Luksuzni squatt

“Što se može očekivati od umjetničke ustanove u 21. stoljeću?”, pitanje je koje su stručnjacima suvremene umjetnosti diljem svijeta postavili, neposredno prije otvaranja pariške Palače Tokyo njezini budući ravnatelji Jérôme Sans i Nicolas Bourriaud. U predgovoru knjige koja sadrži odgovore na postavljeno pitanje, Bourriaud i Sans ističu potrebu za ustanovom koja bi postala eksperimentalni laboratorij suvremenog stvaralaštva, otvoren kreativnim izazovima i rizicima. Ostali sudionici ankete također navode potrebu za redefiniranjem koncepcijske osnove ustanova namijenjenim umjetnosti, a time i veću fleksibilnost, transparentnost, imaginativnost, improvizaciju... Na tim osnovama započela je avantura zvana Palais de Tokyo 22. siječnja 2002.

Četiri tisuće četvornih metara smještenih u zapadnom krilu impozantnog zdanja sagrađenog 1937. za Svjetsku izložbu, u čijem je istočnom krilu ugošćen Muzej moderne umjetnosti grada Pariza, osmišljeni su po uzoru na trg Djemaa el-Fna u Marrakeshu. Tri lateralne prostorije i prostrani središnji dio, otvorenih i neravnopravno raspoređenih volumena, stvaraju dinamičan izložbeni prostor –eksperimentalni laboratorij – koji omogućuje sažimanje više projekata odjednom, bez zacrtanog mjesta za skupne ili samostalne izložbe. Estetika nedefiniranog prostora i neobrađenih površina podsjeća na prostor squatta. Pritom, radno vrijeme od podne do ponoći, restoran, knjižara, kao i razni edukativni programi smišljeni su da bi se suvremeno stvaralaštvo približilo široj publici, da bi se maknula aureola elitizma kojom je označena suvremena umjetnost.

Odabirom Nicolasa Bouriauda i Jérôma Sansa, dvojice nezavisnih kritičara i kustosa mlade generacije, za ravnateljsku funkciju, bio je poprilično “eksperimentalan” u okvirima francuskih institucija; tim prije što 70 posto budžeta pokriva ministarstvo kulture, a za ostatak se moraju pobrinuti sami direktori kontaktirajući sponzore i privatni sektor.

Nadolazeća scena

Tri godine kasnije, Sans i Bourriaud završavaju mandat jednom manifestnom izložbom pod nazivom Notre Histoire..., u podnaslovu: une sc?ne artistique française émergente. Završna izložba nije samo bilans aktivnosti Palaisa. Dvojica kustosa žele pružiti prikaz aktualnih tendencija u suvremenoj francuskoj umjetnosti. Krajnji cilj je valorizacija, ili pak gradnja, nacionalne scene koja bi na taj način napokon stekla zasluženi međunarodni status i vidljivost. Sans i Bourriaud se otvoreno pozivaju na svojedobnu izložbu Sensation koja je lansirala fenomen Young British Artists.

Dakle, tko su ti akteri nadolazeće francuske umjetničke scene? Izabrano je 29 umjetnika, koji osim uglavnom pripadaju generaciji 30 i 40-godišnjaka. Neki su već afirmirani, a i veterani Palaisa de Tokyo, primjerice Saadane Afif, Bruno Peinado, Matthieu Laurette, Mathieu Mercier... Uvršteni su i strani umjetnici koji žive i rade u Francuskoj: Adel Abdessemed, Mircea Cantor, Michael Lin, Wang Du, Kader Attia, između ostalih.

