Neven Jovanović  

Noga filologa - Lokalni izbori – Pompeji 79.

kolumna

Što ostaje nakon izbora? Trg prepun zgaženih plastičnih čaša; podočnjaci i nikotinsko trovanje tv-reportera; plakati u raljama entropije. E sad, zamislite da ti plakati, igrom slučaja, prežive dvije tisuće godina; zamislite šezdeset i sedmu generaciju vaših potomaka (to su vaši pra- puta šezdeset i pet unuke i unuci) kako gleda te plakate i češe se po glavi.

Pansu za ed(ila), m(olim) v(as) b(irajte). Dostojan je

Gledano iz Zagreba 2005., konglomerata milijun stanovnika razdiranih uobičajenim silama i protusilama novog-starog-divljeg kapitalizma na pozornici džepne polukolonijice, lokalni izbori pate od manjka identiteta. Biračkom tijelu nije posve jasno ni za koje dužnosti biraju – a kamoli koga biraju, zbog čega, i čemu bi uopće izlazili na birališta.

U Pompejima 79. stvar izgleda drukčije.

Kao što znate, taj je rimski grad ispod Vezuva najbliža aproksimacija vremeplova koja nam stoji na raspolaganju. To je, doduše, vremeplov u obratnom smjeru: cijela šnita prošlosti doputovala u naše vrijeme zahvaljujući četiri metra debelom sloju vulkanskog kamenja i pepela. Istina, bez živih ljudi – ali s obiljem njihovih tragova. I znakova.

“Dovoljno je jednom proći Via dell’Abbondanza (glavnu ulicu Pompeja)”, priča popularna knjiga, “i odmah će pozornost privući veliki crveni i crni natpisi na fasadama kuća i lokala. Što znače, ovdje i drugdje, te poruke čije su boje još uvijek toliko jarke da mogu potjecati samo iz razdoblja između 62. (kada je Pompeje pogodio jak zemljotres) i 79?”

To su pompejanski “plakati” za lokalne izbore.

Gaja Kuspija Pansu za ed. zlatari jednoglasno prep(oručuju)

Kao italski djelić Rimske Republike i Rimskog Carstva, Pompeji su imali lokalnu samoupravu poprilično sličnu upravi grada Rima. Pompejanski su izvršni organi par duovira i par edila. Kako zaključujemo iz tragova i znakova, edili su se brinuli uglavnom za komunalne interese zajednice; za ceste, tržnicu, održavanje javnih i sakralnih zgrada, održavanje reda i mira u gradu i okolici. Nasuprot njima, duoviri (točnije, sudski duoviri, prema svojoj prvotnoj funkciji) bili su političko vodstvo grada: upravljali su građanskim, vjerskim i financijskim poslovima – to će reći, iznajmljivali gradsku imovinu, nadzirali mjere i utege, organizirali vjerske festivale i ceremonije, gradili kazalište i amfiteatar, podizali spomen-stupove na glavnom trgu, vodili građanske i imovinske sudske postupke (one manje važne; veliki su u nadležnosti cara).

Pompeji su imali i gradsko vijeće, “stalež dekuriona” od stotinu članova, čije su odluke gradski magistrati morali provoditi; slično rimskom Senatu, u vijeće su često ulazili bivši magistrati – ali i drugi zaslužni građani ili patroni grada “na državnoj razini”.

Poput svih javnih službi u rimskoj državi, ni upravljanje Pompejima nije bilo profesija, niti je donosilo plaću; antički svijet upravljanje zajednicom ne smatra poslom, nego počašću (neformalni dobici su, dakako, uvijek mogući). Pa ipak – i bez obzira na izdatke koje su tražile predizborne kampanje, besplatne igre i gozbe – biti član lokalne uprave u Pompejima je bilo iznimno važno. Ako je suditi po reklami. Na ulicama Pompeja ostalo je, naime, 2800 očuvanih predizbornih natpisa; 1500 samo iz posljednje izborne sezone Pompeja, u proljeće 79. (izbori su bili svake godine, jer je mandat rimskih dužnosnika redovno trajao samo dvanaest mjeseci).

Marka Kaselija Marcela, valjanog edila, velikog pokrovitelja igara

Pompeji nisu imali javnih površina predviđenih za oglašavanje. Reklame i poruke (ne samo predizborne, nego svih vrsta) postavljale su se – to jest, na zidove se slikalo, s obzirom na to da Rimljani ne poznaju papirnate plakate – posvuda. Zapravo, postavljanje natpisa bilo je važan politički čin, javni dokaz opredjeljenja: ustupajući prostor svoje fasade, vlasnici kuća iskazivali su podršku kandidatu.

