Lošinjski koncept kao regionalni model

Ovogodišnji 5. lošinjski dani bioetike za svoj su jubilej (2001.-2006.) pokazali da je vizija utemeljitelja – Hrvatskog filozofskog društva, Hrvatskog bioetičkog društva i Grada Malog Lošinja – o Danima kao o institucionalnom okviru za održavanje bioetičkih skupova (koji ne bi samo znanstvenim dosezima već i praktičnim učincima sudjelovali u razvijanju bioetičkog senzibiliteta u hrvatskom društvu) a s vremenom postajali i svojevrsni bioetički inkubator – bila višestruko plodonosna.

Na međunarodnom simpoziju Bioetika i nova epoha, na kojem se okupilo oko osamdesetak sudionika i sudionica iz desetak svjetskih zemalja, do punog su izražaja došle već tradicionalne značajke Dana: bogatstvo i raznolikost tema, pristupa i perspektiva s kojima se određenim problemskim etičkim i bioetičkim područjima pristupa i o njima raspravlja – od globalnih civilizacijskih pitanja današnjice koja se tiču opstanka i dobrobiti čovjeka i svih živih bića kao i prirode u cjelini do socio-kulturno-ekonomsko-političkih odnosa (lokalnih zajednica) prema tim pitanjima i sustavu vrijednosti koji ih normiraju i reguliraju. Pod povećalom okruglog stola bila je skrb za umiruće, nemoćne ili suvišne (hospicij i palijativna skrb), predstavljeno je šest recentnih bioetičkih izdanja a učenici i učenice Srednje škole Krapina kazališnom su predstavom Zatrpanost prostora zorno pokazali kako (bio)etičke teme nisu samo dosadno nastavno štivo (zatrpano informacijama), nego i poticaj mladima za sagledavanje smisla života, njegova opstanka i budućnosti.

Vlastitim putem

Od prošle godine u stalni postav Dana uključena je i vrlo uspješna studentska radionica (kao svojevrsna bioetička ljetna škola) koju su isprva osmislili i na njoj sudjelovali studenti i studentice filozofije s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (s temom Je li moguća dosljedna etika života? Pobačaj, eutanazija, rat). Ove je godine radionica (Ekologija i etika) obuhvatila polaznike i polaznice s četiri hrvatska fakulteta (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, te Medicinski fakultet i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci). S druge strane, koncept integrativne bioetike i pluriperspektivizma, kao vlastiti put osmišljen kroz godine susretanja bioetičara iz cijeloga svijeta na Malom Lošinju – gdje se pokazalo, prema riječima profesora Ante Čovića, u kontinuitetu od 1998., kad je bioetika unutar hrvatskog filozofijskog diskursa bila otvorena kao tema – da se jedna paradigma zasnovana na zatvorenosti znanja dovodi u pitanje – taj je koncept bio prihvaćen i kao okvir za pokretanje prvog Bioetičkog foruma za jugoistočnu Europu (2005.) s namjerom razvijanja europske suradnje na području bioetike.

Institucionalizacija bioetičkog obrazovanja u regiji

Ono što razlikuje “europsku” od “neeuropske” bioetike, kao dinamičnog područja koje zbog moralne i etičke dimenzije nadilazi poznati obzor i samorazumljivost znanosti – a postalo je to razvidno sa skupova na Lošinju i Cresu – jest filozofijski background unutar humanističke tradicije europskog obrazovanja koji, primjerice, u američkom sustavu izostaje. Shvatimo li to kao prednost a ne kao balast što ga se treba riješiti (unatoč opravdanim prigovorima o antropo-, andro- i eurocentrizmu te tradicije) onda će zahtjevni projekt institucionalizacije bioetičkog obrazovanja u središnjoj i u jugoistočnoj Europi – ove godine u fokusu Drugog bioetičkog foruma, imati velike šanse. Tome idu u prilog i sljedeće inicijative potekle s dvaju Foruma: prijava zajedničkog europskog projekta unutar TEMPUS-programa – kojom je objedinjeno sedam sveučilišta iz područja jugoistočne i središnje Europe (Bochum, Beč, Zagreb, Sarajevo, Tirana, Novi Sad i Skopje), organiziranje prvog bioetičkog simpozija u Bosni i Hercegovini i osnivanje Bioetičkog društva BiH (2006.), pokretanje obrazovnih programa u formi dvotjedne bioetičke škole (od 2. rujna 2006.), a prema novom bolonjskom modelu i mogućnost zasnivanja dvogodišnjeg (diplomskog) bioetičkog studija te rad na osnivanju Referalnog centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi. Pokretači i nositelji tog projekta su profesori Walter Schweidler i Thomas S. Hoffmann s ruhrskog sveučilišta u Bochumu i profesor Ante Čović sa Sveučilišta u Zagrebu.

Je li bioetika (nova) filozofija prava?