Izložba se potom artikulira oko sljedećih tema: imaginarij masovne kulture i medija, znanstvena fantastika i dokumentiranje aktualnosti. Već na samom ulazu u izložbeni prostor rad Kadera Attia donosi osvrt na društveno-političku situaciju Francuske. Umjetnik je posložio crne pendreke po uzoru na orijentalnu kaligrafiju. Akvareli Rebecce Bournigault prikazuju učesnike nedavnih manifestacija. U video radu Laurent Grassa oblak smoga koji kruži ulicama Pariza upozorava na aktualna socijalna previranja. Fotografski objektiv mladog umjetnika Bruna Serralonguea bilježi učesnike Informacijskog foruma u Tunisu dok video radovi Nicolasa Moulina i kolektiva Kolkoz, kao i instalacije Loris Gréaud i Leandre Erlich preispituju specijalne efekte science fictiona i novih tehnologija; ostatak radova karakterizira dekonstrukcija kodova masovne kulture i potrošačkog društva. Fat Bat Virginije Barré na izrazito groteskan način izvrće mitski lik Batmana. Instalacija Matthieua Lauretta Moneyback Life predstavlja jedan vid retrospektive njegovih prethodnih akcija u kojima zakone marketinga i mass-media ironizira strategijom infiltracije i redistribucije (first shopping, money back).

Osim navedenih tema i postupaka, prezentirana djela svjedoče o različitim vidovima umjetničke ekspresije. No vrlo je upitno koliko se eklektičnost medija može smatrati tipičnim za French touch.

Pritom treba naglasiti da su izloženi radovi pretežno monumentalnih formata, među kojima se ističe titanski kostur Adela Abdessemeda. Produkcijom impozantnih radova uspješno je riješen problem prisvajanja izložbenog prostora, odnosno osvajanje prostranih i neograđenih sala Palaisa. Izuzetak predstavlja neonska lampa-skulptura Matthieua Merciera, skromnih dimenzija, koja vrlo dobro akordira s ostatkom postava preispitujući ambigvitetni odnos utilitarno-propagandnog objekta i umjetničkog djela. No osim vizualnog i tehničkog uspjeha, što je s konceptom izložbe? Čija je to “priča” koja se spektakularno razvija oko navedenih poglavlja?

Kustosi ističu da je riječ o “globalnom nama”, koje podrazumijeva ne samo umjetnike nego i cijelu mrežu ustanova, udruga, galerija i kolekcionara, svih onih koji su učestvovali u izgradnji “priče” jedne nove generacije 2000.-ih, generaciji post-Philippe Parreno, Pierre Huyghe i Dominique Gonzalez-Foster. Riječima Jérômea Sansa «radi se o izložbi okrenutoj budućnosti, koja danas obuhvaća memoriju sutrašnjice”. Neizbježno se postavlja i pitanje što je s umjetnicima koji ne sudjeluju u “našoj” priči, ne dolazi li do preobražaja od inkluzivnog do selektivnog prvog lica množine?

Nacionalno/internacionalno

Ovom izložbom Sans i Bourriaud su dotakli dvije vrlo aktualne teme francuskih umjetničkih kuloara.

Prva se odnosi na polemiku o slabom prisustvu francuskih umjetnika na svjetskoj umjetničkoj sceni. Naša priča trebala bi vratiti francusku umjetnost u internacionalni kontekst i nastaviti sučeljavanje francuskih i inozemnih umjetnika, kao što je napravljeno u prethodnim izložbama i projektima Palaisa (skupne izložbe poput GNS, Playlist, Hardcore). Takva orijentacija potvrđena je i pozivom isključivo stranim kustosima i kritičarima na suradnju na katalogu završne izložbe.

U trenutku kada se govori o multikulturalnosti, transnacionalnosti, globalnoj ili pak globalnoj umjetnosti, pokušaj da se stvori jedna nacionalna scena koja bi se izborila svoje mjesto na međunarodnoj razini zvuči u najmanju ruku anakrono.

Uostalom, usprkos ponekom zanimljivom radu i danim tematskim okosnicama, cjelokupni dojam je prilično panoramski; ne osobito precizna, mlaka i nekoherentna slika trendova u francuskoj umjetnosti.

