Little bit of soul

Little bit of soul

Venecijanski bijenale arhitekture u ovom je trenutku najambicioznija izložba arhitekture na svijetu, sastavljena od centralne kustoske izložbe s proslavljenim imenima i arhitektonskim zvijezdama (stararchitects Frank O. Gehry, Herzog & De Heuron, Morphosis, Zaha Hadid, Coop Himmelblau, Rem Koolhaas) u sekciji Masters of the Experiment u tzv. Talijanskom (danas naprosto Centralnom) paviljonu i u Arsenalu s Artiglierijama, dok u nacionalnim paviljonima, u Giardinima i u palačama rasutim u gradu (i praktično grupiranih uz istočnu obalu Canal Grandea), izlažu većinom mlađi i anonimni autori čiji rad varira u kvaliteti i koncepcijskoj jasnoći (uz rijetku iznimku poput Sverrea Fehna u Paviljonu skandinavskih zemalja). Mladi talijanski kustos Emiliano Gandolfi, na poziv izbornika Aarona Betskog, pokušao je napraviti zaigranu art izložbu u sekciji eksperimentalne arhitekture, u oba smjera (na razmeđi suvemene arhitekture i umjetnosti) propitivoj. U pokušaju da konceptualizira arhitekturu, u vrijeme “umorne arhitektonske teorije” te fasciniran digitalnim projektiranjem (3D modeli, kolaži, “Screensaver Architecture”), Aaron Betsky je tako prozvan od kritičara koji tvrde da je zakasnio barem desetljeće, stavljajući disciplinu u razdoblje fascinacije samodostatnim kompjuterskim modeliranjem koje je iscrpljeno s natječajem za Ground Zero na Manhattanu i s nemoći takve iščašene, tehnološki i morfološki prenapregnute arhitekture u obnovi New Orleansa.

Između autonomije umjetnosti i heteronimije arhitekture

Culio Carlo Argan u okviru izložbe Roma interotta u Paviljonu Italije u prostoru Artiglierie, zaključuje kako je daleko lakše oblikovati gradove budućnosti, nego gradove s poviješću. Rim je grad čiji je razvoj prekinut u trenutku kad je počeo biti planiran: živio je na ostacima, onda na ruinama i danas na otpadu. Zapadni vjetar i široko više ne pušu otkad je grad optočen “zidom” od armiranog cementa. Argan baziliku sv Petra i rijeku Tibar smatra generativnim centrima grada, koji pomiruju horizontale i vertikale kao osnovne osi grada, zaključujući: “utopija je ateistička opozicija providnosti”. Španjolski paviljon je tradicionalno koncipiran, na način postava projekata i fotografija građevina na zidnim panoima (novih objekata ali i adaptacija, primjer je bojadisaonica iz Santiaga de Compostela, prenamijenjena u rezidencijalni prostor, arhitekta Manuela de la Dehese), izlažući arhitekte iz dvije generacije: starije, koja je studirala arhitekturu, i bavila se njome, crtajući rapidografom na papiru, i mlađe, koja projektira na kompjuterskom ekranu. Izložbu je koncipiralo, što je neobično, Španjolsko ministarstvo graditeljstva shvaćajući arhitekturu – koja zauzima, definira i oblikuje prostor – ključnom u procesu kreiranja nove urbane kulture, generatorom društveno kohezivnog prostora. Manje je uspješan postav u dijelu paviljona transformiranog u pozornicu, na način Alda Rossija i njegovog poštanski broda (koji je jedrio duž Canal Grandea u projektu Il Teatro del Mondo koji je svojevrsna uvertira u postmodernu), gdje je mjesto (Venecija) nazočno, u svojevrsnom homamageu gradu, kroz motiv zrcala i maske, kao metafore za identitet. Maska, kao i pročelje zgrade, skriva, štiti, evokativna je, bivajući primarnom temom u suvremenoj arhitekturi, i u modernoj umjetnosti namjesto lica (portreta) u umjetnosti prethodnih razdoblja.

