"Kao da me u duši boli zub."
(Ljetna međuigra, Bergman)
***
Visoki brkati čovjek. Svaki dan je bio tamo, svaki dan njegov auto parkiran na suncu. Onda bi sjedio na jednoj stijeni dugo, satima. Ponekad bi ušao u more. Plivao je kao curica. Ja sam jednom, kad nije došao, sjela na tu istu stijenu.
***
Žene na plaži, u suton, pričaju o zdravom životu. Naranče se ne smiju jesti navečer, kaže jedna od njih. Ni slučajno, kaže druga, pa one razbuđuju.
***
Jedan otac snima na plaži dugomteražni film. Glavna glumica, njegova kćer s rozim barbie rukavicama pliva u plićaku i pravi se da ga ne primjećuje. U jednom trenu stane, raširi ruke i pogleda ravno u kameru. Šta me gledaš? – pita i smijulji se.
***
Jučer je bio tati rođendan. Rekao je hvala kad sam ja rekla sretan. Onda sam ga pitala, zar nećemo proslaviti. Rekao je hoćemo, moramo, kad dolaziš s posla. Ja sam rekla u jedan. Više se nije javio.
***
Nekad planiram iznenađenje za nekoga. Sve osmislim unaprijed. Čekam da bude pravo vrijeme. Koje nikad ne dolazi. Nikad ne iskačem iza kauča i nikad ne vičem surprise!!!
***
U supermarketu, neuredna i nepočešljana, hodam prema frižideru. Zanima me sladoled, sladoled i ništa drugo. Između voća i povrća dječak-muškarac i njegov pogled zaustavljen na meni. Doma sjedim i čekam sladoled da se otopi. Otkud odjednom toliko sreće?
***
Ljetni pljusak. Ljudi se komešaju, brzo kupe stvari i odlaze s plaže. Tri mladića sjede na ručnicima i ne miču se. Ja se bacakam u plićaku sve dok mi nove naočale za plivanje ne skliznu s glave. Onda ih tražim u zamućenoj vodi, uzaludno, dok mi kuglice krupe bolno udaraju o potiljak.
***
Sjedim na ručniku i čekam prosvijetljenje. More je čisto, sunce je prigušeno, svi uvjeti su tu. Osim mog fokusa koji luta. Čas je na djetetu koje roni, čas na debeloj gospođi koja izlazi iz vode. Njen muž viče s plaže, hoćeš da pošaljem dizalicu po tebe.
***
Ulazim u more, namještam masku, navlačim peraje. Uzet ću i harpun, za svaki slučaj. Onaj dosadni starac mi prilazi i kaže, opet se srećemo. Ja mu kažem, pustite me na miru, molim vas. On uzdiše, a toliki bi bili sretni da imaju s kim popričati. To je istina, zato šutim i ulazim u vodu. Al dobro, niste vi krivi, čujem. Nema svjedoka, upotrijebit ću ga sad.
***
Nekad zaboravim da je ljeto. A onda gospođa u rozom pareu, koja pije kavu stol do moga, uzme čašu vode s njega i prolije si je po glavi.
Katja Grcić rođena je 1982. u Splitu. Germanistiku i anglistiku studirala je u Zadru i Beču. Po završetku studija odlazi u Zagreb, a potom u Split, gdje i danas živi. Radi kao freelance prevoditeljica i predavačica, te sezonski kao turistička vodičkinja. Piše poeziju i prozu koju je objavljivala u brojnim časopisima i zbornicima.