Sad već bivši direktori Palaisa ističu da živimo u razdoblju individualnih umjetničkih strategija, obilježenim izostankom specifičnih smjerova, stilova ili pokreta, u kojoj se odnos umjetnosti prema društvu i društvenim poljima moći znatno razlikuje od situacije šezdesetih i sedamdesetih godina. Nicolas Bourriaud u svojoj knjizi Relacijska estetika, u kojoj nastoji dati teorijski sistem interpretacije o umjetnosti devedesetih, tvrdi da nakon pada iluzija, utopija i ideala umjetnicima mlade generacije preostaju samo svakodnevne mikro utopije: interaktivne, relacione i konvivijalne strategije, ili referirajući se na Ranci?ra – korištenje fikcije da bi se bolje rasvijetlila stvarnost. No očito te strategije nisu dovoljne jer u golemom prostoru Palaisa de Tokyo nedostaje provokativnih, angažiranih i radikalnih djela.

Eksperimentalni laboratorij

Druga tema se odnosi na ulogu i politiku Palaisa de Tokyo kao inovativne ustanove, o čemu je bilo riječi na početku teksta. Francuski časopis ArtPress ga je označio kao jednu od najznačajnijih pariških ustanova posvećenih suvremenoj umjetnosti. Le Monde smatra da je Palais stvorio poseban duh; esprit du lieu. Drugi mu pak zamjeraju kaotičnost i eklektičnost programacije i nedostatak jasno definiranih smjernica djelovanja. Tome bi primarno pridonio nedefinirani izložbeni prostor. Palais se brani brojkama, naime na otvorenju Naše priče bilo je 15 tisuća posjetitelja, odnosno više od 900 tisuća posjetitelja od inauguracije. Između 2002. i 2005. organizirano je 108 izložbi (96 samostalnih i 12 skupnih)... Kako se upitala novinarka Liberationa Elisabethe Lebovici, zar je najveća ambicija manifestacija francuske suvremene umjetnosti obarati kvantitativne rekorde?

Unatoč dobrim potencijalima i najboljim namjerama, aktivnosti Palaisa nisu ispunile samozadane ciljeve i vanjska očekivanja. Nije dovoljno zastupati pristupačnost umjetnosti da bi se premostio jaz između suvremenih umjetničkih produkcija i publike. Dapače, insistiranje na demokratizaciji umjetnosti često je nadojeno demagogijom. Potrebno je prije svega stvoriti uvjete za debate i sučeljavanja kako bi Palais mogao postati živi organizam u kojem bi arhitektura, umjetnički projekti i posjetitelji bili u aktivnom odnosu.

Dosad su posjetitelji imali prilike svjedočiti relacijama izgrađenim između izloženih radova i aktera umjetničkog svijeta, a često se stjecao dojam da se radi o jednoj te istoj izložbi na kojoj se izlaže sam prostor. Palais de Tokyo na žalost sve više podsjeća na luksuzni squatt, “šminkerski” eksperimentalni laboratorij koji prezentira razne vidove raznorodne kulturne i potrošačke industrije.

Novi ravnatelj i ujedno bivši direktor Švicarskog kulturnog centra u New Yorku, Švicarac Marc Olivier Walher, iako pun hvale za svoje prethodnike smatra da je nužno formirati jasan identitet te umjetničke ustanove. Za budućnost Palaisa predviđa multidisciplinarne projekte nastale u suradnji umjetnika i znanstvenika, glazbenika, spisatelja, nogometaša itd. Prva izložba pod njegovim navođenjem bit će otvorena u rujnu 2006. pod nazivom 5 milijardi godina. Okosnice izložbe su znanstvena fantastika, kvantna fizika, crne rupe... predviđaju se i konferencije o mutantima, kung fu vještini... Predviđeno je također da dva puta godišnje kustoska uloga bude prepuštena umjetnicima. Umjetnici mlade generacije mogu računati na jednu izložbu mjesečno... Možemo li očekivati neku drugu priču?!