Marta Medvešek  

Lijenost, majka savršenstva

Je li hiperprodukcija reakcija na strah od praznine? Arthur Schopenhauer smatrao je da slobodno vrijeme mnoge zastrašuje zato što ne znaju što bi sa sobom kada ne moraju raditi. Time se objašnjava i zašto toliko ljudi mrzi nedjelju, dan “prisilnog odmora”. U društvu u kojem ljudi svoje vrijeme sve više podređuju produktivnosti i profitabilnosti, a granica između posla i slobodnog vremena sve je mutnija, umjetnici su oduvijek zauzimali posebno mjesto – njihov rad podliježe drugačijim kriterijima. No nisu li i oni sve više žrtve profesionalizacije i optimalizacije rada? A opet, iako se fokus s umjetničkog stvaralaštva premješta na tržište umjetninama, umjetnike se i dalje često doživljava kao neradnike koji ni na koji način ne pridonose društvu. 

Tom predrasudom poigrava se i izložba New Ways of Doing Nothing, istražujući što se događa kada “nerađenje ničega”, neaktivnost i odbijanje produktivnosti postanu izvori inspiracije za kreativni proces. Kustosice Vanessa Joan Müller i Cristina Ricupero u sklopu ove grupne izložbe održane u Kunsthalle Wien u Beču od 27. lipnja do 12. listopada 2014. predstavile su radove 21 umjetnika/umjetničkih kolektiva u kojima se autori suprotstavljaju aktivnosti, proizvodnji i radu te pružaju afirmativan pogled na različite oblike pasivnosti i –  nazovimo je tako – lijenosti.

Nije lako biti lijen Koncept izložbe direktno me podsjetio na postkonceptualnog umjetnika Mladena Stilinovića i njegov tekst “Pohvala lijenosti” iz 1993. godine. Prema njemu, umjetnost na Zapadu ne postoji i ne može više postojati jer umjetnici Zapada nisu lijeni – što znači da više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Stilinović skreće pažnju i na tekst Kazimira Maljeviča “Lijenost - prava istina čovječanstva” iz 1921. godine, u kojemu autor objašnjava zašto je strah od lijenosti pogrešan te nudi viđenje lijenosti kao “majke savršenstva” umjesto “majke svih poroka”.

Način na koji je bečka izložba naslovom privukla pažnju šire publike ukazuje na točnost Maljevičeve istine o čovječanstvu. Svi mi, do neke mjere, zapravo želimo ne raditi ništa. Dopadljiv izbor teme i smještaj u jednom od renomiranih muzeja u samome središtu Beča, New Ways of Doing Nothing zvuči kao pun pogodak. Što zapravo ova izložba i jest, iako mi je trebalo malo više vremena da to shvatim. Iz muzeja sam, naime, izašla poprilično razočarana. Nije mi bilo pretjerano jasno što sam vidjela niti za koje je to veće dobro. Sve je ostalo nekako prazno, nedorečeno, mlako, što zapravo i ima smisla s obzirom na “pasivnost” teme. Kako prikazati radove čija je glavna okosnica neaktivnost, nerad, lijenost, a da ta atmosfera ne proguta i promatrače? 

Ova izložba svojim atraktivnim nazivom kao magnet privlači posjetitelje – čak i one koji inače ne zalaze u muzeje – no zapravo za takvu publiku nije postavljena. Većina izloženih radova referira se na neka ranija djela ili ideje iz povijesti umjetnosti pa bi posjetitelj trebao biti ili izrazito dobro informiran i upoznat s konceptualnom i suvremenom umjetnošću, ili pak dovoljno zainteresiran da pročita cijelu knjižicu. Upravo mi se knjižica učinila kao najveći propust organizatora – popratni tekstovi su predugi, čak i za marljivog čitatelja poput mene. Tekstovi sami po sebi čine jasno zaokružene cjeline koje doista uvode u svijet i djelo svakog od predstavljenih umjetnika te odlično funkcioniraju kada ih se čita naknadno, u miru. No njihova prvobitna uloga – a to je da olakšaju praćenje izložbe – ostaje neispunjena. 

