Slavoj Žižek  

Ljevičarska posveta Thatcher

Na posljednjim stranicama monumentalnog The Second World War, Winston Churchill promišlja enigmu vojnog odlučivanja: nakon što specijalisti (ekonomski i vojni analitičari, psiholozi, meteorolozi) podastru vlastite analize, netko mora preuzeti taj veoma jednostavan, ali i iz istog razloga težak čin prenošenja složenog mnoštva u jednostavno “Da’’ ili “Ne’’.  Idemo u napad ili ostajemo čekati… Ova gesta, koja nikada ne može biti potpuno utemeljena u razumu, gesta je Gospodara. Na stručnjacima je predstaviti situaciju u njezinoj složenosti, a na Gospodaru je da je pojednostavi u točku odluke.

Gospodar nam je osobito potreban u situacijama duboke krize. Njegova funkcija je odigrati autentičnu podjelu – podjelu između onih koji žele nastaviti gurajući unutar starih parametara i onih koji su svjesni nužne promjene. Takva podjela, a ne oportunistički kompromisi, jedini je put prema pravom jedinstvu/ujedinjenju. Uzmimo primjer koji zasigurno nije problematičan: Francuska 1940. godine. Čak i Jacques Duclos, drugi čovjek Francuske komunističke partije, priznao je u privatnom razgovoru da, ukoliko bi u tom času u Francuskoj bili održani slobodni izbori, Maršal Petain pobijedio bi sa devedeset posto glasačke potpore. Kada je de Gaulle, u svom povijesnom činu, odbio prihvatiti kapitulaciju Nijemcima i nastavio otpor, tvrdio je da samo on, ne višijevski režim, govori u ime prave Francuske (u ime prave Francuske kao takve, ne samo u ime “većine Francuza’’!). To što je rekao bila je prava istina, čak iako nije samo “demokratski’’ bez legitimiteta, nego i u jasnoj opreci s mnijenjem većine francuskog naroda.

Kada su laburisti govorili jezikom neoliberala… Margaret Thatcher, gospođa koja nije bila za skretanja, bila je takva vrsta Gospodara, držeći se svoje odluke koja je u početku percipirana ludom, postupno uzdižući svoje osobno ludilo do prihvaćene norme. Kada su Thatcher upitali o njezinom najvećem uspjehu, spremno je odgovorila: “Novi laburisti’’. I bila je u pravu: njezin je trijumf to što su čak i njezini politički neprijatelji prihvatili osnove njezine ekonomske politike – istinski trijumf nije pobjeda nad neprijateljem, nego kada se sam neprijatelj počne koristiti tvojim jezikom, tako da tvoje ideje čine temelj čitavog polja.

Što nam danas preostaje od Thatcheričine ostavštine? Neoliberalna hegemonija očito se raspada. Thatcher je možda bila jedina prava tačeristica – jasno je vjerovala u vlastite ideje. Današnji neoliberalizam, nasuprot tome, “samo umišlja da vjeruje u sebe i zahtijeva da čitav svijet umišlja isto’’ (da citiramo Marxa). Ukratko, danas se cinizam otvoreno iskazuje. Prisjetimo se okrutne šale iz Lubitcheva Biti ili ne biti: kada ga pitaju za njemačke koncentracijske logore u okupiranoj Poljskoj, odgovorni nacistički oficir (koji nosi nadimak “Koncentracijski logor Ehrhardt’’) žustro odgovara: “Mi se koncentriramo, Poljaci logoruju’’.

Ne vrijedi li isto za bankrot Enrona u siječnju 2002. (kao i za sve financijske krahove koji su uslijedili), što možemo protumačiti kao ironični komentar o konceptu društva rizika? Tisuće zaposlenika koji su izgubili poslove i ušteđevine sasvim su sigurno bili izloženi riziku, ali bez ikakvog stvarnog izbora taj im se rizik doimao kao puki nesretni slučaj. S druge strane, oni koji su doista imali uvid u opasnosti kao i mogućnost da interveniraju u situaciju (top menadžeri), minimalizirali su vlastite rizike prodajući dionice i opcije prije bankrota – tako da je istina da živimo u društvu riskantnih izbora, samo što neki (menadžeri Wall Streeta) biraju, dok drugi (obični ljudi koji plaćaju hipoteke) riskiraju.

