Ljepotica i zvijer

U prethodnom smo radu osporili konvencionalno stajalište sociologije da je smrt u suvremenom zapadnom društvu “javno odsutna, ali privatno prisutna”. Proučavanjem osobito priče u tisku o neobičnim smrtima inače običnih pojedinaca, pokazali smo da je u Velikoj Britaniji u medijima općerašireno izvještavanje o smrti i pitanjima vezanim za smrt. Također smo osporili utjecajno stajalište Geoffreyja Gorera da su pitanja povezana sa smrću u javnim prikazivanjima emocionalno blagotvorna i ljekovita na sličan način na koji je to i pornografija i to pokazivanjem da je, barem što se tiče tiska, njihov tretman zasićen osjećajima, koliko god senzacionalistički obrađeno to može biti. Daleko od toga da je ta tema neka vrsta tabua: tugom shrvani osjećaji rođaka i prijatelja pokojnika u slučaju izvanrednih javnih smrti zaista jesu u središtu intenzivne pozornosti i zanimanja tiska. Ponudili smo tri moguća objašnjenja za takvu vrstu pozornosti, koja se naravno širi izvan novinarskih krugova i na one koji kupuju i čitaju novine za koje novinari pišu, iako ne na načine koje bi bilo nužno pretpostaviti na temelju svake analize samih novinskih tekstova. Ta tri tumačenja bila su sljedeća:

– Ljudi koji su doživjeli gubitak a njihovi tješitelji ne znaju što da rade ili kažu nakon završetka rituala tugovanja. Dakle, u novinskim pričama postoji zanimanje za pitanja vezana sa smrću.

– Ljudi koji su ožalošćeni u (bjelačkoj mainstream) Britaniji potvrđuju kulturalnu vrijednost stoicizma, ali žele također neizravno pokazati koliko snažno i duboko osjećaju svoj gubitak. Poteškoće vezane s time objašnjavaju zanimanje za to područje.

– Sve se češće smatra štetnim potiskivati suze i ružne, mračne osjećaje, pa, dakle, postoji zanimanje izraze istih.

Narušavanje konvencionalnog poretka

U ovom eseju želimo nadograditi prethodni rad kroz istraživanje načina na koje se spol i rod pojavljuju kao središnje strukturalne komponente priča s naslovnica tiskanih tabloida koje se bave smrću. Naše istraživanje pokazuje da je prikazivanje smrti i s njom povezanih tema u tabloidima uglavnom strukturirano oko “inverzija”, odnosno izokretanja suvremenog diskurzivnog poretka smrti u zapadnim društvima, te da su spol i rod u osnovi uvelike već implicirani u tom procesu. Dodan ovima, zločin ubojstva bio je treća glavna tematska nit utkana u priče posvećene kategoriji smrti. Upravo kroz ispreplitanje tih rodno-povezanih “inverzija” a vezano za priče o ubojstvu, karakteristično se razvija njihova glavna ideološka usmjerenost na rušenje konvencionalnog poretka. Drugim riječima, priče koje uključuju ili mogu biti prikazane kao da uključuju trostruku “prijetnju” smrti, seksa i zločina, smatraju se osobito vrijednima spomena pa su kao takve zrele za novinarsku berbu s glavnog drveta svih događaja.

U početku smo svoje istraživanje medijskog prikaza takvih priča u tisku zamislili kao pilot studiju i zbog toga smo se usredotočili na priče s naslovnica tijekom tromjesečnog vremenskog razdoblja, usmjerivši svoju pozornost na takozvani žuti tisak jednostavno zato što takve novine dosežu najveće novinske naklade u Velikoj Britaniji. Za proučavanje smo odabrali priče objavljivane tijekom 1992. na temelju toga da vrijeme proteklo između prikaza izvornog materijala i naše analize istoga bude dovoljno dugo da maksimalno umanji mogućnost bilo kakve dodatne patnje i uznemiravanja za rodbinu i prijatelje povezane s pričama ili kasnijim medijskim praćenjima tih priča. Mjeseci svibanj, lipanj i srpanj odabrani su nasumice, a kao uzorke smo uzeli sva britanska novinska izdanja tabloida. Tijekom tog razdoblja otkrili smo da su najčešće i najopsežnije prikazivane bile tri priče. odnosile su se na smrti Alison i Matthewa Manwaring, Alison Shaughnessy i Rachel Nickel. Svi su bili žrtve brutalnih oblika ubojstva i u prikazima i praćenju tih ubojstava u tisku pitanja vezana uz spol i rod nametnula su se kao vrlo važna i omiljena.

