Ivana Biočina  

Loveći zvukove

Future Islands bi se lako mogli opisati poznatom uzrečicom “najbolji mali bend na svijetu’’. Krajem godine, kada su popularne liste koje navode najbolje filmove, albume, događaje, osvanula je jedna takva lista na kojoj su kritičari i pisci britanskoga The Guardiana nabrojali najdraže glazbene trenutke. Jedna kritičarka opisala je svoju prošlogodišnju borbu s depresijom i napadajima panike koji su uznapredovali do stupnja da gotovo nije mogla izaći iz kuće. Koncert Future Islandsa je za nju bio prijeloman trenutak – povratak sebi, raspirivanje i vraćanje osjećaja sreće, kada se našla u mahnitom plesu na pozornici. Svakome tko je posvjedočio njihovom nastupu uživo, ova priča neće biti tako nevjerojatna. Riječ je o glazbenicima koji plesnim synth-pop pjesmama ili pak nježnim baladama prenose silni i ganutljivi emotivni raspon, od tmine, zatomljenih želja do euforije: kroz iskrene tekstove, grub, a u isti mah i blag, hrapav vokal synth-romantičara Samuela T. Herringa, snažan i prodoran bas Williama Cashiona i katkad melankolične, a ponekad živahne melodije klavijaturista Gerrita Welmersa. Svojim pjesmama ponajčešće pokazuju istančan osjećaj za pomno propitivanje dragocjenih i rijetkih vrlina, skloni su primijetiti stvari i staviti ih u žarište, progovaraju o aktivnoj samoći, o tome kako nadvladati nemilosrdnu životnu svakodnevicu kada iščezne jedan svijet-odnos. Album prvijenac Wave Like Home izdali su 2008. godine, a 2009. objavljuju drugi album naslovljen In The Evening Air. Album je prožet intimnom srceparajućom atmosferom te zorno prikazuje raspad odnosa s voljenom osobom, tugu i borbu, nerijetko i bijes. Novim uratkom On The Water, koji je producirao Chester Endersby Gwazda, poznat i kao producent Bromsta Dana Deacona, nastavljaju tamo gdje su stali, no sada polagano koračaju prema suočavanju i puštanju, sjećanju i reminiscenciji: usporili su ritam, ublažili melodije, oplemenili zvuk i obogatili formu minijaturnim skladbama. Valja, dakle, ustvrditi kako njihova glazba i dalje dosljedno i suglasno služi kao posrednik preko kojeg možemo posvjedočiti njihovim osobnim borbama i dvojbama, odrastanju, refleksiji, ali i sazrijevanju i neprestanom koračanju naprijed.

Vaš posljednji uradak On The Water dolazi kao logičan slijed i nastavak prethodnog albuma In The Evening Air, na neki način počinje tamo gdje prijašnji završava. Kao da se želite jednom zauvijek izmaknuti jarmu tih događaja, pustiti stvari s kojima ste se suočavali?

 Samuel: Za mene, gledano kroz riječi pjesama i pisanje, jer ja imam ulogu tekstopisca u bendu: da, riječ je o nastavku – nastavku rada, slijedu, nizu. Ali, gledano i glazbeno, album On the Water predstavlja nastavak, naš rast i mjesto gdje se nalazimo kao glazbenici, naš razvoj i napredak kroz život kao glazbenika. Može zvučati smiješno, a opet, vrlo je jednostavno. William i Gerrit se mijenjaju kao i njihova glazba, a ja ih jednostavno pratim sa svojim tekstovima. I unutar tog procesa nalaze se priče, nastavak puštanja i daljnje koračanje kroz život, neprestano kretanje naprijed. Isto tako, mislim da se On The Water više bavi s nama kao bendom, sa stvarima koje smo prošli kao tri individualca koja rade glazbu i pokušavaju se probiti kroz pjesmu kao što je na primjer Grease – tešku, slojevitu pjesmu unutar koje smo zarobljeni samo nas trojica sa svim osobnim borbama i nedoumicama, ili pak Give Us The Wind, do koje smo, da bismo je uopće dovršili, morali proći dugi kreativni i osobni put te prije svega predstavlja univerzalni pogled i perspektivu nas samih, nego li moj osobni vapaj, ja kako plačem, mnogo (smijeh, svi).

