Vid Begić  

Ljudska kronika o prolaznosti

“Najbolji film ovog desetljeća” samo je jedan od epiteta u moru izvrsnih kritika koje je od kritičara zapadnog svijeta dobio novi film Richarda Linklatera Odrastanje. Ono što je doista jedinstveno za ovaj film je činjenica da je rađen 12 godina (sniman od 2002. do 2013. godine, izašao 2014.) s potpuno istim glumcima, što je rezultiralo minucioznom ljudskom kronikom o prolaznosti jer svi likovi realno stare kroz radnju filma, a najradikalnije promjene pratimo u likovima djece. Ipak, pored hvalospjeva većine postoji mali broj kritičara koji ne dijele toliko oduševljenje ovim filmom, a vidjet ćemo uskoro i zašto.

Pitanja bez odgovora Ako ovaj film promatramo “samo kao film”, bez ikakvih izvanfilmskih konotacija, lako ćemo zaključiti da je riječ o (pomalo običnoj?) drami o odrastanju čija priča nema konvencionalnu dramsku strukturu “uvod – zaplet – vrhunac – rasplet” koju srećemo u komercijalnoj kinematografiji (budući da je ovo film američke produkcije, gledatelj bi mogao to očekivati). Priča nema klasični “vrhunac” već naprosto niže događaje kako ih vidi i doživljava glavni lik filma, dječak Mason. U tom smislu, obiteljsko nasilje nad Masonovom majkom od strane drugog muža prikazano je samo iz vizure Masona, kada s očuhovim sinom dolazi iz škole i zatječe je uplakanu na podu, i, tako prikazano, u cjelini filma nema veću dramaturšku vrijednost od scene u kojoj se 16-godišnji Mason ljuti na oca što je prodao svog lijepog “oldtimera” kojeg je obećao njemu prije osam godina.

Također, film ima “rupe” u priči koje uopće ne popunjava, što također nije slučaj u komercijalnim filmovima gdje ćemo, makar u jednoj rečenici, saznati sve potrebne informacije da bi do kraja filma priča bila zaokružena. Nikad ne saznamo što se dogodilo Masonovim polubratu i polusestri (djeca Masonovog prvog očuha koji mu nisu u krvnom srodstvu, ali definitivno su mu bitni u tom periodu života). Kada Masonova majka dolazi odvesti svog sina i kćer iz kuće nasilničkog muža, njegova djeca zabrinuto ostaju na prvom katu kuće. Gledajući ih dok odlaze, Mason i sestra s razlogom pitaju što će biti s njima sada kad su ostali sami sa svojim pijanim ocem, ali majka ne daje odgovora, kao ni film do svoga kraja. Ovakvo pričanje priče i raspodjela informacija svojstveniji su umjetnički nastrojenim filmovima, što ovaj film svakako jest, no pored te kategorizacije filma, svakako bi ga trebalo radije promatrati kroz žanrovsku vizuru – nepostojanje osobitih vrhunaca u Odrastanju možda najviše podsjeća na dramaturgiju filma ceste (u kojem sve dogodovštine imaju gotovo jednako značenje). Zato priča naprosto teče, kao što i u stvarnosti ljudi naprosto odrastaju, vole i mrze, naprosto se rastavljaju i nastavljaju dalje, a smisao toga? Ni Masonov otac ne zna odgovor na to pitanje, ali zna da mu njegov sin nešto znači i da ga voli, i to je dosta. U ovom trenutku, da bismo shvatili čemu tolike hvale koje je ovaj film skupio po svijetu, moramo početi promatrati širi izvanfilmski kontekst koji ga tvori, a koji je doista spektakularan.

Izvanfilmski kontekst Naime, ovaj film zaista je stvaran 12 godina. Stvarnosna podudarnost između odrastanja lika u filmu i odrastanja glavnog glumca Ellara Coltranea (ali i svih ostalih glavnih i sporednih glumaca) ima izrazitu dokumentarnu vrijednost koja se ne može zanemariti. Doduše, nemojmo misliti da nitko nikada nije pokušao nešto slično. Primjer je britanski dokumentarni serijal Up koji je 1964. počeo pratiti 14-ero britanskih sedmogodišnjaka u 8 epizoda od kojih je svaka snimana u razmaku od 7 godina, sve do 2012. godine. I u Njemačkoj je napravljen sličan dokumentarni serijal Djeca Golzowa, sniman u razmaku od 1961. do 2007. godine. No od svih ovakvih pokušaja radikalnog praćenja likova u prolasku vremena, Odrastanje se razlikuje u jednoj bitnoj činjenici, a ta je da to nije dokumentarni, već igrani film.