Smrt u javnoj ulozi

Možda je najvažnije saznanje proizašlo iz naše analize sadržaja tijekom tog tromjesečnog razdoblja bio stupanj do kojega se sama smrt nadvila nad cjelokupni raspon tema što ih je tisak pratio. Unutar tog razdoblja, prikazana na ovaj ili onaj način, smrt se pojavljivala na 41,5 posto svih naslovnica. Izvještavanje i praćenje teme u medijima kretalo se u rasponu od onoga iz danas ugašenih novina Today (56 posto) do onoga iz Suna (33 posto).

Komercijalna motivacija koja stoji iza tako raširenog izvještavanja i medijskog praćenja temelji se na pretpostavci urednika i novinara da je smrt kao tema javnog diskursa pitanje koje zanima i zaokuplja njihovu publiku. To povlači za sobom čitav niz složenih pitanja, no, samu pretpostavku očito podupiru podaci o prodaji i održavanje tih brojki tijekom razdoblja o kojemu je riječ, pa i dulje. Što je još važnije, središnji argument ili smisao našeg prethodnog rada empirijski je potvrđen; smrt je bila uočljiva po svojoj javnoj prisutnosti a ne po svojoj odsutnosti iz javnog života. Smrt ima vrlo izraženu javnu ulogu.

Pitanja vezana uz smrt što su ih pratili tabloidi tijekom spomenutog razdoblja bila su, od najučestalijeg do najmanje učestalog, kako slijedi:

– ubojstvo i velika žalost

– neočekivane nesreće

– zabranjena ubijanja

– umiruća djeca

– smrti slavnih

– pitanja javnog zdravstva i AIDS-a

– dječja samoubojstva

– naknada za gubitak života.

Vrijeme i mjesto

Ono što upada u oči kod gotovo svih navedenih smrti jest i njihov tajming i njihove lokacije. Prvo, tajming tih smrti u velikoj većini slučajeva obilježen je njihovom prijevremenošću. Spominju se gotovo isključivo smrti mladih ljudi i djece – onih koji su doživjeli svoj smrtni čas mnogo prije bilo kakvog osjećaja prirodnog protoka vremena. Bilo je zapravo samo tri smrti starijih ljudi praćenih u medijima tijekom razdoblja našeg vremenskog uzorka. Među njima jedan je bio “obični” građanin, Matthew Manwaring, čijom ćemo se smrću pozabaviti dalje u tekstu. Druga dva slučaja bavila su se slavnim medijskim zvijezdama – Frankijem Howerdom i Marlene Dietrich. Ono što je možda najzanimljivije kod medijskog praćenja njihovih smrti jest kontrast između mladosti i starosti. Fotografija koja je pratila priču o smrti Frankija Howerda, slavnog engleskog komičara, prikazuje ga kao osobu starije životne dobi. Poznata glumica Marlene Dietrich bila je u stvari mnogo starija od Howerda kada je preminula, no, iako je njezina dob od devedeset godina u trenutku smrti spomenuta u tekstu koji se bavi tim događajem, fotografije koje su tekst pratile prikazuju je kao mladu ženu. Naslovi što su objavljivali njezinu smrt jasno su poticali javno sjećanje na Marlene Dietrich kao na mladu ženu, a ne onakvu kako je izgledala u nemoći starije dobi. Daily Star je 7. svibnja 1992. objavio njezinu fotografiju iz mladosti s naslovom Seks bomba Dietrichova umrla u devedesetoj godini, dok je Today (7. svibnja 1992.) reproducirao drukčiju fotografiju, ali također snimljenu u glumičinoj mladosti i popraćenu naslovom Smrt Anđela. U stvari, upravo ta naslovnica Todaya sadržavala je tri priče vezane uz smrt i pridružene slike među kojima i fotografiju Marlene Dietrich postavljenu između fotografija dvaju muškaraca. S njezine lijeve strane bila je fotografija zaručnika ubijene žene, Gordona Hrealisa (Tragična Alison i ja), a njoj s desna slika nogometnog igrača, Trevora Stevena, koji je sudjelovao u kobnom incidentu na nogometnom stadionu (Tuga hrabrog Trevora).

