Jedan starac iz Havane, Kuba / uzgajao stoku pametnog zuba / al’ stomatolog / mu ostavi polog / pa odnese sve zube iz šuba
Limerik je nonsensna, šaljiva pjesmica zadane strukture nazvana tako po irskom gradu Shannonu ili po (također irskom) gradu Limericku – mišljenja stručnjaka po tom se pitanju razilaze. Potječu tko zna otkada, možda i od samog Patrika Svetonje iz stoljeća petog! Proslavio ih je i umjetnički zaobličio engleski pjesnik Edward Lear (1812. – 1888.)
Danas za limerike malo tko zna i mari. No, manje je poznato da su limerici zadnjih godina ostvarili čudnovatu i ničim objašnjivu penetraciju u socijalno prostor-vrijeme ove naše Lijepe naše.
Slijedi par, ili čak dva para primjera.
Prošli rat Matija Olmek bivao je starcem još za onoga rata, a za ovoga, proglasivši se arhiprijateljem svih zaraćenih strana, odlučio je razdoblje ratovanja provesti u potkrovlju svoje obiteljske kuće. Rat je prošao, ukućani kuće Matije Olmeka zatomili su pretrpljene traume i gubitke (do sljedećeg rata), a na časnu starinu, gore na tavanu, na njega su – možda i namjerno, sigurno namjerno! – zaboravili (što je jeo? ne pitajte što je jeo, ne izazivajte vraga da nam se i opet ne unese u lice mjesta i priopći velevažno: sve je jestivo pod određenim okolnostima).
Tek nakon pet (ili osamnaest?) godina otkrila ga je ekipa za dezinsekciju, a malo za njima i ekipa za deratizaciju. Takvo, dvostruko otkriće nije moglo ostati neprimijećeno: starina Olmek po prvi je put sišao s tavana i sjeo s ukućanima da poruča (premda u higijenskom smislu još i nije bio posve spreman za tako nešto).
“Juha s rezancima?”, pitao je retorički pa zaronio staru njušku u žutu, ljekovitu tekućinu.
Jedan starac iz prošloga rata
čamio iza zatvorenih vrata.
Kroz prozor mu ušli
štakori i uši
i pojeli sve osim vrata.
Puna kapa Na Jarunu, vodećem zagrebačkom jezeru te i te namjene, boravi pet vrsta ptica: prljavo bijeli labudovi, ta ružna pačad; podivljale konusne patke, taj kič maćehe prirode; sivi jezerski galebovi, odurni, promukli glistomani; obične domaće vrane, uvredljiva digresija nepotrebna – te, na kraju, gradski golubovi koji su se jezerskom ekosustavu priključili iz čiste, nepatvorene gluposti.
Jedna Jurna Teotih šetovala je tog ljeta jarunskom šetnicom počesto i divila se neumornome ptičjem svijetu. U subotu ujutro, pustu subotu, rano ujutro, 12. lipnja iste godine, Jurna je uz rub šetnice, u već pomalo i previsokoj travi, uočila pticu žutog trbuha. Nije bilo sumnje, bila je to sjenica! Sjenica se ni na koji način nije mogla uklopiti u jarunalno-ptičji ekosustav ograničen na gore spomenutih pet vrsta. Pojava šeste vrste, pomisli Jurna, mogla bi upropastiti sve. Nije željela riskirati, a još manje ignorirati svježe zamijećenu pojavu – skinula je kapu s glave, približila se sjenici s leđa i učas je ulovila.
(Trebalo bi napomenuti kako je Jurna Teotih dugogodišnja članica Društva za promatranje ptica te pridružena članica tajnog ogranka istog tog društva, članovi, tajni, dakako, kojega, potajno, još dakakije, imaju specijalno dopuštenje da te iste ptice, ugledavši ih, love, pa čak i da ih, za najtajnijih, najmasnijih i najmračnijih ornitovornih orgija, jedu.)
Ulovivši trbožutu pticu, Jurna je nastavila sa šetnjom. Kapu, koju je sada dupkom ispunjavala rečena ptica, a ne Jurnina lubanja urešena znakovima prolaznosti, nosila je objema rukama. Odjednom, iz kape se začuje:
“Živ-živ!”
Jurna, sva u panici, razmota kapu i pogleda njezin zazorni sadržaj. I imala je što vidjeti: sjenica se u međuvremenu pretvorila u prekrasnog labuda.
“Zar i ti...”, promrmlja Jurna pa pusti novonastalog labuda da raste, množi se i ono dalje, ono nešto, ono slabo izrecivo, o čemu drugom prilikom.
Jednom jedna osoba s Jaruna
objavi da kapa joj puna
lubanje do vrha,
i koja je svrha
nositi kapu sred juna.
