Neven Jovanović  

Noga filologa - Loyoline pčelice

kolumna

Zašto bi netko, da se odmori od jednog napornog intelektualnog rada, birao drugi naporan intelektualni rad? Ovo je jedno od bitnih pitanja u pozadini knjige Yasmin Annabel Haskell Loyola’s Bees: Ideology and Industry in Jesuit Latin Didactic Poetry (Loyoline pčele: ideologija i radinost u isusovačkoj latinskoj didaktičnoj poeziji), The British Academy / Oxford UniversityPress, 2003. (riječ je o postdoktoralnoj monografiji Britanske akademije). Tražeći odgovore, Yasmin Haskell otkriva danas zaboravljene svjetove: svijet reda Družbe Isusove kao posebne kulturne i društvene zajednice 17. i 18. stoljeća, svijet didaktičke poezije – “u stihove pretočenih” znanstvenih sadržaja, o umijeću ratovanja i ribolovu, o meteorologiji i matematici – te svijet književnosti na latinskom u “ranom modernom” razdoblju, svijet istovremeno nadnacionalan i ezoterično-konzervativan. U svim ovim svjetovima, kao i u knjizi Haskell – da dodamo začina – važne uloge igraju “naši ljudi”... pružajući nam tako priliku da dio “nacionalne kulture” pogledamo iz drukčije perspektive.

Nogometna poema

Loyoline pčele čini pet poglavlja, organiziranih dijelom kronološki, dijelom tematski, te koncentriranih na pjesnička djela koja su pisali isusovci u Francuskoj i Italiji. To znači da “radnja” knjige Haskell napreduje od francuskih isusovačkih georgika (poljoprivredne poezije) iz doba Luja XIV. – druge polovice 17. stoljeća – preko “poezije o čudesnim pojavama” u baroknom Napulju, francuskih meteoroloških poema i znanstvene poezije prosvjetiteljskog Rima – do epskih isusovačkih pjesama o “umijeću življenja”, izgradnji duha i tijela, pisanih kako u Francuskoj, tako i u Italiji. Dodatak su dvije kratke studije o robovlasništvu kako ga vide isusovačke georgike o Novom svijetu, te o (latinskim) pjesmama posvećenim različitim sportovima i igrama – pjesmama koje su početkom 18. stoljeća sastavljali i u zborniku objavljivali studenti s pariškog Coll?ge Louis-le-Grand (tu su pjesme o kockanju, badmintonu, tenisu, biljaru, šahu, gimnastici i nogometu).

Prvi je cilj studije Haskell, kako sama autorica upozorava u predgovoru, “propedeutički – predočiti raspon proučavanog fenomena”; kako su praktički sva djela i autori o kojima govore Loyoline pčele danas zaboravljeni, i rijetko dostupni čak i u modernim stručnim izdanjima, Haskell je morala pokazati o kome je i o čemu riječ. Fenomen isusovačke didaktičke poezije na latinskom danas je možda zaboravljen, ali s povjesničarskog aspekta nipošto nije beznačajan; tijekom 17. i 18. stoljeća isusovci su bili autori tri četvrtine ukupnog broja latinskih didaktičkih pjesama – kojih ima doslovno na stotine (samo se u privatnoj evidenciji Haskell nalaze podaci o otprilike 250 takvih tekstova, isključivo isusovačkih). Za ovoliku književnu aktivnosti bila je nužna znatna energija – itekakvi “ljudski resursi” – i ta je aktivnost morala biti ljudima važna. Bar nekima. “Ranonovovjekovne isusovačke didaktičke pjesme otkrivaju mnogo ne samo o ranonovovjekovnim isusovcima nego i o lokalnim književnim modama i klasičnoj tradiciji, o društvenim običajima, suvremenim događajima i izumima, te o širenju znanstvenih i kulturnih spoznaja”, pri čemu “najveći dio povjesničara književnosti, kulture i znanosti, da i ne spominjemo povjesničare Protureformacije, zasad i ne zna da ova književnost postoji”. Od onih 250 isusovačkih didaktičkih pjesama poznatih Haskell, Loyoline pčele spominju, citiraju ili prikazuju, te se za svoje zaključke oslanjaju na izbor – oko 90 tekstova i šezdesetak autora. Kako su “tekstovi” najčešće opsega cijele knjige, i to podebele, riječ je o više nego pristojnoj polici biblioteke – o korpusu od vjerojatno tri do četiri milijuna riječi.

Bijeli kit

Već je prvi dio teme ove knjige za modernu književnost potpuna nepoznanica – ili, bolje, riječ je o hermetično-akademskom motivu. Didaktička poezija danas je bijeli kit. Kao primjeri iz vlastita iskustva padaju nam na pamet, možda, pjesmice školskih početnica i čitanki; ali didaktički epovi? Doba didaktičke poezije – pjesama koje nekoga nečemu “uče”, deklarativno ili stvarno, nije važno – davno je za nama; čitatelji koji danas vole poeziju mogu od didaktičnosti samo dobiti ospice. Ova je djelatnost danas prozaična; od učitelja očekujemo informacije, ili oštroumlje, a ne ljepotu.

