Nije bilo teško pristati na cijela ljeta kod Manuela, nije uz taj, takav i toliki vrt. Nije bilo teško useliti mu se s kraja maja i ostati do kraja oktobra, jedva nekoliko puta, koliko te prijeka fiziološka nužda tjera, kročiti u sam enterijer njegove nevelike kuće u Berndorfu, u Donjoj Austriji. Sve ostale duge ljetne dane i tople noći, s radošću smo trošili i rasipali premještajući se iz ležaljke u ljuljašku, iz ljuljaške za vrtni radni sto na kojem se sunčao laptop, mahom pun polupraznih dokumenata kojima se, kao ni nama, nikud nije žurilo.
U junu bismo proslavili Manuelov rođendan, juli bi se stopio s junom, kao ti dugi dani jedni s drugim, kao nebo i nepregledni zeleni krajolik vrtova u Berndorfu. (Kakve je samo vrtove taj gradić imao!)
A onda bi prikucao august, osjetila bi se sparina i pomalo bi nas pomjerila u ćoškove pod vrbe, da bi nas u kasno popodne opet vratila za vrtni stol na koji bi Manuel donio bijelo vino, kiselu vodu i led, izvukao blok i olovke i odlučio da mi napokon nacrta.
Manuela Wintera upoznala sam jednog jednako sparnog ljeta u Puli.
U svom predaustrijskom životu, ljeta sam provodila u Istri, kod Ivana, fotografa, prijatelja iz studentskih dana, prvog kolege iz redakcije Studoša.
Tek tri godine stariji od mene, imao je Ivan trideset i tri puta više hrabrosti. Dok sam se ja kukavički zatvarala u svoju memljivu sarajevsku sobicu s vonjem hmelja iz obližnje pivare, on je probavao nove sadove, zagrebe, rovinje da bi, eto ga, završio kao, kako je u šali govorio, čuvar groblja u Puli.
Pulsko mornaričko groblju, čuveno K und K Marinefriedhof, bilo je sve, samo ne obično groblje, kao što je i Ivan bio sve, samo ne čuvar.
Znao je o ovim mrtvim govoriti kao da ih je juče još ostavio u kafani, za šankom, pa će im se danas opet pridružiti, čim smjena završi, da popiju jednu hladnu, s nogu. Bili su to njegovi mrtvi, znao je o njima svaku i najsitniju trivijalnost, Austrijanci, Talijani, Dalmatinci, potomci blistavih plavokrvnih loza, pukovnici, časnici, kapetani, mornari, ratnici.
Mornaričko groblje u Puli bilo je dijelom kulturne jezgre grada, nije na njemu ukopan ni Prisli ni Morison da bi obožavatelji donosili kičaste bukete i palili svijeće, ali je ipak, naročito ljeti, vrvilo turistima.
Ivan je, govoreći četiri svjetska jezika, odlično odrađivao svoj posao, fotografsko oko pomagalo mu je da govori kratko i u slikama onima koji su na groblje došli po tišinu. Onima pak koji su tu došli po priču, po komadić očuđene historije, davao je što traže, prostirao pred njih žive priče o mrtvima svakom tom završenom životu mijenjajući kraj, kao u onim pričama sa više završetaka iz dječijih magazina mog djetinjstva.
Volimo neke trenutke u svojim poslovima, ma šta radili. Onaj, recimo, kada, desetak dana pred slanje novina u štampu, pogledam špigl, to sveto pismo novinarsko, plan bez kojeg se časopis ne može skrojiti, i zabljesnu me me sva ta slova, brojke i boje. Sve u tim šemama ima svoj razlog, svoju legendu, zna se uvijek da žuto je napisano, zeleno ilustrovano, plavo lektorisano...
Svi ti brojevi strana, nazivi tekstova, te drečave boje govore da smo u zaletu, u naponu snage, pupamo, rađamo, stvaramo!
Ono što su meni ti dani šarenih šema, to su Ivanu, u njegovom poslu, mrtvi s Barona Gautscha.
Nisu mrtvi s tog starog austrougarskog parobroda mrtviji od drugih, ali njihove priče silaze Ivanu lakše sa usana i zvone još dugo u ušima onog ko sluša.
