Ljubav u javnom prostoru Zagreba

BRITANSKI TRG 1:



Zvonimir Majdak: Gradski ljubavnici

Vi se kradete pokrajnjim ulicama

Kroz blatna vrata grada

Tvrdim asfaltom klizite

prema skrovitim mjestima

Na strastvene uzvišice

I nesigurne šumarke

Iz kojih su pobjegle zvijeri



Simo Mraović: Magle, jezici ljubavi

U mojoj zemlji šovinisti su

seksualno nastrani,

može ih se prepoznati po tome

što navaljuju na svoje kćeri.

Pojava novih radio stanica

na kojima glazba ne postaje

osnovni izraz, već pogoduje

daljnjim težnjama njih samih…

Što je zapanjujuće.

Nevidljivi su,

nigdje se ne skrivaju.

Zatvoren u kutiji, slušam

geografiju stenjanja

nadam se neprimjetan

kao teški koraci krvnika

što drobe šljunak.





Bilješka o kabaretu Jazavac

Uz Pick, Klub i ostale zagrebačke kabaret klubove, svoja je vrata 1964. otvorio i kabaret Jazavac u Medulićevoj 2, udomljen u prostoru kavane Bled, a u čijem se prostoru održavao redovit program s publikom za stolovima i večerom nakon programa. Interijer kabareta bio je uređen humorističnim dekoracijama Reisingera, Lončarića, Voljevice i Boureka, s papirnatim stolnjacima na kojima su gosti rješavali aforističke zagonetke. Jazavac se održao do 1971., kada je prisiljen preseliti, a Medulićeva 2 ostaje kao sjećanje.

“Jazavac je u jednom trenutku čak i objavio svoju osmrtnicu (15. siječnja 1967.) jer je u nedostatku bilo kakvih sredstava bio pred izdisajem. Ta je osmrtnica pokrenula odgovorne ljude u gradu, nađena su sredstva i kazalište je nastavilo s radom”, kaže Duško Ljuština. U to vrijeme Jazavac je još djelovao u Medulićevoj ulici, da bi se preselio u svoj sadašnji prostor u Ilici 31.



Kino Lika

“U kinu Lika gledali smo prve filmske predstave na ljetnoj pozornici, prve erotske filmove i prve meke porniće, što je svakako ilički, tj. zagrebački doprinos tzv. seksualnoj revoluciji, a koja se nazire već u škakljivim kupletima u nekadašnjem posljednjem kabaretu Dverce (zatvoren potkraj rata) na broju 12, u kojem su nastupala prva imena predratnog zagrebačkog glumišta.”

Zvonimir Milčec, Pješak u Zagrebu, str. 73



Prvo mirovina, pa tuširanje – gradsko kupalište Diana

Gradska kupališta koristili su građani bez kupaonice u stanu ili bez samog stana. U dvorištu Ilice 8, u samom srcu grada, već 176 godina postoji jedino javno gradsko kupalište Diana, koje je 1834. godine, kada je osnovano, bilo prvo pučko kupalište u Europi. Danas rade još jedino tuševi. Najčešći korisnici su siromašni građani koji nemaju vode ni mogućnost bilo gdje drugdje koristiti osnovne higijenske usluge, a redoviti posjetitelji tuševa prije su bili studenti dok još nisu bili uređeni studentski domovi. (…) No, ponekad dođu i zaljubljeni parovi koji plate jedan tuš i kupaju se zajedno.

“Kupaju li se samo ili rade nešto drugo, ne znam i nije me briga. Prije smo imali i Posebne kade za parove, tada im je ‘ono drugo’ možda bilo zgodnije raditi. No, toga više nema.”, smije se Mirjana Jovan, posluživačica kupača i dobri duh Diane.

U gradu su nekad postojala četiri javna kupališta - na Kvaternikovom trgu, u Creskoj i Nazorovoj ulici te u Ilici. Kupalište u Creskoj, kao i ono na Kvaternikovom trgu, zatvoreno je 1983. godine zbog zastarjelosti postrojenja za loženje i neprimjerenih uvjeta. Kupalište u Nazorovoj zatvoreno je godinu dana kasnije, kada je ustanovljena velika koncentracija štetnih tvari te je preporučeno da se počne ložiti na plin.

Nepoznati Zagreb, 18. prosinca 2010. tekst: Ana Loinjak (ulomci)

CERSKA 1 (DUBRAVA):



Toponimi sigurne smrti

Fragmenti razgovora Saše Šimprage s povjesničarom Jadranom Bobanom, Zarez, br. 373-374, 19. prosinac 2013.

“Sam naziv šume, Dotrščina, nije se spominjao u tadašnjoj zagrebačkoj javnosti. Ljudi su znali da je stratište negdje u blizini parka Maksimir, tako su i govorili: ‘Odpeljan u Maksimir’. (…) Maksimir i Rakov potok, to su bila dva toponima koja su značila sigurnu smrt.”

“Već u kolovozu 1941. ovdje je bila ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija je bila naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni ‘komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina’. Tako je, recimo, jedna od ‘intelektualnih začetnica’ bila i petnaestogodišnja učenica Vera Gross.”

