Ljubav za brisanje AKA Eraserlove

Penjao sam se stubištem prema tvome stanu. Boje haustora bile su čavlima prikucane za zidove da ne otpadnu. Zrak je onesviješteno ležao na podu, paraliziran strahom od mirisa-čudovišta s gornjih katova. Zastao sam na petom katu i pogledao kroz mutno staklo u kojemu su bile uhvaćene neke životinje iz paleolitika. Na krovu susjedne zgrade dječak je namještao satelitsku antenu a mali mu se oblak prikradao s leđa. Na balkonu je hipnotizirana žena vješala rublje probijajući se kroz jantar. Nebo je bilo poput mrene na božjoj kameri, postavljenoj nekad davno da snimi eksploziju mesijanske bombe.

Nastavio sam hodati i vidio kako autistično cvijeće postrojeno pred zidovima čeka strijeljanje koje je prorekao Nostradamus. Iza jednih vrata čulo se nešto poput lajanja, ali nije bilo jasno da li to pas iskašljava spermije koje je polizao s tepiha ili vlasnik razgovara s psom-u-sebi. Druga su vrata bila odškrinuta i moglo se čuti kako usisavaju sve riječi koje su drugim susjedima izlijetale iz usta, odbijale se od zida i stropa i padale po epizodi forenzičarske serije. Za strop je poput žvakaće gume bilo prilijepljeno nedjeljno popodne.

Tvoja su vrata bila crvena ali imao sam dojam da otvaram vrata iz nekog crno-bijelog filma. U hodniku si držala papuče s uzorkom Warholove Marilyn Monroe. Pod je bio ispoliran beskrajnim odlascima u kuhinju i wc. Psić mi se zavukao među noge i igrao se žnjirancima mojih kratkih koraka. Jednu si knjigu na polici ostavila tako da je moram pogledati ili te pitati što to čitaš. Ali nije me zanimalo, sjeo sam na tvoj kauč-iz-crtića i gledao kroz prozor: ptice su žurile u neki dokumentarac. Sunce je odavde izgledalo pomalo staromodno ali spremno ignorirati svačiju kritiku. Nešto se pomicalo ispod zraka i gutalo radijske i televizijske frekvencije poput planktona. Vino u čaši pokazivalo je svoje bordo gaćice, otpio sam gutljaj i nisam bio sretan. No kad su mi pipci alkohola stigli do mozga, shvatio sam da život u dubini duše nije loš, nego da je imao ružnu evoluciju ili da ga samo nijedan psihijatar ne razumije. Slike na televizoru mijenjale su se kao da unaprijed znaju da ih više nitko ne može podnositi dulje od tri sekunde. Neka je žena imala crvenu haljinicu prikopčanu klitorisom – curila joj je niz ramena i bokove i skupljala se na barskoj stolici koju je neki muškarac u sivom smokingu pridržavao svojom glupošću. Kreveljio se i nije ni primijetio da mu je mozak zapeo za kvaku na ulaznim vratima studija i tamo i ostao. Psić se očešao o moju nogu kako bi pokazao da me ignorira. Osjetio sam kako se u meni otvara kopija neke žudnje, kao da mi je mejlom upravo stigao neki spam. Nije u meni bilo ničega lijepog, u talogu mojih očekivanja neka je životinja rovala do kostiju. Iz zvučnika su dolazila bolja vremena: zgužvana košulja vijori na vjetru, ispred planina koje se spuštaju u dolinu na piće.

Tvoj je grudnjak brzo priznao poraz, omalovažen žudnjom, skinuo sam ga i bacio nazad, u Drugi svjetski rat, nije nam više trebao. Koža ti je mirisala na gotičku adolescenciju, na opip je bila kao da su je suze nacrtale malim šapicama. Lizao sam je svojim tijelom, utiskivao u nju male poljupce, preslikavao na nju dodire koje sam već prije vidio u mašti. Imaš na trbuhu onaj madež koji još nije dešifriran, njega sam morao dodirnuti nosom. Vlažnost u tebi bila je tolika da sam i ja postao tekuć i pomicao svoju vodu u tvojoj vodi. Iako su ti oči bile zatvorene, znao sam da skeniraš moje oči, kako bi vidjela što ja vidim. Neki tvoji pokreti nisu bili pri sebi, gubili su razum i počeli buncati. Nad tobom sam bio poput gavrana, poput sumraka nad krošnjama. A onda sam uronio u tebe poput vrećice čaja. Nema ničega boljeg od ovog, ali nisam bio sretan.

Užitak je trčao u tebi i udarao glavom u sve zidove. Smirivao sam ga, želeći ga utješiti, objasniti mu da će jednom sve biti tragičnije, da će jednom sve užasno završiti. Nisam želio takav užitak i u sebi, i kao kad pjesmu na CD-u daljinskim vraćaš na početak, ponovno sam počeo počinjati, težiti nečemu, željeti cilj, upinjati se da nešto dođe. No tvoj je užitak bio jednostavan, naivan, nije me razumio, vrištao je, gurao ti tijelo iz tijela i bacao ga niz vodopad prostora.

Slika na televizoru bila je čudna, kao da je izgubila bijes i postala samo zla. Zrak nad nama bio je vreo i soba je kapala s njega u lokvice naših očiju. Lebdjeli smo u svojim životima i čekali da se gravitaciji vrati napon. Strop je bio pouzdan i točan, stavljen nad nas da nam bude pravopis. Tvoji su prsti klizili po mojima, ali tišina je zabila zadnji čavao.

Stubište je bilo mračno. Osjećalo se da vani iz dosade pada kiša. Noć je bila bačena na ulicu poput iskorištena kondoma. Kao da je skliznula s moga penisa u kojem je svirao neki ljigavi hotelski bend.

