Trpimir Matasović  

Lijepa naša Armenijo!

Trpimir Matasović

Prije trinaest godina osnovana Visoka škola za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu bila je svojevremeno prva privatna visokoškolska ustanova u čitavoj istočnoj Europi. Počeci su bili obećavajući: osnivač škole, violinist Ino Mirković, doveo je s područja bivšeg Sovjetskog Saveza niz vrsnih pedagoga, a izdašnu je moralnu, ali i financijsku potporu dao čak i Ivo Pogorelić. Iz krugova oko zagrebačke Muzičke akademije bilo je, doduše, primjedbi na kvalitetu programa škole, no njih su mnogi doživljavali tek kao puko sitničarenje dotadašnjeg monopolista. Godine 1994. Visoka škola za glazbenu umjetnost dobila je i pravo javnosti, dok je 2000. prvi put upisano i pedeset studenata koji su studirali na teret Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. I opet su se čuli prigovori zagrebačke Muzičke akademije, iz koje su upozoravali da je davanje takve potpore jednoj privatnoj školi opasan presedan, posebice dok se istovremeno državna visokoškolska ustanova koja se bavi istom djelatnošću nalazi u krajnje nezavidnoj financijskoj i infrastruktur?oj situaciji.

“Netko mora platiti”

Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je u akademsku godinu 2000/01. pedeset studenata upisano na teret Ministarstva, a ista se situacija ponovila i godinu dana kasnije. Ti su studenti uredno studirali, polagali ispite, a nezanemariv broj njih ostvario je i zapažene rezultate na različitim natjecanjima i koncertnim pozornicama. I, usprkos tome što se već i prije znalo da između Ine Mirkovića i Ministarstva postoje nesuglasice oko visine navodnog duga prema Školi, za studente upisane na teret Ministarstva nij? bilo nikakvih problema sve do onog trenutka kada su konačno trebali i diplomirati.

Neki od njih stigli su i položiti sve ispite, uključujući i onaj diplomski, pa čak i dobiti radna mjesta na kojima se očekivalo da u određenom roku prilože svoje diplome. No, diplomu nitko od njih dobio nije. Naime, Ino Mirković izdavanje diploma uvjetovao je plaćanjem iznosa od čak osamnaest tisuća eura – što je, složit će se svatko, pozamašan iznos za svačiji džep, a za onaj studentski i posve nedostupna. Prema tvrdnjama Ine Mirkovića, riječ je o troškovima druge, treće i četvrte godine studija, koje “netko mora platiti” – a, s obzirom na to da Ministarstvo to nije učinilo, morat će studenti.

S druge strane, iz  Ministarstva ističu da je ugovor potpisan samo za jednu studijsku godinu, a ne za sve četiri. Za generaciju, pak, koja je studij započela u akademskoj godini 2001/02. uopće nije potpisan nikakav ugovor, nego je samo odobren upis 25 studenata – Ino Mirković upisao ih je, međutim, pedeset, s time da su i oni ostavljeni u uvjerenju da studiraju na teret Ministarstva. Osnivač škole pokušao je navodni dug utjerati čak i sudskim putem, no Općinski je sud u Zagrebu donio prvostupanjsku presudu u korist Ministarstva.

Prebacivanje odgovornosti

Studenti su se tako našli u situaciji u kojoj ih se drži kao taoce zbog nečega što niti je njihova krivnja, niti mogu na bilo koji način utjecati na razrješavanje financijskih dubioza na relaciji između uprave škole i resornog ministarstva. Kao solomonsko rješenje, Ino Mirković ponudio je studentima da studij završe, ni manje ni više, na Državnom konzervatoriju u Erevanu, za što bi trebali platiti “samo” šest tisuća eura. Ministarstvo je, pak, nudilo opcije stipendiranja studenata ili njihova prelaska na zagrebačku Muzičku akademiju, no konačno se rješenje još ne nazire.

U međuvremenu, uskraćivanjem diploma onima koji su uredno dovršili studij onemogućuje se i pronalaženje radnog mjesta i eventualno daljnje stručno usavršavanje, a čak i onima koji su se uspjeli zaposliti prijeti gubitak radnih mjesta. Individualni pokušaji iznalaženja alternativnih rješenja također su osuđeni na propast – studentima koji su se sami pokušali prebaciti na zagrebačku Muzičku akademiju rečeno je da moraju pričekati dok se ne postigne konkretan dogovor s Ministarstvom.

U nekim normalnijim okolnostima vlasnik bi škole studentima izdao diplome, a financijska bi potraživanja, neovisno o njima, utjerivao sudskim putem. Ipak, Ino Mirković radije će studente držati taocima. Njihovu kvalitetu, kao niti kvalitetu njihovih profesora, nitko ne dovodi u pitanje. Međutim, uzalud sva ta kvaliteta ako je uprava škole nesposobna i neodgovorna. No, kako to već kod nas biva, loptica odgovornosti neprestano se prebacuje s jedne na drugu stranu. Trošak će, u konačnici, vjerojatno snositi hrvatski porezni obveznici, a Ini Mirkoviću, po svoj prilici, neće pasti ni vlas s glave. Jer, ako neće u Hrvatskoj, u Armeniji će sigurno biti objeručke dočekan.