Drugo, fizičke lokacije smrti medijski praćenih pod kategorijama koje smo citirali također su intrigantne po tome što su se sve dogodile ili kod kuće ili na javnom mjestu. Ta su mjesta u suprotnosti s velikom većinom smrtnih slučajeva, što se događaju nakon kroničnih bolesti među starijim stanovništvom u bolničkim ili sličnim institucijama.

Smrt spomena vrijedna

Možda su te smrti vrijedne spominjanja upravo zbog svog potencijala da prijete konvencionalnom poretku pitanja vezanih za smrt. Smrt bi trebala, u konvencionalnom poretku stvari, biti javno odsutna i privatno prisutna. No, upravo zato što tome nije tako, smrt se pojavljuje u vijestima. Preciznije rečeno, konvencionalni poredak smrti, to jest, smrti starije osobe uzrokovane kroničnom bolesti, u instituciji, “preokrenut” je u tim pričama koje su sklone pratiti iznenadne smrti mladih ljudi ili djece koje su događaju kod kuće ili na javnom mjestu. Dobri primjeri te tendencije su medijska praćenja triju priča kojima su sve “žute” tiskovine dale najviše prostora tijekom razdoblja naše studije, to jest smrti Alison i Matthewa Manwaringa, Alison Shaughnessy i Rachel Nickell. Detalji o tim smrtima navedeni su dalje u tekstu. Naznačeno je da su te priče dobile znatni medijski prostor zato što ubojstvo, seks i smrt mogu biti učinkovito iskorišteni kako za izazivanje osjećaja prijetnje, tako i za povećanje prodaje.

U nastavku proučavanja triju novinarskih priča koje se bave smrću i koje su dobile najširi medijski prostor tijekom našeg uzorka vremenskog razdoblja, moglo bi biti korisno započeti rekapitulacijom golih detalja vezanih za njih. Prvo, Alison i Matthew Manwaring ubijeni su i raskomadani u svom domu, a pronađeni su, jedanaest dana nakon što su ubijeni, zakopani u vlastitom vrtu. Izvještavano je da su ih oplakivali brat i sin, Mark, i Alisonin zaručnik, Gordon Healis. Novinsko praćenje priče uključivalo je otkriće leševa i neposrednih posljedica njihovih smrti, obrazac ponovljen u slučaju Rachel Nickell koja je silovana i izbodena dok je pješačila do kuće sa svojim sinom i psom u Wimbledon Commonu. U tom drugom slučaju, tisak se usredotočio na tugu njezina partnera Andrea, njezinih roditelja i njezina sina Alexandera, koji je nažalost bio neposredni svjedok zločina. Treće, Alison Shaughnessy bila je žrtva višestrukih uboda nožem u vlastitoj kući, a bila je prikazivana kao osoba koju oplakuju suprug John, brat i njezini roditelji. Način medijskog praćenja priče uključivao je suđenje i iz njega proizašlu osudu dviju sestara, Michele i Lise Taylor, za njezino ubojstvo.

Smrt i ženska tijela

Analiza vijesti što su izvještavale o tim ubojstvima otkriva izrazitu pozornost usmjerenu na ženska tijela žrtava. To je možda najočitije pokazano različitim tretmanom Alison i Matthewa Manwaringa, koji su oboje umrli na istom mjestu i otprilike u isto vrijeme, a i oboje su raskomadani. Unatoč tim zajedničkim detaljima, Alisonina mladost i spol, suprotstavljeni kategoriji starijih osoba u koju je uvršten njezin otac Matthew, od nje su stvorili temu kojoj je posvećeno znatno više pozornosti. Na primjer, sve su novine objavile fotografski prikaz Alison, dok su samo dvije tiskovine, Sun i Daily Mail, objavile i slike Matthewa. Sun je (4. svibnja 1992.) objavio fotografije Matthewa i Alison jednake veličine. Te su fotografije glave i ramena bile postavljene jedna pokraj druge, a potpis uz Matthewovu glasio je: Osakaćeni... Matthew Manwaring umro je zajedno sa svojom kćeri, dok je ispod slike njegove kćeri eksplicitno naglašena makabristička priroda njezine smrti: Užas... Tijelo Alison Manwaring bilo je isjeckano na komade. Spolno-usmjereni kontrast iskazan u tome bio je poduprt više kliničkim rječnikom odabranim za opisivanje komadanja Matthewova tijela (osakaćeno) i melodramatičnim opisom Alisonina, što je još više naglašeno uvodnim jezičnim pojmom – užas. Kontrast je dodatno osnažen načinom na koji je pisano o tome kako je Matthew umro “zajedno sa svojom kćeri” a ne obrnuto, kao i naslovom stupca koji zatim slijedi – Alison i njezin tata isjeckani su mesarskim nožem – gdje je žena ta koja je identificirana imenom i kojoj je dana prednost u procesu imenovanja. Slično tome, Daily Mail je istoga dana objavio fotografiju Alison koja je bila dvostruko veća od fotografije Matthewa. Čak i ti iznimni slučajevi spadaju, dakle, u općenitiji obrazac gotovo isključive pozornosti usmjerene na Alisoninu smrt i detalje vezane uz nju, dok je Matthew “protjeran” na margine vijesti. Prema naslovnim stranicama tabloida, svi su tugovali za “našom Alison”.

