Premda se čita s tridesetogodišnjom distancom, značajni strip avangardnog krila francusko-belgijske škole itekako mnogo govori o sadašnjosti i budućnosti Europe
“Quatre-Septembre, nađite mi u Heksagonu (nipošto ne na drugom kraju svijeta, na nekom svježe dekonoloniziranom otoku) parcelu nacionalnog teritorija – neku općinu koja zahtijeva svoju autonomiju, na primjer – i pretvorite je u slobodno područje... kneževinu sa svojim privilegijama... Izmislite mi još jedan Monako... još jedan Lihtenštajn!”
— gospodin predsjednik Francuske
U povijesnom trenutku pristupanja Lijepe naše Republike Hrvatske Europskoj uniji, slobodnoj zajednici kontinentalnih zemalja i naroda, korisno je uzeti u ruke jedno poučno štivo koje je na naš materinji jezik prevedeno i objavljeno još prošle godine – znameniti francuski strip Ipak i ovdje crtača Jacquesa Tardija i pokojnog scenarista Jeana-Claudea Foresta (inače “oca” Barbarelle), koji je još kasnih sedamdesetih uznemiravao duhove frankofone strip scene, izlazeći u nastavcima u jednom od prvih strip časopisa “za odrasle” – A Suivre. Kada je Ipak i ovdje naknadno objavljen u integralnoj knjizi, prepoznat je kao jedan od prvih stripova koji su osamdesetih godina pokrenuli i danas dominantni trend “grafičkih novela”, izdavačkog idioma koji je osmišljen kako bi se stripove mnogo većeg opsega od američkih sveščica i standardnih francusko-belgijskih albuma, čije su semantika i estetika bile miljama udaljene od žanrovskih struktura do tada imanentnih stripu, strpalo u neku prihvatljivu ladicu, kako bi ih novonastali slojevi čitateljstva u najboljim godinama mogli lakše prihvatiti i probaviti. Međutim, čitajući to djelo na hrvatskom jeziku s tridesetogodišnjom distancom, prvo što upada u oči nipošto nisu historiografske zavrzlame oko stručne terminologije, već osebujan način na koji bogata, nadrealistička metaforika stripa korespondira s našom sadašnjošću. Pri tome se ne misli samo na aktualne posttranzicijske muke jedne male zemlje na brdovitom Balkanu, već i na budućnost projekta Europske unije u cjelini – pitanja održivosti ekonomskih mehanizama ove međunarodne konglomeracije, i također redefiniranja – ili, ako hoćete, redizajniranja njenog političkog identiteta, čije su se multikulturalna heterogenost i svjetonazorska dosljednost (tekovine denacifikacije nakon Drugog svjetskog rata) tijekom proteklog desetljeća poprilično pogubile negdje u sterilnim hodnicima briselskih i luksemburških birokratskih aparata. Upravo iz takvog, tehnokratskog okruženja suvremene Europe proizlazi urnebesni apsurd kontinenta u krizi, koji su Forest i Tardi briljatno naslutili mnogo prije strelovitog uspona ekonomske doktrine neoliberalnog kapitalizma.
BESMISLENA BESKORISNA GOLGOTA
Premda satirična alegorija, Ipak i ovdje ipak nije doslovna politička parabola. Kako kaže Forest u vrlo informativnom predgovoru: “Danas se često posljedicu gura prije uzroka, to jest, ideologiju prije mašte. Ne dolaze stavovi i slogani prije onog što se osjeti i proživi.” Iako prožet anarhoidnom pobunom protiv svakog državnog uređenja, strip nije didaktička čitanka puna naputaka kako trenutačno provesti narodnu revoluciju protiv “odnarođenih” političkih elita. Dapače, autori su svoje političke stavove u narativno tkivo stripa utkali krajnje implicitno, pružajući čitateljima priliku da prije svega uživaju u slojevitom humoru nadrealističke poetike. To znači kako će Tardi vrlo rado eksplicitno ilustrirati Forestove jezične majstorije iskazane u dijalozima, koje čitateljima ne dopuštaju da zakučastu radnju punu obrata percipiraju kao nešto neupitno ukorijenjeno u realnosti, već da epsku narativnu konstrukciju stripa intepretiraju kao ono što jest – djelić mitologije dvadesetog stoljeća okrenute mračnoj budućnosti, potpuno u skladu s onime što su Ionescova i Beckettova djela donijela francuskoj kulturi. Osnovna potka Ipak i ovdje očito je bliska najčišćem teatru i prozi apsurda, kao što je i na tragu Kafkinih djela koja su na poslijeratnu književnost presudno utjecala. Ipak i ovdje priča je o pojedincu čiji je cijeli život besmislena bitka protiv samo djelića francuskog pravosudnog sustava, i to gotovo potpuno beznačajnog, a tu je golgotu naslijedio od svojih predaka koji su mu u baštinu ostavili i prenapuhani osjećaj ponosa, kao i ispraznog nacionalizma koji se temelji na upitnom vlasništvu nad majušnim komadićem zemlje, koje zapravo tek treba dokazati. U međuvremenu, njegov posao, poput Sizifovog, veliki igrači na čelu republike, koji navodno čuvaju oltare demokracije, mogu lako iskoristiti kao prikladno oruđe u prikupljanju političkih poena, bilo da je cilj zavađenje masa, ili puko utjerivanje straha. No, neka se čitatelji ne uplaše – uopće nije riječ o suhoparnoj političkoj drami, već izvanredno zabavnoj crnoj komediji koja ne štedi svoje likove, niti publiku, a bogme se ni autori stvarajući je nisu štedili, a kamoli se suzdržavali.
