Lučenje šuma iz pukotina jezika

Posljednja knjiga Mirlosava Kirina Jalozi, kao što joj i sama značenjski zgusnuta naslovna kovanica sugerira, knjiga je o neuspjehu razgovora, ali i o nužnosti da se on uvijek otpočinje i vodi. Toj temi kontekst je ocrtan uvodnim citatom iz romana Kadiš za nerođeno dijete Imre Kertésza, koji nužnost pisanja povezuje s nužnošću razgovora – pri čemu je dijalog između dvoje ljudi, ili pak čovjeka sa samim sobom, smješten u svijet obilježen odsutnošću Boga kao jamca krajnjeg utočišta komunikacije. Izmicanjem tog pretpostavljenog metafizičkog oslonca sporazumijevanja, ljudski je razgovor otvoren i gotovo osuđen na nesporazum: pa je i dijalog tek produžetak monologa, a monolog je nadomak mrmljanju… Skicirana kriza jezika i subjektiviteta jedna je od velikih tema dvadesetostoljetnog modernizma, na koji se na različite načine nastavljaju kako Kertész, tako i Kirin. Dakle, već okvirom vlastite knjige – naslovom i uvodnim citatom – Kirin joj na neki način zacrtava doseg i osigurava mjesto s kojeg njegovi jalozi (kako autor u bilješkama naziva pojedine pjesme) mogu otpočeti, ali na kojem će, prilično pouzdano, i završiti.

Citati i glasovi

Sukladno naznačenoj dinamici uvjeta pjesničkoga govora, ne iznenađuje to što su i sami pjesnički tekstovi u Kirinovoj knjizi dijaloški ili čak poliloški koncipirani. Drugim riječima, njihovo je tkivo višeglasno, pa je i subjekt određen različitim glasovnim registrima. Onaj koji nesumnjivo ponajviše usmjerava njegov govor odnosi se na različite citate, kurzivom označene i izravno interpolirane u tkivo pojedinog pjesničkog teksta. Da je citatnosti pridana velika pažnja, dokazuju i bilješke na kraju knjige, u kojima je svakom navodu pridružena odgovarajuća bibliografska napomena. Izvori citata raznovrsni su i obuhvaćaju zaista širok vremenski, ali i žanrovski raspon, koji seže od referenci na Bibliju i Sv. Augustina, preko onih na pjesnike poput Plath ili Turrinija, pa putopisnog Michauxa, do reference na članak iz Vjesnika. Posebno mjesto među njima zauzimaju oni preuzeti iz dviju osobnih prepiski. U jednom slučaju to je prepiska između Nelly Sachs i Paula Celana, čime Kirin prvi put eksplicitno, premda posve diskretno, odaje dug ovom velikom pjesniku “poezije nakon Auschwitza”. No još je zanimljivija činjenica da autor koristi ulomke, kako sam kaže, “privatne prepiske”, koju je vodio s vlastitom suprugom, uglednom hrvatskom etnologinjom i esejisticom Renatom Jambrešić Kirin – upravo je preko fragmenata iz njezinih pisama podaren glas ženskome subjektu koji je glavni dijaloški partner nemalog broja jaloga, posebice onih s početka knjige. Ovo referiranje na osobnu prepisku ustrojava i samo čitanje pojedinih tekstova u svojevrsnom intimnom ključu, čime je kod Kirina čestoj temi žudnje dano i nešto konkretnije uporište. To ujedno potiče i uobičajena pitanja o odnosu “fikcije” i “fakcije”, pa je i muškoga subjekta ovom zavodljivom citatnom gestom čitatelj naveden identificirati kao samoga autora. Ipak, bilo kakvom jednoznačnom autobiografskom čitanju oslonac je izmaknut uzmemo li u obzir osnovnu osobinu subjekta, nestabilnost: njegov glas često bez naznake prelazi iz muške u žensku govornu perspektivu, ponekad čak u potpunosti zauzimajući izravno žensku poziciju (jalog 13) ili je posredujući (npr. jalozi 14. i 68). Pritom primjeri rodnoga premještanja dokazuju da nije riječ o nesvodivim subjektima, nego o tome da se radi o vrlo sličnoj ili čak istoj subjektivnosti, o “maskiranju” istoga glasa – dijalog je, kao što smo ustvrdili na početku – uvijek tek verzija jaloga.

