In memoriam - Lovac na naciste

Samo tri mjeseca uoči svog 97. rođendana, u Beču je preminuo Simon Wiesenthal, glasoviti lovac na naciste, borac za kažnjavanje svih preživjelih ratnih zločinaca i jedan od najžešćih kritičara fenomenologije zla antisemitizma. Prema njemu, antisemitizam nije bio samo oblik programirane mržnje i netrpeljivosti prema Židovima, nego se iskazivao i kao otvorena opasnost s nesagledivim posljedicama po demokraciju i svekoliki demokratski ustroj moderne države. Vodio je posvemašnjoj društvenoj destrukciji, koja u pravilu rezultira ideologijskom isključivošću, bestijalnim totalitarizmom i terorom, internacijom rasno nepodobnih grupa, pa i cijelih naroda (dakle, ne samo Židova), te na kraju svršava zločinom genocida, koji je svoj morbidni, novodobni vrhunac manifestirao realizacijom Holokausta. Okrutni nacistički projekt pogroma i totalnog istrebljenja europskih Židova u logorima smrti, sadržan u pojmu Holokausta, (p)ostao je tako nesumnjivo jednom od najbitnijih odrednica svekolikog židovskog nacionalnog, duhovnog i uopće društvenog identiteta. Holokaustom nisu bili obilježeni samo pojedinci, njihova rodbina ili uža zajednica, nego se ovaj stravični fenomen, po Wiesenthalu, neizbježno počeo iskazivati i kao zajedničko, kolektivno iskustvo koje je presudno utjecalo na formiranje (post)modernog židovskog weltanschaunga, sa svim svojim kontroverzama.

Dug prema žrtvama

Simon Wiesenthal (rođen 1908. u ukrajinskom gradiću Buczacz, tada u sastavu Austro-Ugarske) jedan je od onih malobrojnih koji je preživio golgotu nacističkih logora smrti i koji je cijeli svoj (pre)ostali život ostao obilježen Holokaustom, te se upravo stoga i posvetio upornoj potrazi za više od tisuću nacističkih zločinaca odgovornih za masovna ubojstva Židova tijekom Drugog svjetskog rata, a koji nisu bili uhićeni raspadom Trećeg Reicha. Za predani i neumorni rad na otkrivanju ratnih zločina i zločinaca, tj. za pedesetogodišnje služenje židovskoj, ali i svjetskoj zajednici, kako bi se barem donekle ispravile i ublažile strahote Holokausta, britanska ga je kraljica nagradila titulom počasnog viteza. Wiesenthalu su i prije bila dodjeljivana visoka međunarodna priznanja; između ostalih američka Zlatna kongresna medalja i francuska Legija časti; ali ovo potonje, britansko, utoliko je bilo značajnije jer je po mnogima predstavljalo uvod u više nego zasluženu nominaciju za Nobelovu nagradu za mir, a koja mu je svih ovih godina, iz obično dobro (ne)poznatih razloga, bila uskraćivana. Ali, na žalost, ovaj veliki humanist i neumorni borac za pravdu ostao je zauvijek, kao i toliki drugi zaslužni prije njega, uskraćen za ovo veliko priznanje. To, dakako, nimalo neće naškoditi njegovu visokom ugledu, ali svakako će ostati velikom mrljom u povijesti norveškog Stortinga koji nije znao ili, bolje rečeno, nije želio prepoznati nesumnjivu civilizacijsku vrijednost S. Wiesenthala, kao svojevrsne moralne institucije našeg (ne)vremena.

