Višnja Pentić  

Ljubavna pustolovina

Odakle opora težina ljubavnog osjećaja? Ljubav je uvijek bila okrutno sklona razotkrivanju drame identiteta. Koliko samo valja od sebe odustati kako bi se približili drugome, koliko sebe žrtvovati iluziji zajedništva, a kako tek pravedno baratati dijelovima drugog što su nam lakomisleno predani na čuvanje? Ljubav je tragedija ličnosti koja u najboljem slučaju završava katarzom iskustva jer bude li za to snage u najboljem ćemo slučaju otkriti kako nema ničega što bi se dalo izgubiti. Naposljetku ionako ostajemo nasukani na osamljenoj i mirnoj obali dok se od nas u nepovrat povlače valovi strasti. Tada zamagljenih očiju uviđamo kako atomi samosvojnosti koje smo bacili u more ljubavi nisu bili uludo žrtvovani pa makar zato jer smo bezglavo ih šaljući u bezdan konačno otkrili njihovu žilavu besmrtnost. Igrajući se žetonima vlastite ličnosti kockamo se na najviši od svih uloga - tko smo, pitamo se, a u ljubavnom zagrljaju odustajemo od svakog pokušaja da na to pitanje iznađemo kakav takav, barem i privremen i varljiv odgovor.  Ljubavnici jesu jedno, ali ne jedno sačinjeno od njihove neuhvatljive vlastitosti, već jedno potpune fantazmagorije ujedinjenja nespojivih dvojnosti. Ljubav je i čin uvažavanja nepomirljivih udaljenosti što su svojim hladnim zadahom obložile granice između nas i svijeta, nas i drugih. Ljubav je i susret čija je dominanta njegova prolaznost, njegov treperavi vremenski identiteti čiji su početak i kraj toliko jaki da sve ono između nestaje u njihovoj vatri.

Bravurozno podatno O drami ljudske potrebe da voli i bude voljen piše Italo Calvino u knjizi Teške ljubavi u kojoj kroz devet kratkih pripovijetki prethodno navedene pretpostavke uobličuje u bravurozno podatnu umjetničku prozu. Iako prvenstveno poznat po svojim eksperimentiranjem formom i sklonosti postmodernističkim poigravanjima u ovoj zbirci objavljenoj početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Calvino koristi tradicionalno pripovijedanje pokazujući pri tom kako je vičan suptilnom psihološkom portretiranju i poetiziranju bez ikakve vrste odmaka. Calvino kakvog poznajemo iz Nevidljivih gradova ili Dvorca ukrštenih sudbina nedvojbeno je vrhunski stilist, no njegova je književnost uvijek premazana gustom i često neprobojnom refleksivnošću. Slučaj je to i s autobiografskim zapisima Palomar koji su ove veljače, istovremeno kada i Teške ljubavi, dobili svoje prvo hrvatsko izdanje u prijevodu Tatjane Peruško.  U toj kompleksnoj kolekciji proznih meditacija fokaliziranih kroz autobiografski lik gospodina Palomara uživat će čitatelji skloni filozofičnoj prozi visokog tona i visokih ambicija. U Teškim ljubavima koje je na hrvatski prevela Morana Čale, a objavio Pelago, užitak će pak moći pronaći onaj čitatelj koji od književnosti prvenstveno očekuje užitak kroz koji se bistre neka od ključnih životnih pitanja. Preciznije, Calvinova zbirka Teške ljubavi otkriva nam pisca čije vrline sjaje još i jače onda kada ne pokušavaju istovremeno uloviti vlastiti odsjaj. Primi li se dokoni čitatelj Palomara lako je moguće da ga zamori junakovo inzistiranje na neuhvatljivosti svijeta koji vješto opisuje, ali od kojeg se neprestano odmiče uvijek novim razinama autorefleksije.  S druge strane je teško zamisliti iskusnog čitatelja koji bi se bio u stanju otrgnuti od sirenski zavodljivog pripovijedanja Teških ljubavi. Calvinove priče mame neposrednošću i jednostavnošću iza kojih se kriju neke ne odveć optimistične, ali uvijek lucidne spoznaje o prirodi ljudske ljubavi.