Od cijele izložbe najviše mi je pažnje zaokupila fraza “Could someone’s everchanging memory be declared a work of art?” koja se sasvim usputno pojavljuje u radu Maria Garcie Torresa, meksičkog umjetnika koji istražuje zaboravljene detalje iz recentnije povijesti umjetnosti. Uz taj citat i nekoliko duhovitih doskočica ili poetičnih momenata, izložba me ostavila nekako ravnodušnom. Budući da mi se to već više puta dogodilo s Kunsthalle Wien, posumnjala sam da bi problem mogao biti u meni pa sam odlučila dublje se posvetiti ovoj izložbi. Srećom! Prvo sam pročitala katalog od korica do korica, a zatim samostalno nastavila istraživanje. Što sam dublje ulazila u tematiku – tko se sve bavio ovom temom, nevjerojatno omiljenom među umjetnicima i filozofima – to sam više uviđala njenu opsežnost i počela cijeniti golemi posao koji su kustosi odradili. Riječ je o zaista neiscrpnoj temi, u koju su utkane mnoge prekrasne misli o ljudskoj vrsti i smislu postojanja, a ova je izložba samo zagrebla njezinu površinu. New Ways of Doing Nothing zapravo posjetiteljima pruža mogućnost da budu lijeni (predugi tekstovi kao da su napravljeni da ih se ne pročita!), da naprave stanku, uzmu trenutak za promišljanje, urone u svijet polaganosti kao suprotstavljanje preobilju projekata, ideja i informacija s kojima se neprestano susrećemo. 

Radije ne bih Jedan od središnjih motiva koji se provlači kroz cijelu izložbu lik je pisara Bartlebyja iz novele Bartleby, pisar Hermana Melvillea iz 1853. godine. Bartleby, koji svog poslodavca izluđuje odgovorom “I would prefer not to” na svaki zadatak koji se od njega traži, odbijajući bilo kakav konstruktivni rad, jedna je od ključnih figura moderne kulture. Niz izloženih radova direktno se nadovezuje na lik ovog pisara koji odbija produktivnost, efikasnost i autoritet. Francuski umjetnik Etienne Chambaud radom “Disclaimer” u obliku neonskog natpisa I would prefer not to, too, direktno se referira na Bartlebyja. Neonski natpis, čiji je izvorni smisao skretanje pažnje agresivnim svjetlom, ovom prilikom ostaje ugašen. Dodatkom riječi too originalnom tekstu na engleskom jeziku te korištenjem rukopisa jedne od kustosica izložbe, postavlja se i pitanje autorstva te uloge umjetnika i kustosa u umjetničkoj produkciji. 

Radom “Bartleby le scribe brickbat” umjetnički kolektiv iz Pariza Claire Fontaine također se referira na isti lik, izlažući dvije cigle omotane u korice knjiga – dvojezičnog izdanja Melvilleove knjige i talijanskog izdanja skupine tekstova pod naslovom Bartleby, the Formula of Creation. Koristeći koncept “brickbata” – projektil omotan u prijeteću poruku koji se najčešće ubacuje kroz prozor kao zadnje upozorenje – umjetnici se pozivaju na Bartlebyja kao primjer za potpuno odbacivanje autoriteta  i štrajk protiv svega što subjekte ograničava i zarobljava.

Drugi kultni lik koji nam je predstavljen je 25-godišnji student iz filma Un homme qui dort (Čovjek koji spava) Georgea Pereca i Bernarda Queysannea. Pariški student jednoga dana odbija nastaviti studij te postaje indiferentan prema svijetu oko sebe. Povlači se iz života, iz društva, besciljno luta ulicama Pariza. San i spavanje postaju jednostavni produžetak svakodnevne neaktivnosti. Hodati cijelu noć ili ostati u krevetu cijeli dan, zapravo je svejedno. Smirena naracija ženskog glasa izravno se obraća gledatelju u drugom licu jednine, koji tako postaje aktivni sudionik priče: “You have hardly started living, and yet all is said, all is done.”