U dokumentarcu se snima život (a znamo da život često ne teče kako bismo htjeli) i redatelji dokumentaraca često nemaju one upravljačke mogućnosti nad građom koju snimaju kao što to ima redatelj igranog filma, ali ta činjenica je jasna i u nekim se slučajevima opravdava (npr. u nekakvom istraživačkom, “talking heads” tipu dokumentarca nećemo uzeti za zlo činjenicu da neka prozvana osoba, političar i sl., nije prikazana ako nam se kaže da je ta osoba odbila biti snimana, tj. odbila dati komentar). Igrani film, baš zbog činjenice da skoro apsolutno može vladati svojom građom, snosi punu odgovornost za svaku svoju grešku. Znajući to, a svejedno se upustiti u igrani projekt s istim glumcima u trajanju od 12 godina zahtijeva određenu količinu hrabrosti.

Unatoč takvom riziku film nam je donio jedinstvenu i iskrenu sliku, jedan “slice of life” životnog razdoblja zvanog dječaštvo. To se vidi i u činjenici da se glumci ne pokušavaju transformirati u uloge puno različitije od njih samih. Elemente svog stvarnog života oni pretaču na filmsko platno: kao majka, glumica Patricia Arquette neće manipulirati svojom težinom u stvarnosti da bi izgledala bolje na platnu. Kao Mason, glumac Ellar Coltrane neće skrivati svoje tinejdžerske akne filmskom šminkom niti mijenjati svoje različite stvarne stilove svoje frizure; inače, baš se s tom izmjenom frizura (s fazama pristojne i kratke u dječačkoj dobi i duge, masne kose u tinejdžerskoj dobi) može poistovjetiti skoro svaki muškarac. Tu su i brojni sitni detalji, kulturni artefakti i događaji koji su obilježili to razdoblje. Od načina igranja igrica (od ranog GameBoya prema kasnijem Nintendu Wii), komuniciranja (polagani proboj, a kasnije bum mobitela i Facebooka) do političkih situacija (kritiziranje rata u Iraku i Bushove politike, izbori za predsjednika u kojima je pobijedio Obama) i drugih društvenih događaja (dok su mali, Masonu i sestri majka čita knjigu iz iznimno popularnog serijala o Harryju Potteru, a nekoliko godina kasnije oni odlaze na veliku promociju jedne od kasnijih knjiga tog serijala – je li režiser mogao znati da će baš te knjige postati toliko popularne dok je odlučivao što će mali likovi njegova filma čitati pred spavanje?). 

O složenim stvarima jednostavno Ni muzika ne zaostaje na ovom planu, dapače, soundtrack filma obiluje poznatim pjesmama koje su obilježile ovo razdoblje. Od pop-hita Breatney Spears Oops I did it again! kojim Masonova sestra zadirkuje Masona u najmlađoj dobi, preko pjesama solo karijera Beatlesovih članova skupljenih u jedan album koji Masonov otac daruje Masonu za rođendan (u stvarnosti je taj album glumac Ethan Hawke doista sastavio i poklonio svojoj kćeri za 13. rođendan), sve do Lady Gage i Coldplaya, underground i indie sastava kao Arcade Fire koji svojim dubljim tekstovima najavljuju doba zrelosti u koje ulazi Mason odlaskom na fakultet, ali i dolazak većih problema, “problema odraslih”. Kao što Masonov otac (koji je napravio veliki razvoj od neodgovornog rockera do brižnog oca i prodavača osiguranja) ne zna koji je smisao svega, ali je naprosto sretan što ima dobrog sina, tako se i Masonova majka slama pri Masonovom odlasku na fakultet jer misli da je njezin život gotov nakon što je svu djecu “odaslala iz gnijezda” (“…sljedeća stvar je moj pogreb!” kaže ona u afektu). Mason uviđa da ljudima ne postaje lakše niti jednostavnije sa dolaskom odrasle dobi pa stoga bi barem trebao uživati u trenutku: u tom trenu vjerojatno završava njegovo dječaštvo, a i sam film. 

Dakle, Odrastanje je, žanrovski gledano, film ceste čije epizode nisu prostorno nego vremenski određene – dijelovi puta nisu stanice uz cestu nego godine koje prolaze, što je tema kojom se Richard Linklater rado zaokuplja i u svojim drugim filmovima. Epskih proporcija u produkcijskom smislu, ali intiman i jednostavan u svojoj temi, Odrastanje simpatično i vjerno, na granici sa stvarnošću, prikazuje jedno kratko povijesno razdoblje i jedan bogat život u njemu. A ako zamjerimo nepostojanje neke veće “dubine” ili poruke u filmu, možda bismo trebali poslušati savjet “da se o složenim stvarima govori i piše jednostavno”. Kao što bi Mason (na kraju filma) trebao živjeti u trenutku, i mi bismo mogli naprosto uživati u filmu, u tom životu koji nam se odvija pred očima.