Voajerski pristup

Dok su druga dva ubojstva što su se dogodila tijekom našeg vremenskog okvira uzorka bila istaknuta zahvaljujući vrijednostima i metodama rutinskih komercijalnih vijesti, ono što je smatrano vrijednim priče, kao i kod Alison Manwaring, bila je mladost žrtava te njihov spol u izravnoj vezi s njihovim stravičnim smrtima. Alison Shaughnessy prikazivana je nasmijana na fotografiji s vlastitog vjenčanja, a objavljivane su i fotografije Rachel Nickell s partnerom i malim sinom ili, ponovo, uvećana snimka njezina lica, uokvirena plavom kosom i s pobjedničkim osmjehom. Poentu je dekorativno uspostavila Sunova istaknuta primjena te fotografije kao potpore naslovu Zvijer zaklala ljepoticu (Beauty Slain by the Beast). Oštar kontrast između stereotipnih obilježja seksualno privlačne mlade žene i stravične prirode njezina “silovanja” i ubojstva – dvostruko fizičko oskvrnuće – bio je dodatno rasvijetljen tom mitološkom referencijom. Strukturalna opozicija ljepote i zvjerskosti odjekuje strahom i fantazijom na načine koji idu još dalje od te referencije, kako su pokazali Schlesinger i Tumber 1994. u svojoj analizi vrlo slične priče o ubojstvu mlade žene Tesse Howden, nakon seksualno motiviranog napada koji se dogodio dok je spavala u svojoj sobi. S jedne strane, prisutan je javni strah od nasilnog zločina koji prodire u svetost privatnog prostora, za koji se kao javni strah može reći da ga uglavnom osjećaju žene, dok, s druge, postoji privatna usmjerenost na voajerizam i njegova privlačnost u pričama iz tabloida koje “zanimaju ljude”, a za koju se kao za privatnu dopadljivost može reći da javno cilja na muškarce. Ono što zatim osobito zaokuplja Schlesingera i Tumbera su “oblici izvještavanja koji mogu podilaziti muškim fantazijama o “razaranju” izvršenom nad tijelima žena”. Ta zaokupljenost, zajedno s analizama samih fantazija, nije ništa novo, no, na žalost, što i nije iznenađenje, na temelju naše analize čini se da praćenje vijesti o smrti Tesse Howden nikako nije bilo atipično. Upravo o tim vrstama smrti najviše se izvještava u tabloidima.

Fantazije na djelu

Unatoč činjenici da je samo ubojstvo Rachel Nickell bilo izravno povezano sa seksualnim nasiljem, smrti kako Alison Manwaring tako i Alison Shaughnessy obrađivane su na isti način, a očitu namjeru koja stoji iza takvog načina obrade razotkriva potreba da se, kada sve ostalo propadne, pribjegava nagađanju. Tako je, na primjer, Daily Star (7. svibnja 1992.) tvrdio: “Smatra se da je Alison 25 možda bila prisiljena gledati ubojstvo svog oca u njihovu domu... prije nego je skinuta do gola i povedena na užasno putovanje do vlastite smrti” (italik naš). Opravdanje za ovakvo nagađanje u izvještavanju osigurala je činjenica da u trenutku kada je to pisano, način Alisonine smrti nije bio poznat, iako je zaključeno da je Matthew ubijen puškom – hitac je njegovo srce “raznio” u komadiće. Međutim, to bi bilo točno i za ostale važne aspekte istrage o ubojstvu a oni nisu uzeti kao osnova za oslikavanje živopisnih detalja hipotetskih scenarija.