Do početka Drugog svjetskog rata i internacije u konclogore (Plaszow, Gross-Rossen, Buchenwald, Mauthausen i još osam drugih), Wiesenthal je živio i radio u Lavovu kao arhitekt (studij je svršio u Pragu), gdje se isticao kao jedan od najuglednijih predstavnika brojne i utjecajne židovske lokalne intelektualne elite. Često je isticao kako ga je samo puka sreća spasila od sigurne smrti u nacističkim logorima; od svekolike šire obitelji, preživjeli su samo on i njegova supruga Cyla, a gotovo 90 što bližih ili daljih rođaka skončalo je u plinskim komorama, uglavnom Treblinke i Sobibora. Oslobođenje je dočekao u Mauthausenu; a nakon što su u konclogor stupili američki vojnici zarekao se da će život posvetiti (raz)otkrivanju nacističkih zločinaca i zločina, borbi protiv antisemitizma i rasizma jer, kako je sam često isticao: “Kada to ne bih uradio, osjetio bih se izdajicom svih onih koji nisu uspjeli preživjeti”.

Ratni zločini ne zastarijevaju

Prvi dokumentacijski centar za istraživanje i otkrivanje nacističkih zločinaca utemeljio je s oko tridesetak volontera 1947. u Linzu. Bio je među prvima koji su javno postavili zahtjev njemačkoj i austrijskoj državi za isplatu odštete svima onima koji su bili nasilno internirani i prisiljavani na teški, robovski rad u nacističkim radnim logorima. Ali, već je u samom začetku svoga rada centar nailazio na brojne opstrukcije; pojedina, posebice austrijska poduzeća, koja su tijekom rata preko nacističkih vlasti koristila logoraše kao radnu snagu, cinično su se pred javnošću branila “činjenicom” da su usluge te vrste plaćala upravama negdašnjih konclogora, a kako su one baratale s tim sredstvima nije njihova stvar. Otpor austrijske, ali i njemačke (po)ratne javnosti prema Wiesenthalovom radu i zahtjevima bio je izuzetno čvrst i jak, a kada su početkom tzv. hladnog rata zapadne sile izgubile interes za istraživanje ratnih zločina, bio je prisiljen prestati s radom. Posebice je bio razočaran suradnjom zapadnih obavještajnih službi s istaknutim vojnim stručnjacima bivšeg nacističkog režima. Wiesenthal je optuživao zapadne saveznike da im je obrana Europe pred Staljinom važnija od denacifikacije; otvoreno je zaratio s Vatikanom, optuživši ga za (ne)izravnu pomoć pojedinim nacističkim glavešinama u njihovu bijegu, prije svega u Južnu Ameriku, kako bi izbjegli sud pravde. Ali, nitko ga nije slušao. Stoga je 1961. odlučio obnoviti rad svog centra, ovaj put sa sjedištem u Beču, gdje se i dan danas nalazi. Tada je zapravo počeo njegov intenzivan i bespoštedni lov na naciste; uspio je, zahvaljujući neviđenoj radnoj energiji, osobnoj pronicljivosti i razgranatoj mreži suradnika i doušnika pomoći u otkrivanju, hvatanju i suđenju oko 1200 ratnih zločinaca. Istina, neke za kojima je tragao, poput dr. Mengelea ili šefa Gestapa Müllera, nije uspio uloviti; veći broj izvedenih pred sud bili su zbog nedostatka dokaza blago kažnjeni, ali Wiesenthal je uspio u svojoj nakani: nacističkim je krvnicima jasno stavio do znanja da do kraja života nikad i nigdje neće biti sigurni i da ratni zločini ne zastarijevaju. Često je znao ponavljati: “Kolektivna krivica ne postoji; tražim pravednost, a ne osvetu”. Svojim radom i primjerom inspirirao je brojne pojedince i udruge na samostalno istraživanje ratnih zločina u domicilnim sredinama, a jedni od njegovih najslavnijih sljedbenika bili su bračni par Serge i Beate Klarsfeldt, koji su nakon dugotrajne istrage u Boliviji 1983. otkrili i priveli pravdi Klausa Barbiea, šefa Gestapa u Lyonu, koji je na smrt osudio brojne pripadnike francuskog pokreta otpora, a među inima i njihova legendarnog vođu Jeana Moulina.

Stangl, Silberbauer, Eichmann, Šakić, Waldheim...