Promjena se ne očituje samo kroz teme i tekstove pjesama, već je i cjelokupna atmosfera drugačija, mnogo smirenija, nakon gnjeva i aktivne tuge s In The Evening Air, s više nostalgije prema prošlosti.

 William: Mislim da smo bili umorni.

 Samuel: Da, da (smijeh).

 William: Većina albuma je napisana i stvorena nakon povratka s duge i iscrpljujuće turneje kojom smo promovirali In The Evening Air. Nakon što smo godinama svirali brze, gnjevne i glasne plesne pjesme potreba za usporavanjem je došla vrlo prirodno, i na neki način nužno. Većina pjesama s novog albuma je reakcija na prijašnje godine, život i tempo. Žudnja za sporijim, mirnijim zvukovima, i životom...

 Samuel: ...nije da smo htjeli i planirali pisati i svirati sporiju glazbu i pjesme, već je usporavanje, kao što je i William spomenuo, došlo kao prirodna progresija. Mislim da je naša glazba uvijek bila, od albuma do albuma, preko svih pjesama, odraz mjesta gdje se nalazimo, tko smo – u trenutku dok pišemo i stvaramo. Kada smo se vratili s ceste, nakon turneje i kada smo počeli pisati, pjesme su odjedanput postale mekše, nježnije i polaganije te smo počeli više eksperimentirati sa samim zvukovima i atmosferama.

 William: Pokušali smo u glazbu unijeti nove instrumente. Naš prijatelj Dave na nekim pjesmama svira marimbu, ja, za razliku od prethodnih albuma, više sviram gitaru, zapravo, sviramo je i Gerrit i ja. Samo je ta mala intervencija uvelike promijenila cjelokupni zvuk, budući da se nikada nismo posebno puno koristili električnom gitarom. Unijeli smo i druge instrumente kao čelo, violine i žičane instrumente, bubnjeve – sve kako bi zvuk bio “veći’’.

Zvukovi pristaništa

Kao što ste spomenuli, koristili ste zvukove i snimke s određenih lokacija kako biste upotpunili cjelokupni dojam, ali i stvorili zvučne minijature između pjesama, na početku i završetku albuma. Samom estetikom minijatura prizivate duh Briana Enoa iz ranih osamdesetih. Koju ulogu imaju zvuk i zvučne slike?