U Manuelovim ušima zvone godinama, otkad je bio dijete. Te priče, ta ušminkana porodična historija i dovele su ga Ivanu, pa onda, hvala nebesima, i meni.
Deseti je august, kocka leda bačena u gemišt već je za nekoliko minuta obična voda. Tome unatoč, Manuel sjedi na žestokom suncu i crta.
To što crta, veliko je.
To što crta, tek će idućeg ljeta izložiti pred oči drugih, ogoliti se, izaći pred ljude, (a bit će ih na stotine, čuven je taj vrt kod Winterovih!) i reći: Evo, to sam vam ja, to smo vam mi, tako vam je bilo ili malo drugačije, ili uopće nije ni bilo.
To što crta sada i na papiru, crta u sebi već desetljeće, otkad je prvi put čuo malo drugačiju priču o svom prastricu Paulu Winteru, kapetanu parobroda Baron Von Gautsch, prve pomorske žrtve Prvog svjetskog rata, potonule dalekog augusta 1914., na samom početku rata čije razmjere naši prastričevi, pa ni Paul Winter, nisu ni naslućivali.
Opet smo u vrtu, Manuel i ja. Ustali smo prije zore da bismo izašli van u ogrtačima. Oko pet ujutro je, trinaestog augusta.
Zasad je mirno. Vraćaju se iz Boke, za šest sati su u Lošinju, na posljednjem pristaništu. Šta li rade? Spavaju ili piju?
Ko zna. Ljube neke žene, mlade i jedre palubske radnice ili bogate supruge visokopozicioniranih K und K državnika što se vraćaju s plaže, ljute na rat što im je prekinuo odmor?
Možda ljube muškarce, kršne K und K dočasnike?
Možda. Rat je. Ono doba godine kad si mirne duše kažemo: Ma, nek ide dovraga! Otpustimo kočnice, skrenemo s kursa.
Da. Skrenemo s kursa. – ponavlja Manuel, smješka se, i primiče moju ležaljku svojoj, spuštajući svoju glavu u moje krilo.
Trinaesti august je 1914. godine. Baron von Gautsch, luksuzni putnički parobrod s 300 mjesta, na kojem je, ovisno o sezoni, radilo 60 do 70 članova posade, tek je treću sedmicu pod komandom Austrougarske ratne mornarice. Nekada slavni, raskošni jadranski Titanic, koji je prevozio putnike iz Trsta do Boke Kotorske, obilazeći pritom sve istarske i sjevernohrvatske gradove i otoke, korišten je, sada, za prevoz vojnika. Mladi su to momci, plove iz Trsta u Kotor, stižu kao pojačanje K und K trupama u tom dijelu Jadrana. Nose sa sobom svoje nove odore, neokrznute još, i svoje još neobuzdane snove i strahove. Kada se usidre i siđu s broda, još će pjevati i klicati, proći će još vremena dok njihova pjesma ne utihne. Onda će se na raskošni brod ukrcati porodice, mahom žene i djeca vojnih časnika i državnih službenika, skratit će ovaj brod ljetovanje mnogima – ta rat je, nije vrijeme za sunčanje! Kada se vrate u unutrašnjost Monarhije svojim supruzima, niko više neće primijetiti taj kestenjasti ten, uspomenu s osunčanih otoka, i one bijele linije od gornjih dijelova kupaćih kostima koje ostanu na ramenima, kao dokaz da ljeto nas je promijenilo.
Kasnimo. Moramo do Trsta do 6.
I hoćemo. Naložit ću da maksimalno ubrza. Mislim da će biti dobre ribe i vina.
Da, ono su ministrovi ljudi?
Jesu. Ona crvenokosa je prva savjetnica. Giaccheli, do maksimuma!
Jesam kapetane, sve sam konje već upregao!
Luppis, Baron je tvoj.
Jasno, kapetane, budite bez brige.
