Osvrt na listu najboljih dokumentaraca britanskog mjesečnika Sight and Sound sastavljenoj po izboru više od tri stotine uglednih kritičara i filmaša
Na pitanje koji je najbolji dokumentarac ikada snimljen rijetko će tko odgovor ispaliti kao iz topa. Slavnih je dokumentaraca mnogo, no koji je od njih najbolji i zašto? Zadovoljavajući odgovor tek čeka svoje pravo razmatranje. U igranom se kanonu nekoliko filmova rotira na prestižnoj poziciji najboljega, s uvijek istim pretendentima, dok je dokumentarni kanon daleko amorfnije područje. Ugledni britanski mjesečnik Sight and Sound u svom nas je rujanskom broju počastio listom najboljih dokumentaraca svih vremena po izboru više od tri stotine uglednih kritičara i filmaša, a po najambicioznijoj listi najboljih filmova svih vremena, koja se od 1952. iznova sastavlja svakih deset godina, časopis je naširoko poznat. Na uvjerljivom prvom mjestu po prvi put sastavljene dokumentarne, sa čak stotinu glasova, našao se Čovjek s filmskom kamerom Dzige Vertova koji je prije dvije godine po prvi put zasjeo i na osmo mjesto one najboljih filmova svih vremena.
Autorske intervencije u prikazanu stvarnost Ostatak gornjeg doma Sight and Soundove liste zapravo je predvidljiva šetnja kroz povijest dokumentarnog filma kao takvog pa imamo po jedan najpoznatiji (dakle paradigmatski) primjerak direktnog filma (deveto i deseto mjesto dijele D. A. Pennebaker s dokumentarcem o Dylanu te David i Albert Maysels koji su s njim bili dio slavne tvrtke Roberta Drewa Drew Associates – sinonima za ovaj filmski stil), etnografskog esejističkog filma (Sakupljači Agnes Varde na osmom mjestu), narativnog dokumentarnog filma (Flahertyjev Nanook sa sjevera na sedmom mjestu), filma istine (Kronika jednog ljeta Jeana Roucha i Edgara Morina na šestom mjestu), rekonstruktivnog dokumentarnog filma (Tanka plava linija Errola Morrisa na petom mjestu), dva najvažnija dokumenta o holokaustu (Noć i magla Alaina Resnaisa na četvrtom i Lanzmannov Shoah na drugom mjestu) te poetskog dokumentarnog filma (Bez sunca Chrisa Markera na trećem mjestu).
Kada je o povijesti riječ ne smije se zaboraviti kako prvi ikada snimljeni film valja svrstati u rod dokumentarnog, iako i kod njega postoje sva pitanja koja će pratiti dokumentaristiku sve do danas – zašto je snimljeno baš to, a ne nešto drugo, zašto upravo tada, zašto je kadrirano tako, a ne drugačije – svi se ti izbori prisutni već kod braće Lumier nameću kao autorske intervencije u prikazanu stvarnost. Tako njihov vlak samo naizgled naivno ulazi u stanicu - to jest dokument, ali onaj s autorskim potpisom. Jer u povijest dokumentarnog filma duboko je upisana ona Godardova kako svaki dokumentarni film teži igranom, a igrani dokumentarnom. Uputili su na to i neki sudionici Sight and Soundove ankete pa je američki dokumentarist James Benning kao najbolji dokumentarac naveo Cameronov epski spekatakl Titanic objasnivši kako je riječ o jedinstvenom dokumentu loše glume i još dometnuo kako su svi filmovi fikcionalni pa i oni dokumentarni. Ugledni britanski akademik i kritičar Peter Matthews podsjetio je pak kako samo naivci vjeruju kako je dokumentarni film neposredovani prozor u svijet.