“Ne mislim da bi ovo trebalo biti mjesto nekog formaliziranog zagrobnog pijeteta, nelagode. Ni malo mi ne smeta što ljudi tamo beru gljive, šeću pse, ili na klupama vode ljubav. Življenje je, uostalom, najveća počast mrtvima. To je lijepa, smirena šuma, nimalo strašna.”



Aleksandar Hut Kono: Dotrščina (ulomak)

Dok su nas požurivali u koloni

moja šestomjesečna kćer je zaplakala.

Mladić s puškom zapovjedio je da je ušutkam.

Znala sam da je to nemoguće

i spustila sam bebu u snijeg.

Poslije,

kad je ondje pronađe neka žena,

odnese je kući

i odgoji pod drugim imenom,

mislit će se da sam je ostavila da je spasim.

Međutim, ispustila sam dijete

da me ne upucaju na licu mjesta

i tako kupila dodatnih deset minuta života -

odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.

Ali što se tu uopće ima odgađati

pa smrt ionako traje cijelu vječnost.

Svi mi pogubljeni

pretvorili smo se u šest kristala

i sad lebdimo poništeni.

Čekamo da prođe vječnost

i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.

Ali zato promatramo one koji šeću šumom.

Najdraži su mi ljubavni parovi -

sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.

Volim i jelene

zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:

ponekad ih pomazim po glavi.



Sjećanja oko Dubrave

“Kad sam prvi put išao kod bivše u gornju Dubravu na tulum, plan je bio da nakon pijanke odemo u grad. Krenuli smo malo busom, malo pješke. Ostali su ubrzali naprijed, a nas dvoje smo zaostali i odlučili proći kroz Maksimir noću. U onom parkiću pokraj crkve sv. Jeronima, taman na izlazu iz parka, ali još uvijek donekle u šumi, ima jedan zgodan tobogan i penjalica s kućicom na vrhu. Nešto nas je uhvatilo i malo-pomalo poševili smo se u toj kućici, stojeći. Bilo je malo neudobno, ali dosta uzbudljivo jer nije bilo baš tako mračno, još je i kućica na uzvisini pa se vidi iz daljine. Poslije se ona žalila jer je dobila muskulfiber i rekla da to tako nećemo više nikada raditi.” B. (27)

“Svega je bilo. Jednom davno smo se bivši dečko i ja vraćali noću pješke u Dubravu preko Oporovečke, a negdje kod Nove bolnice ja sam stala i odlučila se na oralni seks nasred ceste. Međutim, tek što sam kleknula pokraj nas se naglo parkirala neka ekipa, izašli su iz auta i napali dečka jer su mislili da me siluje. Jedva smo se izvukli” A. (26)

“Čuj, ne znam točno ali pretpostavljam da je to onaj odmah prvi dio od Bukovačke do Maksimirske. Paralelno kod statue kojoj se farbaju jajca. Ali, to ja u stvari ne znam. Možda je bilo i negdje drugdje. Nisam išao tamo. (…) Bio ti je u centru tzv. Zid plača. To ti je preko puta Umjetničkog paviljona na Zrinjevcu. Tako su ga pederi prozvali jer bi kao uvijek nekakvu akciju organizirali; tamo je neki spomenik u obliku zida, pa kao samo tamo stoje sami i plaču. Al’ to je isto mjesto gdje je neki Francuz ubijen prije par godina. I to je neko faćkalište nedjeljom popodne. Neke čudne face, kaj nešto bi – ne bi, šetaju, ne znaš gdje su i šta su.” Marko, r. 1969. Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, str. 211



FRANKOPANSKA 1:



Sjećanja oko Frankopanske

“To je bilo usred bijela dana na rano proljeće, mislim da je bila sredina ožujka, ali je dan bio prilično topao. Ležali smo na deki i pili neke pive tamo iza Rokovog perivoja. Ona je naoko bila sramežljiva i suzdržana, ali nekon nekog vremena, kad više nije bilo nikoga, poševili smo se tamo oko tri-četiri popodne. Kratko je trajalo. Prekinuli smo ubrzo nakon toga.” B. (27)



“Ispred Saloona, jel? Dok je Saloon još radio… Došao ravno sa smjene i ulazim unutra, kad me neka ženska žica da joj platim upad, a ono, dobro, ali šta ja imam od toga? I uzme me ona za ruku i odvede me tamo malo dalje, kao da se ne vidi, spusti se dolje, otkopča mi šlic i počne ga… Platio sam joj upad.” Ž. (34)



“Došao sam u Zagreb za vikend, bio sam u Mediki, bio sam pijan. Došla mi je neka mala purgerica i odvela me van, do Botaničkog, provukli smo se kroz nekakvu rupu u ogradi, sjećam se da smo bili blizu tračnica. Bilo je dobro, ali smrznuo sam se, hardcore zima u prvom mjesecu i još me ženska naživcirala.” E. (22)



“Aha, jesam, tamo iznad Tuškanca, u parku iza crkvice one neke secesijske. Popodne. To je bio više kao piknik izlet, nismo planirali, samo se dogodilo. Ali bilo je puno šetača pasa koji nisu baš pridonosili ugođaju.” T. (24)

