27.1.2005.

Silva Kalčić  

Londonski dendi u Zagrebu

Pojmovi stila i mode bliži su nego što to u pravilu priznaje ortodoksna estetika, napisao je Johan Huizinga smatrajući modu još jednim oblikom igre, upravo zbog toga jer je iz nje odstranjena dimenzija korisnosti. Huizinga također smatra da u 19. stoljeću mašta nestaje iz muške odjeće, što tumači kao znak zapostavljanja elementa igre: danas bi muškarac u odijelu iz 1890. bio komičan samo vještom oku, dok je ženska odjeća u međuvremenu pretrpjela bitne izmjene. Isto tako, sve do nedavno kada su se uloge s obzirom na rodnu pripadnost zamijenile, kroz povijest civilizacije muška nošnja bila u funkciji seksualne privlačnosti (proširena ramena, nakurnjaci, pripijene hlače-čarape intenzivnih boja...), a tako i društvene moći nositelja, dok je žena odijevala odjeću koja je signalizirala društveni status njezina oca, i potom supruga...

U predgovoru kataloga izložbe Dandi 21. stoljeća u subotu u podne otvorene u Gliptoteci HAZU-a – u vrlo neformalno vrijeme, Alice Cicolini, uz Christophera Brewarda autorica izložbe u organizaciji British Councila, navodi da je britanska muška moda tijekom posljednja dva desetljeća prolazila kroz teško razdoblje: propao je pokušaj pokretanja londonskog tjedna muške mode (iako je vrlo uspješna ista manifestacija ženske pr?t-?-porter mode), a utjelovljenje britanske muške elegancije – Jamesa Bonda – odijevali su Talijani, točnije talijanska modna kuća Brioni. No devedesete su i doba revivala krojačkog umijeća dizajnera nove generacije: Chrisa Baileyja u Burberryju, Marka Hendersona u Gieves&Hawkesu, Carla Brandellija u Kilgour French Stainburyju. Modni identitet suvremenog Britanca autori izložbe ocijenili su – dendijevskim: taj retro naziv označava opiranje unificiranom izgledu koji promiču modne korporacije, a s druge strane simbolizira uživanje u dotjerivanju. Iako je britansko društvo i danas izrazito klasno podijeljeno (bio je moj dojam za boravka u toj zemlji), dendizam ne zastupa nikakve društvene razlike, "osim prema ukusu". Dendijev je cilj privući pozornost, pa čak i šokirati sklonošću ironiji i campu. Campy ponašanje naglašava sve ono u suprotnosti s dopadljivim i privlačnim, prema Susan Sontag, upravo kao poruka otpora "uniformnosti" i "kolektivizaciji" identiteta u suvremenom društvu. Camp utjelovljuje pobjedu “stila” nad “sadržajem”, “estetike” nad “moralnošću”. Dendizam je i prkošenje tradicionalnom britanskom konzervatizmu, i u političkom i u modnom smislu, a utjelovljuje ga ulica St. James koja završava na Piccadilly Circusu.