 Samuel: Brian Eno je svakako jako utjecao na nas, slušali smo ga za vrijeme pisanja i snimanja albuma, slušamo ga cijelo vrijeme. Zvuk i snimanje zvučnih slika predstavljaju neku vrstu eksperimentiranja. Album smo pisali i skladali u studiju, a snimali u jednoj kućici kraj rijeke. Već je sama činjenica da smo bili na tom idiličnom mjestu puno utjecala na nas. Tamo smo bili sveukupno deset dana. Ponekad bismo izašli noću, samo nas troje, naš prijatelj Abe, domaćin i vlasnik kuće, i naš producent Chester. Izašli bi sa snimačem i lovili zvukove. Popili bismo pivo, dva i šetali, istraživali, ponekad bismo otišli do pristaništa, slušali i snimali zvukove brodova koje smo zatim iskoristili za otvaranje i zatvaranje albuma. Zvukovi pristaništa, koje se nalazilo doslovno nasuprot ulice, bili su sveprisutni kroz stvaranje albuma. Sjećam se jedne zgode kada su William i Chester šetali kroz dokove i pomno tražili zvukove, izgledali su kao ozbiljni istraživači ili lovci. Zapravo, takav pristup smo imali i kroz prijašnji album, tada smo to prvi put učinili. Htjeli smo uhvatiti istinski zvuk stvari, pojava i događaja. Prvotno smo atmosferu na albumu pokušali stvoriti oponašanjem, uz pomoć instrumenata, ali smo ubrzo shvatili da ju možemo stvoriti snimajući same zvukove, bez da ih glumimo – i to mnogo bolje, prirodnije i iskrenije. Atmosferu možeš stvoriti snimajući prostoriju ili kutak u kojem si se nalazio dok se dotična opjevana stvar dogodila. Ili ako snimiš kako se ulazna vrata gromko zalupe ili nešto drugo što je istinsko i stvarno. Kao što sam rekao, takav pristup nam je bio veoma važan još pri snimanju In The Evening Air, a na novom albumu tu smo ideju htjeli još više istražiti i nametnuti: kako možemo uhvatiti stvarne zvukove i uklopiti ih u glazbu, uliti ih u pjesme. Naravno, o tome ne razmišljaš dok pišeš i skladaš. Dok pišemo, proces najčešće započinje s Gerritom, on dobije ideju, nađemo se u sobi gdje inače snimamo pa kroz jam razvijemo pjesmu, pričamo ili sviramo, razrađujemo motive, riječi i teme koje nam prolaze kroz glavu: ono što osjećamo tog trenutka.

Valja spomenuti kako možda najveći domet vašeg istraživanja zvukova predstavlja pjesma Tybee Island jer zvuči kao da je u cijelosti snimljena na plaži, je li?

 Samuel: Da, vokali i zvukovi su snimljeni na plaži. Pjesmu smo snimili u jednom gradiću u Sjevernoj Karolini, vozili smo se sat i pol da bismo došli do plaže, do prijatelja kod kojih smo odsjeli. To je jedno predivno mjestašce u Sjevernoj Karolini, u saveznoj državi iz koje izvorno i dolazimo. Otišli smo kako bi se opustili i lijepo proveli tijekom snimanja albuma. Kada smo stigli uputili smo se na plažu i prošetali do oceana. Uzeo sam Williamov snimač i prošetao još stotinjak jarda niz plažu, a kada sam pronašao idealno mjesto snimio sam sebe kako pjevam tu pjesmu. Snimku smo zatim uzeli natrag u Elisabeth City, gdje smo snimali, i dečki su uklopili zvukove i pjevanje. Ustvari, ta pjesma je: ja pjevam na plaži. Ali to nije ta plaža – Tybee Island je plaža u Savani, Georgiji, u predivnom gradu na Istočnoj obali.

 William: Do tamo bi nam trebalo puno više od sati i pol vožnje.

 Samuel: Da, vožnja do tamo bi trajala puno duže... (smijeh).

Znači, lažirali ste opjevanu plažu.

 Pjevač: Lažirali smo, pomalo (smijeh). Ali pjesma je o toj plaži. Prije sedam godina sam napisao stihove, zaboravio na njih, i početkom prošle godine su mi jednostavno ponovno iskrsnuli u glavi i odmah sam znao da su mi jako dragi i posebni, a da od njih do sada nismo ništa napravili. Gnjavio sam Gerrita i Williama da napravimo pjesmu. Problem je što ja ne mogu prenijeti svoje glazbene zamisli, naime, ne sviram ni jedan instrument i ne mogu uobličiti ono što zapravo želim pa su na moju “zamisao’’ i stihove o Tybee Islandu dečki reagirali riječima: što zapravo želiš, pobogu?! Ponovno sam pokušao otpjevati i na sve moguće načine prikazati što želim, ali mi nikako nije uspijevalo. Na kraju sam snimio samog sebe na plaži i vratio se u kuću u kojoj smo odsjeli. Sljedeće jutro otišao sam po doručak i kada sam se vratio oni su na moju snimku nadovezali slojeve zvukova i kada sam čuo što su napravili samo sam rekao: oh, moj Bože, ovo je toliko predivno. Bio sam uzbuđen jer je Tybee Island jedina pjesma koju sam ikad napisao, zapravo! Mislim, napisao na klasičan način, da sam napisao riječi iz kojih je nastala pjesma. Iako to uopće nije tradicionalna pjesma. Inače oni naprave glazbu pa ja napišem riječi. Nikad ne radimo tradicionalno, riječi pa ritam, melodija... Riječi su uvijek zadnje.