“Jedino što mi se ikad dogodilo tako na javnom mjestu je seks u WC-u kluba tu na kvartu. Dakle, dan prije sam izgubila nevinost i nisam se mogla zasititi pa sam tako lijepo ušetala s dečkom u muški WC i izbacila iz kabine momka kojem je bilo zlo objašnjavajući mu da se mi sad idemo seksati.” D. (25)



“Više puta sam to radila u WC-u kafića… Haha, grozno. Jednom smo dosta popili u 13-ici u Dežmanovom i dogodio se neki čudan trenutak, u kafiću je, naravno, bila hrpetina ljudi, ali ono što je nevjerojatno je da nas nitko nije skužio! A bili smo nešto užasno sretni, baš neka sreća nas je ulovila i iz toga je sve preraslo.” S. (29)



“Pili smo na benzinskoj i odlučili prošetati da ostanemo na samo… Uglavnom, ono, napalili smo se, nacvrcani i u Deželićevoj smo ušli u prvi otvoreni haustor, ravno u podrum – brojiš to kao seks na otvorenom? Htjeli smo na krov, ali podrum je izgledao više skriveno. Fora je kad ne znaš hoće li ti netko sad uletiti i psovati mater, a i bila je ta neka tamnica spika, pa je bilo još bolje…” B. (23)



“Pa onako. Ona je radila u kiosku nešto kratko. Ja bi znala doći i sjediti na podu, čitati one trash erotske novine. Onda bi ona zatvorila kiosk i stavila onaj znak ‘vraćam se za 5 minuta’, a ne bi se vratila pola sata jer smo bile, jel, zauzete unutra. Jednom smo došle i po noći. Vani je bila zima, padao je snijeg. Mi smo uzele dekicu. I bile u kiosku. Onda je ona dala otkaz jer su u tom kiosku radili sami debili.” S. (25)

Bilješka o “štajgama”



Prije dvadesetak godina, putnik u prolazu kroz Zagreb, (…) ako i nije znao gdje se u glavnom

hrvatskom gradu skupljaju prostitutke, lako je tu javnu tajnu mogao doznati. Naime, gotovo

svatko je znao gdje su glavne gradske “štajge”, to jest ona kompromitantna mjesta gdje se

okupljaju “prodavačice ljubavi”.

Ne jedan ugledni i pristojni građanin, u svakodnevnom životu manje ili više uspješan poslovni čovjek, državni službenik, časnik, profesor koji ljubi svoju dječicu po povratku s posla, svoje je seksualne fantazije poskrivećki utaživao nepogrešivo odlazeći upravo na “ta” mjesta kojima nisu trebale crvene svjetiljke da bi oglasile svoju ponudu. Građani su znali za glavne lokacije gdje su se mogle naći “štajgerice”, zagrebačke prostitutke s ulice: u ulici Pod zidom, blizu Trga bana Jelačića, kao i na samom Trgu pokraj Varteksove zgrade, zatim na Svačićevom trgu te u okolici Glavnog kolodvora, kod nekadašnje agencije Putnik (danas je tu Gradska knjižnica, a umjesto prostitutki koči se spomenik Anti Starčeviću). (…)

Najrašireniji i najdrevniji oblik “najstarijeg zanata na svijetu” u Zagrebu, unatoč

izmjenama u poslovnoj filozofiji, i dalje je vrlo vitalan. Ulična prostitucija u međuvremenu je

Samo promijenila mjesta okupljanja, tako da su danas glavne “štajge” Gajeva ulica,

Marulićev trg, i potez Botanički vrt - Glavni kolodvor. Tamo se najčešće nalaze domaće

djevojke, tridesetih i četrdesetih godina, koje uglavnom imaju prebivalište ili boravak u

Zagrebu. (…) Pravila na “štajgi” su nemilosrdna. Zna se gdje je čije mjesto i koja je cijena.

Rušenja cijene nema, a osoba koja to učini izbacuje se s “poteza”.

Nacional, br. 385, 4. veljače 2003. tekst: Eduard Šoštarić (ulomci)



PRIMORSKA 17:



Mali vrući oglasi #1



Voliš li deblje osobe? Javi se zgodnom, vrlo diskretnom i materijalno osiguranom transvestitu srednjih godina, koji se osobito voli odijevati u fino žensko rublje. Ako si isključivo aktivan i dobro obdarena muškarčina, mogla bi ti se ispuniti sva maštanja. Odgovaram na svako opširnije pismo. Erotika 4479



Beskrajno željan muškog tijela i dobrog, zdravog seksa, očekuje snažne mladiće, posebno obdarene, situirani, obrazovani liječnik (39/180/83). Materijalisti, sputani i feminizirani isključeni. Erotika 4430



Vrlo usamljena Zagrepčanka (45), situirana, želi naći prijateljicu od 35 do 50 godina isključivo iz Zagreba za trajno i nježno prijateljstvo. Erotika 4588