Aaron Betsky, za sada “autor od prve knjige”, koji je radio u Gheryjevom uredu te bio dekan Nizozemskog instituta za arhitekturu, a sada je direktor Cincinnati Art Museum-a, izuzeo je iz arhitekture u svojoj koncepciji Bijenala njezin “čvrsti” dio i njezinu utilitarnost, što su još od Vitruvija njezini postulati. Oduzeo je arhitekturi arhitekturu? To je slaba točka ove Mostre, daleko slabije u koncepciji i postavu od prethodne, čiji autor Ricky Burdett zadaje temu interakcije arhitekture i društvene dinamike u velikim i paradigmatskim svjetskim gradovima. Betsky je naglasak stavio na site-specific instalacije, manifeste (tražio je od svih autora na Bijenalu da ih napišu, što Luksemburžani pretvaraju u izložbu samu), hipotetske urbane scenarije, nove urbane modele i vizije arhitekture onkraj građenja, na što austrijski autori odgovaraju u pobuni: “Arhitektura je način na koji mislimo i govorimo o zgradama, kako ih reprezentiramo, kako ih gradimo” (Bettina Goetz). U okviru Bijenala Austrijanci organiziraju dvodnevnu konferenciju polazeći od načela da “arhitektura treba biti izgrađena stvarnost, a ne izložba”; sa svim zadanostima i ograničenjima koja su Waltera Gropiusa potakle da stvaranje arhitekture usporedi s plesom u lancima. Josef Lackner, arhitekt i profesor na Sveučilištu u Innsbrucku, naglašava da je arhitektura uvijek eksplicitna i evidentna, da govori lucidni jezik, no uz logičku strukturu uvijek ima i element iznenađenja, bivajući samo donekle i naizgled racionalnom. “Arhitektura izražava ideje – međutim, one su često izočne, a arhitekt svejedno gradi. U tom slučaju, najbolja ideja bila bi – ne graditi”. Michael Hofstater i Wolfgang Pauzenberger tako prave jasnu razliku između autonomije umjetnosti i heteronimije arhitekture. To je dvoje izvrsno sažeo Eduardo Soto de Moura u Portugalskom paviljonu, obloživši interijer palače uz Canal Grande zrcalnim plohama, stavljajući arhitekturu u dijalog s gradom koji je okružuje, ulicama i trgovima na rubu centra i periferije grada, i kulturalnim kontekstom. Ingeboprg Flagge u izmještenom Paviljonu Luxemburga, na temu je li building boom prilika ili prijetnja, piše (u tekstu otisnutom kao plakat koji posjetitelj izložbe može ponijeti sa sobom) kako više ne vjeruje da su arhitekti najbolji graditelji grada (koji je više od zbroja arhitektura u njemu), ali da im ne vidi alternativu. Slično tome, Enrico Lunghi zaključuje kako arhitekti i urbani planeri rijetko uspijevaju u gradnji i koncipiranju gradskih zona u onome što često naručuju od umjetnika: unijeti malo duše, “little bit of soul”.

“Kako želimo sutra želimo živjeti?”

