Ljubomora, gnjev i mehanizmi mržnje

Pokraj romana Arthur i George raspravljaju šef policije i Arthur Conan Doyle. Šef policije je tijekom cijelog razgovora ciničan i s autorom Sherlocka Holmesa govori svisoka jer Conan Doyle život interpretira “preknjiški”. U stvarnosti nije tako kako pokušavaju tvrditi Doyleove pretpostavke. Prvog policajca okruga zapravo iritiraju Doyleov uspjeh, slava, novac. Ozbiljni su  ljudi samo bogati i samo su plemići, nisu i slavni. I nekako u svome nategnutom i napetom razgovoru punom uzajamnih podbadanja dođu do Oscara Wildea. Wilde je tih godina – a radnja romana većim se dijelom događa početkom 20. stoljeća – bio često spominjano ime, bio je poznati pisac a onda i još poznatiji robijaš.

Doyle je Wildea upoznao 1889., i opisuje ga kao gospodina besprijekornih manira. Nije držao monologe, iako je bio kudikamo iznad ostalih u društvu, jer “čovjek sklon monologu, koliko god bio pametan, nikada ne može biti gospodin u duši”. Nešto slično ustvrdio je i Faulkner u Sartorisu, rekavši da Shakespeare nije bio gospodin jer je “rekao sve”. Znači, umjerenost u iskazu i djelomično prešućivanje značajke su vrhunskih gentlemana. Te Doyleu važne večeri Wilde je okupljenima ispričao priču o đavolu i Libijskoj pustinji. U Libijskoj su pustinji utočište potražili eremiti i tamo kovali svoju vjeru. Thomas Merton u uvodu knjižice Mudrost pustinje o isposnicima piše kao o ljudima koji su na društvo gledali kao na brod koji tone – što je malo nespretna usporedba, jer su monasi prvi napustili taj brod – ali poslije sretnije nastavlja, jer dodaje kako su smatrali da pasivno prihvaćanje načela društva vodi u propast. Bili su to pojedinci iznimno jake volje. Evo Wildeove priče o jednom iskušenju: obilazeći svoje carstvo đavo je naišao na nekoliko zloduha koji su iskušavali svetog isposnika koristeći se uobičajenim sredstvima. Isposnik je odolio bez većih problema. “Ne radi se to tako”, rekao je na to đavo i prišao svecu s leđa i “medenim mu glasom” šapnuo: “Tvoj je brat upravo postavljen za aleksandrijskog biskupa”. I tu je isposnik puknuo, preplavili su ga ljubomora i gnjev.

Ta dva afektivna stanja u podtekstu su događaja prikazanih u Arthuru i Georgeu. Budući da znate tko je Arthur, evo malo o onom drugom protagonistu tog zanimljivog romana: George je mješanac, majka mu je iz Britanije ali otac je Parsi, Indijac, i još k tome vikar crkve u provinciji. Nakon što su otpustili jednu sluškinju počnu dobivati anonimna pisma, koja na adresu crkve dolaze godinama. George raste, završava pravo, otvara u obližnjem gradu kancelariju, objavljuje Željezničko pravo za običnog putnika, pravnu knjižicu zamišljenu kao “vodič za putničko općinstvo kroz sva pitanja koja se mogu postaviti u svezi sa željeznicama”. Ukratko počinje jednu tipičnu pravničku karijeru s umjerenim viškom ambicije. Nekako u to vrijeme počnu se u Georgeovu rodnom kraju događati klanja stoke, te ponovno stižu anonimna pisma. Policija iz njih zaključuje da je George čovjek koji je počinio te bizarne zločine, uhiti ga i na sudu biva proglašen krivim bez osobitih dokaza i osuđen na sedam godina zatvora. Usporedno s njegovim životom čitatelj prati Conana Doylea, njegove literarne uspjehe, njegove ljubavne zaplete i rasplete: prva mu žena obolijeva od sušice i praktički je osuđena na smrt a naš se pisac zaljubljuje u znatno mlađu djevojku s kojom održava vezu.

Pisce Barnes kao likove ima i u jednoj priči zbirke Stol od četrunovine i, naravno, u najpoznatijem djelu, Flaubertovoj papigi. Arthur Conan Doyle bio je opsjednut spiritizmom, i tu njegovu strast Barnes opisuje na mnogobrojnim stranicama romana – Doyleov spiritizam podposljedica je naglog zamaha znanosti – na jednome mjestu Doyle kaže kako će se moral sam za sebe pobrinuti u trenutku sagledavanja istine u njenoj cijelosti. Taj naivni optimizam i inače je jedna od značajki Barnesova Doylea: on se prihvaća Georgeova slučaja uvjeren da će se izboriti za pravdu. No upravo taj optimizam Barnes significira kao važnu stavku nečije ukupne moralnosti. Da Doyle nije bio donekle “naivan” George bio završio život u sjeni zločina koje nije počinio. Usporedbe sa Zolom i aferom Dreyfuss podjednako ističu i Doyle i Barnes: mogućnost medijskog uzburkavanja socijalne klime tada je bila u povojima, no bila je to beba koja se znala dobro ritnuti.

Julian Barnes napisao je roman koji zavodljivom preciznošću opisuje život edvardijanske Engleske. Unatoč stoljećima kulture otočani svejedno više vjeruju onome što će sami prekršitelju učiniti, nego što se oslanjaju ili nešto specijalno vjeruju pravosuđu, iako će rado i njegove bičeve upotrijebiti ne bi li kaznili prekršitelja ili onoga tko im izgleda “drukčiji”. Sam mehanizam mržnje iznenađuje svojim preciznim mlinom – pisac anonimnih pisama, ispostavlja se na kraju, netko je totalno bezvezan i nevažan – no u spomenutome konkretnom slučaju, kombiniran s rasističkim elementima, postigao je iznenađujući rezultat, osudu nevina čovjeka. Unatoč činjenici da se taj Barnesov roman vrlo striktno drži vremena u kojemu se sa životom bore njegovi protagonisti, vjerojatno je najaktualniji od svih njegovih djela. Nigdje Barnes nije tako precizan, tako “svevremen” kao u Arthuru i Georgeu. Imate osjećaj da gledate Umorstva u Midsomeru: mirna provincija, ugodni pejsaži, a ispod sve kipti od potisnute zloće. Roman je bio u najužem izboru za Bookera kojeg je te godine (2005.) dobio John Banville. Nogometnim rječnikom rečeno, Banville je do pobjede mogao doći jedino u produžecima, ili čak izvođenjem jedanaesteraca, jer bi pošteno bilo da su nagradu osvojila obojica pisaca.