Privlačan intelektualac, Zagrepčanin (36/181/73), senzualan i pustopašan, sklon maštovitim igrama i novim kombinacijama, rado bi upoznao djevojku, ženu ili par (može i dvije prijateljice), koji vole nježnost i duge predigre. Erotika 970



Simpatičan student (23/184/74) s vlastitim stanom u Zagrebu, zasićen stidljivih i neiskusnih curica, želio bi konačno upoznati temperamentnu ženu (30 – 45 godina) koja dobro poznaje sve “slatke ludosti” i može me uvjeriti da se takve stvari ne događaju samo na filmu. Prihvaćam sve izazove. Erotika 967



Studentici u Zagrebu, nudi lijepi komforni stan, stariji profesor prosječnog stasa, koji u stanu boravi 2 – 3 puta mjesečno i tom prilikom očekuje malo ženske topline i ugodne konverzacije. Uvjet je diskretna osoba, mirne ćudi, prosječnog izgleda, koju ne smeta dobna razlika nego daje prednost zrelosti, iskustvu i stabilnosti. Erotika 4623









Mali vrući oglasi #2



Mladić, apolonski zgodan (26/176/66) smeđ, plavook, emotivan, vedar i razuman, povučen, skroman, obrazovan i usamljen, zna voljeti i želi biti voljen, u želji da dotakne najveće ljepote ovog svijeta, traži markantnog princa svojih snova, lijepog, nježnog i iskrenog, od 18 do 26 godina. Pustolovi isključeni. Poželjna fotografija, koju na zahtjev vraćam. Diskrecija zajamčena. Erotika 4480



Zagrepčanin (43/176/70) s obvezom, želi upoznati žensku osobu s obvezom ili bez radi trajnih intimnih susreta od obostranog zadovoljstva. Diskrecija u potpunosti zajamčena. Erotika 925



Intelektualac iz Zagreba (35) upoznao bi ženu koja voli igre potčinjavanja i dominacije. Preferiram pasivnu ulogu, ali može i aktivna. Razlika u godinama ne mora biti prepreka da ostvarimo ono o čemu smo dugo maštali, ali se nismo usudili glasno izgovoriti. Moguća i razmjena pisama sa opisom želja. Diskrecija zajamčena. Erotika 4558



Bračni par (26 i 28 godina), intelektualci, maštoviti, ljubitelji erotike, s velikim interesom i radošću žele upoznati ljupku žensku osobu od 20 do 35 godina, kako bi zajedno uživali i ostvarili najskrivenije želje. Poželjna fotografija i broj telefona, ali nije uvjet. Diskrecija zajamčena. Erotika 933



Intelektualac (45/180/82), šarmantan, nježan i maštovit, želi upoznati žene ili parove koji kroz uzajamno druženje žele izmjenjivati iskustva, osjetiti nježnost, vole masažu i cijene atmosferu ispunjenu erotskim nabojem. Posjedujem u Zagrebu stan i vikendicu na moru, pogodno za druženje i ljetovanje u manjem ili većem društvu. Moguća i trajna veza. Prednost naturistima, ali nije uvjet. Erotika 949



TRG REPUBLIKE AUSTRIJE 1:



Mračna strana Zapadnog kolodvora: gay prostitucija u središtu Zagreba

Policija zasad o tome nema konkretnih dokaza. Zanimljivo je da i mnogi građani kojima je Zapadni kolodvor česta postaja ne znaju da se u dugačkim, tamnim, sablasnim hodnicima kolodvora sastaju homoseksualci. Možda zato što se sve događa u tišini. Kako kaže beskućnik, bivši novinar koji ondje provodi dio noći kao nekakav lik iz Zone sumraka, klupe poslije 22 sata pune su muškaraca svih dobi.

“Sjede jedan do drugog, zatim se nađu kod stepenice i odlaze u WC. Sa starijim muškarcima često odlaze dobro odjeveni mlađi dečki od dvadesetak godina, za koje se na prvi pogled ne bi nikad reklo da se time bave.”, kaže. (…) Stoje na tramvajskoj stanici točno ispred kolodvora, ali ni u jedan ne ulaze. Jedan od njih, u tridesetima, u nogometnom dresu, ćelav i tetoviran, ondje se u polumraku zadovoljava, gledajući kroz prozor. Drugi, po izgledu reklo bi se umirovljenik, “stalan klijent”, po stanici i čekaonici vrti se više od sata. Napravio je mali krug tramvajem, prošetao kroz park preko puta i natrag te na kraju ušao u tramvaj s mladićem od otprilike 25 godina, koji je prije toga također “visio” na stanici.

Zaposlenici na kolodvoru potvrđuju da više-manje dolaze isti ljudi, uglavnom stariji muškarci. “Tako je već 25 godina, otkada radim tu, kolodvor je poznato sastajalište homoseksualaca. Dolazila su i lica poznata s televizije, ugledni liječnici… Uglavnom se isti vraćaju i čekaju svakodnevno.”, kaže djelatnik HŽ-a zaposlen na Zapadnom kolodvoru.