Nitko nije sretan s monotonijom u okolišu, arhitekturom koja zamara ponavljajući se, radi čega je forsirana jednako nepodnošljiva karnevalska, neo-tradicijska, neo-modernistočka, neo-ekspresionistička, i slično, arhitektura… Stoga kineski MAD Studio predlaže mobilni, samostojeći grad na tragu pop-arhitekture Archigram-a iz 1970ih, djelujući u grupu na tragu tadašnjih kolektivnih praksi u arhitekturi i umjetnosti. Pejzažni arhitekti Gustafson Porter i Gustafson Guthrie Nichol sade, uz skladišne zgrade bivšeg brodogradilišta (Arsenale), evokativni, rajski vrt sa šetnicom i nasadima rajčice i suncokreta... uspoređujući ga s privatnim i tajnim mjestom duše, u značenju franc. “Jardin Secret” (prošlost, sadašnjost i budućnost vrta kao sjećanje, njega i učenje u životu ljudi); zanimljivo je da ove godine mnogi autori grade vrtove i parkove, i u japanskom i paviljonu SAD-a su nasadi... Potpuno različite estetike, Estonci su podigli žutu cijev ispred Paviljona Rusije u Giardinima, kao komentar na Gazpromovu odluku da naftovod provede ispod Baltičkog mora kroz, ili blizu estonskog državnog teritorija. Belgijski paviljon je ured Kersten Geers David Van Severen ispunio konfetima, evocirajući prošlo desetljeće kao doba tzv. “party” arhitekture, s velikim budžetima za kapitalne projekte i brzom, često nepromišljenom gradnjom koja je “opustošila svijet”. Nizozemci se na izložbi ARCHIPHOENIX bave nedavnim požarom na Sveučilištu u Delftu, koji je iščitan kao čišćenje terena za novi početak i obnovu te institucije, primarno u duhovnom smislu. Dobitnik Zlatnog lava za životno djelo je Frenk O. Ghery, inovativni arhitekt agresivnih landmark zgrada, koji je “arhitekturu oslobodio kutije”, s nagnućem ka fraktalnim formama koje počinje smetati u inherentnoj ljudskoj potrebi za redom i harmonijom, a povjesničar arhitekture James S. Ackerman dobitnik je Specijalnog zlatnog lava za životno postignuće, čime se teži izjednačiti u značaju teorija i praksa arhitekture. Radionice (tako u Švicarskom paviljonu vidimo istraživački potencijal rada sa studentima u redovnoj nastavi), okrugli stolovi, predavanja i live-intervjui intenzivno su prisutni na Venecijanskom bijenalu, u pokušaju da se objasni sadašnjost i anticipira budućnost discipline (postave njezine moguće smjernice), koja je u svojevrsnoj krizi paradoksalno istodobno s eksplozijom (ne samo u Hrvatskoj) gradnje i sveprisutnosti, medijskom atraktivnosti (poput kulturalnog nogometa) i iznimnom financijskom snagom arhitekture. Od arhitekture se očekuje da dade odgovor na konflikt i kontradikciju generirane snažnim strujanjima migracija i urbanizacije (tako se Velika Britanija bavi stanogradnjom, u skladu s gorućim političkim problemom kako smjestiti novourbaniziranu radnu populaciju na prostor visoke gustoće razbijenog koncepta susjedstva) na svijetu gdje sve više ljudi živi samo, čija populacija raste i/ili stari, koji se vrlo nejednako ekonomski razvija u svojim dijelovima i čiji su resursi iscrpivi. Njemačka je u trijemu svoga klasicističkog paviljona postavila rasvjetu triput snažniju od sunca, koja grije poput inkubatora. Postavljajući pitanje “Kako želimo sutra želimo živjeti?’”, ova instalacija se humorno tiče konzumerizma, potrošnje –  njezina je tema koliko će kilovatsati struje biti potrošeno do kraja izložbe, i prema tome koliki će račun biti za nju ispostavljen. Najboljim nacionalnim paviljonom proglašen je Poljski paviljon, s obzirom na postav i zaumnu temu, gdje su nove zgrade, podignute posljednjih godina u Varšavi projicirane u budućnost, nekih pola stojeća od danas. U distopijskoj viziji budućnosti sjajna uredska zgrada od čelika i stakla služi kao zatvor, a u zračnu luku utjeruje se stoka.

Hrvatska nacionalna prezentacija

Zadarske Morske orgulje Nikole Bašića, u selekciji Branka Silađina, činilo se da je teško prenijeti u medij izložbe, osim ako orgulje ponovno (ili njihov segment) ne sagradite na nekom od venecijanskih kanala. Dnevni kulturni info u izdanju od 29. rujna 2008. najavljuje (u tekstu od 12. rujna) kako je ….stotinjak metara izložbenog prostora za ovu priliku popločano bijelim bračkim kamenom, a u njegovom središtu postavljen je veliki interaktivni segment svjetlosne instalacije Pozdrav Suncu… Konkretno, osim podnog ‘ekrana’ tu su dvije nasuprotne videoprojekcije koje prikazuju s jedne strane Morske orgulje, čiji zvuci odjekuju prostorom, a s druge zadarski original Pozdrava suncu… “Sada kad gledam Bijenale u cjelini, vrlo sam zadovoljan izborom i realizacijom. Jučer me Nikola Bašić nazvao da me pita kako instalacija izgleda. Rekao sam da sam ju zamislio za ocjenu 5, a sada mislim da je za 3, jer vidim neke tehničke nedostatke. Međutim, budući da ih publika neće primijetiti, zaokružit ću na 4.” Način predstavljanja Bašićevog projekta, kaže Silađin, svakako je drugačiji od uobičajenog kada je riječ o arhitektonskim izložbama. No, to se može ovog puta reći i za glavninu izloženog na Venecijanskom bijenalu u kojem prevladavaju upravo instalacije, što je u određenoj mjeri inspirirano Betskyjevom koncepcijom”. Osim što je uživala u disko ugođaju izložbe, publika je nažalost primijetila.