Slavljenikovo djelo u povijesti dokumentaristike Općenito govoreći možemo ustvrditi kako se u filmskom rodu što ga se običava nazivati dokumentarnim izmjenjuju dva dominantna modusa – onaj u kojem film ima za cilj stvaranje dokumenta o nekome ili nečemu i onaj koji se bavi samim procesom dokumentiranja. U oba modusa ključno je uspostavljanje i definiranje odnosa prema fikciji u filmskom rodu koji se službeno bavi prikazivanjem istine. Prvi, oni koji dokumentiraju, koriste fikcionalne mehanizme naracije, priče, radnje i likova kako bi se približili istini dokumentiranog, dok drugi otvoreno upozoravajući na svoju fikcionalnost pokušavaju to isto. U svakom slučaju svaki dokumentarni film zasnovan je na dinamičnom i uvijek napetom odnosu istine i fikcije, odnosno na mnogim krinkama reprezentacije stvarnog od kojih su neke manje, a druge više suptilne, elegantne i promišljene. Na bazičnoj razini radi se u tome kako u jednoj tradiciji dokumentarca sama činjenica snimanja ne dobiva presudno značenje u strukturi filma – takav ćemo pristup naći kod velikana dokumentarnog filma kao što su D. A. Pennebaker ili Frederick Wiseman – oni bazično vjeruju kako je moguće reći nešto o svijetu snimajući ga. U drugoj, onoj modernističkoj, autor u središte interesa stavlja samu mogućnost predstavljanja svijeta, a ovakve dokumentarce najčešće isporučuju velikani igranog filma – Alain Resnais, Orson Welles, Luis Malle. Posebno su poglavlje u povijesti sedme umjetnosti veliki filmski esejisti među kojima je najvažniji Chris Marker za čije je filmove besmisleno utvrđivati kojem rodu pripadaju, odnosno baviti se utvrđivanjem istinitosti ili fikcionalnosti prikazanog u njihovoj interpretaciji. A u koju od ovih tradicija spada slavljenik Vertov i njegovo pobjedničko remek-djelo odnosno koje je njegovo mjesto u povijesti dokumentaristike?
Trijumf nijemog klasika iz 1929. čiji je filmski rod kao i kod Markera zapravo teško, ako ne i nemoguće fiksirati prije svega razotkriva pionirsku prirodu pothvata definiranja dokumentarnog kanona u koji se upustio Britanski filmski institut ovom anketom. Vertovljev film primarno je meta-dokumentarac koji u središtu nema prikaz zbilje već prikaz reprezentacije zbilje u filmskom mediju. Njegova stremljenja stoga nisu tek ka istinitosti već velikim dijelom i ka istini filma. Moglo bi se jednostavno reći kako je to jednim dijelom i film o filmu, odnosno film o filmskom jeziku i njegovim mogućnostima isto kao što je Građanin Kane, koji je do prije dvije godine stolovao na prvom mjestu liste najboljih svih vremena, velikim svojim dijelom film o mogućnostima izlaganja i kadriranja u narativnoj igranoj formi. Stoga nam Čovjek s filmskom kamerom govori malo o tome što dokumentarni filmski rod jest, a što nije, a još manje o tome što je sve bio i što može postati. Riječ je o prvoklasnom manifestu umjetnosti u nastajanju koja fascinirana svojim mogućnostima slavi vlastite specifičnosti. Osamdeset pet godina star film nastao je u vrijeme kada su u dokumentaristici već čitavo desetljeće vladale takozvane simfonije velegrada poznate i kao simfonijski dokumentarni filmovi, no ono što je svijetu isporučio David Abelevič Kaufman, kako je Vertovu bilo pravo ime, tek se na prvi pogled može svrstati u tu tradiciju. Njega nije zanimalo prikazati čudo modernog velegrada (u filmu je koristio snimke nastale u raznim gradovima, dok su klasične simfonije posvećene određenom mjestu) nego sam proces dokumentiranja grada filmskim alatom – kamerom.
Baviti se sobom ili svijetom Valja se osvrnuti i na trenutak u kojem se pojavljuje ta lista. Sight and Sound je najboljim filmom 2013. proglasio jedan dokumentarac – Čin smaknuća Joshue Oppenheimera, a slično je razmišljao i prošlogodišnji žiri Mostre po prvi put u povijesti dodijelivši Zlatnog lava jednom dokumentarcu. Oba modusa dokumentarnog filma živa su i dinamična pa modernistički Čin smaknuća svoju protutežu ima u direktnoj dokumentaciji što je koristi drugi važan suvremeni dokumentarac – američki Levijatan dvojca Lucien Castaing-Taylor-Verena Paravel koji je kao i Oppenheimerov britanski kandidat ušao u prvih trideset na Sight and Soundovoj listi. Stari pak dokumentarni lavovi i dalje riču isporučujući svoje bisere pa je osamdeset-četverogodišnji Wiseman lani zasjao filmom o sveučilištu Berkeley (At Berkeley), Morrisslani lansirao izvrsno Nepoznato poznato (The Unknown Known), a osamdeset-osmogodišnji Claude Lanzmann također lani oduševio Posljednjim od nepravednika (The Last of the Unjust).
Zanimljivo je da je Građanin Kane nakon pola stoljeća uvjerljive vladavine s prvog mjesta 2012. zbacila Hitchockova Vrtoglavica, a isto će se za pedeset godina dogoditi i vrtoglavom Vertovljevu metaklasiku kada ga na prvom mjestu zamijeni dokumentarni film koji se manje bavi samim sobom, a više čarobnom univerzalnošću ljudskog iskustva. Bit će to onda kada dokumentaristi više ne budu morali nešto nekome dokazivati.