Večernji list, 13. prosinca 2009., tekst: Marijana Zrinski i Martin Pulić



Zagrebačke prostitutke nekoć su bile najbrojnije u Europi

Zagreb je nekoć bio, po broju javnih kuća ili žargonom rečeno kupleraja, među prvim gradovima u Europi i tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. Prema zanimljivom pisanju portala Ladylike.hr, prije više od 70 godina svaka kuća u Tkalčićevoj ulici bila je kupleraj, a tadašnja gradska vlast izdavala je obrtnice vlasnicima bordela na temelju kojih su se mogli baviti najstarijim zanatom na svijetu. Sve je bilo legalno i naravno – porezno naplativo, kao i kod svakog drugog obrta.

Jedno od poznatih okupljališta bila je i Petrova kupelj u Kožarskoj ulici, koja je bila i prvo mjesto za plaćeni seks u gradu. Svodnik, koji bi htio otvoriti javnu kuću, morao je prvo ići u Gradsku skupštinu koja je odobravala ili odbijala zahtjeve za otvaranjem kupleraja, “kuća ljubavi”. Onaj kojemu bi se odobrilo, dobio je obrtnicu - službeni dokument s kojim se može legalno imati dame za pružanje seksualnih usluga. Budući bordel morao je plaćati gradu i državi različite namete za obavljanje posla, a sve djevojke morale su imati liječničku zaštitu.

Zagrebačke prostitutke liječnik je obilazio do dva puta tjedno, a svim maloljetnim djevojkama bilo je strogo zabranjeno pružanje seksualnih usluga. Dame nisu smjele izlaziti na ulice, reklamirati se i pozivati gospodu na druženje, a kuće koje su bile kupleraji ili bludilišta, nisu smjele imati napisano da se u njima obavljaju “uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva”. Ivan Hrs je o ovoj osobitosti Zagreba prije Drugog svjetskog rata napisao: “Blok kuća u Tkalčićevoj, bordel do bordela, četiri na okupu. Svaki ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je onaj Kod zelene lampe. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom dolaze oficiri i imućniji građani, đaci i studenti boljševika. Vojnici nemaju pristupa.”

Zagrebinfo, 5. lipnja 2014.



Sjećanja oko Republike Austrije



“Bio sam s curom jednom tamo, tamo kod Vinogradske, ne, bili smo autom i sve OK, na stražnjem sjedalu smo, mrak je, bili smo već dobrih dvajs minuta tamo, kad ja pogledam gore i je*ote neki tip nas gleda, gleda i ne miče se! Šta smo napravili? A šta smo napravili, pokupili smo se! Lika nismo vidjeli više, ali nismo ni bili na Vinogradskoj više." G. (29)



"Ma svuda pomalo. Ali bilo je je*eno jer nam je bilo prvi put zajedno, pratio sam ju doma i bili smo lagano pijani i bolila nas je briga za sve okolo… Tamo kod vagona, nekih stotinjak metara od Zapadnog kolodvora… Sve na otvorenom, tamo su i kuće… Totalno adrenalinski." R. (26)



"Vraćali smo se doma, išli smo kod mene pješke prema Pantovčaku. Bilo je već nekih pet, mislim, već svitanje neko… Stali smo zapalit’ tamo gore na igralištu, kod škole i ono. Desilo se." T. (25)



TRATINSKA 14:



Sjećanje sa Save



“Više se ne prisjećam svih detalja, već je prošlo dosta godina od onog perioda kada smo živjeli sa starcima i kada je bilo glupo usred noći banuti doma s nekim likom kojeg baš i ne znaš. Ali sjećam se kad smo se jednom, nakon dugog ljubljenja, nespremni za rastanak, našli ispod mosta odnosno u njegovoj konstrukciji, tamo kod kluba Močvara. Sjećam se da je bio rujan ili listopad i da bi sve vjerojatno bilo bolje da je bilo nešto toplije. Metal je bio hladan, a ispod nas je tekla Sava. Umjesto jakne sam imala sivu ‘fruticu’, tj. gornji dio trenirke koja se zaprljala na toj konstrukciji pa sam ju poslije nosila samo po doma. Bilo je vrlo zabavno, a razlog za to je bila sama lokacija. To nije bio prvi put da sam se barila s tim tipom. Svaki put je bilo poprilično šarmantno i ludo, ali sam seks i nije bio nešto posebno pa ga više pamtim po lokacijama gdje se spontano dogodio. Jednom smo bili i u nečijoj dvorišnoj šupi na Trnju. Uostalom, uvijek su to bile neke pijane scene. I danas, godinama nakon toga, u našim se rijetkim i kratkim razgovorima i susretima u gradu osjeti koketiranje u zraku.“ A. (27)

Sjećanja oko Tratinske



“Uz Savski nasip su bili Bosanci u onim kućama za radnike. To je bilo seksa ko u priči po Savskom nasipu.” Bero, r. 1961. Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, str. 204



“Sad razmišljam kad je Jarun počeo… Odnosno, kad sam ja znao da Jarun funkcionira kao mjesto gdje se može nekakav susret dogodit’. Mislim da u tim godinama, od 25 do tamo negdje 35, da se sve isključivo svodilo na ljetovanja na moru, a skoro ništa osim toga nije bilo.” Pero, r. 1955. Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, str. 205



