Ljubavničko prihvaćanje dosade

Ako u romanu Radenka Vadanjela Dnevnik besposličara tražite adrenalinom natopljenu priču, dramatičnu ljubavnu štoriju, pripovjedačke amplitude koji izazivaju vrtoglavicu – radije pokušajte na drugom mjestu. Život koje vode protagonisti Vadanjelova proznog prvijenca R. i T., dosadan je život – to je, kako kaže glavni lik – “život uljuljkan u melasi rastegnute, dosadne svakodnevice”.

Intenzivna predanost dosadi

Priča ide ovako: R. je muškarac koji srednje godine dočekuje s raspadnutim brakom i bez posla. Smušen i lišen uporišta, vrijeme provodi kopajući nos i gađajući prozor kuglicama skorene prljavštine, gledajući srednjoškolke na ulici, masturbirajući tužno, guleći krumpir i pripremajući pureća prsa odjeven u majicu s krugovima znoja pod pazuhom, utapajući se sasvim u besperspektivnost koja ga okružuje. Stvari se mijenjaju kad na scenu stupi T., književnica u koju je zaljubljen. Dijeleći s njom stan u Puli, R. doživljava nekovrsno očišćenje: pažnju i energiju koju je ranije stihijski trošio uokolo, usmjerava sad na partnericu, meditirajući neprestano o ljubavi. Ipak, uz očišćenje, T. u njegov život donosi potonuće u dubine dosade – ali oboje, začuđujuće – tu dosadu srdačno prigrljuju.

Par ima vremena napretek. Troše ga na “nespretno kalkuliranje isplati li se kupiti uži a viši ormar za cipele ili pak onaj klasični, širi od punog drva”. Život im je tako monoton da i kratku epizodu u kojoj s prozora petog kata promatraju divljanje maloljetnih huligana po parkiralištu – doživljavaju kao avanturu. R. govori o svojim izletima na tržnicu, o pijančevanju u Limbu, kultnom okupljalištu gradskih pisaca, o prazniku koji T. i on zajedno provode na plaži, o tome kako teško podnosi T.-inu odsutnost za vrijeme njezina boravka u Berlinu. Epizode su to lišene svih natruha suspenzije, uzbuđenja. Na jednom mjestu priznaje: “Ponekad poželim da nam život ustraje, jednostavan i opor, dosadan i predvidljiv”. To i dobije s T.: do kraja romana ništa se značajno u njihovu životu ne promijeni.

R. i T. su par s kojim teško da ćete poželjeti družiti se. Njihova je radikalna nekonfliktnost zamorna i sterilna, vrijeme provode pišući i međusobno se idealizirajući. Razumiju se i bez riječi, razmazili su jedno drugo, ne svađaju se nikad. Tek na jednom mjestu pripovjedač dâ naslutiti kako ih svakodnevni problemi katkad potiču na “rasplamsavanje bolne uvrijeđenosti, pojačane teškim riječima”, no odmah potom naglašava kako takvi komunikacijski krahovi nestaju čim su nastali.

Par se gotovo ni s kim ne druži. Kad im u višednevni posjet dođe neimenovana ugledna spisateljica, jedva otrpe njezino društvo: smeta ih njezina samoljubivost, ali ih još više smeta privremeno smanjeni komfor i činjenica da se više ne mogu intenzivno posvetiti jedno drugome.

Forma nije dovoljna

Način na koji pripovjedač R. govori o svojoj zaljubljenosti, na mahove zna biti dozlaboga iritantan: prečesto se njome koristi kao filtrom kroz koji do čitatelja jedva nekako uspijeva procuriti koji događaj, tu i tamo. Upravo u tome i jest najveći manjak ove proze – pripovjedač djeluje poput škrtog egomanijaka koji za sebe zadržava događaje, a čitatelju nudi tek vlastite sedimentirane impresije o njima. On ne opisuje zbivanja izravno, nego nameće svoje interpretacije tih zbivanja; zato se može samo naslućivati što se zapravo događa u tom ljubavnom odnosu, i što se zapravo događa u provincijskom gradiću u kojemu ljubavnici žive – i zato je s Dnevnikom besposličara lako izgubiti strpljenje.

Vadanjel je na mjestima nastojao biti kritičarem hrvatske društvene aktualnosti. S ironijskim odmakom govori o, primjerice, poduzetništvu koje parazitira na naivnima ili o neučinkovitosti policije, no brzo postane jasno da njega problemi takve prirode ustvari ne zanimaju: lako ih se ostavi, samo da bi se mogao – nemjerljivo uvjerljivije i s mnogo više strasti – posvetiti glavnoj fabularnoj niti, odnosu dvoje protagonista.

R. gotovo perverzno uživa u introspekciji, ali ne staje samo na njoj: rezultate svake seanse samopromatranja izdašno verbalizira, tražeći za njih rečenice koje lijepo zvuče i dobro izgledaju na papiru. To je – evo nas i kod pozitivnih vrednota ovog štiva – primarna vrlina Vadanjelova pisma. Dnevnik besposličara jedna je od onih knjiga iz kojih poželite stalno prepisivati citate, jer mnoge sintagme u njoj zvuče apsolutno neponovljivo. Pomnjom koju posvećuje filigranski dotjeranim i dobro uglačanim rečenicama, Vadanjel je blizak Romanu Simiću, Marinku Koščecu i Tomislavu Zajecu. Kako je u književnost ušao s poezijom (zbirku Lekcija o postojanosti objavio mu je Meandar 1999. godine), nije teško odgonetnuti odakle potreba za (pretjeranom) zabavljenošću formom.

No forma nije dovoljna, i zato su ove prekrasne rečenice – samo prekrasne. Iza njih zjape crne sadržajne rupe.

Čudnu je stvar autor izveo i s pripovjedačkim glasovima. Roman se, rekosmo, razvija iz poglavlja u poglavlje kroz R.-ovo pripovijedanje, a taj kontinuitet prekida samo drugo poglavlje, u kojemu štafeta Ich-forme pripada R-ovoj ženi. Nakon drugog poglavlja, ona međutim zauvijek utihne. Čini se kao da je prvotna autorova zamisao bila napisati roman u kojem će se smjenjivati njegovi i njezini glasovi, pa je onda od toga odustao, odlučivši se do kraja zadržati u svijesti muškarca, R-a.

Ukratko, Radenko Vadanjel napisao je zgodan roman o (neprirodno) skladnoj ljubavi, stilom koji zaslužuje peticu i toplu preporuku. Nadajmo se da će za liječenje drugih, neuralgičnih točaka svog rukopisa, imati dovoljno vremena do idućeg proznog pokušaja.