec moj, očekivati na ovogodišnjem 19. PUF-u?
Dolaze predstave iz Italije, Češke, Njemačke, Izraela, Srbije, Švedske, Ukrajine, a još uvijek pregovaramo s nekim hrvatskom kazalištima i Španjolskom. Za kooprodukciju Anno Domini izvođačima iz Švedske još uvijek tražimo sredstva. Moja majka je dobro. Moja žena je dobro. Moja mačka Sisi je dobro. Moje Ministarstvo kulture nije dobro. Možda da se obratim Ministarstvu zdravstva za dodatna sredstva?
Želio bih završiti ovaj kratak fragment-intervjuu, koji nismo uspjeli obaviti u onom opsegu koji smo prvotno zamislili, jer me tjednima užasno boli glava (smijeh), čestitkom koju nam je naš prijatelj-pjesnik Enes Kišević uputio povodom navedene obljetnice. “Poštovanom i dragom prijatelju Branku Sušcu, kojemu je Dr. Inat jedina vjera, nada i nacija.