“Bili smo na Savskom nasipu iza Jaruna, negdje prije par godina. Nekad na ljeto. Ležali smo i pili vino u grmlju i… zašto ne? Onda su neke žene došetale iza nas i eto vam, gotovo!” H. (27)





Sjećanja s crvene Trešnjevke



“Ugao Magazinske ceste i ulice Kate Dumbović. Ekspres bife Tomislav, privatno vlasništvo Tomislava Furdeka, dnevno otvoreno od 5 do 21 sat. Većina gostiju su radnici iz obližnjih radnih organizacija, a njih je uokolo mnogo. Skup dotrajalih kuća sagrađenih početkom našeg stoljeća - otok između tri jako prometne ulice. Već je prvi posjednik tu imao gostionicu, zvala se Grom-gromova. Zna se i po čemu je dobila takvo ime. Drugi je nasljednik, Ivan Vučić, dao ime Mrzla piva. Neki kažu da ni to nije valjalo, jer su ovamo dolazile vesele žene, pa su ovo mrzlo pripisivali svačemu.” Crvena Trešnjevka, str. 171



“Tako je to išlo neko vrijeme, dok Tito jednog dana nije rekao da želi da spavam s njim. Roditelji su se usprotivili jer da on treba da se odmori, a da ja mogu spavati kao i do sada. Tito je bio uporan i ja sam se našao u krevetu s njim. Majka mi je prije toga skrenula pažnju da se ne smijem okretati, da budem miran i pristojan i da se ne razbacujem rukama i nogama.” Branko Broz, Crvena Trešnjevka, str. 208





Fragment priče s Ćosićevog trga



“Danica i Bojan upoznali su se na sajmu rabljene skijaške opreme u Domu sportova. Bojan inače nije bio grubijan, ni neki naročiti napasnik. Ali tog dana kao da je u njega ušao sam vrag. Dobacivao je svašta a kad je Danica probala navlake za hlače, rekao je mirno, odmjeravajući je okom stručnjaka; ‘Dobre su. Mica se vidi kao na dlanu. Još kad je ovako punašna, ja se ne bih kolebao. Kupujemo.’ – rekao je. Danica je bila malo zatečena i nije znala da li se treba ljutiti ili sve to treba prihvatiti kao šalu.“

 Ulomak iz priče Surovi momak Davorina Stipetića, Erotika, br. 50, kolovoz 1989.



VLAŠKA 53:



Sjećanja oko Vlaške



“Bio je taj jedan jedini klub u Zagrebu u koji je svake subote dolazila policija i popisala osobne cijelom klubu. Gore na Ksaveru, Bad Boy. (…) Tako da ja sam otišao tamo jednom u životu, jednom, kužiš, i to su me natjerali, doslovce… Upravo to društvo stranaca poslije jednog dočeka Nove godine. E, ja sam ulazio unutra i ja sam mislio da ulazim i da ću morati hodati po usijanoj žeravici. Znaš ono baš taj… šta će se sad meni dogoditi, baš ono grozno, tako ukočen… strašno. Ali se nije ništa dogodilo, naravno, kao ni nikad prije ni poslije. Ono, možeš sresti neku facu koji si mislio da nećeš sresti tamo, a studirali ste skupa ili ste nešto radili u životu skupa i znate se iz drugog aspekta.” Pero, r. 1973., str. 45



“Al kažem ti bio je taj Tomislavac, ne, Tomislav ili kak’ se zvao taj birc. Tomislavac se zvao, baš Tomislavac, baš tamo u Bauerovoj ne… bilo je to dosta davno. Tamo je čak zalazio jedan policajac koji je kao, u civilu ne… koji je ucjenjivao, koji je bio gay i koji je ucjenjivao gay ljude da moraju s njim spavati [smijeh]. Ja znam za tog policajca, i znam da je meni nešto… ja sam uvijek bio dosta oštar i nisam si dopustio da nešto… on je meni jedan put nešto rekao i tak sam ga oprao da mi nikad više nije prišao, kužiš." Toni, r. 1945., str. 161



"Još jednom davno prije dogodilo se legitimiranje kad sam kasnije navečer bio u mračnom dijelu Lenjinovog trga (danas Krešimirov trg). Sjećam se da je jedan mladi policajac od dvadesetak godina nešto zločesto komentirao o razlozima mojeg zadržavanja na toj lokaciji, a onda sam ja izmislio neku drugu priču i suprotstavio mu se dotle da hoću znati tko mu je šef, pa se on povukao." Pero, r. 1955., str. 161



Citati su preuzeti iz knjige Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, Dobrović, Z. i Bosanac, G. (ur.), Domino, Zagreb 2007.