U mesnici jezika

Pokušajmo sada pobliže odrediti još neke odlike pjesničkog subjekta uhvaćenog u zamku (di)jaloga. S obzirom na dosad navedeno, prilično je jasno da imamo posla sa slabim subjektom, ili slabim “ja”, kako je to posve jasno rečeno u jednoj pjesmi: “Ja je slabo/ Ja je ruka što će zamahnuti./ Ja ne može odnijeti jaje./ Ja je slabo.” Dotična slabost na jednom je mjestu radikalizirana do granice desubjektivacije – svoj unutrašnji svijet subjekt nalazi mrtvim te izjavljuje: “Teško mi je to izreći, ali eto, izreći ću, mada me kosnula ta/ spoznaja: otkrili ste/ odsutnost života u meni.” Dezintegracija subjekta događa se i na tjelesnom planu, subjekt se ne može identificirati kao tjelesna cjelina, već se određuje preko amputiranih dijelova: “Ja Bezrukov. Ja Bezuhov. Ja Bezustov.”, ili se pak prepoznaje u stanju “raskinutosti”: “Nužda me tjera da budem samo ruka, da se odreknem glave,/ trupa, nogu./ Odnekud mi pomisao da je lakše biti raskinuto tijelo…” Tjeskoba i nelagoda pritom su temeljne emocije takvoga subjekta, koje se uglavnom očituju preko stanja vrtoglavice, grča, umora ili mučnine (primjerice motiv povraćanja u 63. i 66. jalogu). Premda se Zvonimir Mrkonjić u svom prikazu Jaloga krzma bezrezervno upotrijebiti pojam neoegzistencijalizma s obzirom na karakter Kirinova pjesničkog diskursa, smatramo da je upotreba spomenutog pojma ipak legitimna za označavanje osjećajnosti lirskoga subjekta Jaloga, čiji je negativitet sumnjom u “nedvojbenost riječi” (Mrkonjić) samo zaoštren.

Zato u Kirina rasap subjekta gotovo da podrazumijeva temu dezintegracije jezika, koja je, kako smo na samom početku natuknuli, i temeljni uvjet jaloga odnosno glavni razlog njihove jalovosti. Jezik je za pjesničkog subjekta također degradirao na razinu sirove, naturalistički tretirane tjelesnosti (mesa) pa svoje pravo značenje dobiva preko pukog organa govora, što je zorno iskazano u jednoj od najuspjelijih, i ujedno najgrotesknijih pjesama knjige, u kojoj subjektu iz usta ispada jezik koji više ne može vratiti u usnu šupljinu i osjeća ga kao “golemu jetru teleću”: “vraćam je u usta guram u grlo/ odustajem kad shvatim da me guši/ moj jezik ponovno ispada/ vješa se plazi po vratu liže tijelo/ moj jezik moj jezik moj preveliki jezik”. Jezik je, dakle, neki metastazirajući organ koji svojom neprozirnošću dovodi u opasnost svako značenje: stoga subjekt govoreći proizvodi buku, viku ili “tuljenje”, on kaže da njegovo tijelo “luči šum”, čiju količinu nastoji smanjiti da bi izvukao iz govora barem minimum poruke upućene drugome. Međutim, ni cilj te poruke nije toliko neko apstraktno/simboličko razumijevanje, koliko izravno prodiranje u “središte tijela” drugog: komunikacija između subjekata opletenih žudnjom također je, s obzirom na stanje jezika, opisana isključivo tjelesnim kategorijama.

Žudnja, razgovor “probušinama”

Žudnja kao jedan od temeljnih načina odnosa subjekta prema drugome također je u Jalozima označena kao nemoguća. Kao što poučava lakanovska psihoanaliza, žudnja je poglavito zrcalan fenomen, u drugome subjekt najčešće nailazi na projekciju vlastite fantazme. Kako bi održao cjelovitost vlastite konstrukcije, pa i vlastitog jastva, neurotični, najčešće muški subjekt nastoji održati sublimni objekt žudnje na sigurnoj razdaljini. Svaki pokušaj prevelikog približavanja (svaka “ponuda bliskosti”) nosi opasnost rasapa – kako subjekta, tako i drugog, što Kirinov pjesnički protagonist prepoznaje kao iskrsavanje golog životinjstva iza uzvišene fantazmatske slike: “Jer, zaboga, oboje postajemo još/ nesigurniji čim se razdaljina smanji/ i za vratom osjetimo/ dahtanje svojih životinjstava.” Projekt osvajanja drugoga stoga podrazumijeva zaplitanje u zagušujući tjelesni jezik žudnje: više nije toliko riječ o sporazumijevanju govorom, koliko o komunikaciji kožom, ranama, “opekotinama” ili naprosto tjelesnim otvorima i pukotinama (“probušinama”), koje međutim ne otvaraju mogućnost izravnog dodira s drugim, nego čine prolaz kojim se subjekt obilaznicom vraća sebi, ne mogavši doprijeti do žuđene koja izmiče ili pak uzmiče u čistu obmanu: “Obmana je ta koja nas prošupljuje s obje strane, nitko nije pošteđen…”.