Jedna od neobičnih posljedica financijskog kraha i mjera koje su poduzete kako bi se suzbio (silni novčani iznosi za pomoć bankama) bilo je oživljavanje rada Ayn Rand, što je najbliže što se može doći ideologiji radikalnog kapitalizma tipa “greed is good’’ [pohlepa je dobra] – prodaja njezinog magnum opusa Atlas Shrugged ponovno proživljava vrtoglavi porast. Prema nekim izvještajima, postoje znakovi da se događaji opisani u Atlas Shrugged – štrajk samih kreativnih kapitalista – već odvijaju. John Campbell, republikanski kongresmen, rekao je: “Oni koji su uspješni počinju štrajkati. Vidim, u manjim omjerima, određenu vrstu prosvjeda od samih ljudi koji stvaraju poslove /…/ koji se povlače iz vlastitih ambicija samo zato što vide kako će biti kažnjeni zbog njih’’. Apsurdnost ove reakcije leži u tome što potpuno netočno iščitava situaciju: većina divovskih svota novaca za spašavanje upravo se dodjeljuje randskim dereguliranim “titanima’’ čiji su kreativni planovi propali, uzrokujući time krah. Ne radi se o tome da veliki kreativni geniji pomažu običnom lijenom puku, nego su obični poreznici ti koji pomažu propalim “kreativnim genijima’’.

Zamka nepredstavljačke samoorganizacije Drugi aspekt Thatcheričine ostavštine na koji se obrušavaju njezini lijevi kritičari je “autoritarni’’ oblik njezina vodstva, manjak smisla za demokratsku koordinaciju. Ovdje su, međutim, stvari složenije nego što se mogu činiti. Prosvjedi koji se trenutno odvijaju po čitavoj Europi sjedinjuju se u seriji zahtjeva koji, u samoj svojoj spontanosti i očitosti, stvaraju neku vrstu “epistemološke prepreke’’ pravom sukobu s trenutačnom krizom našeg političkog sustava. Ovi se mogu pročitati kao popularizirana verzija deleuzeovske politike: narod zna što hoće, može to otkriti i formulirati, ali jedino kroz vlastiti kontinuiran angažman i djelovanje. Prema tome, trebamo aktivnu participativnu demokraciju, ne samo reprezentativnu demokraciju s njezinim izbornim ritualom koji svake četiri godine prekida glasačku pasivnost; potrebna nam je samoorganizacija mnoštva, ne centralizirana lenjinistička Partija s Vođom, itd.

Mit o nepredstavljačkoj direktnoj samoorganizaciji posljednja je zamka, najveća iluzija koja treba pasti, ona koje se najteže odreći. Doista postoje u svakom revolucionarnom procesu ekstatični trenuci grupne solidarnosti, kada tisuće, stotine tisuća, zajedno okupiraju javno mjesto, poput trga Tahrir prije dvije godine. Da, postoje trenuci snažnog kolektivnog sudjelovanja kada lokalne zajednice raspravljaju i odlučuju, kada ljudi žive u vrsti permanentnog izvanrednog stanja, uzimajući stvari u vlastite ruke, bez Vođe da im pokaže put. Ali takva stanja ne traju, i “umor’’ nije ovdje puka psihološka činjenica, nego kategorija socijalne ontologije.