***

Ulica je puna ljudi koji bježe pred dinosaurima. Sa svoga petnaestog kata mogao bih snimati razglednice. Ne sjećam se više kako izgledaš. Znam da ti je tijelo bilo porculanski točno, ali više ne osjećam je li to dobro ili loše. Je li uopće dobro sjetiti se nekoga tko ti je ispunio prostor za voljenje ali si baš zahvaljujući tome shvatio da ljubav nije iskustvo kojeg se želiš sjećati. Želiš pamtiti filmove, knjige, muziku, lijepe i pametne žene koje nisi volio, pejzaže, ali ljubav nije vrijedna pamćenja. Od nje se nema što naučiti. Ljubav je vrijedna umiranja, ali nije vrijedna življenja.

Na horizontu oblaci viču na Alaha, sunce zalazi za neki tvornički toranj i ispušta narančasto crnilo. Ptice ignoriraju dinosaure i slijeću na crve i mrvice kruha. Ne znaju čitati i ne zanima ih smrt. Čuje se urnebes navijača, čini se da je Dinamo dao gol. Zrak je ispunjen blistavim zlom, metalnom smirenošću ubojica na cesti.

Lažem, pamtim tvoje usne. Kad god smo se ljubili podsjećale su me na nešto čudno i neizrecivo, ali kad to kažem ne mislim da je to nešto pozitivno. Sad umišljam da su slutile trenutak poput ovoga. Zamisli, usne su znale da te ne želim voljeti, nego samo imati argument za abnormalno točnu, neljudsku istinu. Privlačila me priča o možda-čak-sreći, sudbini i posebnosti, nisi me privlačila ti. Jedino te ljubav može natjerati da prestaneš cijeniti ljubav, jer ljubav je odviše ljudska, ljubav je izvor sveg zla.

U zraku kipti besmislena sreća navijača i dinosaura ubojica, fluorescentne duše masakriranih skupljaju se pred mojim balkonom, sve je osvijetljeno čudesnim neukaljanim ludilom. Ljubav je najciničniji pokušaj da se opravda život. Voleći te, nikad nisam volio tebe, ali volio bih da si tu, da se mogu osvetiti vlastitim osjećajima.

***

Srećom, svijet oko mene prostire se u svim smjerovima osim onoga kojim sam htio krenuti. Želio sam biti rokerski bog njezina postojanja, brisati glazbu s njezinih dosadnih dana, osobno joj snove pretvarati u razočaranja, selotejpom lijepiti njezine sjene za nebodere, udisati sprej za njezinu astmu, zabijati čavle u zapešća njezinih dana, izliječiti njezina podsvjesna tijela, ljubiti njezine grudi. No moje žudnje nisu znale engleski i nisu pročitale da znanost i religija sada tvrde da su to samo pogrešne interpretacije Biblije.

Ali u njezinim očima ima toliko jazza da ga nijedan koncert ne može snimiti. Ona je toliko matematički dokazana da je sve ostalo u svemiru osuđeno na marketing. Život je glup, ali jednom će to shvatiti, kao što svećenici jednom shvate da suparnička religija ima pravo. Okujte je i zatvorite je u kapsulu antibiotika i ona će za nekoliko sekunda skinuti lance, pobiti sve antibiotike, pridružiti se bolesti i prerezati vam vrat. Ne postoji pripovijest koja vas može izliječiti od nje, ona je tumor vaše sreće, zrcalo koje je vidjelo vaš odraz u životu i vratilo vam samo njegov titl, rečenicu “Ova rečenica pročitala te brže nego što si ti pročitao nju”.

No nije mi trebalo voljeti je, jednostavno sam je pretvorio u svoj fetiš kako ne bih morao biti dosadan sebi i nerazumljiv drugima, kako ne bih bio veći od života. Obožavao sam izvoditi stvari koje imaju veze s njezinom “misterijom”, koju sam naravno stvorio ja sam kako bih se razmetao žudnjom za životom – pojavom koja ti daje pravo da činiš i najodvratnije stvari. Recimo da voliš iako ne vjeruješ u ljubav.

***

Najnoviji emocijski uređaji sami, automatski iskaču iz događaja poput telepatskih polaroida koji izazivaju trenutni telepatski nesporazum. Uglavnom razmišljamo o značenju nekog događaja, a ne o osjećaju koji mu raste u želucu, iskače kroz pupak, proždire ga te proganja čak i njegov duh. Emocijski uređaji snimaju takve filmske efekte svojim tijelom i šalju ih svijesti drugih ljudi. Nitko više ne može zadržati osjećaje samo za sebe, nego je samo njihov laboratorij i kanal njihova emitiranja. Te emocije ne pripadaju nikome, nisu ničije,  nego su osamostaljene emocije samog događaja, automatske, bezrazložne emocije koje istražuju moć telepatske nepovezanosti svega, sudbine i ispunjenja žudnje. Uređaj “Osjećaj za hip-hop-notiziranje tigra” omogućuje primjerice izravan dodir s prirodnim pojavama u kojima ima sudbinske snage da zaustave kapitalizam, rast sekvoja i pretvaranje planeta u jeans sunca. Svi osjećaji otisnuti su na 22-gramskom filmu koji nosi vjetar. Utičnice za prenosive ratove kupuju se posebno. “Napuštanje svijeta pokretom kista” uređaj je koji odvaja zakonodavni DNK vremena od izvršnih nesporazuma koji ga prevode u prostor te ih tako politički oslobađa da u vašem životu stvaraju emocijsku mafiju. “Brutalna ljepota skrivena iza nepca” mali je prijenosni uređaj za ispuštanje boga iz ruku.