Svaka se od devet priča, prikladno nazvanih pustolovinama, bavi jednim od pitanja koje se postavljaju pred čovjeka koji se upušta u izazov što ga pred njegovu ličnost stavlja ljubavi. Čitamo redom Vojnikovu pustolovinu, Kupačicinu pustolovinu, Službenikovu pustolovinu, Pustolovinu kratkovidna čovjeka, Čitateljevu pustolovinu, Supruginu pustolovinu, Putnikovu pustolovinu, Pustolovinu bračnog para i Pjesnikovu pustolovinu. Calvino dakle polazi od pretpostavke kako je ljubavi presudno obilježena ličnošću onoga koji voli. Poruka je jednostavna – ljubav vojnika različita je od pjesnikove, isto kao što je ljubav u braku različita od ljubavi na daljinu. Svaka osobnost tako iz ljubavi izvlači različit potencijal, svatko teži onoj konstelaciji koja je u skladu s njegovim doživljajem svijeta. Čitatelj će na primjer u svojoj pustolovini dvojiti između stvarnosti i mašte, a putnik čeznuti za uvijek novim podražajima zaljubljen jedino u neuhvatljivost krajolika odnosno voljene žene. Od devet priča tek dvije za junakinju imaju ženu, dok je Pustolovina bračnog para ispričana iz perspektive obaju supružnika. Ova neravnoteža ne predstavlja neki nedostatak Calvinove zbirke, njezina je punina postignuta uvjerljivo dočaranim nijansama osjećaja što titraju u ljudskom srcu kada se suočava s nerazmjerom između ideala ljubavi i njegovih realnih utjelovljenja. Priče su od reda ispripovijedane iz perspektive naslovnog lika koji obično već u prvoj rečenici dobiva i osobno ime pa se čitatelj tako na primjer zove Amadeo Oliva, a službenik pak Enrico Gnei. Svaki će od njih u svojoj pustolovini podjednako osjetiti ljubavnu bol, ali i ljubavnu slast. Eros je bitan element većine priča, a u Vojnikovoj i ključ same pustolovine. Erica Jong je u kultnom Strahu od letenja svoju ultimativnu erotsku fantaziju opisala kao susret s nepoznatim muškarcem u vlaku koji je po mogućnosti u uniformi, naglašavajući kako žudnja uvijek profitira kada je identitet skriven ili nedostupan. Calvino opisuje gotovo identičnu situaciju, no iz perspektive muškarca u uniformi koji kupe dijeli s sredovječnom udovicom lica prekrivena velom. Ono što se između njih u priči događa odgovara fantazijama što ih opisuje Erica Jong. Eros je potom izvrnut naopačke u idućoj priči o kupačici koja plivajući uz prepunu plažu ostane bez donjeg dijela kupaćeg kostima. U pjesnikovoj pak pustolovini kojom se zbirka zatvara vrhunac erotskog smješten je u sam čin gledanja, daleko od svake vrste konkretizacije.

Organski suživot Calvino u svim pričama inzistira na organskom suživotu užitka i patnje što ga podrazumijeva ljubav pritom vješto prikazujući dualnost njezine prirode. Naslov Teške ljubavi ne bi nas trebao zavarati. Calvino svojim pričama ilustrira način na koji ljubav neprestano potiče dinamično izmjenjivanje osjećaja lakoće i težine, samoće i zajedništva, sreće i tuge. Upravo na toj dijalektici autor utemeljuje portrete svojih ljubavnika. Nijedan od njih nije ni sretno ni nesretno zaljubljen. Ono što je teško u ljubavi jest njezina nespojivost sa svakodnevnim koje Calvinovi likovi vide kao smrtnog neprijatelja svojih romantičnih osjećaja. Stoga su priče prostorno i vremenski smještene u rubna područja, u međuzone koje omogućuju autoru da se pozabavi granicom između ljubavi i života, odnosno između unutarnjeg i vanjskog, objektivnog i subjektivnog iskustva svijeta. Pustolovine su tako često odvijaju za vrijeme godišnjeg odmora ili putovanja, na otocima, plažama ili vlakovima kada je čovjek izmješten iz svakodnevnog i stoga izloženiji Amorovim varkama dok su ključni dijelovi priče često smješteni u sumrak ili zoru, simbolički najpotentnije dijelove dana. Na tim se mekim prijelazima autor zadržava kako bi suptilno dočarao nespojivost ljubavi i svakodnevnice. Lijepo se to vidi na kraju Putnikove pustolovine. Nakon noćnog putovanja vlakom za Rim gdje živi njegova voljena Calvinov putnik okupan obećanjima dana što izranja pred njim telefonira  ljubljenoj s kolodvora kako bi je obavijestio da je stigao: “Ubaci žeton, okrene broj, uzlupana srca posluša daleku zvonjavu, začuje kako Cinzijin – Molim… – izranja još mirisno od sna i meke toplote, i već je proživljavao napetost dana što će ih provesti zajedno, u mučnom nadmetanju sa satima, i shvaćao je da joj neće uspjeti ispričati ništa o tome kako je proveo noć, za koju je već osjećao da nestaje, kao svaka savršena ljubavna noć, pred okrutnom provalom dana”. Za Calvina je dakle ljubav noć odnosno tama, a svjetlost dana, prostor svakodnevnice, čini je nevidljivom. Provodni je to motiv čitave zbirke. Tako će i pjesnik vrhunac ljubavnog osjećaja doživjeti u srebrnkastoj tami morske pećine gledajući iz brodića kako njegova lijepa dragana gola pliva u bljeskavoj vodi pećine: “Usnelli se u čamcu sav pretvorio u oči. Shvaćao je da to što njemu sada daje život nešto što nije svima dano da promatraju otvorenih očiju, kako najblještavije srce sunca. A u srcu toga sunca bila je tišina”. Ovi redci nesumnjivo podsjećaju na ljubavne stihove iz prvog pjevanja Puste zemlje u kojima Eliot piše: “I nisam bio ni živ, ni mrtav, gledajući u srce svjetlosti, tišinu”. U oba je viđenja ljubav smještena između dviju krajnosti u bestežinski prostor između tame i svijetla, života i smrti, istine i obmane. A u tom ne-prostoru vlada vječna tišina, tamo stojimo nijemi dišući u srcu nedokučive tajne. Ljubav kakvu upoznajemo u Calvinovoj zbirci jest gusta tama u kojoj sve pulsira svjetlošću koju ne vidimo, ali je itekako osjećamo. Ljubavi su teške zato jer se njihova svjetlost najjače vidi kada je okružena tamom, odnosno neznanjem. Ili kako stoji u Putnikovoj pustolovini, savršena ljubavna noć nestaje pred okrutnom provalom dana. U Pustolovini bračnog para autor je najvještije prikazao ovaj nesretni usud ljudske ljubavi.