Pjesma se posebno ističe jer se prelijeva i rađa iz optimističnog i himničnog pop-hita Balance i zatim se stapa s Tybee Island, melankoličnom minijaturom koja započinje: “No illusions / No replays”.

 Samuel: Mislite, zaista?! Pretpostavljam da je pomalo mračna, istina, kažem: If my head slips beneath the sand – kao vapaj: molim te spasi me od utapanja. Zapravo kažem i mislim: ako padnem, ispod vode i ispod pijeska, bih li bio spašen?

Miris uvelog cvijeća

Ljubav, gubitak, sjećanje, iluzije – samo su neki od motiva vaših pjesama. Kroz njih dohvaćate i vraćate izgubljene trenutke, osjećaje, osobe, događaje – jedan cijeli prošli svijet. Koja je uloga sjećanja kada pišete o ljubavi?

 Samuel: Uh, čovječe, to je golemo pitanje. Vau. Pa, sjećate li se vi vaše prve ljubavi?

Naravno.

 Samuel: Da, naravno da se sjećate. I siguran sam da sjećanje priziva mnogo osjećaja. Ali, sjećanje predstavlja stvar u koju zapravo ne možete prodrijeti. Mislim da se svi na neki način bave s time. Kao tekstopisac, a osobito na On The Water, želio sam i pokušao biti što iskreniji, odstraniti sve nepotrebne naslage, masnoće, nečistoće, poeziju i jednostavno reći: ovdje smo se nalazili, ovako sam se osjećao, sjećam se ovoga i sjećam se onoga – sve ono o čemu se izbjegava jasno govoriti. Mislim da mnogo ljudi kaže: pišem samo za sebe, ili pak: nitko ne shvaća kako sam se osjećao. Ovdje ne govorim o umjetnosti, već o ljudima ponaosob. Ljudi znaju utonuti u tugu i razmišljati ili govoriti: nitko ne zna kako se osjećam, ali istina je da smo svi doživjeli slične situacije, možda iskustva nisu bila sasvim i izričito ista, ali svi prolazimo kroz slomljena srca, ljubav, gubitak, život, smrt. Kada svoje osjećaje, iskustva i razmišljanja iskreno podijeliš s ljudima, oni se s izrečenim, napisanim ili opjevanim mogu povezati i poistovjetiti. Naša sjećanja su naša sjećanja, ali riječ je o univerzalnom osjećaju i to se prenosi milijunima nacija, jezika. Kada pričaš o ljubavi – to je sve. Ne želim reći da takva ispovijest predstavlja najlakši način povezivanja s drugima, jer nas u isti mah spušta u tminu. Neki dan smo bili u hotelu u Kopenhagenu i kada su se otvorila vrata dizala – zamirisalo je kao u kući moje bake. Baka je umrla prije mnogo godina, a taj me miris toliko usrećio, i istovremeno pobudio neobičan osjećaj – kako ovaj hotel može mirisati na kuću moje bake? Taj je trenutak bio toliko lijep, i čudan, pitao sam se što je to, kakav je to miris? Miris uvelog cvijeća. Sjećanje je kao putovanje kroz vrijeme – kada te udari, vrati te u neki prošli svijet.

Osim motiva sjećanja, u pjesmama često spominjete drugu osobu kroz podršku, oslonac i empatiju. Dobar primjer je već spomenuta Balance kojom želite pružiti utjehu osobi koja prolazi kroz nedaće.