Svjetsku slavu Wiesenthal je stekao nakon što je u Brazilu otkrio Franza Stangla, zapovjednika logora smrti Treblinka (kasnije je u Düsseldorfu bio osuđen na doživotnu robiju zarad odgovornosti za ubojstvo oko 400.000 osoba), odnosno kada je sudu pravde priveo Karla Silberbauera koji se “istakao” uhićenjem Anne Frank u Amsterdamu 1944., a u međuvremenu je sve do 1963. godine radio kao policijski inspektor u Beču. Između ostalog, Wiesenthal je otkrio i više od devedeset bivših nacista u Istočnoj Njemačkoj, od kojih su mnogi bili u to vrijeme ugledni funkcionari vladajuće komunističke nomenklature, parlamentarni zastupnici, novinari, a jedan od njih čak i ministar kulture. Ali, istočnonjemačke vlasti ostajale su gluhe i nijeme za sve njegove dokaze i tvrdnje, proglašavajući ga agentom CIA-e i deklariranim neprijateljem socrealističkog lagera. Međutim, zahvaljujući njegovom upornom istraživanju, bila je otkrivena i sudu predana Hermina Braunsteiner, sadistička ubojica djece u logoru Majdanek. Dugo je godina bio za petama Adolfu Eichmannu, glavnom organizatoru masovnog istrebljenja europskih Židova, koji je 1946. pobjegao iz američkog zarobljeništva, te je sve do uhićenja povučeno s obitelji živio u Argentini. U knjizi Potraga za Eichmannom iznio je u javnost nepoznate detalje o načinima rada svoje “ekipe”, koja je dugo blisko surađivala s izraelskom tajnom službom Mossad. A, s njemačkim nobelovcem Güntherom Grassom, zagovarao je svestrano istraživanje i rasvjetljavanje počinjenih nacističkih zločina nad Romima. Kao priznati svjetski uglednik, Wiesenthal je 1977. na Yeshiva sveučilištu u Los Angelesu osnovao američku ekspozituru svoga centra, a dvije godine kasnije i Specijalni istražni ured (OSI), kojim je pomagao američkoj vladi u ispitivanju osoba za koje se sumnjalo da imaju nacističku prošlost. Osim toga, centre za istraživanje ratnih zločina osnovao je u Parizu i Jeruzalemu, a ovaj potonji, posredovanjem svog direktora Efraima Zuroffa, imao je i značajnu ulogu u privođenju ruci pravde Dinka Šakića, jednog od zapovjednika jasenovačkih logora smrti. Upravo je preko OSI-a 1987. prozvao i tadašnjeg austrijskog predsjednika i negdašnjega generalnog sekretara UN-a Kurta Waldheima, kao bivšeg njemačkog časnika, koji je znao i podupirao nacistička zlodjela, ali ih je svjesno prikrivao. Zatražio je Waldheimovu demisiju, ali uspio je samo u tome da mu je američka vlada doživotno zabranila pristup na američko tlo. Austrijsku javnost uzburkao je i nakon spora s bivšim kancelarom Brunom Kreiskim, kada je optužio četvoricu ministara u njegovoj socijalističkoj vladi za nacističke zločine. Wiesenthal je ujedno otkrio da je oporbeni prvak, tadašnji lider “slobodnjaka” Friedrich Peter, koji je podupirao Kreiskog, za vrijeme rata bio članom SS-a. Kreisky, i sam Židov, uzvratio je optužbom da je Wiesenthal za vrijeme rata zapravo bio kolaboracionist te da je upravo zahvaljujući tomu preživio logore smrti. Došlo je do sudskog spora koji je austrijski kancelar izgubio, a Wiesenthaal je rezignirano zaključio: “Kreisky je izgubio spor, ali nije stigao platiti kaznu, jer je u međuvremenu umro”.