Pa ipak, postojalo je vrijeme kad je bilo drukčije. To vrijeme, dapače, zauzima veći dio poznate povijesti zapadne civilizacije. Korijeni su ove snažene tradicije u “klasičnoj antici” (iako je upitno jesu li Grci i Rimljani smatrali didaktičke pjesme samostalnim žanrom), posebno rimskoj – autoriteti su Lukrecije o funkcioniranju svemira, Vergilijeve Georgike o poljoprivredi, Ovidijeva Ars amatoria o ljubavnim tehnikama. No ovaj je modus bio jednako privlačan i Grcima, od Hesioda oko 700. p. n. e, preko filozofa Parmenida i Empedokla, pa Arata iz 3. st. p. n. e, do Nikandra iz 2. st. p. n. e. – znamo da su pisali ne samo o filozofiji i poljoprivredi nego i o astronomiji, anatomiji, otrovnim reptilima i protuotrovima. Na takvim su temeljima pjesnici – stihotvorci? – dalje gradili barem do romantizma.

Glavni je štos, međutim, u tome što didaktička poezija u stvari ne poučava. Ona sama o sebi odlučno tvrdi da postoji zato da bi nam prenijela informacije – ali ne govori punu istinu. Ako kod Hesioda (ili u srednjem vijeku) još i možemo razmišljati o stihovima kao mnemoničkom pomagalu, kao sredstvu koje osigurava samo obavještavanje – u doba sofisticiranih, visoko pismenih kultura helenizma i Rimskog Carstva znanje se prenosi na drukčiji način. Znate ono: Vergilija nisu čitali rimski seljaci da bi naučili kako cijepiti voćke ili uzgajati pčele; čitala ga je visoko kulturna publika radi rafiniranog estetskog užitka... na društveno korisnu temu? Na egzotičnu temu? Zašto?

S jedne strane, vidimo kako nam je teško nam uopće pojmiti motive Vergilijeve i Nikandrove publike; s druge strane, možemo se pitati isto tako: zašto danas ljudi vole gledati znanstveno-popularne dokumentarce? I zašto među tim dokumentarcima ima onih visoko stiliziranih?

Družba i služba

No Loyoline pčele Yasmin Haskell jesu znanstvena studija; mogu si zato priuštiti da poznati problem didaktičke poezije i interesa njezine publike naznače posve kratko, kako bi se posvetile praktičnom i teorijskom ispitivanju svojeg najtvrđeg oraha – pitanja zašto su upravo isusovci pisali toliko “dugačkih pjesama na latinskom koje u stilu Lukrecija i Vergilija govore kako se nešto radi”.

Ovdje do izražaja dolaze, naravno, Loyoline pčele. Grubo rečeno, pisanje didaktičke poezije na latinskom bio je jedan od društveno prihvaćenih načina bivanja isusovcem; “ideologija” iz podnaslova knjige Haskell ne znači samo, kako bismo očekivali, da s pomoću didaktičke poezije isusovci šire svoju ideologiju; pisanje ove poezije jest dokaz, ili manifestacija, isusovačke ideologije – propaganda usmjerena prema autorima, a ne čitateljima. Riječima Haskell, latinska je didaktička poezija “manifestacija isusovačkog etosa koji je bio korporativan, konzervativan i centripetalan” – usmjeren na stvaranje visoko lojalne, tijesno povezane zajednice (sjetimo se: članstvo u Družbi Isusovoj moglo se poništiti po odluci nadređenih; kandidati za prijem morali su izdržati dugo i naporno razdoblje asketskog i intelektualnog formiranja, sustavnog usađivanja ideala, vrijednosti, običaja i ciljeva reda).

Haskell najprije upozorava na očito: isusovci su pedagoški red par excellence – a didaktička je poezija pedagoški žanr. I zaista, većina isusovačkih autora latinske didaktičke poezije bili su učitelji. Ali, nastavlja Haskell, “isusovački didaktički pjesnici obično nisu bili profesionalni predavači predmeta o kojima su pisali pjesme”. Njihova djela jesu parerga, jer su nastala u njihovo slobodno vrijeme, izvan njihovih nastavnih obaveza (saznajemo da je dobar dio autora didaktičke pjesme sastavljao na ladanjima i “godišnjim odmorima”) – ali ta djela nisu nastavna pomagala.

“Kao jezik znanosti, latinski je, barem sredinom osamnaestog stoljeća bio u nezaustavljivom opadanju”, piše Haskell. “Ma što ovi pjesnici-učitelji htjeli postići, njihove je napore teško tumačiti kao pokušaje popularizacije. Čak i u elitnom, latinističkom ozračju isusovačke učionice – kakvu su pedagošku svrhu mogli imati zapetljaji heksametra oko neke suvremene znanstvene teorije ili aparature za eksperimentiranje, kad su studenti-čitaoci mogli upotrijebiti prozni udžbenik s jasno anotiranim dijagramima?” Isusovački su didaktički pjesnici pisali prvenstveno jedni za druge, s jasnom sviješću da su “Loyoline pčelice” – da svojim radom pridonose isusovačkoj tradiciji (ili čak, naznačuje Haskell, “lokalnim isusovačkim mikrotradicijama”); “kad bi profesor-isusovac recitirao didaktičku pjesmu svečanom skupu superiora, kolega i pitomaca, demonstrirao bi na krajnje uvjerljiv način svoju djelatnu posvećenost Ignacijevu idealu poučavanja i učenja, te potpunu i dragovoljnu poslušnost koja se očituje u preuzimanju svoga dijela ‘školskoga tereta’.”