Valovi ljubavne topline Calvinovi supružnici tvornički su radnici, s tim da on radi noću, a ona danju. Njihov je brak stoga sveden na nekoliko zajedničkih sati u zoru i predvečerje. Ljubav koju osjećaju jedno za drugo neotjelotvoruje se u rijetkim trenucima koje provode zajedno (tada se često svađaju), već u samoći. Naime, svatko od njih liježe u krevet sam razmišljajući o onom drugom kojeg nema. Suprug se lagano pomiče prema ženinoj strani kreveta te na kraju spava na njezinoj strani. Ona pak nakon što on ode na posao legne i osjeti da joj je mjesto ugrijano. Spoznaja kako je on ležao na njezinoj strani uvijek je ispuni valovima ljubavne topline, iako mu je maločas koješta bijesno predbacivala. I tako u samoći volimo i snatrimo, a u zajedničkim se trenucima nevješto sudaramo s daljinama između nas. Jer realizacija ljubavi postoji samo kao smrt. Od Amora i Psihe, preko Orfeja i Euridike, Eneja i Didone, Romea i Julije pa sve do Tristana i Izolde književnost nas je učila kako je konačno ostvarenje ljubavi jednako samouništenju. Ljubav je tako od pamtivijeka bila definirana svojom neostvarivošću u domeni realnoga. Ono što preostaje jesu međuprostor, mjesta prijelaza, a njih Calvino prikazuje s puno vještine i nježnosti prema svojim zaljubljenicima. Pretpostavka koja se provlači njegovim i njihovim viđenjem položaja ljubavi u ljudskom životu odgovara Novalisovoj maksimi “Zbiljsko je samo ono što se zbilo nigdje i nikada”. Junaci Teških ljubavi odreda se približavaju srcu svjetlosti – tišini onda kada su sami, kada sanjaju, nikada kada su zajedno.  Ljubav je mjesto na kojem ne možemo biti mi, ali možemo osjetiti svijet izvan sebe, izvan okova osobnog. No, to mjesto nalazi se u tami te duže zadržavanje na njemu može biti teško, ako ne i pogubno. Iz njega smo se uvijek prisiljeni otrgnuti pokunjeno se vraćajući na obale svjetlosti. Jer ostanemo li predugo u tami ljubavi možemo izgubiti tragove puta što vodi natrag iz pećine prema obasjanom horizontu novog dana. U ljubavi čovjek ima priliku barem na trenutak osjetiti pulsiranje drugih, ali pritom ne smije zaboraviti da se ljudske svjetlosti nikada ne mogu dodirnuti, srce znade svijetliti samo iz vlastitog središta.

U svom Prvom pariškom dnevniku veliki će njemački književnik Ernst Jünger zapisati: „Postao sam svjestan ogromne udaljenosti između ljudi, udaljenosti koja se može procijeniti upravo po našim odnosima s osobama koje su nam najbliže i najdraže. Mi smo, kao zvijezde, beskonačno udaljeni jedni od drugih.“ U taj međuzvjezdani prostor vječno treperavih svjetlosti upisao je Italo Calvino bestežinski sjaj svojih Teških ljubavi.