Imajući u vidu aktualne bioetičke rasprave u Njemačkoj koje sve više s bio-etičkih pitanja skreću na gen-etička, Mirko Wischke (Njemačka/Ukrajina) postavio je pitanje “nije li bioetika osuđena na to da preraste u pravnu filozofiju, nakon što je bila poprištem neodlučnog obračuna različitih struja političke filozofije?”. To pitanje ocrtava onaj zahtjev bioetike za pravno-političkom relevantnošću, uvelike prisutan i na lošinjskom simpoziju. Iako nužna, pravna regulacija, pogotovo u području reproduktivne medicine i genetičke tehnologije i dalje izaziva nepodijeljene dvojbe. Pokazala je to na švicarskom pravnom primjeru Heike Baranzke (Njemačka) kroz nepreciznost definicije dostojanstva stvorenja u švicarskom Saveznom ustavu (1992.). Obuhvaća li stvorenje – i ljudsko i neljudsko (životinje i biljke), ali i ono artificijelno, stvoreno? Da ni Hrvatsku ne zaobilaze dvojbe s pojmovima kao što su život, osoba, dostojanstvo ili smrt “u pravnoj, teorijskoj i zakonskoj definiciji”, istaknuto je u više rasprava.

Na skandaloznu distopiju ljudskoga prema životinjskom u aktualnom Nacrtu prijedloga zakona o zaštiti životinja (2006.) ukazala je Suzana Marjanić, koja je posebno istakla da u javnosti, umjesto relevantne rasprave o zakonu, dominira senzacionalistička medijska reprezentacija životinjskoga (koju je potkrijepila neprimjerenim ilustracijama iz časopisa Globus). Na prikriveni sukob prava na privatnost HIV-oboljelih (koji jamči etički liječnički kodeks) i prava na život i zdravlje (njihovih zdravih, ali neinformiranih partnera/ica) ukazala je Tihana Belužić a na raskorak između donesene Strategije gospodarenja otpadom RH (2005.) i budućeg Plana kojim bi se ta goruća ekološka problematika trebala rješavati, Stjepan Nikolić.

Traže se davatelji!

Bioetičkim aspektima transplantacije organa bila je posvećena cijela sesija. O inkriminacijama za nedopušteno presađivanja dijelova ljudskoga tijela u hrvatskom zakonodavstvu i o protokolima koji reguliraju kliničku praksu presađivanja organa govorila je Marissabell Škorić iz Rijeke. Ta je praksa usko povezana i s pravnom regulacijom darivanja (dobivanja/uzimanja) organa (bez mogućnosti doniranja iz altruizma, kako je o tome pisala Slavenka Drakulić, ali i komercijalizacije organa, kako strahuju mnogi), a u kojoj je od presudne važnosti definicija kliničke smrti, oko koje postoji najviše kontroverzi čak i među samim liječnicima. Takve rasprave kulminiraju u debatama o eutanaziji i nerijetko se pretvaraju u pitanja o smislu (individualnog) života, na koja liječnici ne mogu odgovoriti, ali su o njemu prisiljeni odlučivati. Slučaj je to i s distanazijom, kada se zbog terapijske upornosti (da bi se osobu navodno poštedjelo patnje i boli) produljuje (biološki) život, o kojoj je iz teološke perspektive govorio Luka Tomašević.

Bioetičke rasprave u Bosni i Hercegovini, Albaniji ...

Pitanje kvalitetnog života za osobe s mentalnim poremećajima kojima je potrebna tuđa skrb, zbog čega im je zakonski onemogućeno zasnivanje braka ili partnerstvo u seksualnom životu (na što imaju ljudsko pravo), kao i sam pojam i definiciju braka u obiteljskom pravu u Bosni i Hercegovini istraživala je skupina liječnika iz Sarajeva. Prilozi bosanskohercegovačkih bioetičara na ovom su simpoziju bili mnogobrojni i vrlo kvalitetni, a ističem ono Dževada Hodžića s Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva o filozofiji Jalaluddina Rumija – kojem je Unesco posvetio 2007. Posebnu je pozornost izazvalo izlaganje Ismeta Cerića, Farisa Gavrenkapetanovića i Jasmine Krehić o ulozi etičkih komiteta u radu zdravstvenih institucija, koje je otvorilo burnu raspravu o kompetenciji članova, kriterijima za izbor i otvorenost etičkih komiteta za javnost i medije, umnogome uzrokovanu i kompleksnom bosanskohercegovačkom zbiljom u kojoj se, uz ostale čimbenike, događaju i “stalni pritisci ekonomije na zdravstvenu službu”.

Iscrpno je i s dubokim uvidom u albansku stvarnost, u kojoj se još osjećaju posljedice bivšeg totalitarnog sustava (u kojem je tortura bila uobičajena, ali i ilegalni eksperimenti na ljudskom mozgu za strane farmaceutske tvrtke) bilo i izlaganje Bardhyla Çipija o problemima “loše medicinske prakse” (i loše savjesti), odnosno suodgovornosti liječnika za sustav zdravstvene skrbi u Albaniji. Çipi je autor udžbenika iz bioetike za studente Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Tirani i jedan od rijetkih entuzijasta u području bioetičke edukacije i senzibilizacije albanskog društva o tim pitanjima.

Ženska tijela – “slomljena” politička tijela

Bioetička izlaganja iz obzora feminističke teorije, iako malobrojna, na lošinjskim su Danima bila uvijek dobrodošla, cijenjena i potica(j)na. Dobre tradicije držale su se i ovogodišnje izlagačice iz Zagreba u iznimnim izlaganjima – “Zajednica povijesti i prirode. Kritika prirodnoga protoka arhitektonikom sustava porodica – građansko društvo – država” (Ankica Čakardić, filozofkinja), “Ženska tijela – ‘slomljena’ politička tijela. Društvena kontrola žena pomoću reproduktivnih tehnologija” (Branka Galić, sociologinja) i Suvremeni mitovi o ženskoj seksualnosti (Korana Simonović, psihologinja).