Zaista nije jasno čije fantazije ovdje predstavljaju osnovu izvještavanja, što je slučaj i kod ostalih istaknutih priča o smrti iz razdoblja trajanja naše studije. Alison Shaughnessy, na primjer, prikazana je kao žrtva pedeset i četiri ubodne rane nanesene nožem s oštricom dugom 12 centimetara, iako se njezin slučaj donekle razlikovao po tome što je njegovo medijsko praćenje bilo usmjereno više na njezine ubojice i suđenje istima za ubojstvo nego na način na koji je Alison umrla. U slučaju smrti Rachel Nickell, njezinu su smrt prikazivali neki tabloidi, bez ikakva osjećaja moralne dvojbe, viđenu “očima” njezina sinčića. Na primjer, Daily Mail je objavio naslov Ubijena dok je njezin sinčić gledao i izvještavao da je “dječak star dvije godine jučer proživio nezamislivu noćnu moru kada je šest napadača prerezalo vrat njegove majke dok su prolazili kroz park. Dječačić je 45 minuta ostao priljubljen uz beživotno, polugolo tijelo”. Alexander Nickell bio je toliko traumatiziran tim iskustvom da nije mogao govoriti. Unatoč toj “nezamislivoj noćnoj mori” izvještavalo se da je šest dana kasnije odveden natrag na mjesto zločina, u pratnji žene svijetle kose (koja je oponašala njegovu majku) i oca Andréa. Vjerojatnom posljedicom te očito okrutne i moralno dvojbene policijske strategije tabloidi su manipulirali dvojako. Daily Mail se nastavio na svoju prethodnu temu naslovom Povratak u noćnu moru, ali u ovom slučaju nije nagađao o razlogu takvog tretmana dječaka. Daily Star je, međutim, nakon naslova Mjesto na kojemu je ubijena mamica nagovještavao da bi rekonstrukcija mogla “probuditi sjećanje dječačića”. Alexander je imao dvije godine. U svjetlu toga, izvještaj Stara o njegovoj reakciji bio je gotovo suvišan: “Dijete je izgledalo jednostavno zbunjeno, kao da ne shvaća što se zapravo događa”. No, važno je da je plava Rachelina prijateljica koja je glumila njezinu ulogu opisana da je izgledala “sasvim izvan sebe” i brzo se slomila, dok je André “zadržao hrabar izraz lica”, radi svog sina. To je oštra suprotnost u odnosu na prijašnje izvještaje o tome kako se on “slomio” i “jecao”. Nakon relativno kratkog vremena, spolno-odgovarajuće uloge ponašanja bile su, dakle, prikazane kao iznova uspostavljene, nakon pomaka izvan spolno-određene faze liminalnosti koju se smatra prikladnom za uronjavanje u nju u prvim mukama žalovanja. Za nekoliko dana maskulinitet oca ponovno se pojavio pročišćen i netaknut.

Kako umiru djevice

U svojoj analizi praćenja slučajeva silovanih žena u tiskanim medijima, Helen Benedict istaknula je “neizbježnu dihotomiju djevica-kurva” kao prikrivenu, ali stalno prisutnu u medijskim opisima žena Domaćice su tip djevice. “Zavodljive sirene oglasa su kurve”. Prema Helen Benedict, da bi ženska žrtva seksualnog zločina bila tretirana uz suosjećanjem, kao djevica a ne kao vamp, ona:

– ne smije poznavati svog napadača,

– mora doživjeti prijetnju oružjem,

– mora biti drukčije rase od svog napadača,

– mora biti iz klase više od svog napadača,

– mora biti iz dominantne etničke skupine,

– ne smije biti mlada,

– ne smije biti lijepa,

– ne smije ni na koji način odstupati od tradicionalne ženske rodne uloge.