Djed Mraz je dolazio u Ritz bar



Jurišićeva ulica - odmah vis-a-vis je Ritz bar u Petrinjskoj. Slavni noćni klub. Noćni klub kad ih u Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih godina nije bilo. (…)

Moja mama je bila kuharica i radila je u lancu restorana, a slavni Ritz bar je bio jedna od karika tog lanca. (…) Tad sam još bio mali i nisam razumio kako sam jedan od povlaštenih klinaca koji će svoj paket dobrog djedice primiti u jednom od kultnih mjesta noćnog života ovog grada. Meni je teško bilo razumjeti, a mojima teško i objasniti da je u orkestru gitaru svirao najosebujniji gitarist ovoga grada. Gitarist s vodenom trajnom, anđeoskog glasa, istovremeno čudan i neodoljivo zanimljiv, tako da bi mi čeljusti uvijek šklocnule od laganog udarca po tjemenu. (…)

Gitarist se zvao Đukica, zapravo tako su ga zvali svi u Zagrebu i kasnije sam ga viđao dok je navraćao u restoran Brno u Frankopanskoj na ručak. Hodao je visoko uzdignute glave s nabubrenom frizurom koja je blještala od laka. Tada sam mislio da je baš dobro što mi mama radi u kuhinji jer sam uvijek vidio nekog neobičnog. (…)

I tako dok smo čekali sendviče, a orkestar s gitarističkom zvijezdom svirao prigodne pjesmice, spremala se stupiti na malu okruglu scenu nova, a uvijek ista senzacija. Bila je to prpošna i putena dobra teta koja je pomagala Djedu Mrazu podijeliti darove. Obično su pomagačice izvele malu plesnu točku kao najavu za pompozni ulazak dobrog djedice. Jedne godine je pomagačica bila toliko sretna da je i pjevala. A ja sam saznao da su sve pomagačice, tako je barem rekao nečiji tata, ustvari tete striptizete. Dugo me je mučilo zašto se te pomagačice zovu tete striptizete. Što to uopće znači saznao sam nakon što sam prestao dobivati poklone od Djeda Mraza. (…)

Tatin djedica je dolazio u Studentski centar i tamo su nam pjevali Arsen i Gabi, dolazili Mendo i Slavica, ali tamo nije bilo te intimnosti i te magije. I već sam onda shvatio da je pravi izlazak kad ti teta striptizeta pokloni šuštavi paket s dvije ogromne kisele naranče. (…) Izlazak uRitz bar bio je moja kruna godine, moji prvi večernji izlasci, ekskluzivni



sendviči i neumjerena količina pića. (…) Ritz bara više nema, barem ne onakvog kakvim ga pamtim. Danas nema ni Djeda Mraza, danas dolazi Djed Božićnjak. I današnjeg Djeda prate sobovi, za razliku od Djedice mog djetinjstva kojeg su pratile tete striptizete…

Putanje, 24. prosinca 2014., tekst: Darko Čižmek



Još jedno sjećanje oko Vlaške



“Ekipa je cugala vani, u nekom kasnom trenutku noći većina se pokupila i ostali smo samo nas dvoje. Išli smo kupiti cugu negdje u Martićevoj, počeli smo se ljubiti na nekoj klupici, ali je bilo dosta neudobno pa smo odlučili potražiti neko pogodnije mjesto u blizini. Ušli smo u prvu otvorenu stambenu zgradu, sjeli na stepenice i krenuli raditi ono zbog čega smo i došli, ali smo imali tehničkih problema. Uskoro je iz nekog stana izašla žena s vučjakom koji je iz mraka počeo lajati na nas i potjerala nas je. Pričekali smo ispred zgrade da odu, ušli natrag i popeli se na treći kat. Opet smo probali na stepenicama, ovaj put i na zidu hodnika, ali ni to nije bilo uspješno. Sve u svemu, iako akcija nije polučila željeni uspjeh, to mi je jedna od dražih priča. Pogotovo zbog psa koji je lajao na nas ljubavnike.” B. (27)



ZVONIMIROVA 53:



Sjećanja oko Zvonimirove



“Kao što je, recimo, bilo skupljanja po Kavani Dubrovnik, skupljanja u tom Splendidu, skupljanja u kavani u Gundulićevoj koja je izumrla, nažalost. Onda, lokacijski, kak’ to mora gravitirati, oko kolodvora, radi dođoša: najlakše pokupiti nekoga tko čeka i ne zna kuda će i to. Onda se preselilo dole, pa se išlo u Tomislav restoran, pa se prešlo u Tomislav pivnicu, i na koncu kulminacija u klubu kod likovnjaka. To je bilo kultno mjesto za hoch škvadru. Hoch škvadra je isto dolazila na trg kod Mozarta, kod književnika, ili na Britancu u klub studentskih radnika. Tam’ si mogo biti peder i da veliš da si peder. Na tri mjesta ta. Nigdje drugdje to nisi mogao reći. To su bile tri lokacije gdje si to mogao reći. I to je bilo super." Bero, r. 1961., str. 196



"Pa bilo je, bio je recimo, ovaj, Bacchus u to doba. To je bila koja, ‘88., ‘87. Ma čak sam ja otišao tamo i dobio, ovaj, jednu ponudu. Međutim na kraju je ispalo da je ta ponuda bila, ovaj, za jednu večer, a to mi se nije baš nešto svidjelo. Ja sam htio nešto ozbiljnije. Seks radi seksa se uvijek mogao naći. (…) Ali tamo su se bili prilično slobodno ponašali, zanimljivo. (…) Isto tako, nešto što se nije baš jako lijepo gledalo, odnosno, danas se zasigurno [ne gleda]. Recimo, jednom sam sreo jedan par: čovjek negdje je tada imao 35 – ‘6, možda 40, s klincem od nekih 14, gdje je taj klinac držao čovjeku ruku u stražnjem džepu tako da je… to je bilo normalno, ništ’ neobično.” Krešimir, r. 1954., str. 109



