Nesvakidašnje štivo, iznenađujuće moćno i privlačno u nekim trenucima, ekscentrično u drugim, dok u nekim izaziva nelagodu – no bez daljnjega vrijedno pažnje
Po riječima autorice Andree Pisac, roman Hakirana Kiti nastajao je uporedo s doktoratom iz antropologije koji je pisala u Engleskoj. Pritom, tvrdi ona, odluka da roman piše na svojem materinjem jeziku višestruko je motivirana, a motivi su osobne koliko i političke prirode. Pored činjenice da britanski izdavači ne bi bili oduševljeni idejno i žanrovski višeznačnim rukopisom kao što je Kiti, tu je i činjenica da je, tragajući za prostorom slobode i kreativnosti kakav nije mogla naći u akademskom polju, autorica osjećala potrebu za odmakom od engleskog jezika koji u njemu vlada. Danas Pisac živi in-between, na relaciji Hrvatska-Engleska, kao već priznata spisateljica i znanstvenica; među njezinim brojnim angažmanima spada i direktorska pozicija u okviru projekta Writers in Translation britanskoga PEN centra.
Reality breakdown u akademskim redovima Hakirana Kiti sastoji se od pet velikih poglavlja, od kojih je svako sačinjeno od niza pojedinačno naslovljenih fragmenata. Roman ne skriva svoj autobiografski rep: protagonistica i pripovjedačica, eponimna Kiti, antropologinja je iz Hrvatske na doktorskom boravku u Engleskoj. U kontekstu bešćutnog akademskog kapitalizma, gdje su tlapnje o "izvrsnosti" i "produktivnosti" zamijenile humanistički ideal znanja, kvantifikacija je sveprisutna, a mehanizmi totalne kontrole u usponu, Kiti se bori da dovede u red intimno i javno, osobno i znanstveno, privatno i akademsko. Dijalektika centra i periferije, malog jezika i globalne linguae francae, kolonizatora i koloniziranih, "Balkana" i Imperija, čini jednu od glavnih motivskih linija Hakirane Kiti. Pritom, nije riječ o sterilnim razmatranjima koja bi remetila osnovni pripovjedni tok, ili stršala unutar romanesknog okvira kao neki artificijalni višak. Naime, sve nabrojane tenzije prelamaju se u tijelu, intimi i unutarnjem kozmosu junakinje, funkcionirajući kao njihov punopravan dio. Linije ispreplitanja osobnog i političkog, intimnog i društvenog, čine potku autoričina pisanja, i u tom je smislu Kiti pravo feminističko štivo. I dijelom ironični, dijelom emfatični podnaslov Ljubavno-znanstveni roman utoliko je dobro pronađen.
Usporedo s avanturama o kojima nam protagonistica pripovijeda, možemo pratiti i transkripte tajanstvenih chat-sesija, koje kao da su ispale iz nekog chatrooma kakvi su bili popularni početkom prošlog desetljeća. Kako roman odmiče, te dionice oblikuju se u zasebnu cjelinu, koja prerasta u svojevrsnu okvirnu pripovijest u odnosu na glavni pripovjedni tok. Bez puno spoilera, recimo da vremenom postaje sve značajnija i ne-realistička komponenta romana – koja se profilira u znanstvenofantastičnom/distopijskom/cyberpunk ključu. Možda bi najpreciznije bilo reći da se radi o paranoid fiction u maniri Philipa K. Dicka (dakako u posve drukčijoj spisateljskoj izvedbi): protagonist kojeg progoni osjećaj da svakodnevna stvarnost nije ono za što se izdaje suočava se s društvom total(itar)ne kontrole, a rezultat je svojevrsni reality breakdown. Čitatelju ostaje da presudi sviđa li mu se ta dimenzija romana. Autor ovih redaka, inače veliki ljubitelj i Dicka i svakovrsnih SF paranoja, po tom pitanju ima mixed feelings: pri prvom čitanju znanstveno-fantastična "nadgradnja" romana uopće mi se nije svidjela, no pri povratku knjizi djelovala je puno "prirodnije". Po svoj prilici, "neprijemčivost" s kojom se možemo susresti pri sagledavanju Kiti kao cjeline rezultat je autorske strategije – strategije izazivanja formalnih ograničenja i razbijanja tržišnih imperativa, o kojima u intervjuima povodom knjige govori i sama autorica.
Moć fragmenta Ipak, čini nam se da je Pisac najjača u vinjeti, fragmentu i epizodi, u sažetom ocrtavanju određene situacije, događaja ili odnosa. Bilo da je tema engleski imperijalizam, obrazovni sustav današnjice, nesigurnosti pri stupanju u intimne odnose ili britanska gastronomska kultura, u Kiti nailazimo na puno upečatljivih, katkad doista moćnih dionica. Dar za predočavanje predmeta u svega nekoliko poteza prisutan je i u autoričinom oblikovanju likova. Oni su u romanu nerijetko predočeni tek u grubim crtama, gotovo sirovi – a opet, ostaju pamtljivi i ne djeluju plošno. Tu je Kitin vječiti love interest Mitja, također "Balkanac", koji joj isto tako služi kao informator za antropološka istraživanja; prijateljica Zvjezdolina, Dalmatinka asimilirana u englesku višu klasu; njezin suprug Robert, udžbenički primjerak pripadnika te iste klase; Kitin ljubavnik Rodge, raspoložen ništa manje imperijalistički, ali u liberalnoj varijanti, s pratećom opsesijom egzotičnom drugošću i ethnic chicom itd. Konstelacija odnosa unutar koje se Kiti kreće, kad se zajedno s njom zadubimo u tu mrežu međuljudskih odnosa, ne izgleda ružičasto. Ipak, pripovjedačica nas kroz svoju ponekad i mučnu situaciju vodi s humorom, kroz različite obrate u toku misli i načinu na koji predočava događaje. Spomenuto preklapanje "intelektualističkog" i "intimističkog" registra pritom se pojavljuje kao funkcija samoga lika Kiti, i ne percipiramo ga kao narativno nasilje – što svjedoči o uspjeloj autorskoj konstrukciji. Jedino transkripti chatova djeluju pomalo artificijelno – no, komunikaciju u novim medijima notorno je teško uvjerljivo prikazati u književnosti.
Sve u svemu, Hakirana Kiti jedan je od najzanimljivijih, a uz Viljevo Luke Bekavca vjerojatno i najoriginalniji roman objavljen u Hrvatskoj u proteklih godinu dana. Posrijedi je nesvakidašnje štivo, iznenađujuće moćno i privlačno u nekim trenucima, ekscentrično u drugim, dok u nekim izaziva nelagodu – ali bez daljnjega, vrijedno pažnje. Pa bez obzira što čitatelj/ica zaključi o cjelini romana i ključu u kojem se ona na koncu ukazuje – vrlo vjerojatno će naći nešto što će ga zadržati uz Kiti.