 Samuel: Mislim da je pjesma Balance vrlo suosjećajna, služi kao pokušaj empatije: znam da prolaziš kroz ovo, ali i ja sam bio na tvome mjestu, prošao sam kroz to i mogu ti pomoći, ako mi dopustiš, da pričamo, da ti kažem, da budem uz tebe. Želja da pomogneš drugome – mislim da je taj osjećaj duboko ukorijenjen u našoj glazbi, posebno kroz nastupe uživo, želimo da budu katarzični, da ljudi otpuste i ispuste... Ja otpuštam i izbacujem gomilu emocija na pozornici jer želim otvoriti publiku, želim da ih glazba razgali, kao da im kažem: u redu je biti tužan i ranjiv, u redu je plakati jer i uplakan možeš biti jak. Mislim da je to bit naše glazbe, jer nam je stalo do naše publike.

 William: Stalo nam je do glazbe. Ta strast je iskrena i stvarna.

Poznati ste po nastupima uživo na kojima dolaze do izražaja sve već spomenute stvari, preko katarze do neobuzdanog plesa. Postoji li neka unaprijed osmišljena dinamika i razvijanje nastupa?

 Samuel: Nastupi uživo obično se razvijaju ovako: započnemo sporo, zatim polako gradimo napetost i pojačavamo tempo, onda zastanemo i naglo prelomimo slijed pa nakon pada opet nastavimo s dizanjem ritma. Zamislite neki izopačeni val, neprekidnu amplitudu.

Pjesme su vam sazdane od snažnog basa, atmosferičnih melodija i zvukova, stihova-ispovijesti, uz iščašeni vokal. Već ste spomenuli način i proces kojim se služite pri pisanju pjesama, postoje li još neke specifičnosti u vašem pristupu ili važne karakteristike za stvaranje same glazbe?

 William: Ponekad se služimo improvizacijom kroz jam, ili ponekad Gerrit ima ideju pa gradimo iz toga, oblikujemo aranžmane pa vokale i ostale stvari. To su dva osnovna načina na koji radimo pjesme. Često novu pjesmu ili puku zamisao izvodimo na nastupima uživo pa se  pjesme razvijaju i oblikuju kroz daljnje izvođenje. Nerijetko se jako promijene, nekada mrvičak. Kada ih izvodimo uživo pjesme zažive svojim zasebnim životom i to je za nas velik dio stvaralačkog procesa. To činimo i večeras, izvodimo neke nove pjesme i do sljedećeg albuma i snimanja će se zasigurno promijeniti.

Gerrit, vi ste odgovorni za melodije i zvukove? Možete li reći nešto o njima?

 Gerrit: Ne znam mogu li reći nešto o njima, oni samo dođu, točnije nastanu nakon konzumiranja mnogo kave.

 Samuel: (smijeh) Svi imamo svoja nadahnuća.

Izdali ste singl Cotton Flower u podosta neobičnom izdanju – uz dvije pjesme benda Ed Schrader’s Music Beat. Kako je došlo do suradnje?

 William: Glazbenici iz Ed Schrader’s Music Beata su naši prijatelji, zapravo, živimo u istoj kući te smo prošle godine zajedno odradili turneju po Americi. Izdavačka kuća Famous Class Records iz New Yorka je htjela napraviti seriju singlova gdje poznatiji bend izabere manje poznati bend. Oni su bili naš zajednički i očiti izbor. Mislim da je njihova glazba odlična, potpisali su za londonski Upset the Rhythm i jesenas su bili na turneji po Europi.

 Samuel: Zaista su izvanredni uživo. Najsiroviji nastup koji možete zamisliti.

 William: Punk-rock u najizvornijem obliku.

I vi ste na prijašnjim albumima imali siroviji synth-punk zvuk koji ste postupno ublažili, ali se sa singlom Cotton Flower vraćate u živahniji synth-pop zvuk.