“Takvim sam si predstavljala Bacchus: mračnom rupom kojoj je smisao pronaći nekog za seks. Nisam poznavala lezbijke, a predodžbe koje sam imala o aktivnim lezbijkama bile su u velikoj mjeri upravo toliko homofobične kao što ih imaju i straight osobe. Međutim, mora se priznati da sam kasnije u životu u nekoliko navrata dosita morala uložiti napore da se otresem neke ničim izazvane butch ili dyke, na isti način kako sam se morala otresati većine muškaraca.” r. 1965., str. 193



“Puno godina se to svodilo na ono što sam vam rekao – to moje pražnjenje – kad bih imao potrebu, onda bih otišao u neki od tih WC-a gdje su se skupljali dečki. Uvijek je bilo ljudi, uvijek, to je nevjerojatno! Mislim, to je mene fasciniralo, to je mene zanimalo zapravo: koliko tih ljudi ima? Koliko ima nas koji trebamo taj ventil? Vi cure vjerojatno to nemate. Ja ne znam postoji li ekvivalent za cure, gdje bi one mogle doći i tako se rasteretiti. A toga ima svugdje po svijetu, na različitim nivoima.” Ivan, r. 1954., str. 116



“Da, petkom smo, recimo, dolazili svi u Lap. U Lapu je bio doslovno jedan odio koji je bio isključivo gay i gay friendly, i to se znalo, kužiš, ne? To se znalo." Krešimir, r. 1945., str. 195





"Za vrijeme Jugoslavije, jedan događaj što se dogodio jednom mom prijatelju… njega su napali tamo 1982./’83., napali su ga kod Džamije i on je to prijavio policiji. Policija nije bila baš previše oduševljena, ali su ga posjeli u auto i rekli sad ćeš nam pokazati koji su to, i vozali su se jedno pola sata naokolo i našli… On je pokazao koji su ga napali, ostao je sjediti u autu, oni su izašli i uhvatili i premlatili tu dvojicu govoreći da ako ovdje ne’ko nekoga smije tući onda su to samo oni. Dakle, policija bivše YU je sebi jedina dozvoljavala da može nekoga premlatiti i nije dozvoljavala nikom drugome da to radi. Tako da to nije bila neka institucionalizirana zaštita homoseksualaca kao takvih, nego je bilo u smislu da se ne može dirati bilo koga ako nisi policija." Davor, r. 1961., str. 158



"Pohodi su počeli. Prvi pohod je bio, onaj koji ja točno znadem i sjećam se, bio na Krešimircu. Kad je Krešimirac bio jedno vrijeme štajga za dečke, lokalni dečki, ono Kulušić, vamo-tamo, imali su pohode. Oni su baš imali ciljane pohode na homoseksualnu populaciju. I to bi izabrali uvijek starije. Ova mlađa je onak’, znaš ono, mlađi su valjda brže trčali, kaj ja znam. Samo starije su. To su bili pohodi. Pohodi su znali biti na Bukovačkoj. A što je najzanimljivije, ne za vrijeme utakmice, nego onako, nekakav bezveze dan u tjednu. To su

ovi dečki s Maksimira imali pohode. To je bilo osamdesetih." Bero, r. 1961., str. 179



"Zagreb je malo specifičan, oduvijek je bio. Otkad ja znam, ovdje je bilo strašno puno vojske iz svih krajeva Jugoslavije. Subotom i nedjeljom takozvane štajge bile su pune vojnika. Ne da niste imali mogućnost za partnera nego su čekali u redu, to je bila prava navala. Kad su vojnici izlazili, to se masovno dolazilo na gay štajge. Pa onda je Zagreb bio dosta veliki tranzitni centar; tu je bilo puno stranaca i tako možemo reći da baš Zagreb ima specifično razvijenu ipak tu jednu kulturu homoseksualnosti." Davor, r. 1961., str. 189

Svi citati preuzeti su iz knjige Usmena povijest homoseks­ualnosti u Hrvatskoj, Dobrović, Z. i Bosanac, G. (ur.), Domino, Zagreb 2007.

Autori temata: Maja Čuljak i Bojan Krištofić

Kontakt: erosipolis@gmail.com, erosipolis.tumblr.com



Koncept i koordinacija projekta Zidne novine / Parafernalije Zagreb: Boris Bakal

Urednici edicije: Sandra Uskoković, Mare Šuljak

i Boris Bakal

Produkcija “Zidnih novina / Parafernalije Zagreb”: Bacači Sjenki / bacaci.sjenki@gmail.com

01/4640262, http://zidnenovine.blogspot.com,

Bosanska 10/II, 10000 Zagreb, Hrvatska