Minimalan prostor sporazumijevanja subjekt u takvoj situaciji osigurava tek nasiljem. Pjesma koja obrađuje temu ubojstva (jalog 11) govori upravo o tome: prijeteći jezik žudnje subjekt prepoznaje kao neki nepodnošljivi višak života, i likovi koje subjekt okrutno ubija u pjesmi mogu se čitati kao figure toga značenjskog viška, redundantnog šuma, to su znakovi života koje valja ukloniti kako bi se oko ljubavi izgradio “zid sigurnosti,/povjerenja”. Slična je u Kirina situacija i s instancom pogleda, koji se subjektu nameće kao nešto strano i opsceno, ili pak divlje, što opsjeda stvari užitkom i stidom, pa subjekt s pogledom živi u “mučnoj simbiozi”, želeći ga se riješiti, očistiti se i ponuditi predmetima “samo suho promatranje bez užitka”.

S obzirom na navedeno, mogli bismo ustvrditi da subjekt Jaloga oscilira između (samo)nasilja kao načina odnošenja spram prijetećeg viška jezika, žudnje ili pogleda, i pristajanja na izloženost i ranjenost, u kojima prepoznaje zalog neke negativne svojine koju bi valjalo zadržati kao neko “bježno sjećanje”, kog uvijek iznova treba “vraćati… u nesvjesno i odande izvlačiti na vrhu udice”, natrag u pamćenje, jer: “Možda je to opasno: zaboraviti, prebrisati rane, učiniti ih/ prividom”. Mrtvouzica subjekta tako leži između spomenute želje za izgradnjom “zida povjerenja” oko prostora ljubavi i istodobne potrage za konačnom “potvrdom … nepovjerenja”, koja bi napokon mogla donijeti sreću; između želje da se dijalog napokon uspostavi i spoznaje da je svaki dijalog ustvari jalog, u kom se sugovorništvo urušava u obraćanje samome sebi – di-jalog u ja-log. Onkraj tog samoizjedajućeg, beskrajno jalovog jezika žudnje, za subjekta ustvari i ne postoji neki objektivan i univerzalan jezik sporazumijevanja: ondje su samo “umrli jezici” koji stvaraju permanentno ushićeni svijet društvenog spektakla u kom “muška i ženska tišina hodaju rame uz rame”, dakle bivaju gotovo nevidljivima.

Ulomci naracije i distancirana lirika

Recimo na koncu nešto i o novostima koje Jalozi donose s obzirom na Kirinov pjesnički diskurs, posebice u odnosu na ranije zbirke, Tantalon i Zukvu. Prije svega, u novoj je knjizi izrazitije korištenje narativnog modusa, pri čemu dominiraju prizori iz svakodnevice; ponavljaju se primjerice motivi pripreme kave ili čaja, gotovo ugođeni da prizovu “krovnu” temu (di)jaloga. Naraciju pritom ipak treba shvatiti uvjetno: ona je često podložna prekidima i elipsama, stanovitoj “poetskoj dezorijentaciji” – na razini knjige možemo govoriti o mimetičkim ulomcima koji “otvaraju” pjesnički govor, obećavajući neko stabilno značenje koje redovito biva iznevjereno, podvostručeno ili jednostavno odgođeno. Likovi pjesama sada su nešto razvedeniji nego ranije – stihovi više nisu raspoređeni u jasno odijeljene odsječke, počesto distihe ili tristihe, već je grafičko tijelo pjesme kontinuirano, premda “isprekidano” uvučenim stihovima ili pojedinim riječima. Ipak, ono što ostaje prepoznatljivo Kirinov je pjesnički govor, ujedno iznimno liričan i analitičan, distanciran; njegovi stihovi zrače određenom elegancijom i estetičnošću, koja je prije svega rezultat brige o izrazu, danas prilično rijetke čak i u pjesništvu.

Stoga možemo ustvrditi da su Jalozi knjiga koja intrigira kako konceptom, tako i izvedbom, i čini to nenametljivo – kao što joj i sam naslov kaže, zadnje što bi htjela je s čitateljem sklopiti prijateljstvo na brzu ruku: njoj je radije do nesporazuma, i to onog koji traži da se čitanje započinje uvijek iznova.