Darija Žilić  

Ljubav prerezana vrata

Lana Derkač dosad je objavila četiri zbirke poezije: Usputna raspela, Utočište lučonoša, Eva iz poštanskog sandučića i Škrabica za sjene. Za posljednju zbirku nagrađena je nagradom “Zdravko Pucak”. Njezina je poezija uvrštavana u antologije, panorame i zbornike.

U novoj zbirci Šuma nam šalje stablo e-mailom riječ je o intimističkoj poeziji. Voljeni je onaj kojem se lirska junakinja obraća, s kojim pokušava komunicirati. On se pak preobražava u razne oblike; može biti meduza, jež, žilet, kristal, biće iz jantara, nečujno prislonjeno uz kukca, živ i neživ. Metamorfoze su vezane za šumu. Naime, ona je mjesto neprepoznavanja, nije locus amenus, nego mjesto koje izobličuje, preobražava. Tako debla mogu pojesti lice, a šuma se, npr. u pjesmi Rast, pretvara u morskog psa koji guta ruke. Kroz zbirku se provlači ulaženje prirode u neki urbani ambijent i u tijelo. Tako mahovina sipi po potkošulji, bilje ulazi u usta zgradi, u usta ljubavnika. Junakinja je izjednačena s predmetima, ona sama pretapa se u grafički znak, čitljiva je kao vizualni lik, kao crtež. No značenje kada se pojavi u prostoru nepripitomljenog, neoznačenog kao što je šuma, izaziva kod nje tjeskobu i ona poručuje Ne piši mi po šumi; tiskana slova u šumi izazivaju nesvjesticu. No nemoguće je pobjeći – već i sam naziv zbirke indicira da smo premreženi semiozama, da je nemoguće pronaći ono što je lišeno kulturalnosti, da ne postoji “čistina” koju junakinja bezuspješno zaziva. Dok se “uživljava u legende”, guta znakovlje “kao uspavljujuću tableticu” i čini joj se da je nemoguće pobjeći od znakova, pa im se prepušta, oni je uspavljuju.

Očekivanje očuđenja

Komunikacija s Prirodom je tehnologizirana, nije neposredna, pa se to najbolje vidi u samom nazivu zbirke “šuma nam šalje e-mailove”. I živa bića i neživa postaju svedena na znak, mogu nesmetano komunicirati; u pjesmi Ugovor sa prašinom, junakinja i prašina posve su ravnopravne, zajedno i “poste”. Pjesnikinja lokalizira intimnost u prostorima privatnosti. Naime, prostor je obilježen tjelesnom prisutnošću ljubljenog bića koje ostavlja tragove, donosi i odnosi predmete. Tako u pjesmi Kulisa naglašava da on pohodi njezin “emocionalni prostor”.

Ljubavnici pokušavaju komunicirati. Junakinja je ona koja očekuje očuđenje, spominje motive iz bajke, sama dočarava iluziju, ističe da “živi u fikciji” koju sama mora stvarati, pa i predbacuje ljubavniku – “kad već ti za mene nisi htio/upaliti svjetiljku”. I nerijetko Derkač supostavlja čudesno sa svakodnevnim. Spominjanje čuda vezanih za kršćanstvo, ali i čudesnog važno je zato jer su ona “opsežnija i neizgovorljivija od jezika”, opiru se simbolizaciji.

Ljubavnici posjeduju svoje samoće i sami postaju jedno drugome samoće koje se dopisuju, kao “dva mračna pisma”, ali opet ne uspijevaju doprijeti jedno do drugoga. I ponovo je želja postići, ostvariti onaj trenutak prije jezika, pisma, kada se događa bliskost tijela, bliskost lišena verbalnosti, simboličnosti, jedina u kojoj se možemo utopiti, a to je ljubav. No i ljubav je društveno kodirana i toga je junakinja sasvim svjesna, ali kao da bar ponekad želi zaboraviti kako bi vratila tako potrebno očuđenje. Ljubav je predstavljena oštrom slikom “prerezana vrata”, ona je, kao i kiša “samo otisak”. Junakinja je svjesna njezine krhkosti, pa je odijeva u kinesku svilu “da ne propadne/u bespuća kupine”. Ljubav, piše, ne govori materinski jezik.

Metafore nerazumijevanja

Ona raste u simbolima i svoju zavičajnost nalazi u punom mjesecu.

Kada lista atlas ljubavi, junakinja ne razumije njegovo znakovlje, a i samo razumijevanje ostaje nikad dovršeno jer se i najsićušniji djelići mijenjaju i čini joj se da je samo promjena trajanje. I zato usitnjava koliko može, lomi, atomizira, pa čitatelju nikako ne može promaći sva ta usitnjenost, umanjenost o kojoj piše Lana Derkač. Pijesak postaje mjesto u kojem se prepoznaje, raščlanjuje, pa opet sažima u cjelinu. Zrnca pijeska postaju riječi. Ona je sazdana od pijeska, on i ona se smanjuju u ikru jer ih raspršuje voda. Junakinja se sama mršaveći pretvara u “umanjenicu”. More se sastoji od bilijuna jezičaka kojima ispituje svemir, spominje kapi, patuljke. Bračno je pak zajedništvo kao “pahulja”, sitno i može začas nestati, bilježi pjesnikinja. Ljubavnik ne poštuje znakovlje kamenja na cesti, izbjegava davati posebna značenja događajima i riječima, za razliku od lirske junakinje. I tako se ponovno začinje nerazumijevanje. I ravnodušnost i praznina protiv koje se ona želi boriti, pa se priprema za rat “kao poglavica”, ali vrlo brzo odustaje od “ofenzivnog djelovanja” i povlači se. I niže metafore nerazumijevanja. Lubenice su za nju omare, razrezivanjem one se udvostručuju. Za njega, one su tek osvježenje i ne shvaća njezina prenošenja značenja s jednog predmeta na drugi. Stoga njihovi razgovori postaju mjesto u kojem ona smišlja matematički jezik kako bi razložila vlastitu percepciju koja je njemu tako strana.

Njezina se senzitivnost pojačava, njezini doživljaji utječu na seizmografiju ljubavi, zemlje... Ona za sebe ističe da “živi u fikciji” i da sluša Lorelaj. Zamišlja, kao u pjesmi Kiša da dolijeću anđeli i beru kišu… Nerijetke su pjesme u kojima povezuje kišu, anđele, noć… Niktomorfni simboli i simboli uspona, uzdizanja još više izražavaju poetičnost lirske junakinje. Ali svjedoče i o pjesnikinjinoj ustrajnosti da kroz svoj pjesnički rad zadržava simbole, mijenjajući ih tako da ih postavlja u nove kontekste. U slučaju ove zbirke riječ je o uspješnom situiranju u prostoru intimiteta. No ipak, priželjkujem da se u idućoj zbirci lirska junakinja Lane Derkač “ne povuče”, da stavi ratničke boje na sebe, da zaboravi na bolećive snove i da noć i snovi budu mjesta zakona seksa, okrutnosti i preobrazbe. Jer priroda čije višeglasje osluškuje, odavno je mjesto s kojeg dolazi agresija. A toga je Lana Derkač itekako svjesna jer već u ovoj zbirci naziru se tragovi borbe za opstanak, spominju se ratovi, vojske… Samo treba ne prepasti se i ne pobjeći na krilu eteričnog anđela…