Pred zid bi došli izvođači natpisa (bilo je to sezonsko zanimanje), obijelili podlogu vapnom – brišući usput po potrebi propagandu ranijih godina – te lijepo uglačali površinu i na njoj kistom izveli natpis. Ponekad su se time bavili pojedinci, a ponekad ekipe s podjelom poslova: jedan bi pripremao podlogu, drugi slikao natpis, treći svijetlio fenjerom ako se radilo noću. Sve to znamo iz tragova – iz potpisa koje su izvođači ostavili na svojim radovima, kao vlastitu malu reklamu za sljedeću sezonu.

Same pompejanske predizborne poruke za nas su šokantno šablonske i minimalističke: osnovu čine ime kandidata, funkcija za koju se natječe (skraćenicom), i ekvivalent frazi “glasajte za”, do te mjere uobičajen da se navode samo prva slova: O V F, oro vos faciatis, “molim vas birajte”, uz potkrepu jednako stereotipnih formula V B, virum bonum, “časnog čovjeka”, ili D R P, dignum rei publicae, “dostojnog javne službe”: telegrafski niz C. LOLLIVM FVSCVM AED D R P O V F svi su pismeni Pompejanci znali protumačiti kao “Gaja Lolija Fuska za edila, dostojnog javne službe, molim vas birajte”. Nema slika kandidata; nema pamtljivih slogana; sva je vizualna atrakcija u (promjenjivoj) veličini slova. Nema, dakako, ni imena političkih stranaka koje ističu kandidata; drukčije nego u Zagrebu, u Pompejima je politički angažman bio privatna stvar – kad je netko i preporučivao kandidata glasačima, bile su to privatne osobe, ili “udruge građana”: stručne, vjerske, kvartovske.

Važno je, također, da ne govori sam kandidat, kao što sugeriraju neki naši klasični predizborni plakati, s velikim portretima i sloganom uz rub. Pompejanskim biračima govori netko o kandidatu, netko za njega jamči, i to netko s imenom i prezimenom. Pa i kod samog kandidata važnije je ime i prezime – važnije je tko je, iz koje je obitelji (nekoliko se utjecajnih prezimena neprestano javlja u popisima pompejanskih dužnosnika) – nego što će učiniti tijekom svog mandata. “Dostojan javne službe”; ovo je fraza, no u njezinoj je pozadini shvaćanje da kandidatu glasovi birača ne donose samo moć (nju ionako posjeduje, čim se može uključiti u političku utrku), već i ugled, prestiž. Treba se pomučiti pa to zamisliti iz moderne perspektive – bilo one malograđanske “začepite nos i glasajte”, ili one kruhoboračke “sad sam u fotelji, sad je raspašoj”.

Popidija za duovira. Grafiče, probudi se

U moru šabloniziranih pompejanskih poruka, naravno, posebno padaju u oči kurioziteti. Ima, naime, i odstupanja: na jednom mjestu kandidat donosi dobar kruh, na drugom red u javnim financijama, podsjeća se na reputaciju trećeg kao priređivača igara i spektakala (koji su u Rimu u pravilu “pokloni” građanima, financirani iz vlastita džepa priređivača). Dvojica se reklamiraju u stihovima; neke izrijekom podržavaju žene, pa i barske dame; glasanje za neke predstavlja se kao protuusluga; neki natpisi opominju vlasnike zidova da se probude, da učine “ono što treba”. A ima i satiričnih poruka, gdje kandidate preporučuju lopovi, pospanci ili cugeri.

Ali to je dvadesetak natpisa – prema dvije tisuće. Ukazuju li iznimke na iznimne kandidate, iznimne kampanje, ili na promjene trenda? Ili su, jednostavno, ove “iznimke” očuvane slučajno, dok su druge “iznimke” izgubljene? Ne znamo. Iznimke možete čitati u svim antologijama pompejanskih natpisa, tamo gdje ćete uzalud tragati za predizbornim porukama u “čistom”, suhoparnom obliku. Preferiramo dvadesetak nasuprot dvije tisuće; što to govori o našem doživljaju antike? Ili prošlosti općenito?