Kritika Tuđmana i HDZ-ove politike

Usprkos svim uspjesima, Wiesenthal nije skrivao svoje duboko razočarenje stavom međunarodne, a posebice austrijske javnosti prema nacističkom nasljeđu. Iznoseći činjenicu da je više od polovice svih zapovjednika nacističkih konclogora, bilo austrijskog podrijetla, Wiesenthal je zaključivao da stoga i snose neposrednu odgovornost za masovne egzekucije polovice svih pobijenih Židova. Usprkos svemu tome, tek je 2% svih Austrijanaca optuženih za ratne zločine priznalo svoju krivicu i pokajalo se za počinjeno zlo. Austrijska javnost naprosto nije bila spremna niti sposobna suočiti se sa svojim dijelom odgovornosti za nacističke zločine. Kada je Franz Novak, Eichmannov tajnik, bio osuđen na samo devet godina zatvora (a odslužio je 6), zarad deportacije milijuna Židova, Wiesenthal je presudu komentirao: “Za svakog ubijenog Židova, odsjedio je tek 3 minute i 20 sekundi”.

Wiesenthal, iako u dubokoj starosti, sve do nedavno, još je aktivno istraživao nacističke zločine, posebice slučajeve kolaboracije s nacistima u srednjoj i istočnoj Europi. U tom kontekstu, svojedobno je odigrao značajnu ulogu u razotkrivanju Andrije Artukovića, kao jednog od najviđenijih Pavelićevih suradnika, a u novije vrijeme pokušavao je provesti uhićenje Ive Rojnice, bivšeg ustaškog pobočnika, koji još živi u Argentini na slobodi, a koji je za vrijeme Tuđmanova režima dobio i visoko državno priznanje, što je u židovskim krugovima izazvalo pravu konsternaciju. Osim toga, na meti jeruzalemskog centra odnedavno se nalazi i Milivoj Ašner, jedan od visokorangiranih ustaških dužnosnika u Požegi, koji se nakon osamostaljenja Hrvatske vratio u domovinu u kojoj je sve dosad mirno i bez ikakvih problema živio a da bi tek nedavno bila (raz)otkrivena njegova zločinačka prošlost, pa se ponovo sklonio u Klagenfurt, u Austriju, gdje je nakon Drugog svjetskog rata proveo najveći dio svog života. Stoga nije čudo da je Wiesenthal bio krajnje suzdržan prema Tuđmanu, HDZ-u i uopće njihovu viđenju hrvatskog osamostaljenja. Nacionalistička retorika tadašnje hrvatske vladajuće elite, prepuna (neo)ustaških ressentimenata, kontroverze oko židovskog pitanja iskazane u Tuđmanovoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, kao i njegovi brojni politički istupi (preimenovanje Trga žrtava fašizma u Zagrebu, imenovanje ulica u velikom broju gradova imenom Mile Budaka, izjava o tome kako je sretan što mu supruga nije Židovka ili Srpkinja i sl.), ovom lovcu na naciste bili su posvema neprihvatljivi. Javno je zazivao hrvatske vlasti, istina ponekad i neprilično, kako im je vrijeme da se probude iz košmarnog nacionalističkog sna, te da samo otvorenim priznavanjem vlastitih pogrešaka i zabluda mogu postati uljuđenim članovima međunarodne zajednice, u kojoj je antifašizam jedna od najviših civilizacijskih vrijednosti, a ne puki fenomen političkih instrumentalizacija i zlouporaba.

Za Europu lišenu rasizma, antisemitizma i ksenofobije

Na česte novinarske upite o svom odnosu prema judaizmu nakon svih tragedija koje je proživio, pomalo je ironično izjavljivao: “U sinagogu rijetko zalazim, činim to zapravo više iz solidarnosti. Teško je biti pobožan i vjerovati u Boga nakon svega što mi se dogodilo u životu. Često se pitam nije li zapravo Bog u vrijeme Holokausta bio na odmoru?!” Naravno, nikad nećemo doznati odgovor na ovo pitanje, ali u svakom slučaju je izvjesno kako je S. Wiesenthal nakon izlaska iz logora, pa sve do svoje smrti, nesalomljivom energijom i vjerom u pravdu tražio kažnjavanje svih krivaca za ratne zločine te se tako, na svoj specifičan način, borio za novu Europu, lišenu pošasti rasizma, antisemitizma i ksenofobije.