Čizme dendija lašte se šampanjcem

Tip dendija ustanovljen je s povijesnom (s prijelaza 19. i 20. stoljeća, doba tzv. Regent stila) figurom Georgeom Bryanom Brummellom, nižim časnikom (i sinom dvorskog dostojanstvenika) kojega su zvali Beau, u prijevodu "gizdelin". Prema Christopheru , čiji je tekst također objavljen u katalogu izložbe, "gizdelinove" su čizme navodno bile laštene šampanjcem, a "precizna uglađenost njegovih besprijekornih kravata pobuđivala je divljenje redovite publike za dnevnih primanja na dvoru". Arhetipska figura dendija naručivala je odjeću od krojača iz Old Bond Streeta, gdje se također mogla nabaviti dobra hrana, odlično vino, savršen nakit, umjetnička i književna djela koja su podržavala džentlmenski stil života. Velika tajna stjecanja naklonosti drugih je u tome da djelujete zadovoljni sami sobom, a to možete biti ako je vaša odjeća pažljivo izabrana – kako glase Brummellovi naputci objavljeni 1928. u romanu Bulwera Lyttona Pelham ili pustolovine džentlmena – u kojemu stvarna ličnost dobiva svoga literarnog dvojnika. On objašnjava i to da je "pretjerani gizdelin", muškarac koji promiče samog sebe, znamenit među muškarcima, i stoga privlačan ženama. Dendizam je modna filozofija koja je snažno utjecala na odijevanje i pomodnost ubuduće, razmatrajući odjeću kao ideju, kao misao osobe koja ju nosi. Šezdesetih desio se još jedan obrat u muškoj modi, zasnovan na ironičnom prisvajanju dendijevske retorike, tzv. paunska revolucija utjelovljena buticima Carnaby Streeta i Kings Roada. Nosili su je tzv. Mods, mladi ljudi iz niže srednje klase koji su obrazovanjem, prisvajanjem elegancije talijanskih uzora, kao i dodataka stilu poput vespe i espressa predstavljali element vertikalne pokretljivosti u britanskom društvu, prema ideji građanina svijeta u kojemu nije važno odakle si došao, već kamo ideš. Javlja se casual odjeća kojom se tradicionalni ladanjski stil izmiješta u urbani milje, kao odjeća za slobodno vrijeme. Javlja se i ležerna odjeća s tribina, za slobodno vrijeme potrošeno na nogometne utakmice. Sport u 20. stoljeću postaje moralni prostor za izgradnju nacionalnoga i regionalnoga identiteta, kao i za usađivanje vrijednost rada i ustrajnosti širokim masama. U novom mileniju nogomet je poticaj za meko domoljublje, objašnjava Breward.

Christopher Breward u katalogu izložbe postava u obliku virtualnog catwalka, navodi i to kako je britanska pouzdanost i konzervativnost stereotip koji rado ruši svaka nova generacija. Tradicionalni puritanizam potiče jednako tipičnu raskalašenost i razuzdanost. Postmodernizam ruši društvene barijere na Otoku izražene klasom, odjećom, ponašanjem i vlasništvom, stvarajući novi modni jezik prožet parodijom i sa subkulturnim elementima, na primjer prisvojenim iz punka. Antičko vjerovanje da za ljepotu postoje objektivna pravila (poput simetrije, istovjetnosti i stroge proporcioniranosti), zadržalo se u zapadnoj umjetničkoj produkciji sve do sredine 19. stoljeća kada je ozbiljno dovedeno u pitanje pod udarom Baudelaireova naturalizma. Punkerima prije punka smatraju se romantičari okupljeni u pokretu Nevjerojatni čudesni, koji su krojem svoje odjeće svjesno poružnjivali svoju figuru (visoka marama koja negira liniju vrata, preuska ramena, hlače krojene u ikserice...), kao i ruski avangardni umjetnici koji bi umjesto karanfila u zapučku (kako bi ga nosio Oscar Wilde) tamo stavljali mrkvu ili žlicu. Pretjerivanje (karnevalizacija) dovodi do apsurda (lat. absurdus: neskladan, neumjestan). "Ne samo da se avangarda rađa kao reakcija na difuziju kiča, nego se i kič kontinuirano obnavlja uzimajući plodove od otkrića avangarde", objašnjava Umberto Eco.