Iako su tri žene u našim pričama tabloidi tretirali uz suosjećanje, čini se da su žene koje su bile silovane i/ili ubijene prikazivane drukčije od žena koje prežive seksualno nasilje. U tom smislu, detalji što ih naglašava Benedictova razlikuju se od onih spomenutih u ovim pričama: nagađalo se da su i Slison Shaughnessy i Alison Manwaring poznavale svoje ubojice, što situaciju čini “lošijom” za žene. Oružje je spominjano kao korišteno prije ili poslije smrti u sva tri slučaja, sve tri žene opisane su kao mlade i zgodne a dok su ubojice Alison Manwaring i Rachel Nickell bili nepoznati, Alison Shaugnessy navodno su ubile dvije sestre slične klase i etniciteta. Unatoč tim razlikama svi su se tabloidi trudili pokazati kako te žrtve odgovaraju tradicionalnim ulogama ženskog spola, posebice u odnosima s muškarcima: Alison Manwaring kao zaručnica, Alison Shaughnessy kao mladenka (unatoč činjenici da se udala jedanaest mjeseci prije nego što je ubijena) i Rachel Nickell kao partnerica i majka koja se odrekla karijere modela da bi više vremena provodila sa sinom. Sve su tri žene prikazane kao one koje iskazuju tradicionalnu skupinu ženskih osobina “tople izražajnosti” što uključuje pružanje ljubavi i pažnje, brižan odgoj, osjećajnost, toplinu i ljubav.

Rodna određenost kao temelj

Po mnogo čemu ovaj tekst, iako se kreće u smjeru odgovora na naša početna pitanja, postavlja više pitanja nego na što ih odgovara. Možda je najvažnije da, iako je smrt vrlo jasno javno prisutna, upravo je ta njezina prisutnost prikazana kao prijetnja konvencionalnom poretku pitanja vezanih za smrt. Iz toga slijedi da bi se moglo ustvrditi kako naša analiza potvrđuje jednako koliko i osporava javno-odsutne i privatno-prisutne teze. A ipak, jednostavno ima toliko mnogo sa smrću povezanih priča koje prati žuti tisak da je vjerojatno da se u medijsku praćenju istih primjenjuje nekoliko različitih diskursa i to gotovo svakodnevno.

Međutim, što se tiče triju priča koje su za trajanja naše studije dobile najviše naslovnica, prikazivanje prijetnje “loših smrti” bilo je duboko rodno određeno. Kao prvo, “tipovi domaćica-djevica” bili su brutalno ubijani. Drugo, te su smrti rezultirale javnim iskazima rodno netipičnih osjećaja. Treće, konvencionalni i duboko rodni poredak prikaza “loših” smrti u tabloidima bio je ponovno uspostavljen tek nakon suđenja i osude onih koji su smatrani odgovornima.

Dakle, nasuprot Geoffreyju Goreru, emocionalne posljedice tih smrti bile su u središte pozornosti tiska, iako je teško iz toga znati pojavljuje li se uopće ikakav stupanj identifikacije između potrošača vijesti i ljudi koji su ožalošćeni. No, struktura tih priča ukazivala bi na to da mogu potaknuti udaljavanje i distanciranje, a ne identifikaciju. Struktura tih priča kako se pojavljuju i nestaju s naslovnica tabloidnih tiskovina čini se prilično jednostavnom:

– otkrivena je uz smrt vezana prijetnja konvencionalnom poretku;

– ta prijetnja ruši konvencionalni rodni poredak;

– konvencionalni je poredak ponovo uspostavljen osudom onih koji se smatraju odgovornima.

Međutim, ostali diskursi o smrti mogu proizvesti identifikaciju te će se neki čitatelji identificirati dok drugi neće. Unatoč ograničenom opsegu predstavljene studije, ista je pokazala da je izvještavanje o smrti i sa smrću vezanih tema bilo, u sklopu zadanog vremenskog okvira, duboko rodno određeno. Točno tko umire a tko ubija, te tko oplakuje i kako, rodna su pitanja koja zahtijevaju mnogo detaljniju dokumentaciju i analizu. Ipak, iz triju priča koje su dobile najveću medijsku pozornost čini se očitim da je rod najvažniji za konstrukciju priča vezanih za smrt. Štoviše, dok je feminističko istraživanje zaista, i to opravdano, učinilo mnogo u ukazivanju na važnost utjecaja negativnog stereotipiziranja žena, osobito unutar sustava krivičnog prava, pozitivna stereotipizacija žena je na mnoge načine jednako uvredljiva za njih. Stravičnost tabloidne konstrukcije ljepotice može isto tako prkositi svakom bajkovitom sretnom završetku.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Skraćena verzija poglavlja Beauty and the Beast: Sex and death in the tabloid press iz knjige Death, Gender & Ethnicity, ur. D. Field, J. Hockey & N. Small, London, Routledge, 1997.

Odabrala Suzana Marjanić.