 Samuel: Nema nekog pravila, kako i kada dođe, dođe... Zajedno sviramo već gotovo deset godina, točnije devet i pol, i prije Future Islandsa smo imali bend, a ono što je ostalo isto, neka poveznica i konstanta kroz vrijeme – uvijek smo pisali plesne pjesme i balade. Od početka je uvijek bilo ili jedno ili drugo, i s time smo se ugodno osjećali. To zasigurno ima veze i s nastupima uživo jer se osjećamo ugodno dok ih izvodimo i kombiniramo. Odsviramo ubojitu baladu pa zatim plesnu pjesmu, ljudima će se svidjeti oboje, gradimo spomenutu izopačenu amplitudu. Ali nije nužno stvar u tempu. Trenutno pišemo svakakve pjesme.

It takes time...

Vratimo se još malo na zvuk, kako i sam naziv ukazuje – On the Water – album ste zasuli nebrojenim zvukovima vode, oceana, pristaništa. Koja je uloga vode, je li riječ o pročišćavanju i smirivanju, je li uloga vode simbolična?

 Samuel: Simbolična je. Mnogo toga je, kao što sam rekao, hvatanje sjećanja. Gerrit i ja smo  odrasli uz obalu Sjeverne Karoline, William obožava plažu. Osobno, voda mi je bila jako bitna za odrastanja. Vrijeme koje sam provodio na obali, razmišljajući o životu, predstavlja proces koji se nije promijenio do danas. Mislim da se i Gerrit i William isto osjećaju: važnost obale, plaža, oceana, mora i vode za promatranje, refleksiju i kao pratioc prihvaćanja promjene. To je klišej, pročišćavanje duše u oceanu ili u vodi, ali ne bojim se tog klišeja. (smijeh). You gotta own it.

U pjesmi Balance kažete: It just takes time / Hard work and your time. Je li i ovdje riječ o klišeju, optimističnoj frazi ili zaista vjerujete da je tako?

 Pjevač: Stvar je u tome... da, to je klišej i zato sam propitivao kada sam ga napisao, ali iz istog razloga je i ostao u pjesmi. Tako razmišljam, if you can own it, onda je nevažno što je riječ o klišeju. Napisao sam ga kao refren pop-pjesme, ali ja vjerujem da je tako. Mi smo se zaista namučili, neprekidno i naporno radili da bismo došli ovdje gdje smo danas, i zapravo uopće nismo očekivali ovakav razvoj događaja. Prije pet, šest godina smo naporno radili za nešto što uopće nismo znali što je, a sada – uspjeli smo obići i vidjeti svijet te stvari neprestano kreću nabolje. Stvari se poslože ako naporno radiš, ne želim reći da će se tvoji snovi ostvariti, ali ako kažeš da želiš biti bolja osoba, želiš živjeti bolji život, to nije toliko teško i neostvarivo. Moraš promijeniti način na koji živiš. Naravno, nije to tako lako. It takes time... (smijeh). Ja osobno vjerujem jer sam kroz posljednjih četiri, pet godina promijenio puno stvari u životu i mislim da sam postao bolji pisac, te puno važnije – bolja osoba. I bolje razumijem samog sebe. A kada kažem pet, šest godina, nije se promjena tada dogodila već je riječ o procesu i trebalo je vremena za stvarnu promjenu, da se ponovno pronađem i da se vratim u osobu kakvom želim biti. Danas mogu pogledati unazad i reći da sam bio onakav i da sam sada ovakav, ali to ne bih mogao prije dvije ili tri godine jer tada još nisam bio siguran.

Kakvi su vam planovi nakon turneje, možemo li uskoro očekivati novi album?

 Samuel: Na turneji smo do kraja godine i zatim uzimamo pauzu. Na cesti smo četiri ili pet godina, imali smo dvomjesečne stanke unutar tih godina, nekoliko puta, ali više-manje smo neprestano bili na turneji. Tako da ćemo uzeti neko vrijeme za pisanje i razmišljanje.