Ključevi Istre Kad smo već kod staraca, spomenimo i onoga iz Pušće. Ili iz Bistre?, još je neutvrđeno mjesto mu prebivanja, dok mu mjesto bivanja bijaše, dakako, svijet. Bio je to neki Franc Čičimek koji je, neznano kako, došao u posjed ključeva drevnoga značaja. Bijahu dva ključa: prvi bijaše ogroman usporedi li se s postmodernističkim ključevima kakvi prevladavaju u svijetu (upravo) sada. Ključ bijaše zahrđao, moralo bi ga se dobrano natrljati da se dođe do sloja sjajnog i živog srebra; bijaše ovješen na halku od čuvanog kalaja, a zupci mu bijahu istrošeni, ne toliko vremenom koliko prostorom (koji je, a to malo ljudi zna, kudikamo ubojitiji kao korozivno sredstvo). I drugi ključ bijaše ovješen o istu halku, ali je po svemu bio drukčiji od prvog, upravo toliko drukčiji da ga na ovome mjestu i nema smisla opisivati.
Nije Franc imao pojma što ti arhaični ključevi otključavaju i zaključavaju, a o tome, ako ćemo pravo, pojma nije imao nitko, ni zadnji nikogović, ni pretposljednja nikogovijanka. Koju bi god osobicu pitao o eventualnoj svrsi ključa, ta bi odgovarala niječno. Nakon stanovitih protoka vremena i dotoka prostora, ispostavilo se kako je riječ ni manje ni više nego o ključevima Istre! Tko? Što? Kako?
Lijepo: svaka županija (a to malo ljudi zna) ima svoja vrata koja se mogu otključati i zaključati, već prema potrebi. U ovome slučaju Istra je imala peh da su joj ključevi nestali u trenutku kad su vrata bila zaključana. Tako da je promet između Istre i okolnog svijeta privremeno bio zaustavljen. (Uzalud su gomile i gomile putnika i namjernika, mletačkih trgovaca, njemačkih turista, uspojasanih uskoka i pritajenih malaričara lupale na vrata Istre, i s jedne i s druge strane – udarci su odjekivali tunelom Učka, kao i izvan tunela, od Učke do Venecije, od Ćićarije do Kamenjaka sivom, bijelom i crvenom Istrom, sve do onog tamo, znate na što se referiram, na što se oniram: mislim na ono ono, o čemu drugom prilikom.)
I, kao i obično, sve se završilo sretno, a sretan svršetak bilježi i narodna pjesma:
Jedan starac iz Pušče Bistre
ukrao ključeve Istre.
Al’ ne gubi glavu
i promijeni bravu
veliki župan od iste.
Liz “Neću!”, rekla je Nurmina Zapotek dok ju je skupina nepobitnih turista nutkala da ne odoli ponudi.
Preko puta Nurmine Zapotek stajala je gospođa u kostimu sredozemne medvjedice, možebitna turistička djelatnica u svojstvu animatorice, kostimirana gospođa sa sladoledom u ruci. Nudila joj je liz, ali Nurmina, čiji je jezik već bio dobrano izlizan lamatanjem po bespućima usne šupljine, Nurmina taj liz nikako nije željela. Sve to događalo se u vrijeme turističke sezone, na jednom od brojnih trajekata istočnog Jadrana, na trajektu koji je spajao kopno s jednim od isto tako brojnih otoka. (Doista su brojni jadranski otoci, i to u toj mjeri da ih niti jedna statistička ustanova još nije uspjela izbrojati. Jedna je statističarka, kažu, uspjela u brojanju stići do otoka broj 48, ali ju je uto napao – a time i pobrkao u brojanju – jedan egzistencijom raspižđen priljepak, čest stanovnik jadranskih plićaka.)
“Urh!”, rekla je sredozemna medvjedica u značenju “uzmi”, gurajući već napola otopljeni sladoled nevoljnoj Nurmini Zapotek.
Uto se pojavi direktor trajekta, rastjera gomilu sadistički raspoloženih turista i turistkinja te se obrati medvjedici lično:
“Zar opet?” upita pa namah pozove obalnu stražu.
Jer, ispostavilo se, prema zakonima RH sredozemnim je medvjedicama izričito zabranjeno uznemiravati ljudska bića na bilo koji način (jer bi, veli zakonodavac, dopustimo li takovo postupanje, ljudska vrsta mogla postati ugroženom!). A i kažnjivo je.
Shvativši gore navedeno, sredozemna medvjedica naprasno ispusti već ionako posve rastopljen sladoled da se razmaže po palubi trajekta. I dok se obalna straža spremala da je privede, ona je pokušala svući svoj kostim – jer, sjetimo se, ipak je riječ bila o gospođi odjevenoj u kostim rijetke životinje – ali nije joj išlo, nikako joj nije išlo, valjda se ciferšlus zaglavio, ili je tkanina suviše prianjala, ili se dogodilo ono, ono nešto veliko, značajno i sveposljedično, o čemu drugom prilikom.
Jedna dama iz Žigljen-Prizna
rekla je: “Uzmi liz, na!”
Al’ sladoled taj
baš i nije naj,
o damo ti jedna, priznaj!
Pekinška patka
A sad, pravac Daleki istok!
Jedna osoba s južne Kamčatke
u vulkanu hranila patke.
Kad eruptira,
jer nema mira,
do Pekinga letjet će patke.