PLEMIĆ BEZEMLJAŠ
Arthur Ipak, središnji lik stripa, potpuno je propali plemić, posljednji živući nasljednik nekada relativno bogate, ali svejedno potpuno zanemarive velikaške obitelji, koja je svoj naslov zaslužila tako što je u godinama neposredno prije Revolucije iskazala bezuvjetnu lojalnost caru. Ovaj je patera familiasa zauzvrat učinio knezom, proglašavajući njegov otočić usred velikog jezera u udaljenoj provinciji ne samo autonomnom kneževinom, već i nezavisnim polisom pod isključivom ingerencijom jedino najodgovornije osobe u francuskom državnom vrhu. Nakon što su široke narodne mase nekoliko desetljeća poslije svrgnule vladajuće slojeve plemića i svećenstva, novonastala buržoazija odlučila je kako ipak neće dirati to majušno carstvo, tek umjereno iritantni prištić na stražnjici, već će ga ostaviti da pluta okruženo nepreglednom vodom, prepustivši ga svojim unutarnjim čarkama i malograđanskim previranjima. Kako su buržujski stanovnici otoka tijekom stoljeća vladajućoj obitelji ilegalno otimali pedalj po pedalj zemlje, a državna vrhuška ipak nije nikada intervenirala, tako je plemićko prezime postupno preraslo u nadimak Ipak, a mladi Arthur je u burnom dvadesetom stoljeću, neodređenih godina, spao na vlasništvo samo nad zidinama koje omeđuju tuđe posjede. On životari trčkarajući po zidovima od jedne do druge strane otoka, otvarajući vrata kada netko od njegovih podanika poželi izaći iz svoga dvorišta, ubirući sitne dadžbine koje mu jedva dostaju da kupi najosnovnije namirnice od putujućeg prodavača, pomorca. Uz to, svakog dana više puta telefonira majci da bi je obavijestio kako napreduje fantomski sudski proces za povrat njihovih obiteljskih posjeda i plemićke titule. Pri tome nije posve jasno je li majka s druge strane telefonske linije živuća osoba ili samo patetična uobrazilja jednog nedoraslog dječaka. Buržuji koji bi trebali stenjati pod njegovom čizmom doživljavaju ga kao dvorsku ludu, održavajući status quo samo kako bi mu se mogli grohotom smijati dok ga gledaju kako drijema ili prži jaja u svojoj straćari izgrađenoj na jednom od debljih zidova, ili obavlja nuždu na poljskom WC-u, čiji sadržaj napaja njihova plodna polja. No, sve će se to promijeniti kada se u njegovom životu pojavi rasna Julie, nepriznata kćerka jedne od obitelji s kojima vodi spor, neopterećena djevojka puna života, koja ne priznaje klasne, rasne, a bome ni spolno-seksualne podjele i ograničenja. Također, dok se između njih dvoje rađa prostodušna erotska napetost, ponad samog državnog vrha skupljaju se tmurni oblaci – predsjednik gubi tlo pod nogama, jer sve preliminarne ankete pokazuju kako će njegova koalicija zasigurno izgubiti skorašnje izbore. Predsjedniku je nasušno potrebna osoba s akutnim birokratskim problemom, koja bezuvjetno vjeruje u sposobnost institucija francuske države da riješe tu krizu, kako bi s par jednostavnih poteza pokazao kako drži sve konce u rukama, a s druge si strane osigurao plan B za bijeg, ako zaista izgubi na biralištima. I tako, on zadužuje svog vjernog tajnika da mu potraži pedalj zemlje na kojem će moći demonstrirati svu svoju ogromnu političku moć...
PUTEM HAJDUČICE LAURE
Prepustit će se čitateljima da sami otkriju sve nesvakidašnje paradokse kojima priča obiluje, a ovdje pred kraj valja samo istaknuti kako je, pored iščitavanja kompleksne političke i estetske simbolike stripa, sasvim moguće naprosto uživati u jezičnoj magiji djela, u šarolikim Forestovim dijalozima koji upravljaju djelom poput fragmenata najbolje literature. Jezik je tih dijaloga izravan hommage tradiciji teatra apsurda, pomaknuto poetičan u svojoj artificijelnosti, te iznimno funkcionalan s obzirom na prilagodljivost glasovima različitih likova. Pritom se ne dovodi u pitanje njihova osnovna određenost u znaku suvišnosti, to jest tabule rase pogodne za makijavelističke manipulacije različitih moćnika. Jedina osoba u stripu koja ne govori tim pompoznim, kazališnim jezikom jest mlađahna Julie, izdvojena neprikosnovena individua među nebrojenim lutkama na koncu, arhetip suvremene emancipirane žene rođene u epohi egzistencijalizma. Stoga i nije čudno što se ama baš svi muškarci šeretski oblizuju dok ona prolazi (a pri tome nije jedini ženski lik u stripu!). Sloboda je opasna igračka, a ljubav subverzivna igra. Julie je apoteoza neobuzdane anarhije koja nema potrebu buniti se protiv društva koje ju okružuje, jednostavno zato što je kao kopile i vanbračno dijete od samog početka iz njega bila prognana. Ona s ljudima koji za njom žude nema ništa zajedničko, i upravo je u tome srž njezine seksualne privlačnosti. Primjerice, kao i hajdučica Laura u domaćem klasiku U registraturi Ante Kovačića, koji također bilježi nepovratnu propast jednog sitnog činovnika (i prema tome, začuđujuće, ima itekako mnogo poveznica s Ipak i ovdje), Julie predstavlja smjer kojim se svi pomalo bojimo krenuti, iako je upravo to ono što bismo trebali učiniti ako se doista želimo suprotstaviti tokovima povijesti koji se pružaju iznad i izvan nas. Riječ je o djevojci u koju će se svaki čitatelj bez ustezanja zaljubiti. Kao i u ovaj strip u cjelini.