Tako nas Haskell – sama laikinja i, za isusovce, autsajder – uvodi u fascinantnu zajednicu izgrađenu oko “šest velikih D” (prema engleskim terminima): disciplina, marljivost, okretnost, izvedba, težina, odličnost. “Ništa manje od atletike, i pjesništvo je zahtijevalo redovno vježbanje i duh koji neće ustuknuti pred težinom zadatka.” – “Pjesnici koji su dobili najentuzijastičnije pohvale bili su oni koji su odabrali zapanjujuće teme, koji su pokazali najegzotičniju učenost ili znanstvenost – čak i ako su im djela, danas kao što i u doba nastanka, za neposvećenog odbojna.”

Rvacki, al izvana gledat

U gore opisanom herojskom tour de force teških tema u teškom obliku posebno se odlikovao Benedikt Stay, isusovac rodom iz Dubrovnika, “hrvatski Lukrecije” 18. stoljeća. Stay i njegovo stihovanje najprije Descartesove, a potom Newtonove filozofije – prve u šest, druge u deset knjiga – među glavnim su junacima četvrtog poglavlja Loyolinih pčela, “Krčenje puteva: znanstveno pjesništvo prosvjetiteljskog Rima”. Još su dva autora takve poezije stigla u Rim iz duhovne aristokracije isusovačkog Collegium Ragusinum: Ruđer Bošković (kao autor poeme na latinskom u pet knjiga o pomrčinama sunca i mjeseca) i Brno Džamanjić, pisac Zračne lađe – pjesme koja je, govoreći o gradnji letjelice i njezinu probnom letu, “neobično znanstveno-fantastično djelo avant la lettre”, veli Haskell, ali i pjesme koja je, istovremeno, najprivlačniji i najpjesničkiji proizvod promatrane mikrotradicije. Napokon, jednog dubrovačkog isusovca srećemo i u posljednjem poglavlju knjige, “Umijeće življenja: pjesništvo unutarnjeg i vanjskog usavršavanja”; to je Benedikt Rogačić, autor Eutimije, poetskog praktičnog tečaja kršćansko-stoičke etike.

Ova četiri hrvatska imena čine Loyoline pčele posebno privlačnima za nacionalnu kulturu. Ovdje se mi pretvaramo u hrvatske pčelice, i s ponosom pabirkujemo knjigu Haskell e da bismo dometnuli još saća ljubljenoj domovinskoj košnici. Ali ovakav bi postupak bio nepravedan prema knjizi britanske autorice. Kao što je Yasmin Haskell autsajder u odnosu na Družbu Isusovu, tako je i autsajder u odnosu na Hrvatsku i njezine latiniste; ta pozicija izvan omogućuje Haskell svjež i drukčiji pogled na čitavu priču – a autorica, zauzvrat, mogućnost takvog pogleda nudi i nama, ukoliko smo se voljni potruditi. A trud se, smatram, isplati.

Mali primjer: Haskell uredno naznačuje da su sva četiri pjesnika Hrvati, i Dubrovčani – no u njezinoj se knjizi oni zovu Boscovich, Zamagna, Rogacci. Ne zato što je Yasmin Haskell talijanska iredentistkinja – već zato što su to imena koja stoje na naslovnicama njihovih knjiga; to su imena pod kojima su oni poznati u svijetu. Razmišljajući u tom smjeru, uočavamo da su se svi oni rodili u Hrvatskoj i Dubrovniku – no svi su djelovali u nadnacionalnom kontekstu Rima, isusovačkog reda, evropske “znanstvene republike”. I to je, ujedno, kontekst u kojem ih Yasmin Haskell promatra, interpretira, ocjenjuje.

Pomalo paradoksalno, “hrvatski latinisti” – pisci vezani uz Hrvatsku koji su pisali na internacionalnom jeziku – u domaćoj se znanosti najčešće razmatraju u izolaciji, u lokalnom kontekstu (Yasmin Haskell rekla bi “unutar mikrotradicije”). Moderna nacionalna znanost latinizam ovih pisaca koristi kao argument za hrvatsku – urođenu? – internacionalnu konkurentnost (“mi smo pisali latinski dok ste vi pasli ovce po Manhattanu”), ali takva konkurentnost prečesto ostaje samo deklarirana; barem prema mojem iskustvu, rijetko se znanstveno pokazuje. Što vidimo kad usporedimo Marulića s Erazmom? Kad usporedimo dubrovački humanizam s firentinskim? Kad gledamo Katančića i Krčelića prema njihovim mađarskim kolegama-povjesničarima? U našim projektima tipa “Hrvatska i Evropa” prečesto nedostaje Evrope; Loyoline pčele Yasmin Haskell čine to vrlo očitim.