Jedini odmori gđe Brophy bili su produženi bolnički boravci pa nije znala kako bi ikada preživjela da ih nije bilo. Osjećala se kao da bi samo tada mogla doseći dno i ostati u bolnici (dok joj ne bi počeli dodijavati da je otpuste). Iako u stvarnosti tamo nikada nije bilo tako dobro kao što je sanjarila kada je bila vani i žonglirala brige i muke svoje povelike obitelji, ipak je bolnicu zamišljala kao 24-satnu čahuru u kojoj se nitko nije morao ni truditi davati naredbe i upravljati osobljem, zato što je osoblje sve radilo samo od sebe kao neki roboti na navijanje. Za razliku od određenih pacijenata koji su se dosađivali i zavidjeli uvijek zauzetom bolničkom osoblju na njihovom radu, te bi primjerice insistirali na tome da prave svoje vlastite krevete svaki dan, ona bi se prepustila uživanju u činjenici da joj je krevet pravio bolnički tim (premda bi je onda budili i izbacili iz kreveta kako bi ga napravili), u činjenici da je dobivala pladanj s ručkom sa svojim imenom na njemu na kolicima koja su se kotrljala niz hodnike svaki dan u isto vrijeme (premda je svaki dan bila ista stvar na meniju, koncept sir/kruh koji je bio prežvakan milijun puta, i usluga koja baš i nije bila na vrhunskoj razini: mušterije bi stajale u redu u kućnim ogrtačima) i da je imala cimerice s kojima je mogla čavrljati i zajedničku sobu u kojoj se mogla igrati (iako nikada nije svladala ping pong, a televizor, kada bi se išta moglo čuti od sviranja na klaviru i pričanja, obično bi bio na nekom kanalu na španjolskom ili bi tema bila nešto nasilno). Jedina stvar koja joj je zapravo narušavala mir bile su telefonske govornice u hodniku koje su uvijek bile zauzete i obično nije bilo ni stolca na koji bi se moglo sjesti. Da je barem mogla imati privatni televizor i privatnu telefonsku liniju, zasigurno joj nikada ne bi ni palo na pamet da ode iz bolnice. A unatoč tome, tjeranje da napusti bolnicu je uvijek nailazilo na suptilan otpor s njene strane.
Jednom kada bi iz početne dobrodošlice doma iscrpila svu ljubav i brigu (što se smanjivalo svaki put kada bi opet bila zatvorena, a uz nju se počela lijepiti sintagma "iz bolnice u bolnicu"), sve bi postalo previše za nju i onda bi opet počela čeznuti za bolnicom u kojoj bi mogla doseći dno.
I to u tolikoj mjeri da je počela nalaziti izlike da se zadržava u široj okolici bolnice Beth Abraham. Primjerice, veoma ju je privlačio grčki restoran preko puta njenog nekadašnjeg Odjela 17 koji se zvao Ambrozija. Ondje ste mogli dobiti najbolji domaći sladoled od vanilije u lijepim posudama za sladoled, što nikada nisu imali u bolnici, zbog čega bi te ponekad odveli tamo na dvadesetminutni "predah". Uvijek je znala da joj se bliži još jedan bolnički boravak po učestalosti odlazaka u Ambroziju na "predah" - i da bi se družila s djecom.
Tog konkretnog dana se zaustavila na jednoj kuglici (samo dolar i dvadeset plus napojnica, ali je serviran u tanjuriću, ne u metalnoj posudici za sladoled) i čak nije mogla ni oduljiti sjedenje u restoranu jer je iz prednjeg dijela, gdje su preuređivali ulaz prekriven crnom ceradom, dopirala užasna buka od bušenja.