Nije parobrod Baron Von Gautsch imao crnu kutiju, a da jeste, ovo bi bio zapis s nje. Ne bi pisalo, kao što ne piše ni ovdje, kako je i zašto zapovjedni most napustio Luppis, prvi časnik palube, negdje oko 14 sati, baš u vrijeme ručka, kad su brodski konobari na blistavo bijele stoljnjake prve klase spuštali svježu ribu i buteljice prvoklasnog bijelog vina. Kako i zašto, baš na onom dijelu putovanja na kojeg su, K und K vojno-pomorske vlasti, dan prije polaska, posebno upozoravale, dajući preciznu mapu minskih polja. On ju je lično dobio na ruke od drugog časnika Tensea, da bi potom on odredio kurs plovidbe, lično on, Luppis, prvi časnik palube, on koji sada iz glave ne može izbaciti sliku njene raspuštene crvene kose, niti iz nozdrva miris bijelog vina i svježe ribe.
Ratna luka Pula našla se na potencijalnom udaru talijanske mornarice na samom početku rata, te su u ljeto 1914. godine, objašnjava Ivan, K und K vojno-pomorske vlasti odlučile osigurati luku i postaviti četiri minska polja sa ukupno 1300 mina svud oko istarskog poluotoka.
Vruće je i manta mi se. Jedan nadgrobni spomenik pravi zadovoljavajući hlad, pa sjedam u njegovu sjenu. Sviđa mi se taj Austrijanac, taj Manuel, Ivan kaže da dolazi tu već treći put, potomak je kapetana koji je odgovoran za stravičnu pomorsku nesreću.
Tebi istina ne treba, nastavlja Ivan, ti je već znaš. Ako je iko zna, Manuel, znaš je ti.
Zamisli Sunce nad morem i ono kad se zrake raspu, svaka uzme svoju putanju. U zrakama su postavljane mine, veliki minopolagač, zvao se Basilisk, imao je zadatak postaviti deset zraka, zrake mina činile su lepezu, postavljali su ih od pučine ka kopnu, kao drugo jebeno Sunce u moru, vrelo, užareno, smrtonosno.
Tek su radili na prvoj zraci, nisu došli ni do pola.
Bili su u šoku kad su vidjeli brod, vikali su, jedan je skakao, skakao iz sve snage kao da hvata zrake Sunca, onog pravog, drugi je frenetično mahao rukama, slali su sve signale, zvanične i nezvanične, ali na toj mrcini od Barona koji im je dolazio u susret, kao da nije bilo žive duše, on je mirno plovio ravno ka tek započetoj minskoj zraci.
Samo petnaest minuta nakon eksplozije više ga nije bilo. Potonuo je za manje od petnaest minuta, oko tri popodne, u blizini Rovinja.
Dan će biti vreo, ali nabavit ćemo dovoljno pića i leda.
Lepeza laži? Prastric Paul i druge porodične laži?
Manuel još razmišlja o naslovu svoje izložbe, najveće u karijeri, koju će postaviti na stogodišnjicu burleskne tragedije u kojoj je posada gladna ribe, vina i poprsja misteriozne brinete predala brod mladom drugom časniku Tenseu koji ga je strovalio ravno u minsko polje. Tragikomedije od koje je njegova porodica godinama zidala slavni ratnički mit.
(Ta i sud je rekao da nije kriv, kako da mi, krv njegove krvi, kažemo da jeste.
I to što je ručao, i kapetani moraju jesti, zar ne?
Čuvamo njegovo ordenje, naravno da čuvamo, nećemo ga valjda baciti u more, šest nautičkih milja od svjetionika sv. Ivan, na pučini kod tog tamo Rovinja?)
Razapet će Manuel Winter u dvorištu porodične kuće u Berndorfu golemu sliku porodične istine o ponosnom stricu Paulu, kapetanu velikog broda!
U vrtovima Berndorfa dugo će se još pričati o tome. Ili neće.
Jer kad bi pričati htjeli, šta bi i mogli reći?
Tamo nekad, dok je rat još bio zelen, kao u nekoj komičnoj priči za djecu, jedan se veliki brod upleo u vlastito minsko polje i eno ga leži mrtav na morskom dnu, u okolici Rovinja, prima znatiželjne mornare što ispod maski kriju divljenje. Ili podsmijeh.
Septembar će biti miran. Ivan će nam doći na zasluženi odmor. Penjat ćemo se na obližnje zelene brežuljke i misliti, ta mogli bismo ih vidjeti i kada pobijele, možda je i zima sasvim uredu, i zima, kod Winterovih.