Suživot lijenosti i umjetnosti Veliki broj predstavljenih radova temelji se na tekstu i igri riječima. Iz jednoga od njih, rada švedskog umjetnika Karla Holmqvista, “Untitled (Doing Nothing Wallpaper)”, potječe i naziv izložbe. Od ostalih radova s tekstualnom osnovom ističe se rad njemačke umjetnice Natalie Czech “Today I Wrote Nothing” koji se temelji na dnevničkom zapisu Daniila Harmsa. Ovaj ruski avangardni pjesnik jednoga je dana 1937. godine zabilježio:  “Danas nisam ništa napisao. Nema veze. 9. siječnja”. Natalie Czech u seriji fotografija stvara varijacije izbacivanjem riječi i fragmentiranjem citata – od egzistencijalne samopotvrde “I Do Matter” do lakonskog “Nothing” – naglašavajući mogućnosti jezika i njegove interakcije s maštom. Urugvajski umjetnik Alejandro Cesarco u radu “Why work?” u obliku sadržaja knjige prikazuje niz naslova tekstova i studija koje se bave temom pasivnosti i lijenosti, a kolekcija je tim više zanimljiva što svi ti radovi doista postoje (npr. Paul Lafargue, “The Right To Be Lazy”, ili Roland Barthes, “Dare to be Lazy”).

Zanimljivi su i ostali načini na koje su predstavljeni umjetnici pristupili temi. Robert Breer u radu “Moving Canvas” slikarsko platno gotovo neprimjetno pomiče lijevo-desno, Mathias Delplanque u “My Room When I’m Not There” prikazuje snimke prostora bez ljudske prisutnosti, a Lasse Schmidt Hansen serijom fotografija “Making Things” pruža četiri prikaza iste sobe s istim namještajem u izmijenjenom rasporedu. Time podsjeća da kreativne aktivnosti nisu vezane niti za fiksno radno vrijeme niti za fiksni radni prostor. Šveđanka Sofia Hultén u radu “Grey Area – 12 Attempts to hide in an office environement” duhovito se poigrava odnosom tijela i prostora. Umjetnica odjevena u sivi poslovni kostim na različite načine postaje nevidljiva u uredu: transformira se u nežive objekte, skriva se ispod ili u namještaj, iza zavjese, na vrh ormara, uklapa u okoliš savršenom mimikrijom. Na taj način izbjegava aktivnosti koji joj nameće zatvoreni poslovni sustav, ostajući ipak njegovom sudionicom. Naslov siva zona referira se na mutnu granicu između rada i odbijanja rada; fizička prisutnost na radnom mjestu ne znači nužno i poslušnost. 

I tako se od početnog razočaranja moje mišljenje o izložbi potpuno promijenilo. Kustosi su radove odabrali s pravom mjerom za odnos kritičkog, duhovitog i poetičnog. Prikazuju se različite vrste neaktivnosti/lijenosti: one koje su nam nametnute i one koje smo sami odabrali, one koje prethode kreativnom procesu i nužne su za kreativni rad, one koje nas isključuju iz svijeta, otuđuju… A zatim i one kojima odbijamo poslušnost i kritiziramo postojeći društveni sustav. Poseban dodatak programu činilo je meditativno okupljanje u izložbenom prostoru pod nazivom “making friends with doing nothing”. Ova fraza vraćala mi se svaki put kada bih odgodila rad na tekstu, jer doista je teško zadržati motivaciju kada se uroni u svijet neaktivnosti, lijenosti, polaganosti… 

Ipak, izložbi nedostaje malo tečnosti, a količina informacija u konačnici ipak pomalo izaziva “sukob interesa” sa samom temom. Nedostaje i Stilinović. Njegova serija fotografija “Umjetnik radi”, kojom prikazuje sebe kako leži u krevetu, bila bi pravi hit izložbe. Doista, ne znam je li itko od navedenih umjetnika tako lijepo prikazao suživot lijenosti i umjetnosti.