Velika većina, uključujući mene, želi biti pasivna i ovisiti o učinkovitom državnom aparatu koji će osigurati glatko funkcioniranje čitave društvene građevine, kako bih se mogao baviti vlastitim radom u miru. Walter Lippmann napisao je u Public Opinion (Javno mnijenje, 1922.) da hordom građana treba upravljati “specijalizirana klasa čiji interesi sežu izvan lokalnog” – ta elitna klasa trebala bi se ophoditi poput mašinerije znanja koja premošćuje glavni nedostatak demokracije, nemogući ideal “omnikompetentnog građanina’’. Ovako funkcioniraju naše demokracije – uz naš pristanak: nema neke zagonetke u tome što je Lippmannn tvrdio, radi se o činjenici; tajna leži u tome da, svjesni nje, igramo igru. Ponašamo se kao da smo slobodni i slobodno odlučujemo, pritom potiho ne samo da prihvaćamo, već zahtijevamo da nam ta nevidljiva zabrana (upisana u sam oblik naše slobode govora) govori što da činimo i mislimo. “Ljudi znaju što hoće’’ – ne, ne znaju, ali ni ne žele znati. Treba im dobra elita, što je razlog zbog kojeg pravi političar ne samo što zastupa narodne interese, nego kroz njega oni otkrivaju što “zapravo žele’’.

Što se tiče molekularnog samoorganizirajućeg mnoštva protiv hijerarhijskog poretka održavanog vezom s karizmatičnim vođom, valja uočiti ironiju činjenice da je Venezuela, država koju mnogi hvale zbog pokušaja da razvije modele direktne demokracije (lokalni odbori, kooperacije, radnici koji vode tvornice), također država čiji je predsjednik bio Hugo Chavez, prototip snažnog karizmatičnog vođe. Kao da je na djelu frojdovska uloga prijenosa: kako bi pojedinci “dosegli s onu stranu sebe’’, probili se iz pasivnosti reprezentativne demokracije i uključili se kao direktni politički djelatnici, referencija na vođu je nužna, vođu koji im omogućuje da se izdignu iz močvare poput baruna Münchhausena, vođe koji bi “trebao znati’’ što žele. U tom je smislu Alain Badiou nedavno ukazao kako horizontalno mrežno povezivanje potkopava klasičnog Gospodara, ali istovremeno stvara nove forme dominacije koji su mnogo jači od klasičnog Gospodara. Badiouova teza glasi da je subjektu potreban Gospodar kako bi se uzdigao iznad “ljudske životinje’’ i kako bi prakticirao odanost “Istini-Događaju’’:

“Gospodar je onaj koji pomaže pojedincu da postane subjekt. Drugim riječima, ako prihvatimo da se subjekt javlja iz tenzije između pojedinca i univerzalnog, onda je jasno da je pojedincu potrebno posredovanje, a time i autoritet, kako bi napredovao na svom putu. Treba obnoviti poziciju gospodara – nije istina da se može bez njega, čak i posebice u perspektivi emancipacije’’.

Badiou ne zazire od suprotstavljanja nužnosti uloge Gospodara našem “demokratskom’’ osjećaju: “Ova ključna uloga vođa nije sukladna s prevladavajućim ‘demokratskim’ okruženjem, zbog čega sudjelujem u ogorčenoj borbi protiv ovog okruženja (na kraju krajeva, treba krenuti od ideologije)’’.

Zazivanje Gospodara Trebali bismo neustrašivo slijediti njegov savjet: kako bi se efikasno probudilo pojedince iz dogmatskog “demokratskog sna’’, iz njihove slijepe ovisnosti o institucionaliziranim oblicima reprezentativne demokracije, pozivanje na samoorganizaciju nije dovoljno: nužna je nova figura Gospodara. Prisjetimo se poznatih redaka iz À une raison (“Jednom razumu”) Arthura Rimbauda:

“Jedan udarac tvoga prsta po bubnju oslobađa sve zvukove i započinje novom harmonijom.

Korak od tebe, novi se ljudi dižu i zakoračuju.

Okreneš glavu: nova ljubav! Vratiš glavu: - nova ljubav!”1

Ne postoji ništa inherentno “fašističko’’ u ovim redcima – najviši paradoks političke dinamike jest taj da je Gospodar potreban da izvuče pojedince iz kaljuže inercije i motivira ih prema samotranscendirajućoj emancipatorskoj borbi za slobodu.

Ono što nam je potrebno danas, u ovoj situaciji, je Thatcher iz redova ljevice: vođa koji bi ponovio Thatcheričine geste u suprotnom smjeru, transformirajući čitavo polje pretpostavki koje dijele današnje političke elite svih glavnih usmjerenja.

Prevela Marta Matvijev.