Kao što se koncentriramo na otklon, a prelazimo preko uniformnosti, tako dajemo i prednost poznatome naspram nepoznatog. Ovo je samorazumljivo, reći ćete; kako bismo i mogli razmišljati o nečemu što ne znamo, koja je od toga korist? Kvaka je u tome što se između “nepoznatog” i “poznatog” nalazi siva zona; kvaka je u tome što, dok razmišljamo samo o poznatom, neka pitanja nećemo ni postaviti.

Recimo, pitanje na koje je mene navelo razmišljanje o pompejanskim predizbornim kampanjama: koliko su Pompeji imali stanovnika? Pitanje naizgled trivijalno – ta očuvan je cijeli grad! – a odgovori iznenađujuće variraju. Jedni kažu, dvadeset tisuća; drugi kažu, deset. To je kao da tvrdite da u Zagrebu ima milijun stanovnika – ili ih je dva milijuna. Jednom su Pompeji veličine Daruvara ili Makarske; drugi su put kao Daruvar i Makarska zajedno. Dobro, o ovome još i možete naći podatke. Problemi počinju kad se zapitamo koliko je u Pompejima moglo biti birača.

Gaja Julija Polibija za ed. – Ti s feralom, drži skale

Iz rimskog izbornog sustava odmah treba isključiti žene, robove i djecu. Pretpostavimo da je žena bilo 50 posto – ali koliko je bilo robova? Koliko je bilo djece?

O Pompejima postoji brdo knjiga; znanstvenih, popularnih, ilustriranih, fikcije. Ništa manje nema ostalog pisanog i slikovnog materijala – Internet, filmovi, televizija. No, demografska struktura jednog od najbolje poznatih antičkih gradova ostaje skrivena duboko pod vulkanskim naslagama ove pisanosti i slikovnosti. Toliko duboko da je dobro obaviješten laik, poput noge filologa, jednostavno ne može pronaći.

Onda, nagađajmo. S vrha glave. Danas je više-manje prihvaćeno da je u Pompejima oko 79. živjelo deset tisuća ljudi; neka je na četvero slobodnih dolazio jedan rob; neka su polovicu od tih 8000 slobodnih činili maloljetnici – birača, tj. slobodnih punoljetnih muškaraca, u Pompejima je bilo 2000 (premda se tisuću čini vjerojatnijom brojkom; u predmodernim društvima djece ima znatno više od odraslih). Dakle, sva je ova predizborna borba bila usmjerena na pridobivanje simpatija tisuću do dvije tisuće ljudi. Toliko birača ima, recimo, današnja općina Velika Ludina u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Ti prijeko da biraš Artorija

Međutim, potraga je na vidjelo iznijela još nešto: “Pompejanski grafiti o kojima je riječ pokrivaju, izgleda, razdoblje od devet godina; tijekom tih devet godina svi su se kandidati za duovirat natjecali bez protukandidata” (James Rives, “Civic and religious life” u Epigraphic evidence: Ancient history from inscriptions, ur. John Bodel, London i New York : Routledge, 2001). Bez protukandidata. Ni to nećete naći u popularnim knjigama.

Čemu su onda služili izbori u Pompejima?

“Grafiti, očito, nisu funkcionirali poput izborne propagande u naše doba (...) oni su, naprosto, bili oblik samo-promocije, pribavljajući možda dugoročni prestiž kandidatovoj obitelji.” Tako Rives – po meni, pomalo neprecizno (jer nije samopromocija kad vas hvali netko drugi). No ova interpretacija, ako je točna, pretvara živahnu lokalnu scenu u antičku verziju Staljinova Sovjetskog Saveza, gdje su izbori važniji kao iskaz lojalnosti birača nego kao sud o valjanosti odabranih. Ako je interpretacija točna – ako nije riječ o pojednostavljivanju.

Ali nisam to htio pokazati kad sam počinjao ovaj tekst. Onda sam o Pompejima neodređeno razmišljao kao o alternativi Zagrebu, nešto kao: dvije smo tisuće godina daleko, ali još nam je lakše razmišljati o osobama nego o strankama; otud težnja da se lokalni izbori (nepravilno) predstavljaju kao izbori za gradonačelnicu ili gradonačelnika. Ili: što su lokalne zajednice u današnjem velegradu? Postoje li one uopće, osim administrativno? Kako sam povezan sa svojom gradskom četvrti – ako ne poznajem nijednog od nositelja izbornih lista za nju?

No pompejansko jednoumlje, na koje sam slučajno nabasao, vodi u drugom smjeru.

Ako ne znamo čemu su služili izbori u Pompejima – znamo li čemu služe u Zagrebu?

Jasno mi je samo ovoliko: na to pitanje očito nema jednog odgovora.