Ušminkani Soho i boemi izmješteni u istočni London

Za razliku od pobune postmodernizma, za kojega je karakteristično brisanje razlika između tzv. visoke i niske kulture, a utjelovljuju ga Vivienne Westwood i John Galliano svojim modnim linijama, u tek načetom tisućljeću formira se novi neomodernistički stil, zasnovan na potvrđenim tradicijama. One bivaju, međutim, potkopavane na razne načine: neprikladnim materijalom (npr. traper odijela), oblikom (npr. tješnjim i užim modelima od standarda) i namjenom (npr. čizme za drvosječe nošene u kinu). Londonski Slavni krojači Richard James, Ozwald Boateng, Mark Powell i John Pearse na glasu su zbog umješnosti u izgradnji predstave, baratanja materijalom i krojem koji ističe dobre osobine tijela, a prikriva posljedice neumjerenosti životnog stila. To je osobito važno u suvremeno doba veličanja fizičke ljepote nad ostalim osobinama. Početkom 2000. formira se nova generacija dizajnera: Maria Chen, LCFP, Noki, Wale Adayemi, Arkadius i Peter Jansen, koji reinterpretiraju poznate modne oblike. Dizajneri više ne stanuju u Sohou, već u istočnom Londonu, jer boemsku četvrt danas predstavlja područje oko Hoxton Squarea, četvrt blokovskih nebodera, skladišta i industrijskih postrojenja. Hokstonski stil, predstavljen na izložbi u Gliptoteci HAZU-a, mješavina je vojne ikonografije, grubih, seljačkih tkanina (npr. džemperi u Guernsey stilu) i radne odjeće od materijala visokootpornih na habanje, uvelike prelazeći stvarne potrebe nositelja, navodi se u katalogu izložbe. Hokstonski dendi ima svoje časopise poput Dazed&Confused i i-D, koji mu svojim preporukama osiguravaju "neponovljiv individualni" styling, koji se lako može kupiti za novac. Prema Leszeku Kołakowskom, građanski individualizam je proizvod prirodne inercije koja, uostalom, karakterizira svaki pogled na svijet, ma koliko da ima masovan oblik.

Moda kao požurivanje procesa zamjene stvari novima

U Gliptoteci je izložena i novija fotografija u smokingu sira Iana McKellana, filmskog Gandalfa, kao utjelovljenja džentlmena 21. stoljeća. No, "marketinški stručnjaci, pop zvijezde, brokeri iz Cityja, korporativni menadžment i profesionalni političari postaju džentlmeni suvremenog doba", s osobinama koje se mogu nazvati aristokratskim u smislu prividne lakoće u odijevanju, vladanju i ponašanju u društvu, ali ne i povlaštenog rođenja. Popularizacija mode rezultat je industrijske revolucije i niza tehnoloških revolucija u međuvremenu. U vrijeme ručne izrade odjevnih predmeta moda je označavala statusnu pripadnost nositelja. Stroj i proces političke demokratizacije omogućili su svakome da bude moderan, ako to želi. Stvarajući umjetne potrebe, moda je ubrzala proces zamjene stvari novima, čime se potpomaže industrijska proizvodnja jer ideal postaje rasipanje, a ne akumulacija dobara. Suprotno od zanatske proizvodnje, gdje krojač modifikacijama modela može napraviti unikat i tako zadovoljiti želje pojedinog naručitelja, masovna proizvodnja teži isključivanju individualnosti kako nositelja odjeće, tako i proizvoda koji su im namijenjeni. Modom se stvaraju zajednički ukusi koji pojednostavljuju proizvodnju. Zato je zadatak dobrog dizajna stvoriti oblik upotrebnog predmeta koji će sadržavati odmak od uobičajenih stereotipa – ali ne prevelik odmak (kao što je slučaj u umjetnosti gdje sviđanje nema veze s kvalitetom) koji publika ne bi shvatila i kupila. No britanska muška moda nikad se ne okreće formalizmu, u smislu da se nikad ne odvaja od potreba življenja u realnom svijetu (dopuštajući eskapade unutar okvira prihvatljivog odijevanja), izražavajući stav nositelja i komentirajući stvarnost u kojoj nastaje.

Za vrijeme trajanja izložbe (9. veljače 2005.) Claire Wilcox, kustosica događanja Fashion in Motion, na kojemu se svaki mjesec u muzeju predstavljaju vodeći suvremeni dizajneri poput Alexandra McQueena, Christiana Lacroixa i Stelle Mc Cartney, održat će predavanje na temu izložbe suvremene mode u Victoria&Albert Museumu, prvom muzeju sagrađenom (u South Kensingtonu) u svrhu sustavnog sakupljanja primijenjene umjetnosti.